Sad iz groba glas se čuje, mrtav Hrvat poručuje
Rekoše mu: „Nemoj ići,
Zla sudbina će te stići!“
On odvrati: „Nemaj brige.
Za me nisu samo knjige,
Jer ću uvijek dobro znati
Kad Hrvata zla kob vreba
Pa se mora, pa se treba
Za slobodu svome rodu
Kadikad i život dati.“
Rekoše mu: „Još si mlad,
Pred tobom je život sav.
Nemoj ići, nemoj sad!“
On odvrati:
Ja jesam i mlad, i zdrav.
Dom svoj volim – svoju mati,
A ljubav, to moraš znati,
Ne pada u zaborav!
Za čekanje nije doba
Domoljuba niti roba.“
Otiš’o je. Plak’o nije.
Sad nad grobom suze lije
Jedna žena u crnini
I kraj nje još kćeri dvije.
Rekoše mu: „Kud god ideš,
Gdje se krećeš,
Izbjeć ne ćeš
Ti sudbini!“
Sad iz groba glas se čuje,
Mrtav Hrvat poručuje:
„U tren pravi. U ljubavi
Služio sam Domovini!“
