Papreni planovi Amerikanaca i četnika

Krajem Drugoga svjetskog rata u Srbiji svi su sa svima pregovarali

Tekst Dušana Bibera iz ljubljanskoga Instituta za noviju povijest (novejšu zgodovinu) objavljen 1990. kazuje nam o boravku američkoga izaslanika potpukovnika Roberta Harbolda McDowella (Sirija, 23. V. 1896. – Pinellas, Florida, SAD, 2. VI. 1980.) kod srbijanskoga vođe Mihailovića, te nam pokazuje da su još uvijek postojale brojne kombinacije nakon dogovora saveznika u Teheranu, a prije dogovora u Jalti.

Robert Harbold McDowell

Da je samo riječ o razgovorima američkoga potpukovnika s generalom Mihailovićem mogli bismo smatrati da se radi o taktiziranju, ali izgleda da je u američke kombinacije uključen cijeli Balkan, njemačke visokopozicionirane osobe, te planovi za Austriju. Titov odnos prema Englezima često je bio čudan, od čuvanja Churchillovog sina (ne baš kao babysitter) do teškoga premlaćivanja i ponižavanja engleskoga pouzdanika novinara Ive Mihovilovića i odvratnog umorstva dvojice anglofila na Korčuli od strane druga Marina C., obućara koji nakon rata obnaša najviše ekonomske i diplomatsko političke funkcije. Slika se upotpunjuje ako vidimo pregovore Tita i Nijemaca 1943. o nedopuštanju iskrcavanja saveznicima na jadranskoj obali (Milovan Đilas, Koča Popović, Vladimir Velebit u Zagrebu!), i Titov razlaz sa Staljinom 1948. nakon što Tito nije uspio stvoriti Balkansku konfederaciju! Pavelić više nije imao manevarskoga prostora, Zapadu je sugerirao da ne će ometati eventualni jadranski desant, a sa Rusima koliko znam nije ništa postigao). Ostavimo autorski tekst Dušana Bibera nedirnut gotovo u cijelosti, osim što smo ga blago kroatizirali.

"Potpuno jasno stavit ćete do znanja generalu Mihailoviću kako niste ovlašteni da preuzmete bilo kakve političke obveze u ime Sjedinjenih Država«, rečeno je u direktivi McDowellu." Sada pristupni dokumenti OSS (Office of Strategic Services, američka obavještajna služba u Drugome svjetskom ratu, op., T.T.) ne omogućuju uvid u način uspostavljanja veze sa četničkim štabom Draže Mihailovića. Nešto dodatnih informacija daju nam objavljeni četnički dokumenti. U nedatiranom pismu, očito pisanom u kolovozu 1944., Živko Topalović je iz Italije obavijestio Dražu Mihailovića o dolasku McDowella. »Sa njim valja otvoriti sve političke probleme, jer se samo preko Amerikanaca može postići promjena političkog kursa saveznika«, savjetovao je Živko Topalović. Kao glavni zadatak navodio je hvatanje veza sa Rusima i pridobivanje Bugarske.« Odbor stručnjaka kod četničkog štaba, 22. kolovoza 1944. obavijestio je Mihailovića o razgovoru sa američkim poručnikom Musulinom. Prema tom izvoru, McDowell je bio profesor sveučilišni u u Kaliforniji (što nije točno). Imao je neposredan pristup predsjedniku Rooseveltu. Mogla se očekivati pošiljka oružja i drugoga ratnog materijala. »Mnogi ljudi u SAD-u uviđaju da se pomaganjem Titovog pokreta ide k boljševizaciji cijelog Balkana i da je engleska politika u tom pitanju bila pogrješna. […] G. M. se naročito zanimao kakve su naše mogućnosti da se dokopamo oružja koje se nalazi kod Nijemaca«, rečeno je u tom izvještaju." "Draža Mihailović je u suglasnosti sa tim obavijestima iz svojih izvora, ali u suprotnosti sa direktivama OSS, 6. Rujna 1944. obavijestio podređene četničke komandante da  McDowell ima »široke političke ovlasti« i dodao: »Sa njim sam izradio detaljan saveznički vojnički i politički plan.«" Jozo Tomasevich je to tumačio kao »očite izraze željenog razmišljanja nego činjenica«. U tom smislu objavljen je čak i tiskani proglas Draže Mihailovića, koji je (partizanski) general Koča Popović dao šefu američke vojne misije pukovniku E. C. Huntingtonu. McDowell je u tom letku predstavljen kao »osobni predstavnik predsjednika Roosevelta«, koji je donio osobne poruke predsjednika Roosevelta i generala "Wilsona i nudio »oružanu pomoć« četnicima". Možda nije slučajno da je istoga dana, 14. rujna 1944., kada je taj letak preveden na engleski, maršal Tito uputio već spomenuti prosvjed američkoj misiji. Već slijedećeg dana šef američke misije pri Vrhovnom štabu NOV I POJ (partizana) pukovnik Huntington obaviješten je da McDowell nije donio nikakve poruke  generala Wilsona ili predsjednika Roosevelta za Dražu Mihailovića ili od bilo koga drugog visokog savezničkog oficira. »Jedinica McDovella ni u kom smislu ili obliku ne znači 'političko' priznanje Mihailovića ili odobravanje njegovih aktivnosti ili politike. McDowell nije bio ovlašten da obeća opskrbu za Mihailovića niti je postojao bilo kakav plan da mu se pruži politička ili materijalna pomoć. Jedinica, poslana u nacionalističku Srbiju, nije nikakva 'američka misija' već jednostavno obavještajna grupa za prikupljanje strateških informacija na strateškom području«, rečeno je u instrukciji odnosno depeši Roberta Joycea sa zadatkom Huntingtonu da odmah energično demantira tvrdnje, iznijete u četničkom letku.'' »[… ] mislim da su dokumenti koje je nedavno uhvatio I. korpus sadržavali dokaz da je on daleko premašio svoje upute obećavajući Mihailoviću pomoć Saveznika protiv partizana«, javljao je šef britanske misije brigadir Fitzroy Maclean u privatnoj poruci državnom podtajniku u Foreign Officeu Ormeu Sargentu još 10. listopada 1944.' Potpukovnik Robert McDowell je, po svemu sudeći, prve svoje detaljnije izvještaje uputio svojoj bazi u Bariju po kuriru. U vremenu od 29. Kolovoza do 2. rujna 1944. uputio je šest izvještaja … Draža Mihailović obavijestio je McDowella da će do 1. rujna 1944. završiti s mobilizacijom u čitavoj Jugoslaviji. Rekao je, ima sto tisuća ljudi pod oružjem, dok je pola milijuna već mobiliziranih, ali trenutno još bez oružja. Četnički vrhovni zapovjednik najavljivao je svoju namjeru da preuzme direktnu kontrolu nad sjevernom Srbijom do Dunava i Save, ali je izostavio Beograd i gradove pored glavnih željezničkih pruga. Najavio je koncentraciju svojih snaga blizu Đerdapa na Dunavu i na donjem toku Drine, a kasnije bi napao njemačke garnizone na prugama južno od Beograda. Poslije osiguravanja svoje pozadine, namjeravao je sa svim raspoloživim snagama napasti dvije koncentracije partizana, koji su nadirali prema Srbiji. »Raspravljajući sa mnom o ovim planovima on se ograničio na isključivo "jugoslavenske" poglede i nije spomenuo moguće savezničke reakcije na njegove pokrete, bilo naklonjene ili nenaklonjene«, javljao je potpukovnik McDowell i dodao: »Ako bi partizani povukli svoje čete iz Srbije i sa njezinih granica, vjerujem da bi postojale znatne šanse za primirje u građanskom ratu, kako bi se sve jugoslavenske snage koncentrirale protiv Nijemaca; partizani na zapadu i nacionalisti na istoku.« Mihailović je svom američkom gostu pričao o svojim vrlo dobrim odnosima sa »slovenskim nacionalistima«. Nadao se dobrim odnosima i sa hrvatskim domobranstvom ali tek poslije njemačkog povlačenja. (istočna Jugoslavija pod četnicima i zapadna pod partizanima, Tito je uz pomoć Rusa ušao u Beograd i izvršio mobilizaciju Srba i time riješio ovu po njega neugodnu situaciju op., T.T.)

Zabrinjavao ga je međutim stav vođe HSS-a dr. Vlatka Mačeka. »Mislim da je general uvjeren da mora voditi jugoslavensku liniju kao stvar praktične politike, ali da bi bio sasvim sretan, ako bi Hrvati išli svojim putem sve dok to ne šteti srpskim interesima«, razmišljao je McDowell. Iz njegovih izvještaja doznajemo i da su se »nacionalisti« nadali kako će se i Bugari pridružiti jugoslavenskoj federaciji, da će postići sporazum o Makedoniji, dok bi Bugarska imala dobiti izlaz na Egejsko more. Grčka bi prema tim planovima ušla u balkansku federaciju. (ovo je kasnije Tito nastavljao vabeći Albaniju i Bugarsku u Balkansku federaciju i podržavajući partizanštinu u Grčkoj. Englezi bi tako Sovjete, tj. Ruse, odsjekli od Sredozemlja op., T.T.) Srbi bi se poslije rata oslonili čak i na Rusiju, ako im ta ne bi nametao komunizam. (lukavo op., T.T.) McDowell nije uočio pokušaje izigravanja Sjedinjenih Država Amerike protiv Velike Britanije. Četnici, odnosno »nacionalisti« bili su spremni da Britancima čak oproste njihovu podršku partizanima, ako oni ne bi bili prepušteni poslijeratnoj sovjetskoj (ruskoj) kontroli. Shvatili su da, iako za njih poželjna, ipak nije vjerojatna američka politička intervencija. Očekivali su, međutim, da će poslije rata dobiti američke kredite za obnovu i ekonomski razvoj Jugoslavije. (dobio ih je Broz, op., T.T.) McDowell nije primijetio da bi se iskazivao neki posebni interes za uspostavljanje nezavisne Srbije, iako se naglašavao srpski karakter Crne Gore i Hercegovine (valjda istočne? op., T.T.). Priznavalo se da je pogrješna pretpostavka o jednom jedinom, jedinstvenom narodu, sastavljenom od Srba, Hrvata i Slovenaca. »U vezi s granicama između Hrvatske i Srbije, oni naravno odbijaju Drinu i odbijaju da priznati bilo kakav razlog za autonomnu Bosnu i Hercegovinu. Priznaju poteškoće, stvorene etničkim otocima, i spremni su priznati bosanske muslimane kao uistinu poseban narod, kojima se može dati autonomija. Prema svemu sudeći, oni ne razmišljaju toliko o razmjeni stanovništva koliko o granici koja bi ostavila približno jednake manjine na obje strane. Oni se jako zalažu za progonstvo svih njemačkih manjina i za kolonizaciju Srba iz Hrvatske na njihovo mjesto (što je Tito i učinio, do tada je Srba u Vojvodini bilo oko 30 %), ukoliko se to odnosi na Banat. Ima i nekih prijedloga da se protjeraju i mađarske (to je spriječio Staljin) i rumunjske manjine«, pisao je McDowell. Mihailović je naglasio da održava veoma dobre odnose sa albanskim pukovnikom Barjaktarom i da je njegov predstavnik kod grčkog generala Zervasa. »Vjerujem da general sasvim ozbiljno vjeruje, kako je njegov zadatak da okupi sve balkanske nacionaliste u ujedinjenoj akciji da se izbjegne sovjetizacija«, zaključivao je McDowell. Prema njegovoj ocjeni, Draža Mihailović nije, patio od leaderskog kompleksa, nije pokazivao znakove političkih ambicija i nije imao aspiracije da se proslavi kao vojnik. Mihailović je nagovijestio da će u noći između 5. i 6. rujna (rođendan kralja Petra Karađorđevića) 1944. godine na vrhovima planina širom Jugoslavije planuti vatre. McDowell je stoga preporučio da se savezničkim letačima skrene pažnja na taj četnički plan. Prema potrebi valjalo bi uputiti čak i posebne avione iznad Crne Gore, Hercegovine, Like, dalmatinske obale, Slovenije i istočne Bosne sa zadatkom da osmotre i izvijeste o tim vatrama. Nema međutim još podataka o realizaciji takvih ideja, ni na četničkoj ni na američkoj strani. McDowell je predložio da Amerikanci u slučaju njemačkog povlačenja iz Grčke avionom upute u Srbiju posebne jedinice, koje bi operirale sasvim samostalno, bez obzira na 'nacionalističke snage' tj. četnike. U odgovarajućem momentu organizirao bi se opći štrajk željezničara na svim prugama. »Amerikanci bi mogli više štetiti Nijemcima ovdje nego sa komandosima na obali i oni bi mogli da ovladaju aerodromima u Beogradu, kada se odatle Nijemci povuku […] svi nacionalisti će uskoro plivati zajedno sa nama, htjeli to ili ne«, smatrao je američki obavještajac, potpukovnik Robert McDowell. Preporučio je – a to nije bilo prihvaćeno – da u Srbiju šalju još druge američke časnike i radio-telegrafiste. Jedan novi američki časnik pratio bi reakcije četnika na partizanski prodor prema zapadu. Drugi časnik motrio bi na zbivanja u Beogradu. U grad bi ušao noću i prikupio sve potrebne podatke o kretanju njemačkih vojnih jedinica i o aktivnostima Gestapoa. Mihailović je pričao i o upućivanju svojih kadrova u Vojvodinu, gdje se navodno pod oružjem već nalazilo 2000 njegovih pristalica, iako oni još nisu stupili u akciju. McDowell je odlučno preporučio da se jedan američki časnik uputi kod »slovenskih nacionalista« – znači kod slovenskih domobrana, prema kontekstu sudeći – iako su oni, što je McDowellu bilo poznato, bili naoružani njemačkim oružjem i bili pod njemačkom komandom. Američki časnik za vezu bi u slučaju potrebe mogao krenuti u Sloveniju i preko štaba Draže Mihailovića. On se nadao da će se nekako domoći bugarskog oružja u vremenu povlačenja bugarskih četa iz Srbije.' Tri američka aviona su u noći od 27. na 28. kolovoz 1944. sletjela u Pranjanima na aerodrom na četničkoj teritoriji. Četnici su se veoma zabrinuli za svoju sigurnost, kada je iz aviona izašao jedan partizanski kurir i sa iznenađenjem shvatio gdje se nalazi. Očito je maršal Tito svoj već spomenuti protest od 5. Rujna 1944. mogao osloniti i na podatke dobivene od tih partizanskih kurira.'

OSS, McDowell i Nijemci

Osnovni podaci o kontaktima koje je američki potpukovnik Robert McDowell ostvario sa Nijemcima poznati su u znanstvenoj literaturi, ali u vrlo šturom opsegu. Tako, npr. Walter Roberts konstatira da se u nazočnosti Draže Mihailovića potpukovnik Robert McDowell dva puta sastao sa njemačkim posrednikom Rudijem Stärkerom… Razgovarali su o mogućoj kapitulaciji njemačkih snaga na Balkanu. Prema poslijeratnoj izjavi McDovella tom poznatom američkom autoru, »Stärker se, uglavnom, zalagao da moraju Sjedinjene Države suradnjom između Njemačke i Sjedinjenih Država spasiti Europu od boljševizma«.''… Ako bi saveznici omogućili nesmetano povlačenje njemačkih trupa na liniju Dunav-Sava, Nijemci bi te trupe koristili jedino protiv Rusa. To je McDowell odbio, ali je ipak izrazio spremnost za dalje pregovore. U savezničkom glavnom štabu za Sredozemlje u Caserti odmah je razmatran taj prijedlog. Po nalogu… načelnika štabova saveznički vrhovni komandant na Sredozemlju general "Wilson je već idućeg dana, 5. rujna 1944., dao vrlo detaljne direktive za slučaj da Njemačka ponudi kapitulaciju na Balkanu. Saveznici bi prihvatili samo bezuvjetnu kapitulaciju. U instrukciji McDowellu detaljno su nabrojene obveze Nijemaca u tom slučaju. Istoga je dana i američki obavještajni časnik Robert Joyce o tom problemu raspravljao sa britanskim ministrom rezidentom Haroldom Macmillanom. Britanski ministar smatrao je da je postupak McDovella bio sasvim korektan i Nijemci bi morali u svojim ponudama ostati isključivo na vojnom planu, bez upuštanja u političke planove. Prema McDowellovom izvještaju od 8. rujna 1944., Stärker je, 5. rujna, u dužem razgovoru »pokazao hipnotično uvjerenje da će Amerika Njemačku i Europu prepustiti komunizmu«. Barem u toj depeši McDowell nije ništa javljao o idejama odnosno prijedlogu da Sjedinjene Države Amerike i Njemačka zajedno istupe protiv boljševizma, čega se on sjećao u svom razgovoru sa "Walterom Robertsom poslije rata. Stärker je tada nagovijestio posjet Hermanna Neubachera, opunomoćenika njemačkog Auswartiges Amta za Jugoistok. Doduše, taj njemački diplomat imao je već ranije namjeru posjetiti McDowella, ali je bio spriječen zbog svog odlaska u Hitlerov stožer. »Vjerujem da Nijemci namjeravaju dati maksimalnu pomoć nacionalističkim snagama istočne Europe i pripremiti se za buduće njemačko vodstvo Europe u antikomunističkoj borbi«, zaključio je McDowell. Nešto bolji uvid u tu problematiku – za koju inače znanstvenoj javnosti još nisu pristupni relevantni suvremeni izvori – ipak daju neka, iako samo djelomično deklasificirana saslušanja, koja su poslije završetka Drugoga svjetskog rata obavili američki kontraobavještajci, ispitujući njemačke obavještajce i diplomate. Prema Stärkerovim bilješkama, u saslušanju Hermanna Neubachera zapisano je i ovo: »1. McDowell želi razgovarati sa Neubacherom i spreman je čak u tu svrhu doći u Beograd. 2. Ne može se raspravljati ništa što bi se moglo konstruirati kao protivno zajedničkim interesima svih saveznika. 3. On je ovlašten raspravljati o balkanskim pitanjima. 4. Spreman je razgovarati o svim drugim pitanjima kako bi o tome izvijestio svoju vladu. 5. Isto tako on je ovlašten uporabiti američki avion, dodijeljen njegovoj misiji, kako bi u inozemstvo slao njemačkog predstavnika u svrhu daljih razgovora. Ovlašten je čak da takvog predstavnika šalje u SAD. 6. Specijalni američki opunomoćenik mogao bi isto tako doći radi sudjelovanja u veoma značajnom razgovoru. 7. On smatra Neubachera veoma iskusnim čovjekom i njemačkim realistom (praktischen Deutschen). Stoga smatra da je on najprimjereniji čovjek, koji zna kako treba postupiti u vrijeme kada se rat, po svemu sudeći, približava kraju.«

Neubacher je telegrafskim putem osobno molio Hitlera za suglasnost, kako bi se sastao sa McDowellom. Ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha Ribbentrop je u početku bio protiv. Međutim, kasnije je mijenjao svoje mišljenje i čak podržavao Neubacherov prijedlog kod Hitlera. Konačno, Neubacher je uputio Stärkera kao svoga l. izaslanika u stožer Draže Mihailovića na sastanak sa McDowellom. Prema Neubacherovom mišljenju, McDowell je nastojao spriječiti sovjetsku invaziju Balkana, oduprijeti se Titu i pružiti pomoć srpskim nacionalističkim, tj. četničkim snagama. Smatrao je da bi bilo najmudrije, ako bi Draža Mihailović sve svoje snage usmjerio protiv Tita, jer su Nijemci ionako morali napustiti Srbiju. Neubacher je rekao: »U posljednjem stadiju bitke za Srbiju McDowell je savjetovao Mihailoviću da od Nijemaca dobije što više opreme. McDowell naime nije bio u stanju da četnicima poslije Teheranske konferencije osigura savezničku pomoć. Već sama njegova nazočnost bila je prema Neubacheru mana u pustinji za moral svih srpskih kolaboracionističkih grupa (Mihailović, Ljotić i Nedić).« Ukratko, McDowell je prema toj Neubacherovoj poslijeratnoj ocjeni bio posljednja nada za srpski nacionalistički front. Iz zapisnika saslušanja zarobljenih njemačkih obavještajaca, časnika Abwehra i Službe sigurnosti (Sicherheitsdienst – SD) … označen je kao »krajnje pokretan njemački poslovni čovjek« koji je »prilikom svojih putovanja ispunjavao zadatke brojnih visokih časnika Abwerhra«. Neubacher je radio po političkoj liniji kao »ekspert za Srbiju«. Njegovim radom rukovodio je potpukovnik Erich von Lasser, vođa Abwehrovih obavještajnih punktova u Beogradu od 1940. do travnja 1943., kasnije u Zagrebu. Dr. Wilhelm Hottl, šef referata za Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru i Albaniju u glavnom uredu sigurnosti Reicha, odjelu za inozemstvo … isto je tako koristio Stärkera kao svog posrednika u vezi sa Neubacherom i Mihailovićem. Stärker je prema Hottlovoj izjavi posljednji put posjetio Mihailovića u ožujku1945. Četnički vođa tada se žalio zbog nedovoljne njemačke opskrbe četničkih jedinica. Pred kraj rata njemačka je služba sigurnosti (SD) održavala dvije radijske veze sa Mihailovićem u Jugoslaviji. Jedna radijska veza bila je direktno u stožeru Draže Mihailovića, dok je druga održavana posredno preko primopredajnika sjeverno od Sarajeva. U suglasnosti sa Dražom Mihailovićem agent Branko Gašparević (alias Gara de Barna) sa diverzantskom grupom od šezdesetak Srba i sa njemačkim agentom za vezu Schwarzom bio je ubačen u istočnu Bosnu. Pukovnik Gojko Borota, predstavnik Draže Mihailovića, pomogao je pokret te grupe. Njen zadatak bio je organiziranje obavještajnih centara u Beogradu i Nišu, povezivanje svih grupa u Srbiji pod komandom Draže Mihailovića, ali i hvatanje veze sa američkom i britanskom obavještajnom službom. Neubacher i Gašparević dogovorili su se o radijskoj vezi, koju bi u ime Neubacherovog štaba održavao upravo Rudi Stärker, a u ime RSHA VI E agent Klopp alias Duško, Volksdeutscher iz Banata. Dr. Wilhelm Höttl je u američkom zatvoru izjavio: »Stärker je godinama radio za Neubachera na Balkanu i imao je vrlo prisne veze sa britanskim i američkim službama. Pretpostavljam da je za njih i obavještajno radio. […]  Posljednji put sam se sreo sa Stärkerom u Beču potkraj ožujka 1945. i dogovorio se sa njim da se nađemo na početku travnja u Švicarskoj, gdje bi on trebao za mene uhvatiti kontakt sa svojim američkim vezama. Neubacher je, prema vlastitoj izjavi u američkom istražnom zatvoru, upoznao Stärkera još u zimi 1941./42. u Bukureštu, a njihova bliska suradnja trajala je sve od listopada 1942. do Uskrsa 1945. U to vrijeme, prema saznanju Neubachera, Stärker je tri ili četiri puta putovao i u neutralnu Švicarsku. Stärker se na početku 1945. čak oženio tajnicom Neubachera. Prema Neubacherovoj ocjeni. Rudi Stärker je bio južnonjemački šovinist, antipruski orijentiran, a prije rata je trgovao satovima i dragim kamenjem u Parizu. Zanimljivo je da se Rudi Stärker kao izaslanik Neubachera zimi 1942./43. u Ateni tajno sastao sa jednim britanskim generalštabnim i sa još dva druga časnika. Vrhovni njemački zapovjednik za Jugoistok, uz suglasnost Hitlera i Ribbentropa, dao je inicijativu da se »na anglo-američkoj konferenciji raspravi komunistička opasnost« na Balkanu. Taj sastanak međutim, prema saslušanju Neubachera, nije urodio plodom. Britanski sudionici su naime naglasili da ne predstavljaju britansku vladu i da su na razgovore došli isključivo kao predstavnici britanskih vojnih krugova. Američki su Istražni organi, međutim, sumnjali da Hermann Neubacher tijekom saslušanja ipak nije rekao sve o svojim vezama sa Robertom McDowellom. Neubacher je naime bio veoma pričljiv a na saslušanju o svojim vezama sa McDowellom bio veoma oprezan i odmjeravao je pažljivo svaku svoju riječ. O drugom sastanku McDowell-Stärker direktor OSS-a general Donovan je obaviješten 18. rujna 1944. Neubacher se upravo vratio iz Hitlerovog stožera i želio je »razgovarati o njemačkoj kapitulaciji«. McDowell je o tom poslao svoju izjavu već 17. rujna 1944. godine. Vrijedi citirati parafrazu te izjave: »A. Neubacher želi pregovarati o totalnoj kapitulaciji Njemačke, ali tvrdi da je teško naći liberalnu grupu unutar Njemačke, koja bi bila ovlaštena o tome raspravljati sa saveznicima ili preuzeti administrativne dužnosti, delegirane od strane saveznika. B. Zalaže se da saveznici spreme trupe, koje će biti spremne za okupaciju Njemačke. C. Mađarska je na rubu unutarnje eksplozije, upozorava Neubacher, i tamo je ozbiljna opasnost anarhije. D. Švabe drže sjevernu Jugoslaviju jedino sa ciljem da odgode mađarsku eksploziju, koja će izazvati nemir unutar Njemačke. E. Njihov glavni cilj je spriječiti anarhiju u okolnim regijama, koja bi se mogla proširiti na Njemačku. F. Na putu kroz Niš i Smederevo Švabe šalju čete Iz Grčke kako bi pokušale zadržati liniju na Savi od Istoka prema Zapadu i linije u Mađarskoj, obilježene rijekama koje teku južno prema Dunavu. G. Gestapo je evakuirao čitavu sjevernu Jugoslaviju«.

McDowell je to komentirao: »A. Misli da Neubacher iskreno nastoji odmah postići bezuvjetnu kapitulaciju. B. Nije mu poznato kolika je grupa oko Neubachera. C. Misli da bi Švabe dozvolili ulaz saveznicima, ako bi druge armije a ne ruske držale liniju Trst ili Rijeka-Beograd. D. Misli da je jedina prepreka potpunoj kapitulaciji Njemačke strah da bi saveznici dozvolili da Njemačka neko vrijeme ostane u kaosu. E. Preporučuje da SAD pošalju predstavnika u Njemačku. Direktor OSS-a general Donovan bio je zamoljen da o svemu tome obavijesti State Department. Međutim već 18. rujna, dakle toga istoga dana, potpukovniku McDowellu dana je vrlo nedvosmislena i odlučna naredba: »S obzirom na naredbu o povratku ne poduzimajte inicijativu u mirovnim pregovorima ili bilo kojim drugim aktivnostima i ne idite u Beograd, već nastavite sa slanjem obavještajnih izvještaja sve do evakuacije.« "Bradley F. Smith i Elena Agarossi u nekoliko rečenica, bez ikakvih imena i još manje detalja (u dvanaest redaka), spomenuli su tu »epizodu«, dodavši da je skoro istovremeno slična inicijativa došla i od Glaisea von Horstenaua, njemačkog generala zapovjednika u Hrvatskoj. Bivši austrijski časnici otvorili bi frontu zapadnim saveznicima. Austriju bi okupirale američke i britanske trupe, a ne Crvena armija." Ne ulazeći na ovom mjestu u inače vrlo zanimljive detalje i zaplete, valja spomenuti da je šef savezničke misije u Sloveniji, u Štajerskoj, major Franklin Lindsay bio određen da se prebaci u blizinu Zagreba i osobno u gradu stupi u vezu s njemačkim generalom. »Vjerujemo da su pregovori mogući i Lindsay će dobiti instrukcije preko radija. Diskusija sa "stricem" odobrena je s tim da se ne otkrije više informacija o kontaktu nego što je apsolutno bitno. Lindsay će morati dobiti Titovu dozvolu da se prebaci na novu lokaciju«, obaviješten je, 28. listopada 1944. pukovnik Huntington, šef nezavisne američke vojne misije pri Vrhovnom štabu NOV i POJ (partizanima)." Tek mjesec i više dana kasnije, 26. studenoga 1944., maršal Tito naredio je Glavnom štabu Hrvatske: »U sporazumu sa Huntingtonom pošaljite jednu osobu u Zagreb koje će uspostaviti kontakt s glavnom njemačkom komandom. Njegov je zadatak da ispita uvjete predaje njemačkih trupa koje se nalaze u oblasti vašeg djelovanja.«"

Teo Trostmann