Slatko je i časno umrijeti za domovinu!

U Zadru sam proveo najlipše dane moje mladosti

 

 

Ante Nadomir Tadić Šutra je hrvatski književnik i skladatelj, rodom iz Otoka. Od 5. kolovoza 1995. živi i djeluje u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu. Piše pjesme i prozu. Umirovljeni je časnik Hrvatske vojske. Profesor je komunikoloških predmeta. I istinski domoljub.

• Veže nas dugogodišnje prijateljstvo i suradnja u kraljevskom gradu Kninu, koje traje i trajati će dok nas je. Ima li što, što biste rado dodali u uvodu o sebi?

– Dodao bih jedino vjeru u Boga, koja mi daje snagu i nova nadahnuća u svim životnim posrtajima te poniznost, koju su mi roditelji ugradili kao temelj za čvršću gradnju odrastanja i osobnosti. Od našega poznanstva u stolnome hrvatskom gradu Kninu, a to je bilo u olujno praskozorje slobode, dobro znate da je moj jedini i najdraži pozdrav: „Hvaljen Isus i Marija“! Stoga mi dopustite da tako i započnemo ovaj razgovor, jer glagol – hvaliti – ne znači isključivati. Pače.

 

• Kada se kaže A. N. T. Šutra, kaže se i da se nije reklo: Domoljublje, Domoljubna poezija, i kaže se najbolji kazivač stihova kojeg ja znam, a znam ih nepobrojiv broj. Boljega ne zna, niti vjerujem kako takav ima.

– Lijepo je to čuti od kolege po peru. Ja se s nikim ne natječem u kazivanju stihova, nego ih govorim onim žarom kakvim sam ih pisao. Bolje rečeno, ja ih živim, a ponekad mi se čini i da moji stihovi žive mene. I to ja ta sinergija koja daje toplinu i koja grije one duše koje nas žele čuti: i mene i moje stihove.

 

• Dojma sam da se još uvijek nedovoljno govori o Domovinskome ratu. Ne daje se prostor Domoljubnom stihu koji neupitno zavređuje.

– Tijekom oslobodilačkoga Domovinskoga rata, i dok je oružje zveckalo naše Muze nisu šutjele. Rijetko je koje razdoblje u dugoj i bremenitoj povijesti našega naroda, kao u vrijeme Domovinskoga rata, bilo toliko bogato pjesničkim domoljubnim proplamsajima. Što se dogodilo nakon tih slavnih dana – samo dragi Bog zna?! Padaju mi na pamet stihovi iz Horacijevih Oda: „Dulce et decorumest pro patria mori“, III. 2,13 (Slatko je i časno umrijeti za domovinu). On se obraćao mladim Rimljanima da budu hrabri vojnici kao što su bili njihovi preci. Koliko samo simbolike imaju ovi stihovi s nebrojenim stihovima koje smo mi ispisali tijekom i nakon naše časne borbe za slobodu, jer Horacijev je otac bio rob koji je stekao slobodu prije njegovoga rođenja. No tu prestaje svaka poveznica, jer znamo dobro kakvi su bili rimski ratovi, a kakav je bio naš Domovinski. I stoga, prešućivanje istoga, kod svih nas domoljuba, osobito pjesnika, stvara još veću tugu i bol.

 

• Sami smo pokrenuli u tom smjeru promocije Domoljubne poezije, Pjesničku manifestaciju Domoljubne poezije: Stijeg slobode – Stina pradidova na Kninskoj tvrđavi.

– To je jedan od svjetlijih primjera u našoj Hrvatskoj. I zato koristim prigodu zahvaliti Vam osobno na prijedlogu, koji sam s radošću prihvatio. Osobito kada se zna da Pjesničku manifestaciju priređujemo dan uoči početka (3. kolovoza) VRO „Oluja“, najveličanstvenije operacije u povijesti hrvatskoga naroda, onda ona ima još veći značaj.

 

• Često gostujete svuda gdje Hrvati žive. Hrvati vas primaju srcem, sretni što jesu i što Vas imaju. Imali smo izuzetno druženje s jednim istinskim Velikanom domoljubne poezije, koji ne da Vas uvažava… s našim Antom Sikirićem.

– Ove godine slavim rijetki jubilej – 40. obljetnicu književnoga stvaralaštva i kroz ova četiri desetljeća gostovao sam u nekoliko stotina mjesta diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švicarske, Nizozemske, Italije i drugdje gdje Hrvati žive. I dobro ste to rekli, primali su me otvorenoga srca i bio sam svoj sa svojima, ali me ugodno iznenadiopozitivni odjek i kod ljudi drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti, jer u mojim pjesmama ima samo ljubavi, a nikako isključivosti. A što se tiče našega Ante Velikoga, o njemu nije potrebno trošiti riječi, jer njegove pjesme, a osobito „Croatio iz duše tu ljubim“, jesu antologijske i kao da nisu od ovoga svijeta – nego su od samoga Boga blagoslovljene. Dok je nama našega Sikire, bit će i oštrice za britke stihove domoljublja i Bogoljublja.

 

• Što tek reći za Vašu suradnju s klapom Intrade i Stinu pradidova.

– Kada smo Davor Jašek i ja završili pjesmu „Stina pradidova (on glazbu, a ja tekst), od nekoliko kandidata pjevača, spalo je slovo na jednoga – Tomislava Bralića, koji je „Stinu“ trebao otpjevati na prvom festivalu zabavne glazbe u Kninu, „Knin.fest“, 2001. Nažalost se Tome razbolio i nije mogao doći u Knin. Nedugo zatim, on je sa svojim „Intradama“ izdao CD, na kojemu je bila i „Stina“. No ona je popularnost doživjela tek na susretu klapa „Ne damo te pismo naša“, na Poljudu 2006. Iako naše prijateljstvo traje od puno prije, moja „Stina“ je učvrstila to prijateljstvo,  jer ona je neizostavna na svim mojim Večerima poezije, kao i na svim njihovim koncertima. Ako Bog dragi dade, vjerujem da ćemo jednom napisati i otpjevati još pokoju dobru pjesmu, koja će, poput „Stine“ biti tako prihvaćena u našemu hrvatskom narodu.

 

• Često ste i u Zadru. Što Vas veže za Zadar?

– Uz već nabrojene prijatelje iz prošloga pitanja, za Zadar me, u prvom redu, vežu mnogi dragi prijatelji i Domovinski, oslobodilački rat, jer sam preko godinu dana proveo i na Zadarskom ratištu (u zapovjedništvu ZP Split – IZM Zadar), kao savjetnik za skrb legendarnom generalu Anti Gotovini. Za Zadar me veže i Sveučilište, na kojemu sam i diplomirao, i završio DPPO te taj podatak, na svim svojim predavanjima, s ponosom ističem, jer naše Sveučilište je najstarije, od Beča do Atene. Za Zadar me vežu i njegove starine, osobito crkve, jedinstveni zalazak sunca, melozvučne morske orgulje, pogled na Velebit, otoke i sve divne krajobraze, koje sam nosio i još uvijek nosim u mnogim mojim pjesničkim nadahnućima.

 

• Mnoge sam obradovao kada sam rekao kako ću raditi intervju s Vama. Uvaženi ste i voljeni u ovom gradu, od Rima starijem, i ulicom – Kalelargom, starijom od Grada.

– I to je lijepo čuti. Onda je zadovoljstvo obostrano i, kad iziđe intervju, ponosno ću prošetati ulicama Zadra u kojemu sam proveo najlipše dane moje mladosti, susresti se s nekima od tih dragih ljudi, popiti kavu i baciti koju besidu.

 

• Bilježi Vas Cetina. Žubori i teče vašim stihovima. Toliko toga lijepoga kroz Vašu poeziju donijeli ste i darovali nam, ljepotu Vašega rodnoga kraja.

– Ja sam se rodio u selu Otoku na Cetini, zaseoku Ovrlja. Kroz cijelo moje rodno mjesto teče istoimena rječica Ovrlja, koja se ulijeva u rijeku Rudu, Ruda u Cetinu, a onda ona, sa svom silinom te vode, plovi ka svome ušću, do Omiša. Upravo ta snaga vode s rodnih krasotica napajala je moje Muze, koja je porodila mnoge meni drage pjesme, a svakako je jedna od njih „Ne daj se, Cetino“, koju sam ispjevao početkom godine Gospodnje 1993., a kroz koju sam molio našu nebesku zaštitnicu Čudotvornu Gospu Sinjsku da nas spasi od velike pogibelji, jer je neprijatelj htio srušiti branu „Peruću“ na rijeci Cetini. Strah me je i pomisliti što bi se dogodilo, da nije bilo zaštite s Neba.

 

• Klape vole suradnju s Vama. S kojim ste sve klapama do sada surađivali?

– Prva suradnja je započela s klapom „Sinj“, negdje 1993., koja je i otpjevala spomenutu pjesmu „Ne daj se, Cetino“ na Festivalu zabavne glazbe u Splitu, 1995., a zatim nastavio uspješnu suradnju s već spomenutom klapom „Intrade“. Surađivao sam ja s još mnogim i muškim i ženskim klapama. Nabrojit ću samo neke, s kojima sam češće surađivao, a to su muške klape: „Sveti Juraj“ HRM, Policijska klapa „Sveti Mihovil“, „Kampanel“ „Sveti Luka“ iz Otoka, „Bunari“ iz Vodica, „Zvono“ iz Kistanja, te ženskim klapama „Štorija“ iz Kaštela, „Narenta“ iz Mostara, „Alata“ iz Podgorice… Ovo su samo klape koje pjevaju ili će uskoro otpjevati poneku moju pjesmu. Prije bih mogao nabrojiti one klape s kojima nisam surađivao, nego one s kojima sam do sada surađivao. I to mi je posebna draž, biti uz klape, biti s njima i pjevati s njima. Još kada je riječ o mojim stihovima, onda je radost još veća.

 

• Naš zajednički prijatelj Davor Jašek prvi je ukazao na to, uglazbljivost Vaših stihova. Ima li pomaka ka pozitivnome u kraljevskome gradu Kninu?

-Davor Jašek je krasan i čovjek i vrhunski, samozatajni, glazbenik. On je moj najveći suradnik. Do sada je uglazbio, za pjevače i krasnoslove, preko trideset mojih pjesama. Napisao je  glazbu i za moj mjuzikl „Kralj Zvonimir“ (u Hrvatskoj prvi mjuzikl o našemu velikom kralju). I zaista je šteta što još uvijek nije dostatno valoriziran njegov glazbeni rad u našemu kraljevskom gradu Kninu. Ja ga s ponosom zovem svojim prijateljem, a neki će, malo prije, neki malo kasnije, spoznati njegovu notnu raskoš. On glazbu jednostavno živi. No on i moje stihove živi. Njemu ne moram posebno objašnjavati – što sam htio reći.  Ne. Nema pomaka u ovome segmentu kulture. Makar ne dostatno. Vjerujem da će biti bolje i da će svi oni koji vode, ili budu voditi, kulturu drevnoga Knina, spoznati da se na temelju naših čvrstih temelja, mogu lakše graditi kulturne građevine. A Jašekova „greda“, u tom temelju, je čvrsta poput naše „Stine“.

 

• Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

– Ima. Pa ću Vama, i Vašim čitateljima, dati prvima informaciju. U povodu 40. obljetnice mojega književnog stvaralaštva uskoro izlazi iz tiska moja jedanaesta knjiga pjesama, znakovitoga naslova „STOŽINA“. Vjerujući da ćete i u Vašem cijenom Zadarskom listu napraviti Osvrt na knjigu, ne želim iznositi niti jedan detalj, koji bi umanjio čitateljsku znatiželju. Zahvaljujući na ovom razgovoru, Vama i Vašim čitateljima želim obilje Božjega blagoslova, a mojim vjernim čitateljima radosno iščekivanje do zadarskoga predstavljanja moje knjige.

 

Nikola Šimić Tonin