Bivši komunist i bivši ustaša za istim stolom
Nastavljamo s objavljivanjem serijala iz prve knjige iz trilogije prof. dr. sc. Zdravka Tomca pod naslovom HRVATSKI PATRIOTIZAM – ŠTO TO ZNAČI BITI HRVAT? u izdanju Tkanice iz Zagreba. Knjiga izlazi iz tiska uoči lokalnih izbora.
Časni Vinko Nikolić nije bio prvi visoki ustaški dužnosnik, ideolog, s kojim sam uspostavio ne samo suradnju nego i prijateljstvo. Prije tog sam se dopisivao, a onda i susreo, s ustaškim ideologom i dužnosnikom dr. Ivom Korskym, koji je pobjegao i živio u Argentini i tamo se nastavio boriti za hrvatstvo kako ga je on vidio. I prije nego što sam postao potpredsjednik Ratne Vlade pisao mi je pismo i slao svoj časopis izvijestivši me da piše knjigu o nacionalnom pitanju te da bi se volio sa mnom naći i surađivati. Kada sam postao potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva dobio sam pismo od njega u kojem je priopćio da dolazi u Zagreb i da bi mu bila čast da se sa mnom susretne i da razgovaramo o hrvatskom nacionalnom pitanju, o hrvatstvu u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Prihvatio sam njegov poziv i zakazao mu sastanak u mom kabinetu potpredsjednika u Vladi Republike Hrvatske.
Zdravko Tomac i Miroslav Tuđman na Udbini 2010. godine
Nakon srdačnog pozdrava, nakon što je sjeo, obratio mi se sljedećom rečenicom: "Gospodine potpredsjedniče, vjerojatno niste ni sanjali da će te sjediti sa istim stolom u svom Kabinetu potpredsjednika Hrvatske vlade i kao bivši komunist razgovarati s bivšim ustašom." Iznenadio sam ga svojim odgovorom rekavši da sam sve činio da do toga razgovora dođe ali ne samo s njim nego i s drugim bivšim ustašama koji izražavaju želju da se uključe u borbu za samostalnu hrvatsku državu, koji su spremni se boriti za demokratsku Hrvatsku.
Dakle, koristio sam svaku priliku da se sastanem s bivšim ustašama i da s njima otvoreno razgovaram. Kao potpredsjednik Ratne Vlade, a i kasnije, na svojim putovanjima po svijetu susretao sam brojne ustaše ali i brojne političke emigrante koji su lažno optuženi da su ustaše i s njima vodio vrlo zanimljiv dijalog. Zbog tih susreta i razgovora imao sam velikih političkih problema kada sam se vraćao u Hrvatsku. Najveće probleme sam imao nakon povratka iz Južne Amerike (Argentina i Čile), kada sam optužen da sam bio u zagrljaju ustaša i da sam bio na misi u čast poglavnika Ante Pavelića 10. travnja u Buenos Airesu.
Živio Poglavnik!
Točno je da sam bio na misi zajedno sa saborskim izaslanstvom, koje je bilo u službenom posjetu Čileu i Argentini. Odlazak na misu u čast NDH bila je jedina mogućnost da se sastanem s našim iseljenicima jer sam samo taj dan boravio u Buenos Airesu. Nisam se želio vratiti u Hrvatsku bez susreta s našim političkim emigrantima i zato sam preuzeo veliki rizik, kao tadašnji potpredsjednik SDP-a, odlaskom na misu u povodu 10. travnja. Kada sam se vratio u Hrvatsku doživio sam medijski linč, posebno u Feral Tribuneu gdje su objavljivane slike ispod kojih je pisalo: "Tomac u zagrljaju ustaša" s vrlo zločestim komentarima. Nisam želio ništa prešutjeti o tom događaju, zato sam objavio svoj politički esej pod naslovom "Slava poglavniku", izvorno na Trećem programu Hrvatskog radija 17. rujna 1995., a kasnije u svojoj knjizi i drugim medijima. Prenosim, bez ikakvih promjena, taj tekst u cjelini jer on vrlo argumentirano pokazuje da je neopravdan strah od naše emigracije, da su i ti nesretni ljudi sretni što sada imaju hrvatsku državu i da su se spremni za nju boriti. Ovi, kao i svi drugi moji susreti i s ustašama i "imali su za cilj da dođe do istinske pomirbe da se stvori povjerenje i da se prestanu obnavljati stari hrvatski krvavi mostovi iz prošlosti.
Od Australije do Ognjene Zemlje
Hrvatska se ponovno nalazi na raskrižju i sve je jasnije da će konačni rasplet u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini u znatnoj mjeri zavisiti i od naše sloge, snage, odlučnosti i sposobnosti da angažiramo sve svoje snage. Stoga nema važnijeg zadatka od iznalaženja načina učvršćivanja hrvatske sloge koja je u posljednje vrijeme pomalo poljuljana, povijesnog pomirenja strana ideološki sukobljenih u Drugom svjetskom ratu i učvršćivanju razumijevanja i jedinstva iseljene i domovinske Hrvatske. U zadnje vrijeme mnogo je nerazumijevanja, pa i dvojbi oko toga je li moguća hrvatska sloga, pomirenje strana suprotstavljenih u Drugom svjetskom ratu i nalaženje demokratske platforme koja će objediniti sve ili barem veliku većinu našeg naroda. Nažalost, ima i onih koji ponovno otvaraju stare ratove i borbe, koji žele nastaviti svoje izgubljene bitke iz prošlosti, koji rade u korist naše štete. U uvjetima kada je jasno da nema opstanka hrvatskog naroda i hrvatske države bez najšireg konsenzusa oko nacionalnih interesa i obrane hrvatske države, oni i dalje čine sve kako bi nas na sve moguće načine podijelili i razjedinili.
Ponovno se otvaraju neke stare rane. Premalo objašnjavamo da je ta sloga jedino moguća na demokratskoj koncepciji, jer ni slovo "U" ni "zvijezda petokraka" nisu hrvatskom narodu donijeli slobodu i sreću. Zato istinsko pomirenje nije moguće ako se ne prihvati demokratska Hrvatska koja iz temelja odbacuje bilo koju vrstu autoritarizma i totalitarizma. U želji da upoznam našu emigraciju i time osobno pridonesem našoj slozi na konceptu izgradnje i obrane demokratske Hrvatske, proputovao sam Australiju, Kanadu, Sjevernu Ameriku, Europu i Južnu Ameriku. Upoznavši stotine i stotine naših političkih emigranata, imao sam priliku upoznati vrlo složenu i suptilnu problematiku naše emigracije i razlike među njima o kojima se ovdje u domovini nedovoljno vodi računa. Zato mislim da je korisno upoznati našu javnost s nekim mojim utiscima o našoj emigraciji u Južnoj Americi, gdje sam boravio u izaslanstvu Hrvatskoga sabora, zajedno sa Žarkom Domljanom, Ljubomirom Antićem i Milovanom Petkovićem. Najprije nekoliko utisaka o našoj emigraciji u Čileu.
HRVATI EMOCIJA I HRVATI PROFITA
Firme nove – mrtvaci isti
Čile, 6. do 8. travnja 1995.
Upoznao sam dvije vrste Hrvata, zapravo bi se moglo reći Čileanaca hrvatskog podrijetla. Jedni su ljudi emocija, a drugi ljudi profita, hladni i proračunati, koji će ulagati u Hrvatsku samo ako je bolja zarada, a ne zbog svog podrijetla, emocija i ljubavi. Na sreću, ima i onih drugih, ljudi emocija koji su za Hrvatsku spremni žrtvovati ne samo sebe nego i svoju obitelj, koji su se cijelo vrijeme emigracije žrtvovali u borbi za Hrvatsku. To su danas najtužniji Hrvati i najtužniji ljudi koje sam upoznao, skrhani, slomljeni, jer misle da su danas odbačeni i da ih njihova Hrvatska više ne treba, čak da joj smetaju. To su oni koji cijelo vrijeme emigracije ni pod kojim uvjetima nisu htjeli prihvatiti Jugoslaviju niti postati Jugoslaveni, kako su mnogi, osobito u Čileu, postali. Boli ih što se sada Hrvatska, koja je konačno postala suverena država, prije svega okreće onima koji imaju novac i koji su od dobrih Jugoslavena preko noći postali veliki Hrvati. Mnogi su od tih koje hrvatska država danas slavi i daje im odličja i priznanja često prelazili na drugu stranu ulice kad bi vidjeli nekog od Hrvata koji su demonstrirali i na različite se načine borili za Hrvatsku. U Buenos Airesu, kao i ranije u Australiji, Kanadi i drugdje u svijetu, bilo je dirljivo susresti tvrdu političku emigraciju, koja u pravilu nema novca, ali ima mnogo ljubavi za svoju Hrvatsku.
Ako smo ukinuli političku emigraciju, ako smo proklamirali politiku nacionalne pomirbe i sloge, onda se moramo međusobno uvažavati, poštivati osjećaje i onih koji drukčije politički misle kao i njihovo pravo da na različit način gledaju na prošlost. Samo kroz pravo da partizani slave svoje jubileje, a ustaše svoje, uz međusobno poštovanje, moguća je sloga danas i sutra između bivših komunista i bivših ustaša u izgradnji demokratske Hrvatske.
Mi smo mali narod, ugrožen mnogim susjedima koji žele naše more, naše sunce, jer su najljepši i najbolji na svijetu. Ni danas ni u budućnosti hrvatska se situacija ne će bitno promijeniti, morat ćemo i dalje znati braniti svoje more, svoje sunce i svoju opstojnost na ovim prostorima. To možemo jedino ako smo složni, a složni možemo biti jedino ako stvaramo demokratsku državu, pravnu državu, državu u kojoj će svi biti ravnopravni i zaštićeni. Nacionalna pomirba potrebna je na djelu, a ne samo na riječima. Onima kojima to nije na srcu, koji žele podjele i sukobe s jedne i s druge strane ideoloških podjela prošlosti, boravak saborske delegacije u Buenos Airesu i susret s tvrdom političkom emigracijom bio je još jedan povod za pokušaj obnavljanja starih sukoba i podjela. Na sreću, na obje strane takvih je starih ideoloških podjela sve manje. Od Ognjene Zemlje do Australije one postupno nestaju.
Pročitah jednom, čini mi se u tekstu Oscara Wildea, da je tuga najintenzivniji način života, da tuga oplemenjuje čovjeka, itd. Iako se slažem s takvim stajalištem, ipak i tuga, kada prijeđe mjeru, kada je ima previše, prelazi u svoju suprotnost. Ona ne samo da prestaje biti najintenzivniji način življenja, nego i ubija život i smisao života, svaku želju i osjećaje, svaku nadu. Upravo takva tuga, koja nije intenzivni oblik života nego tuga koja ubija svaku želju i nadu, često me je proganjala na mojim putovanjima po dalekom svijetu i susretima s našim iseljenicima. Takva tuga vidjela se u njihovim očima kada smo odlazili nazad u Hrvatsku, jer oni su bili sigurni da tamo, na kraj svijeta, odlaze na samo jedan dan, a ostali su cijeli život. Ti ljudi nemaju budućnosti, oni žive od mutnih sjećanja na prošlost. Zato nije čudno što su nas u Patagoniji i Ognjenoj Zemlji, kako kažu – na dnu svijeta – najviše vodili na groblja, čak i neposredno prije opasnog puta malim zrakoplovom koji ponekad ne može svladati vjetar, pa se mora vratiti na polazište i čekati, ponekad i danima, da preveze putnike preko Magellanovog prolaza.
A groblja su puna Hrvata. Oni su tu došli u potrazi za kruhom, a neki i u želji da se obogate kopanjem zlata. Bili su osnivači i glavna kolonija Patagonije i Ognjene Zemlje. Danas su zaboravili svoj jezik i Hrvati su samo podrijetlom i prezimenom. Na groblju smo vidjeli interesantne podatke. Na jednoj velikoj grobnici u Punta Arenasu stoji naslov "Hrvatsko pripomoćno društvo". Tu su sahranjivani Hrvati čije obitelji nisu imale novaca za sahranu, koji nisu uspjeli naći zlato, koji su ostali sirotinja daleko od svoje domovine. Interesantno je kako se natpis na grobnici mijenjao zavisno od političke situacije. S vremenom je "Hrvatsko pripomoćno društvo" promijenilo ime u "Dalmatinsko pripomoćno društvo", a zatim u "Jugoslavensko pripomoćno društvo", da bi sada ponovno postalo "Hrvatsko pripomoćno društvo". Dakle, natpis se mijenjao četiri puta, a mrtvaci su bili isti.
Iako u Čileu nema Srba ni drugih nacionalnosti s područja bivše Jugoslavije, od 1945. godine do raspada Jugoslavije sustavno su Hrvati pretvarani u Jugoslavene i sva hrvatska imena i društva postala su jugoslavenska. I prvi spomenici doseljenom Hrvatu u Porvenir, gradu koji se nalazi s istočne strane Mageljanova prolaza na jugu Čilea, i drugdje postali su spomenici Jugoslavenu. Sada su ti naslovi izbrisani i ponovno se vraća hrvatsko ime, a postupno se budi i hrvatska svijest.
Ovdje na Ognjenoj Zemlji tako je pusto, daleko, tako tužno, da me već nakon nekoliko sati obuzela čežnja za Hrvatskom. Uplašio sam se da sam otišao tako daleko da se više ne ću vratiti. Tu smo susreli vrlo simpatičnu mladu profesoricu španjolskog i hrvatskog jezika, Željku Lovrenčić iz Koprivnice, koja je prije dvadesetak dana došla u Punta Arenas da ostane godinu dana i uči Čileance hrvatskog podrijetla hrvatskom jeziku. Upoznali smo i njezine đake, od 15 do 82 godine, s velikom željom da nauče hrvatski. Njezin put i boravak plaćaju đaci, što je dokaz da se postupno budi hrvatska nacionalna svijest. Kad smo odlazili, u njenim očima je bila slična tuga kao i u očima naših iseljenika. Želi se vratiti, iako je ovdje dočekana kao zvijezda i svi je vole i paze i svaku želju joj ugađaju. Ovdje je najviše ljudi podrijetlom s Brača. Nikako mi nije bilo jasno kako su mogli ovdje preživjeti, kako su se mogli navići na ovo hladno more, na vjetar, hladnoću i samoću, kako su mogli zaboraviti svoj Brač, divnu prirodu, more i neizmjernu ljepotu.
Često sam se pitao kako je ovdje u Ognjenoj Zemlji uopće moguće živjeti, a da čovjek ne poludi, jer osim ovaca, vjetra i pustoši, ničega drugog nema. Čak mi se činilo da to sve što sam vidio i doživio ne postoji, te sam to svoje raspoloženje pokušao izraziti ovako:
Pustoš, vjetar, pingvini – Patagonija
zemlja spaljena Ognjena
sunce je samo hladna sjena
je li ovdje život realnost ili samo fantazija?
Misa u čast NDH
Buenos Aires, 9. travnja 1995.
Stjecajem okolnosti, naše saborsko izaslanstvo u sastavu Žarko Domljan, Ljubomir Antić, Milovan Petković i Zdravko Tomac, trebalo je na povratku iz Čilea 9. travnja 1995. godine boraviti u Buenos Airesu. Kako se taj dan u Argentini već godinama obilježava kao Dan Nezavisne Države Hrvatske posebnom misom za Hrvate u Buenos Airesu i posebnom akademijom, bilo je sugestija iz domovine da ne idemo u Buenos Aires. Smatrao sam da trebamo ići i sastati se s našim ljudima, čak i s onima s kojima se politički ne slažemo, jer, ako nismo u stanju prihvatiti razlike koje postoje u ocjenjivanju prošlosti, teško ćemo se složiti na zajedničkoj platformi sadašnjosti i budućnosti. Kako je bila nedjelja, jedini mogući kontakt s našim ljudima bio je pred crkvom prije svečane mise, za vrijeme mise i poslije svečane mise, jer je jasno da nismo željeli ići na svečanu akademiju u čast NDH. S dosta uzbuđenja očekivao sam te susrete. Na povratku iz Buenos Airesa u Zagreb u svoj sam dnevnik o tim susretima zapisao slijedeće:
»Pred velikom crkvom skupilo se mnogo naroda. Četrdesetak djevojaka i mladića u hrvatskim narodnim nošnjama sa zastavom. Neki građani starije životne dobi također nose zastave, malo različite od službene zastave Hrvatske. Velika je gužva. Prilaze mi mnogi ljudi koji me prepoznaju s fotografija ili s video kazeta koje su dosta popularne u Argentini, a koje su snimke TV parlamenta, Opasnih veza i drugih političkih emisija u Hrvatskoj. Ljudi dolaze da me pozdrave, da se rukuju i zahvale, kako kažu, za ono što sam učinio za Hrvatsku. Prilazi mi gospodin Vladimir Frković, sin člana Poglavnikove Vlade ministra Ivice Frkovića. Gospodin Ivo Rojnica me ljubi. Dolazi gospodin Ivo Korsky, koji je dosta ostario, koji me također srdačno pozdravlja i zahvaljuje za tekst u mojoj knjizi Iza zatvorenih vrata. Upoznajem Mladena Rojnicu, sina Ive Rojnice, profesora na fakultetu u Engleskoj i uspješnog poslovnog čovjeka. Prilaze mi mnogi koji su cijeli život proveli u progonstvu u strahu od Udbe, koji su sretni što su dočekali svoju hrvatsku državu i što se danas ne moraju bojati za svoje živote, pa čak mogu mirno slaviti svoj blagdan 10. travnja. Upoznajem i fra Iliju Kozinu. Pozdravlja nas za vrijeme mise. Sretan je što prvi puta na misi sudjeluju izaslanici Hrvatskog sabora i hrvatske države. U crkvi nas srdačno pozdravljaju burnim aplauzom. Fra Ilija Kozina drži dugu propovijed. Propovijed je vrlo interesantna. Mogao bih je nazvati traktatom o izdaji i veleizdaji. Fratar kaže da se može i mora oprostiti svima, čak i lopovu i ubojici, ali da se izdajniku ne smije oprostiti. Za njega su najgori i najveći zločinci izdajnici vlastitog naroda. Oštrica je uperena na Hrvate koji su u proteklom režimu bili suradnici Udbe, a neki i ubojice naših emigranata širom svijeta.
Iako nastoji odati na određeni način počast 10. travnju, danu proslave NDH, fra Ilija vrlo vješto balansira i tvrdi kako oni priznaju i 30. svibnja kao državni praznik i sadašnju Hrvatsku. Vjerojatno je i naša nazočnost utjecala na njegov govor, tako da većina nazočnih nije bila zadovoljna što fratar nije spomenuo Poglavnika i što je previše govorio o današnjoj Hrvatskoj a ne o NDH, te je jedan na kraju uzviknuo: "Slava Poglavniku!" Poslije mise išlo se na akademiju u čast 10. travnja. Mi, naravno, nismo išli na tu akademiju, nego na ručak s vrlo interesantnim društvom u kuću gospodina Ive Rojnice, gdje se vodio vrlo zanimljiv razgovor o Hrvatskoj jučer, danas i sutra. I Rojnica i svi ostali danas su, bez obzira na to što su bili ranije, demokrati te čvrsto podržavaju demokratsku Hrvatsku.