Pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj

Pobuna je počela u podne 1. veljače 1918. na brodovima Sankt Georg i Gea

Hrvatski pomorski muzej Split i Hrvatska matica iseljenika – Podružnica Split obilježili su 1. veljače 2018. u dvorani Muzeja 100. obljetnicu pobune hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj (1918.-2018.). Nakon uvodnog predavanja kojeg  je održala ravnateljica Hrvatskoga pomorskog muzeja dr. sc. Danka Radić, prikazan je dokumentarni film u produkciji HRT-a „Tko je bio Mate Brničević“, scenarista i redatelja Stipe Ercegovića, predsjednika Zajednice Hrvata Beograda „Tin Ujević“.

Već 1917. godine zabilježene su demonstracije mornara u ratnim lukama Austro-Ugarske. U Puli su se iskazali proturatni protesti a bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11 tisuća radnika arsenala koji su tražili primirje, veće plaće i bolju prehranu izbio je 1918. godine. Iz Kumbora je u Brindisi prebjegla posada hidroaviona K-307. Iz Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka T-11. Mornari František Kautzky (Čeh) i Ljubomir Kraus (Hrvat) pokušali su bijeg iz Pule torpiljarkom T-80, ali su izdani te osuđeni na smrt i streljani. Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova Erzherzog, Prinz Eugen i Aspern, otkazivali su poslušnost zapovjedništvu. Zbog neposluha su kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama 35 pripadnika Hidrobaze. Zbog besmislenih produljenja ratnih operacija, sve lošijih uvjet života, teškog položaja slavenskih narodnosti, te odjeka oktobarske revolucije, nemiri su se širili. U Boki Kotorskoj je bilo na početku 1918. godine oko šest tisuća pripadnika kopnene vojske. Flotom je zapovijedao kontraadmiral Aleksander Hansa sa oklopnog krstaša Sankt Georg, a bio je izravno odgovoran zapovjedništvu ratne mornarice u Puli.

Pobuna mornara u Boki Kotorskoj počela je u podne 1. veljače 1918. godine na brodovima Sankt Georg i Gea kada je oko šest tisuća mornara austrougarske ratne flote uzelo komandu u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u zaljevu Boke Kotorske. Mornari su preuzeli komandu a carske oficire na čelu sa kontraadmiralom Aleksanderom Hansom internirali u brodskim kabinama. Na čelu pobune su bili František Raš (izvan broda), Anton Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, svi sa komandnog broda Sankt Georg, dok je na čelu pobune broda Gea bio Mate Brničević. Topovskim je plotunom spriječeno isplovljivanje razarača Csepel, a red su održavale naoružane patrole koje su kružile čamcima oko zatečenih brodova i na kopnu.

Međutim zbog niza propusta vodstva pobune, uglavnom zbog toga što su komunikacije i dalje bile pod nadzorom službenih vlasti i odlučnosti vlasti da i oružanom silom spriječe ustanike u ostvarenju nauma, makar i po cijenu potapanja većine brodova, te lukavim vođenjem pregovora u cilju dobivanja u vremenu, ustanak je pomalo jenjavao. Jedna struja ustanika je zastupala ideju da zaposjednuti brodovi isplove i pridruže se silama Antante dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki. Zapovjedništvo je 2. Veljače uputilo ultimatum pobunjenim mornarima, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva a njemačkim podmornicama naložilo potapanje brodova Gea i Sankt Georg. Određeno je da se nepovjerljive jedinice koje su uglavnom činili Hrvati, zamijene mađarskim i njemačkim jedinicama. Pobuna je ugušena već slijedećeg dana nakon dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Naime, ujutro 3. veljače 1918. godine u Boku je uplovio ratni sastav od tri bojna broda, četiri razarača i osam torpiljarki, što je omogućilo da carski oficiri preuzmu vlast na zaposjednutim brodovima. Pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od toga je 48% bilo južnoslavenskog podrijetla, 20% talijanskog, 13% Čeha i Slovaka, 10% Nijemaca, te oko 8% Mađara, a ostalo su bili Poljaci, Rumunji i Ukrajinci. Iako je bilo uhićeno oko tisuću dvjesta mornara, pred prijeki sud izvedeno je samo njih devedeset osam. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na smrt strijeljanjem.

Poznati cetinjski književnik i povjesničar Niko Simov Martinović zapisao je izjavu don Nike Lukovića koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata bio svećenik. On je dobio naređenje u kome je stajalo da su František Raš, mornarički vodnik iz Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča u Istri, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brničević, artiljerac iz Krila Jesenica u Poljicama kraj Splita, odlukom prijekog vojnog suda u Kotoru osuđeni na kaznu smrti strijeljanjem, da će se kazna nad imenovanima izvršiti 11. veljače, 1918. godine u 7 sati ujutro u Škaljarima i da je njegova (don Nikina) dužnost da sutradan u 5 sati ujutro ne izlazi iz svoje sobe, a od 5 ujutro do 7 da bude sa osuđenicima i da ih vjerski pripremi za smrt.

“Ja ne žalim što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu'" rekao je Mate Brničević ispred prijekog vojnog suda u Kotoru, prije sto godina, pred odlazak na gubilište ispod gradskog groblja u Škaljarima. Padala je kiša, piše Niko Simov na kraju izjave don Nike Lukovića. Sumorno, jezivo jutro. Oblaci spušteni na planine. Na groblju u Škaljarima je bio mir. Zakopavali su iskrvavljena tijela crvenih mornara. Ali njihove riječi nijesu mogli zakopati. Njihovo djelo se čulo i van naših planina i našeg mora.

Nives Matijević