Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Bošnjački politički trojac je stroj za razgrađivanje zemlje

Ne smije država biti sama sebi cilj. Cilj države moraju biti narodi

 

Iako je najpodijeljenija, najnefunkcionalnija i najomraženija među svojim narodima, budući da je u vjerskom ratu ni jedan od njih nije osvojio kako je planirao, jednako niti srpski niti muslimanski agresori (tajni beogradski pregovarači o njezinoj diobi), niti hrvatski branitelji žrtve te diobe, mnogi izvana i iznutra i dalje govore o njenoj konačnoj disoluciji. No nitko u tim najavama, koje zasigurno imaju i opravdanje u patnjama narodâ koje traju sve od početka vjerskog rata muslimanskom agresijom na Hrvate, ne govori, ne pita sebe ili one kojima govori, pa ima li se više što i dijeliti u tim izlomljenim i razbacanim komadićima.

I prije već poznatog odgovora na to pitanje, koji glasi da se i nema više što dijeliti, svijet bi morao ovo stanje ozakoniti, kao što je ozakonio nedovršenu podjelu u Daytonu i Bosnu i Hercegovinu proglasiti konfederalnom zajednicom bošnjačkog, hrvatskog i srpskog entiteta. Jer svako daljnje disoluciranje toliko raspadnute zemlje značilo bi samo biološko uništenje jedne nacionalne i vjerske komponente. Dakako time i Bosne i Hercegovine. A to je moguće jedino zločinima kakvi su počinjeni u vjerskom beha ratu, u kojem su, bez obzira kako to ocjenjivali srpski i bošnjački disolucionari i pobjednici, svi, ama baš svi, bili su i ostali gubitnici. Pa čak i svemoćna svjetska zajednica i njezini Visoki predstavnici koje su hrvatske žrtve ispratile na smetlište povijesti.

Vidljivo je to, potvrđeno i potvrđuje se i u činjenici nefunkcionalne i neodržive beha zajednice, kao uređenog, demokratskog i slobodnog društva. Gledajući u tu današnju iscijepanu, iskrvavljenu, poderanu, izrešetanu sliku bosanskohercegovačke, nekadašnje zajednice a danas okvira bez sadržaja, svatko dobronamjeran u ovom nedobronamjernom svijetu koji je lažno drži na lažnom okupu, zaželi što žurniju njenu disoluciju. Po svim civilizacijskim i ljudskim, moralnim i vertikalnim dostignućima suvremenog svijeta daleko je bezbolniji nestanak države negoli naroda. Negoli jednog njezinog pojedinca. Ne smije država biti sama sebi cilj. Cilj države moraju biti narodi.

Okvir bez obzira kako se zvao, državni, entitetski, republički, ako ne može držati na okupu, u zajedništvu svoj sadržaj, svoje narode, to je znak da nije rađen voljom svojih naroda. To znači da su narodi prisilno ugurani u njegove granice, a to je po dimenzijama suvremenih dostignuća ljudskih prava i sloboda najgrublje kršenje isti. U takvim okvirima vlada sirova i brutalna, krvožedna i genocidna diktatura sile, umjesto snage samoopredjeljenja i samoodređenja. Od pamtivjeka se u svijetu govori da je bolje i godinu razgovarati negoli jedan dan ratovati. No to neko nepisano pravilo ne važi u beha zajednici, u kojoj bošnjački političari govore, bolje je i godinu dana ratovati negoli jedan dan razgovarati. Napose se čvrsto drže te inačice otkako je odrasla jedna muslimanska generacija ratnika rođena po zapovjedi vjerskog muslimanskog lidera Mustafe Cerića. Ta muslimanska generacija rođena isključivo “za Bosnu” odnosno za rat, obučavana po bosanskim nepristupačnim bespućima, oružjem proizvedenim za “ne daj Bože”, bošnjačko je oružje kojim prijete svima onima koji zagovaraju mirni razlaz, ratom raziđenih naroda. S onom rođenom muslimanskom djecom isključivo i samo za rat, te sa desetinama tisuća umarširanih migrantskih džihadista, onih koji se vraćaju i dolaze sa iskustvom strašnih zločina, i medijima koje su Muslimani uzurpirali u vjerskom beha ratu, na prenapučeni bosanskohercegovački teritorij ne može pasti ni jedna riječ mira, suživota, pravde, jednakosti, tolerancije. Pokrivena tom neprolaznom paukovom mrežom, džihadista, isilovaca, nekažnjenih ratnih zločinaca koji su u bošnjačkom društvu moralna i domoljubna vertikala, beha zajednica je europski otok na koji se ne može doći nikakvim plovilom, osim onog muslimanskog radikalizma, šovinizma, fundamentalizma i političkog islamizma, globalne smrtonosno razarajuće ideologije isključivosti i terora. Ideologijom kršćanofobije.

Muslimansko osvajanje bosanskohercegovačke zajednice, prije rata i u ratu Muslimana danas Bošnjaka, Hrvata i Srba, plan je radikalnih islamista na kojem su radile mnoge islamske zemlje. Vidjelo se to u vjerskom beha ratu kada se bujica najradikalnijih islamskih džihadista  slila i gotovo velevalovski potopila označene beha dijelove, napose one hrvatske budući da su kao vojnici Alije Izetbegovića i suratnici Željka Komšića poštivali beogradske tajne pregovore i nisu ulazili na srpski teritorij. Alija Izetbegović je jedino u cijeloj svojoj političkoj karijeri, i vojno agresorskoj na Hrvate, ispoštovao beogradske muslimansko-srpske tajne pregovore diobe Bosne i Hercegovine. Više nikada i niti jedan, a do njih je držao toliko dugo dok ih je potpisivao, i dok se tinta osušila.

Već na izlasku s pregovora i dogovora sve je negirao i krivo tumačio. To je svjetski fenomen prevrtljivo lažljivog čovjeka kojem ni njegovi suradnici nisu vjerovali. Tada u muslimanskom okupacijskom ratu, i danas također u okupacijskom bošnjačkom, uveliko je izvršena planska arabizacija okupiranih hrvatskih prostora. Na tu opasnost koja prijeti i dijelu bošnjačkog naroda neuspješno su upozoravali i neki bošnjački akademici. No, to nije čula i ne čuje radikalna bošnjačka vlast koju predvodi trio Izetbegović, Komšić i Džaferović i koja zapravo i radi na planu arabizacije i turcizacije beha zajednice. Tom bošnjačkom politikom izmjene nacionalne, kulturne, jezične i odjevno modne beha slike bošnjačke vođe su trajno podijelili beha narode, i ne samo Bošnjake, Hrvate i Srbe već debelo i bošnjački narod koji ne prihvaća taj radikalizam. Taj bošnjački politički trio je zapravo glavni disolucijski stroj koji zemlju rastače, dijeli i lomi u svim njenim segmentima. Tim hodom su daleko odmakli na putu konačnog i trajnog disolucioniranja, raspada beha zajednice. Ako se i ima što više raspasti. Raspad i razlaz ne žele mirnim putem jer nemaju odgovor svom narodu, zašto tolike žrtve, zašto tolike vehabije i mudžahedini koji uživaju veća prava čak i od nas, i koji su zapravo stvarni vladari  s nama i s našim sudbinama.

Stoga Bošnjaci čine sve da se razlaz obavi ratom, nakon kojeg im narod ne će moći prigovoriti ni za veličinu teritorija koji će zaokružiti, ni za tolike ljudske žrtve, koje su na svu sreću daleko manje od 250 tisuća koliko je Alija bio spreman žrtvovati za svoju Džamahiriju. Za Džamahiriju koju njegov sin Bakir nastoji ratom povećati, zaokružiti i ratnim granicama ograditi. Stoga Bakir ne priznaje mirni, a zagovara ratni razlaz podijeljenih beha naroda.

Vinko Đotlo

Povezani članci

Osvjetljavanje komunističkog ubojstva franjevaca

HF

Alma bi rušila i uklanjala križeve

HF

»Hrvati su manjina u BiH!«

HF

Vidljivi su tragovi dvaju nacizama

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...