Get Adobe Flash player
Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

Sljedeće godine neka Tomislav Ivić štafetnu palicu preda...

Što danas Hrvate sjedinjuje?

Što danas Hrvate sjedinjuje?

Definicija jednog nacionalnog identiteta negativnim naglašavanjem,...

Faktograf je poticatelj govora mržnje

Faktograf je poticatelj govora mržnje

Pupovčeve velikosrpske Novosti šire najgori govor mržnje protiv...

I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

Pupovče, spusti se u Šaranovu Jamu i pobroji virtualne...

Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

Partizani su se borili za obnovu Jugoslavije, a ne za slobodnu...

  • Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

    Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

    srijeda, 19. lipnja 2019. 18:53
  • Što danas Hrvate sjedinjuje?

    Što danas Hrvate sjedinjuje?

    srijeda, 19. lipnja 2019. 08:04
  • Faktograf je poticatelj govora mržnje

    Faktograf je poticatelj govora mržnje

    utorak, 18. lipnja 2019. 17:21
  • I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

    I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

    srijeda, 19. lipnja 2019. 18:50
  • Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

    Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

    utorak, 18. lipnja 2019. 17:13

Povrijedili smo jedno drugo

 
 
Znam, noćas nimalo ne ćeš spavati.
Ali ne ćeš pustiti suzu iz oka vlažna,
samo ti ljubav više ne će biti važna,
i nikome se više ne ćeš toliko davati.
Povrijedili smo jedno drugo u trenu.
Duboko, kao što bijaše i ljubav naša,
i shvatila si da je to kraj, moja Maša,
a ja da upravo izgubih voljenu ženu.
 
Umjesto da smo skupa vječno, krah.
U plamenu prevelike ljubavi i strasti,
mislili smo da nikada ne ćemo pasti,
ali samo jedna riječ sve sruši u prah.
 
Znam, noćas nimalo ne ću spavati.
Ali ne ću pustiti suzu iz oka vlažna,
samo mi ljubav više ne će biti važna,
i nikome se više ne ću toliko davati.
 

Branimir Miroslav Tomlekin, Ljubljana, 1969.

9.000,00 eura tavankutskoj školi 'Ivana Milutinovića'!

 
 
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom nekoliko članaka u „Hrvatskoj riječi“ br. 841 od 31. svibnja 2019. godine.
 
Tko su Bunjevci i tko “bunjevački Hrvati”, kao i o tome da cijelokupnu hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji danas predstavlja jedan jedini čovijek, “bunjevački Hrvat” Tomislav Žigmanov, koji je na sve funkcije vezane za ovdašnje Hrvate postavio svoje ljude, većinom “bunjevačke Hrvate”, kao i da su sve hrvatske institucije koncentrirane u Subotici, pisao sam u više svojih otvorenih pisama. To dovodi do toga da se u svim segmentima kulture i politike ovdašnjih Hrvata vrši negativna selekcija, a cijelokupna zajednica će se na kraju svesti na donjotavankutske “bunjevačke Hrvate”. Ako u ovdašnjim hrvatskim medijima (sve ih drži Tomislav Žigmanov) usporedite učestalost prikaza događaja i ljudi (i svega ostalog) sa malog prostora oko Subotice u odnosu na cijelu državu i 57.900 Hrvata u njoj, dobit ćete sliku te nevjerojatne nesrazmjere.
Na prvoj karti je prikazan prostor sa kojeg ovi mediji (pa i oni u Republici Hrvatskoj) obilato izvještavaju, a radi se o Subotici i nekoliko okolnih sela (Mirgeš, Donji Tavankut, Mala Bosna, Bajmok, Đurđin i Novi Žednik) u kojima živi desetak tisuća “bunjevačkih Hrvata”, ali i desetak tisuća Bunjevaca, koji nisu Hrvati, dok se na drugoj karti vidi koliko je mali i koliko je taj “bunjevački donjotavankutski trokut” skrajnut na samu mađarsku granicu.
                                             
Ali taj trokut, kao Bermudski, usisava sve, prije svega, ogroman dio novca koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji. Najnoviji broj (841.) “Hrvatske riječi” od 31. svibnja 2019. godine sa svojim prilozima je još samo jedan od bezbroj dokaza za to:
Na str. 5. u članku pod naslovom “Nova financijska potpora obrazovanju” očekujemo nešto za opće dobro ovdašnjim Hrvatima ali čitamo da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske doniralo OŠ “Matija Gubec” u Donjem Tavankutu i Gimnaziji “Ivan Milutinović” u Subotici, poslije 9.000 € u ožujku, sada još 4.000 €!
Uzgred, na toj stranici “Hrvatske riječi” Tomislav Žigmanov se hvali (sa svojom slikom) kako je “plansko djelovanje vodstva zajednice” doprinjelo većem odazivu na biralištima u Subotici i Beogradu za izbor hrvatskih zastupnika u EU-u, a radi se o Srbima koji su glasovali za Milorada Pupovca!!!
Na str. 15. u članku pod naslovom “Europske i obrazovne perspektive manjina” očekujemo nešto za opće dobro ovdašnjim Hrvatima ali čitamo da su predstavnici HKPD -a “Matija Gubec” iz Donjeg Tavankuta bili na trodnevnoj (!) konferenciji pod nazivom “Manjinske priče” u Sloveniji, u Rimskim Toplicama, Laškom i Celju!
- Fokus je bio na aspektu očuvanja kuturne baštine hrvatske zajednice u Donjem Tavankutu. – kaže Ladislav Suknović, predskednik HKPD “Matija Gubec”.
Tako su Slovenci upoznati sa kulturnom baštinom Bunjevaca iz Donjeg Tavankuta, a Donjotavankućani nemaju nikakav razlog da Slovence upoznaju s kulturnom baštinom Hrvata u Srbiji, o stradanju srijemskih Hrvata devedesetih godina prošlog stoljeća da ne govorim ?!
Na istoj 15. str. u članku “Delicije i plesovi iz Tavankuta” čitamo da je na smotri folklora “Čuvajmo običaje zavičaja” u Velikoj (Hrvatska) HKPD “Matija Gubec” iz Donjeg Tavankuta prvog dana na gastronomskoj priredbi “Najduži gastro stol” imalo na tom stolu rakiju “s piska”, “divenicu” i razne “tradicijske” kolače, a drugog dana prikazalo bunjevačke plesove! Tako su Hrvati upoznati sa kulturnom baštinom Bunjevaca iz Tavankuta, a Donjotavankućani nemaju nikakav razlog da Hrvate u Hrvatskoj upoznaju s kulturnom baštinom Hrvata u Srbiji, o stradanju srijemskih Hrvata devedesetih godina prošlog stoljeća da ne govorim?!
 
Na str. 20. i 21. u članku “Desetljeće prašine i tišine” čitamo o obnovi Doma kulture u Donjem Tavankutu zahvaljujući obećanju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović prilikom njihovog povijesnog susreta baš u Donjem Tavankutu prije tri godine. Na dan otvaranja Doma kulture odigrat će se i povijesna nogometna utaknica između reprezentacije Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije na hrvatskom nacionalnom stadionu u Donjem Tavankutu!
Za sve gore navedeno potreban je ozbiljan novac i njega za Donji Tavnkut ima, dok se moge hrvatske kulturne udruge u Srbiji van “bunjevačkog donjotavankutskog trokuta” guše u besparici!
Pri tom se Donji Tavankut, Potemkinovo selo na samoj mađarskoj granici, predstavlja kao kulturni centar Hvata u Republici Srbiji, a samo zato što je rodno mjesto Tomislava Žigmanova i valjda zato što je u njemu i Bunjevački kulturni centar “Tavankut”, kulturni centar onih Bunjevaca koji tvrde da nisu Hrvati!!!
Dokazuje li s našim novcem Tomislav Žigmanov da nije Bunjevac već samo “bunjevački Hrvat” i tjera li on s našim novcem inat Bunjevcima u Donjem Tavankutu ili svima nama Hrvatima u Repuplici Srbiji?!
Na str. 28 najnovijeg broja “Hrvatsje riječi” čitamo dalje da će premijera filma “Salaš” kojega je režirao i snimio Dario Vojnić Hajduk, učenik OŠ “Matija Gubec” iz Donjeg Tavankuta biti održana 4. lipnja na Etno salašu Balažević u Donjem Tavankutu. Srijemski učenici nemaju uvjete (i novac) da bi mogli snimiti bilo kakav film, a ako to i urade neće se naći u “Hrvatskoj riječi”.
Na str. 32. čitamo da bunjevačke (ne hrvatske) komedije nedostaju subotičkom kazališnom životu, a na str. 33 da je HGU Festival bunjevačkih pisama održala “Večer sa solistima” na kojoj su se istakle Martina Čeliković i Valentina Kujundžić! Orkestrima je dirigirala Mira Temunović, koju hvali “Hrvatska riječ” ali isto tako i “Bunjevačke novine”, novine onih Bunjevaca koji nisu Hrvati! Pored silnog novca koji usisava “bunjevački donjotavankutski trokut” mi srijemski Hrvati ne znamo niti tko je u njemu Bunjevac (što znači da nije Hrvat), a tko je tzv. “bunjevački Hrvat”! 
 
Primjerice, Kata Kuntić je pridsidnica KUD „Bunjevka” iz Subotice, dakle nije Hrvatica, a “bunjevački Hrvat” Petar Kuntić je čak zastupao (istina, nemušto, kao i Tomislav Žigmanov) sve ovdašnje Hrvate u Skupštini Republike Srbije! Da li su oni brat i sestra, muž i žena, otac i kćer ili mati i sin, nigdje ne piše. Svakako su kao Bunjevci sa sjevera Bačke neki rođaci! Ista priča je i s Kujundžićima (Suzana i Miroslav), Ušumovićima (Estera i Ivan), Ostrogoncima (Nikola i Mirko), Bašić Palkovićima (Nevenka i Melita), Dulićima, Tumbasima, i svim drugim Bunjevcima! Svi su oni favorizirani u svakom pogledu u odnosu na Hrvate u Republici Srbiji, a Srbija se preko njih hvali kako sve Hrvate kao nacionalnu manjinu tretira po najvišim europskim standardima i ispunajava sve njihove zahtjeve (asvaltiranje ulica u Donjem Tavankutu, kopanje bunara u Donjem Tavankutu, uređenje Doma kulture u Donjem Tavankutu i sl.)
No, nismo još završili s najnovijim brojem “Hrvatske riječi”. Na str. 36. u članku “Mali maturalac za pamćenje” čitamo da su maturanti OŠ “Ivan Milutinović” iz Subotice i Male Bosne (valjda škole imaju isto ime), “Vladimir Nazor” iz Đurđina, “Matija Gubec” iz Donjeg Tavankuta i “Moše Pijade” iz Berega posjetili Vukovar, Zagreb, Split i Sinj. Cilj ekskurzije je obilazak i upoznavanje matične domovine. Eto, Bunjevci, da li su Hrvati ili nisu, imaju u Hrvatskoj i matičnu domovinu! Djeca srijemskih Hrvata kao da je nemaju.  
 

Branimir Miroslav Tomlekin

U oba slučaja u pitanju je hod linijom manjeg otpora, kako pribaviti što veću korist. Materijalnu

 
 
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom bunjevačkog pitanja u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini.
http://www.politika.rs/upload/Article/Image/2016_12/Velika-narodna-skupstina-1918.jpg
Kao pripadnik hrvatskog nacionalnog korpusa u Republici Srbiji ne mislim riješiti gordijski čvor koji se zove „bunjevačko pitanje“, posebice ne ovdje u svojim otvorenim pismima, ali oko Bunjevaca u Republici Srbiji, ispravnije rečeno u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, moramo zauzeti ispravan i odlučan stav, inače će nas ova skupina vjekovnih mimikrijaša potpuno uništiti, jer je bunjevačko pitanje rak rana razdora među Hrvatima u Vojvodini (pisao sam o tome više puta). I ne treba proučavati ogromnu građu o tome, dovoljno je čitati „Bunjevačke novine“ i „Hrvatsku riječ“, časopise koji izlaze u Subotici. Prvi izdaju Bunjevci, a drugi „bunjevački Hrvati“. A ako pokušate saznati tko su Bunjevci naići ćete na nevjerojatno obimnu literaturu i dokumentaciju, ali poslije više godina, koje su vam potrebne da je proučite, svakim danom bit ćete sve zbunjeniji i sve dalje od odgovora na to pitanje.
 
Poslije jednog stoljeća u kojem Bunjevci i Hrvati žive zajedno u regiji koja je definirana kao Vojvodina, a koja je kroz to vrijeme, poslije Velike Narodne Skupštime 25. studenog 1918. godine u Novom Sadu, pripala Srbiji, danas u njoj imamo Bunjevce kao novi narod i to je sasvim jasna stvar. A ako pokušate saznati kako su nastali „bunjevački Hrvati“ doći ćete do još jednog gordijskog čvora. Pokušajmo ukratko. Bunjevci u Austro-Ugarskoj, govorim isključivo o prostoru Vojvodine, pod velikim pritiskom mađarizacije, već tada izražavaju dvojbu jesu li ili nisu Hrvati te se sve češće i odlučnije izašnjavaju samo kao Bunjevci i u to vrijeme većina ih je orijentirana promađarski. Promjenom vladara 1918. godine sve dalje su od Hrvata i bliže su Srbima, sada više nego prije Mađarima. U oba slučaja u pitanju je hod linijom manjeg otpora, odnosno način da se manipulacijom i mimikrijom pribavi što veća korist. Vremenom ovo postaje karakterna crta ove etničke skupine u Vojvodini. Devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme progona Hrvata, posebice u Srijemu, Vojislav Šešelj kaže „da Bunjevce ne treba dirati jer su naši“! Bila je to za srijemske Hrvate sol na živu ranu. Nisu im oprostili Veliku skupštinu, a sada je bilo jasno da to nije bila zabluda, kako je neki „bunjevački Hrvati“ pokušavaju prikazati (pisat ćemo još o tome)!   
 
Beograd vješto koristi kolebljivost Bunjevaca, a Zagreb ne razumije, ili ne će da razumije, da Bunjevci u Hrvatskoj (ili negdje drugdje) nisu isto što i Bunjevci u Vojvodini. I obije strane ih favoriziraju, što dovodi do potpune polarizacije među samim Bunjevcima, a apatije i osjećaja beznadežnosti među ovdašnjim Hrvatima, kojih je pored svega još uvijek skoro šezdeset tisuća! Tako se jedni Bunjevci u Vojvodini izjašnjavaju samo kao Bunjevci (oko desetak tisuća) i negiraju bilo kakvu pripadnost hrvatskom narodu, ne bi li imali što bolji tretman u državi u kojoj žive, a drugi se izjašnjavaju kao „bunjevački Hrvati“ (isto ih ima oko desetak tisuća). Ovi drugi su izračunali da pod tim imenom mogu sisati dvije sise. Nisu „čisti“ Hrvati pa će kao „bunjevački Hrvati“ u državi u kojoj žive biti favorizirani u odnosu na Hrvate, ali su dovoljno Hrvati da će ih Zagreb prepoznati kao Hrvate! I zaista, Srbija favorizira (i zapošljava) „bunjevačke Hrvate“ u odnosu na Hrvate i to koristi da prikaže kako brine o hrvatskoj nacionalnoj manjini „po najvišim europskim standardima“!
 
Nažalost, Hrvatska prihvaća takvo stanje i podržava (i financira) „bunjevačke Hrvate“ kao pripadnike svoje zajednice u dijaspori. To je dovelo do toga da su „bunjevački Hrvati“ sve krovne institucije vezane za ovdašnje Hrvate (koristeći silan novac s obije strane) smjestili u Suboticu i tamo zaposlili uglavnom „bunjevačke Hrvate“. U Subotici i okolici je više od polovice hrvatskih udruga u Srbiji i one odnose gro novca namjenjen svim Hrvatima u Republici Srbiji, iako na tom prostoru ne živi ni četvrtina Hrvata, ali žive svi Bunjevci. Ostali Hrvati u Republici Srbiji se i po tom pitanju osjećaju poniženi. Sve ovo pokazuje da je stanje u hrvatskoj zajednici ovdje urušeno do krajnjih granica, ali u posljednjih nekoliko godina, kada sve u svoje ruke uzima jedan čovjek, velemajstor manipulacija Tomislav Žigmanov, preti potpuni krah. Naime, ovaj „hrvatski Bunjevac“ uspio je da svojim dugogodišnjim „radom“, praktično manipulacijama, eliminira sve svoje neistomišljenike i oko sebe okupi samo svoje poltrone, uglavnom „bunjevačke Hrvate“ i „domaće izdajnike“.  
 
Tomislav Žigmanov je zastupnik ovdašnjih Hrvata u Skupštini Republike Srbije, predsjednik „jedine relevantne“ hrvatske političke stranke, Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, član Međuvladinog mješovitog odbora Republike Srbije i Republike Hrvatske za zaštitu hrvatske manjine u Srbiji i zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, glavni i odgovorni urednik svog časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“, predsjednik Nakladničkog vijeća tjednika „Hrvatska riječ“ i sve i svašta drugo kada je u pitanju politika i kultura ovdašnjih Hrvata, ali nikada nije u Skupštini Republike Srbije govorio niti o jednom problemu ovdašnjih Hrvata, kao ni njegov prethodnik Petar Kuntić!!!
 
Politolog Darko Baštovanović ovo naziva „snažnim kohezijskim elementom ovdašnjih krovnih hrvatskih manjinskih institucija“! To je točno jer je jedina hrvatska institucija ovdje Tomislav Žigmanov! Budući ne mogu na ništa utjecati jer su praktično dvostruko diskriminirani, jednom kao Hrvati od većinskog stanovništva (uz Albance ovdje najomraženiji pripadnici neke nacionalne manjine) i drugi put od „bunjevačkih Hrvata“, odnosno od Tomislava Žigmanova i njegovih poltrona, apatija je potpuna i došlo je do potpune nezainteresiranosti većine ovdašnjih Hrvata. Najnovija predsjednica HNV-a Jasna Vojnić, koju je ustoličio Tomislav Žigmanov, kaže za „Večernji list“ da u Beogradu ima 7.000 Hrvata ali tamošnji intelektualci ne rade u interesu hrvatske zajednice!!! Tomislav Žigmanov za petnaestak godina svog „HRabrog i napornog rada za dobrobit svih Hrvata u Srbiji“ nije uspostavio kontakt niti s jednim takvim intelektualcen u Srbiji, naprotiv ignorirao ih je do uvrede.
 
U ovakvoj situaciji, kao samo jedan primjer stanja u hrvatskoj zajednici ovdje, dovoljno je da navedem manifestaciju starog hrvatskog narodnog običaja u vezi poljskih radova od sjetve do načina spravljanja kruha. Pod nazivom „Dužijanca“ to je najveća javna svečanost Bunjevaca u Subotici, ali je i najveća javna svećanost „bunjevačkih Hrvata“ pod istim nazivom i također u Subotici. I jedni i drugi smatraju je svojom i u suštini su iste, ali je groteskno i smješno (ustvari žalosno) kako se prezentacija ovih dviju manifestacija i procesije kroz ulice Subotice izbjegavaju sresti u prostoru i vremenu (pisat ćemo još o tome)! Ako  bunjevačka „Dužijanca“ nema veze sa Hrvatima, onda ista takva „Dužijanca“ „bunjevačkih Hrvata“ ne može biti hrvatska,  a simptomatično je da ni jedna ni druga nemaju hrvatskih obilježja (zastava i sl.). No i takvu „bunjevački Hrvati“ je uspješno prodaju Zagrebu, kao i Štefanovićevu dječju operu „Šumska kraljica“ na srpskom jeziku!!! Čak za to od tamo dobijaju pohvale i nagrade (i novac).
 
U Somboru Hrvati slave „Dužionicu“, a srijemski Hrvati nisu u svojoj tragediji, pa još ignorirani od „bunjevačkih Hrvata“, uspjeli ni uobličiti iste takve običaje u manifestaciju. U Srijemskoj Mitrovici žene od slame prave bolje stvari od slamarki iz Tavankuta, ali našim novcem je Tomislav Žigmanov uspio od ovog umijeća „bunjevačkih Hrvatica“ iz njegovog rodnog mjesta napraviti brend (biznis), dok su srijemske žene ostale potpuno anonimne jer im rukotvorine nisu od tavankutske slame! Srijemske jabuke su glupave dok su one iz Tavankuta toliko pametne da imaju svoj festival. Od srijemske vatre je ostao samo pepeo i Srijemci nemaju što „priskakat“, srijemski Hrvati odavno ne mogu jesti devet puta na dan, pa im sve to ne mogu biti kulturne manifestacije kao što su u „bunjevačkih Hrvata“.
 
Tako odjednom Tavankut postaje kulturni i svaki drugi centar Hrvata u Srbiji, umjesto da to bude Srijemska Mitrovica, Ruma, Zemun ili Petrovaradin s rodnom kućom bana Jelačića! Uzgred, u tom istom Tavankutu postoji i kulturna udruga Bunjevaca, tako da je on kulturni centar i tog naroda! Tako stoje stvari u svakom segmentu kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji, jer koncentracija svih ovdašnjih institucija u Suboticu, u kojima su u većini zaposlneni „bunjevački Hrvati“ (čitaj ljudi Tomislava Žigmanova) donosi negativnu selekciju na svim poljima kada je u pitanju kultura i politika ovdašnjih Hrvata.
 
Zato, prije svega, hrvatske institucije ovdašnjih Hrvata treba premjestiti u Beograd (kao što su srpske u Zagrebu) ili Novi Sad, u cijelosti otkupiti rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu i pretvoriti je u Hrvatski kulturni centar za sve Hrvate u Republici Srbiji te tu zaposliti Hrvate i tretirati sve Hrvate u Republici Srbiji jednako. Pravo je svakog pojedinca da se izjasni onako kako se osejća. Kada  „bunjevački Hrvati“ ili neki drugi „Hrvati“ ovdje budu narod, neka se tako izjasne, ali će Hrvati, koliko god ih ostane, sigurno sakupiti 10.000 potpisa za svog pravog, legitimnog i moralnog predstavnika u Narodnoj Skupštini Republike Srbije. Hrvate u Republici Srbiji u ničemu ne mogu predstavljati oni čiji su djedovi glasovali za pripajanje Baranje Srbiji. Pokazalo se to tjekom jednog stoljeća.
 

Branimir Miroslav Tomlekin

Anketa

Za koga ćete glasati na predsjedničkim izborima?

Četvrtak, 27/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1188 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević