Get Adobe Flash player

Uhitio ga Gestapo zbog dokazane suradnje s britanskom obavještajnom službom

 
 
Anton Krošl (Brežice, 18. V. 1905. – koncentracijski logor Neuengamme-Hamburg, 4. V. 1945.), slovenski je povjesničar, političar, pjesnik i književnik. Bio je brat svećenika i pastoralnoga sociologa Jože Krošla. U Mariboru je polazio humanističku gimnaziju, gdje se sprijateljio s Edvardom Kocbekom i Antonom Trstenjakom. Studirao je u Ljubljani na Filozofskom fakultetu, na kojem je diplomirao povijest 1930. godine. Kao student bio je član Krekove mladeži. Poslijediplomski studij pohađao je u Parizu i Caenu. Pisao je pjesme i knjige, te prijevode. Bio je prvi urednik revije Ogenj krščanske socialistične mladine, središnje revije Krekove mladeži (1928.). Godine 1930. postao je odgovorna osoba kršćanskosocijalističke književne zadruge Delavska založba. Skupa s Petelinom je napisao Pregled opće povijesti (1934.). Napisao je školski povijesni udžbenik "Povijest trgovine s kratkim orisom opće povijesti" (1934.), koji se rabio u Kraljevini Jugoslaviji. Radio je kao profesor na Trgovačkoj akademiji u Ljubljani. Bio je začetnik slovenske izobrazbe na daljinu - ustanovitelj, vlasnik i ravnatelj zasebne Dopisne trgovačke škole u Ljubljani i Trgovskega učnega zavoda. Sjedište njegove zasebne Dopisne trgovačke škole bilo je na Kongresnem trgu 2/II. u Ljubljani.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/90/Anton_Kro%C5%A1l.jpg
Godine  1941. doktorirao je na FF-u u Ljubljani s doktorskom disertacijom "Zemljišno rasterećenje u staroj Kranjskoj: (organizacija i djelovanje zemljišnoknižnih organa 1849.-1853.)". U vrijeme Drugoga svjetskog rata ustanovio je i vodio tajnu  narodnooslobodilačku organizaciju Pobratim (1941.), koja je izdavala tajna glasila Pobratim i Vir. Bio je ustanovitelj i voditelj tajne organizacije Narodna legija (1943.), koja se je razvila iz Pobratima. U njoj su djelovali Bano, Jakob ŠolarAndrej Gosar, Dimnik, Ločniškar, Kamušič, Benedik, Potokar, Koritnik, Borštnik, Poljanec, Janžekovič, Kham, Lončar, Križman, Pleničar, F. S. Finžgar te drugi. Mladi član Narodne legije bio je Aleksander Bajt, kasnije ugledni profesor Pravnoga fakulteta u Ljubljani. Narodna legija se nakon razlaza s OF-om (Osvobodilna fronta koju čine komunisti i njihovi saveznici) približila kraljevskoj vojsci, tj. četnicima. Krošl kao antikomunist nije mogao podupirati partizane, ali je surađivao sa britanskom obavještajnom službom, možda i francuskom.
 
Krošl je bio načelnik GOO Glavnoga organizacijskega odbora pri štabu Komande Slovenije, koji je bio organ kraljevske jugoslavenske vojske u Sloveniji. S tom funkcijom je postao najviše rangirani civil u okviru kraljeve jugoslavenske vojske u Sloveniji. Sudjelovao u Direktoriju (naslov koji naliči na masonsku Francusku revoluciju), koji je nastao u kasno proljeće 1943. i činio skupine, koje nisu bile uključene v OF. U kolovozu 1942. su ga pritvorile taljanske okupacijske sile, iz zatvora je pušten na ljeto 1943. U Batinoj palači su ga 1944. pritvorile njemačke okupacijske sile (Gestapo) zbog dokazane suradnje s britanskom obavještajnom službom preko slovenskoga pukovnika Vladimira Vauhnika i slovenskoga generala Marijana F. Kranjca, koji je šef slovenskih četnika i DOS-a (Državne obveščevalne službe), te i poslale ga u koncentracijski logor Dachau te najzad u koncentracijski logor Neuengamme pri Hamburgu. Pred sam kraj rata Nijemci su ispraznili KT Neuengamme i logoraše vodili na sjever, prema Baltičkom moru i zaljevu Lübeck. Blizu Neustadta logoraše su ukrcali na brodove Cap Arcona, Thielbeck i Deutschland. Saveznički zrakoplovi RAF-a, napali su brodice i potopile ih samo dan pred kapitulaciju Njemačke. U tragediji poznatoj po najvećem brodu Cap Arcona je umrlo oko 5000 logoraša, tako i Krošl. Zanimljivo bi bilo vidjeti nalaze li se poginuli na popisu kao žrtve fašizma, i je li moguće civilne brodove zamijeniti za vojne.
 
Blizak rođak (po djedu Janezu Kreačiću) Antona Krošla je Otmar Kreačić (Bugojno, 27. II. 1913. – Zagreb, 13. VII. 1992.), čovjek kojega je kao rankovićevca smijenio Ivan Gošnjak. Otmar (majka Hrvatica Ana Zmajlović) postao je generalpukovnik sa završenom gimnazijom. Bliski rođak Antona Krošla i brat Otmarovoga oca Franc Kreačić bio je solunski dobrovoljac u srbijanskoj vojsci.
 

Teo Trostmann

Za svog zapovjedništva uveo je izričitu uporabu hrvatskog jezika i hrvatske natpise te je tražio da svi časnici znaju hrvatski

 
 
Đuro Čanić (Kaniža Gospićka, 12. veljače 1849. - Beč, 2. siječnja 1911.), hrvatski podmaršal, vojni pisac, mecena. Nakon završetka Tehničke vojne akademije, stupio je 1870. kao poručniku vojnu službu. U Beču 1876. završio Ratnu školu. Istaknuo se kao kapetan prilikom ulaska austro-ugarske vojske u Bosnu i Hercegovinu 1878. Godine 1879. dodijeljen je Glavnom zapovjedništvu u Zagrebu, 1886. u činu bojnika pročelnik je glavnog stožera 18. pješačke divizije u Pragu. Godine 1887. premješten je u ratno ministarstvo u Beču, a 1889. promaknut je u potpukovnika i imenovan pročelnikom Glavnog stožera pješačke divizije u Krakovu. Od 1891. do 1893. bio je načelnik stožera 6. korpusa. Dana 1. studenog 1897. postao je general bojnik i zapovjednik 83. domobranske brigadeu Zagrebu, zatim 1. studenog 1901. podmaršal i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja u Zagrebu. S tog je položaja uklonjen i umirovljen 1. kolovoza 1903. jer je odbio naredbu bana Khuena Hedervaryja da s domobranskim četama pomogne gušenju demonstracija u Zagrebu. Za svog zapovjedništva uveo je izričitu uporabu hrvatskog jezika i hrvatske natpise te je tražio da svi časnici znaju hrvatski, onemogućivši time ulazak časnika Mađara u domobranstvo. Osnovao je vojničke knjižnice i organizirao tečajeve za opismenjavanje vojnika.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/e/e5/%C4%8Cani%C4%872.JPG
 
Pomagao je hrvatska prosvjetna i dobrotvorna društva. Osnovao je Hrvatsko planinarsko društvo i bio član uprave društva. Oporučno je ostavio sav svoj imetak kulturnim i humanitarnim svrhama hrvatskog naroda. Godine 1905. napisao je djelo "Misli o izobrazbi pješačtva", koje je pobudilo pažnju u najvišim vojničkim krugovima. Po njemu je nazvana jedna ulica u zagrebačkoj četvrti Črnomerec. U bečkim okružnim muzejima, muzeju 1. okruga ("unutarnji grad"), u drugoj sobi stalnog postava čuva se podmaršalska odora Đure Čanića. U Krležinim Marginalijama, pisanima dok je radio na Jugoslavenskoj enciklopediji, nalazi se zabilješka o Čaniću: „Bio je divizijski general, a sve ovo što Josip Horvat piše da je odbio Khuenu da uguši nemire »domobranskim oružanim snagama«, to je luk i voda, upravo tako kao i srpsko rodoljublje Raymonda Gerbe, o kome sanja u posljednje vrijeme Savica Kosanović. Kao biva general Čanić, bio je kao zapovjednik domobranske divizije veći patriota nego ostali carski i kraljevski generali, briše se, dakako.” (t.t.)

Američke informacije o Rankovićevoj smjeni bile su slične britanskima

 
 

Ante Batović: Od ekonomske reforme do Brijunskog plenuma – Američki i britanski izvještaji o Hrvatskoj (1964.-1966.), Historijski zbornik,Vol. 63 No. 2, 2010.

Međutim, ključno za Rankovićev pad bila je spoznaja o sveobuhvatnom nadzoru i prisluškivanjima jugoslavenskih vođa, što je Tita potaklo na akciju. Reakcije javnosti bile su podijeljene. Mnogi Srbi protumačili su Rankovićev pad kao udar protiv Srbije. S druge strane, ugled Partije doveden je u pitanje zbog metoda kojima se Udba služila. Wilson je nastavio: »Usprkos ružičastoj slici koju su jugoslavenski dužnosnici nastojali podastrijeti javnosti o demokratizaciji Partije i većem sudjelovanju građana u procesu donošenja odluka, Partija se nije namjeravala odreći svoje uloge u društvu niti demokratizirati u zapadnjačkom smislu riječi.« Prema britanskom diplomatu problem s Udbom je proizašao prije svega zbog ekonomskih reformi i administrativne decentralizacije, što je bio problem sa svim istočnoeuropskim zemljama u kojima su komunistički vođe bili suočeni s bojazni da će takve mjere dovesti do sukoba interesa, odnosno do slabljenja uloge Partije. Takva dilema postojala je i u Jugoslaviji, premda nije bila tako očita kao u drugim zemljama. Dodatni problem je bio potencijalni sukob između republika, jer su se siromašnije republike bojale da će ih ekonomska decentralizacija i samoupravljanje još više osiromašiti.
https://informer.rs/data/images/2017-10-18/174586_tito-rankovicnova-jugoslavija_f.jpg
Ranković se bojao da će problem samoupravljanja oslabiti moć Partije, premda je postojala sumnja da je on zapravo htio iskoristiti takva nezadovoljstva kako bi ojačao srpsku poziciju unutar Federacije. Uz to, proces liberalizacije i osuda Rankovića mogli su ohrabriti protivnike režima da počnu otvoreno izražavati svoje stavove, pogotovo u nekim časopisima koji su trn u oku režima. U tom slučaju Tito bi bio prisiljen djelovati protiv njih, što bi negativno utjecalo na imidž koji je želio stvoriti prema vani. Izvještaj CIA-e o smjeni Aleksandra Rankovića iz kolovoza 1966. uključio je temeljitu analizu dotadašnjega jugoslavenskog razvoja, kao i mogući rasplet događaja poslije Brijunske sjednice. Američke informacije o Rankovićevoj smjeni bile su slične britanskima i temeljile su se na dokazima o Rankovićevoj upletenosti u bojkotiranje ekonomskih reformi, što ga je dovelo u sukob s liberalnijim dijelom partijskog vodstva i u konačnici sa samim Titom. CIA isključuje mogućnost da je Ranković planirao smijeniti Tita te da je vjerojatnije kako je on želio osigurati poziciju Titova nasljednika. Službena verzija jugoslavenskih vlasti o prisluškivanju najviših dužnosnika kao razlog smjene nije dovedena u pitanje od strane američke tajne službe. Ranković je procijenio da je njegov položaj ugrožen uoči planiranih izbora 1967. na kojima bi vjerojatno mnogo njegovih istomišljenika i suradnika izgubilo pozicije, a on sam bi bio smijenjen s mjesta potpredsjednika države.
 
To je bilo u skladu s novoproklamiranom politikom kako dužnosnici ne mogu istodobno biti na partijskim i državnim pozicijama. Pored toga, mnogi u Partiji i u javnosti nisu bili skloni vidjeti ga kao Titovog nasljednika, s obzirom na njegovu kontroverznu prošlost na čelu tajne policije u ranim godinama postojanja režima. I u konačnici, njegovo srpsko podrijetlo sa snažnom političkom bazom u Srbiji kao najvećoj republici nije bilo po volji mnogim Hrvatima i Slovencima. Tito je diskreditirao Rankovića zbog njegovih zlouporaba tajne policije, a istodobno je na taj način podsjetio javnost na Rankovićevu poslijeratnu ulogu. Tako je zapravo prikazao sebe kao zaštitnika liberalnije i demokratskije Jugoslavije, što je dakako ojačalo njegovu poziciju u političkom okršaju s Rankovićem. Posebno važnu ulogu Ranković je, prema CIA-i, imao u namještanju kadrova u Državni sekretarijat za vanjske poslove. On je 1964. predsjedao istragom koja je dovela do smjene dotadašnjeg šefa obavještajne službe u DSVP na koju je postavljen čovjek Svetislava Stefanovića, odnosno Rankovićev pouzdanik. Prema CIA-inu pouzdanom izvoru, do travnja 1965. Ranković je potpuno preuzeo kontrolu nad DSVP-om. On je također, prema istom izvoru, uspio izvršiti pritisak na jugoslavenska vanjskotrgovinska poduzeća da zaposle Udbine kadrove. Međutim, to mu nije uspjelo u oružanim snagama, prije svega zbog otpora saveznog sekretara za narodnu obranu Ivana Gošnjaka, koji je 1964. s mjesta svojeg zamjenika smijenio Otmara Kreačića, koji je, iako Hrvat, slovio kao Rankovićev pouzdanik. CIA-in izvještaj navodi kako postoje indikacije da je Ranković planirao postaviti Kreačića na mjesto ministra obrane poslije Titove smrti, međutim to nikada nije pouzdano dokazano. Rankovićeva smjena bila je posebno osjetljiva zbog stalno prisutnih nacionalnih antagonizama, pa je bilo potrebno neutralizirati negativne osjećaje koje je kod Srba stvorila ta situacija.
 
Baš zbog toga je bilo potrebno vrlo oprezno pristupiti rješavanju toga problema. Komisija koja je formirana zbog slučaja Ranković sastavljena je od po jednog člana iz svake republike, a nijedan Slovenac ili Hrvat nije otvoreno kritizirao Rankovićevo djelovanje na Brijunskom plenumu, već su to napravili srpski dužnosnici Jovan Veselinov i Dobrivoje Radosavljević. Čak je i kadrovska križaljka prilagođena uspostavi nacionalne ravnoteže poslije smjene Rankovića i njegovih suradnika. Na njihova mjesta su postavljeni istaknuti srpski dužnosnici – Mijalko Todorović na mjesto partijskog sekretara, Milentije Popović došao je na Rankovićevo mjesto u Izvršnom komitetu CK SKJ, dok je Koča Popović zauzeo njegovo mjesto potpredsjednika države. Tito je Rankovićevom smjenom otvorio pitanje svojeg nasljednika koje je sada ostalo neriješeno jer je upravo zbog toga problema 1963. i stvoreno mjesto potpredsjednika. Američka procjena je bila da poslije Rankovića nema osobe njegovog ranga koja bi mogla imati autoritet da učinkovito naslijedi Tita.  
 
»Edvard Kardelj nema političku bazu i karizmu. Veljko Vlahović je popularan u Partiji, ali je Crnogorac pa kao takav također nema široku političku bazu. Srbin Todorović opet je premlad da bi mogao zauzeti to mjesto.« Opći zaključak američke obavještajne službe je bio da je stabilnost Jugoslavije sigurna dok Tito čvrsto drži uzde vlasti u svojim rukama, a Rankovićeva smjena dobar je dokaz da je on spreman poduzeti što god je potrebno kako bi osigurao stabilnost režima poslije svoje smrti. »Tito se nada da će postići tako široku potporu za svoju politiku, unutar Partije i naroda, da će bilo kome, tko bude novi vođa, biti vrlo teško, ako ne i nemoguće zaustaviti trenutni liberalni smjer u kojem se zemlja nalazi. Međutim, on mora shvatiti da postoji proturječje između partijske diktature, koju će režim nastojati pod svaku cijenu održati, i trenutne politike smanjenja partijske uloge u društvu. U dužem periodu taj problem se može riješiti, međutim kratkoročno to može dovesti do erupcije nasilja.« Američki konzulat u Zagrebu izvijestio je 12. srpnja kako se čini da su policija i vojska poduzele dodatne mjere opreza u Hrvatskoj, veće nego u drugim republikama. Policijska kontrola je tijekom cijelog vikenda od 1. do 4. srpnja bila pojačana u Zagrebu. Slično je bilo u Ljubljani i Rijeci. Vojska je 1. srpnja stavljena u stanje pripravnosti, a do Konzulata su doprli izvještaji da su zagrebačka i ljubljanska radiotelevizija pod nadzorom policije. Jedan visoki hrvatski dužnosnik potvrdio je da se radi o mjerama opreza kako bi se onemogućile eventualne akcije nacionalističkih elemenata. Prema informacijama s kojima je zagrebački Konzulat raspolagao, oko pedesetak djelatnika Radiotelevizije Zagreb uhićeno je po dolasku na posao 2. srpnja i odvedeno policijskim automobilima. Do 19. srpnja, kada je Konzulat izvijestio o tom događaju, oni se nisu vratili na posao. Razlog ovakvih mjera bio je strah režima od potencijalnih diverzija i mogućeg zauzimanja radija i televizije kako bi se iskoristila situacija s Rankovićem i pozvalo na ustanak u Hrvatskoj.
 
Ozbiljnost situacije i bojazni režima pokazao je slučaj dvojice američkih profesora koji su se 1. srpnja našli na Sljemenu i greškom zalutali do televizijskog odašiljača. Odmah su ih opkolili naoružani stražari sa strojnicama, međutim incident je prošao bez ozbiljnijih posljedica a profesori i njihov jugoslavenski pratitelj odmah su pušteni. Svi sugovornici s kojima su američki diplomati razgovarali složili su se da su pred zemljom bolja vremena, a situaciju u sjeverozapadnom dijelu Jugoslavije najbolje je opisao austrijski konzul u Zagrebu kada je rekao, komentirajući Rankovićev pad, da: »trenutno plivamo u moru sreće.« Američko veleposlanstvo u Beogradu prokomentiralo je događaje u Jugoslaviji riječima: »Rankovićev pad i događaji koji su uslijedili dugoročno su u američkom interesu. Cilj američke politike prema Jugoslaviji je potpora liberalizaciji jugoslavenskog društva i održavanje jugoslavenske neovisnosti od centralističke komunističke kontrole, posebno od Moskve. Ranković je bio partijski čelnik s autoritarnim sklonostima koji je nadzirao ulogu Partije da kontrolira i upravlja jugoslavenskim društvom. On je prema tome bio simbol partijskog dužnosnika koji se ne može prilagoditi unutrašnjim promjenama pa se prema tome osjećao ugroženim od ekonomskih i društvenih reformi. On je također najviše odgovarao Sovjetima s kojima je imao najuže kontakte, ukoliko im i sam nije bio naklonjen.« Hrvatski mediji negativno su komentirali pisanje zapadnih medija koji su Rankovićevu smjenu protumačili kao jugoslavensko naginjanje prema Zapadu i kapitalističkom sustavu. Međutim, američki konzul u Zagrebu Robert Owen, koji je preuzeo tu dužnost poslije Helene Batjer, nije propustio komentirati kako su oni negirali samo ekonomski aspekt približavanja Zapadu, dok je znakovito da su istodobno prešutjeli ideološki okret, u smislu većih individualnih sloboda. Druga kritika koju su zagrebački komentatori naglasili bila je opaska da se Jugoslavija približila višestranačju, a Owenu je posebno bila zanimljiva usporedba jugoslavenskog i američkog stranačkog sustava Vjesnikovog novinara Zvonimira Kristla. Prema Kristlu, između republikanske i demokratske stranke nije bilo nikakve ideološke razlike, već se radilo isključivo o tehničkoj mogućnosti da se za svaku poziciju nadmeću dva kandidata. S druge strane stvaranje druge stranke u Jugoslaviji imalo bi za cilj uništenje socijalizma. Owen se stavio u poziciju Kristlovih čitatelja i zapitao: »Zašto i mi ne možemo imati drugu stranku unutar socijalističke ideologije, ako je postojanje dvije stranke ideološki tako sigurno kao što je u Americi.«
 
U tom smislu američko veleposlanstvo u Beogradu preporučilo je dopisnicima američkih medija da ne daju tumačenja događaja vezanih uz Rankovićevu smjenu, pretjerano različita od službenog jugoslavenskog stava jer bi to moglo izazvati negativnu reakciju režima. Usprkos zaključku da će Jugoslavija i dalje ostati jednostranačka država, preporuka je bila da SAD nastavi materijalno podupirati ekonomsku reformu jer bi uspjeh reformista u uvođenju humanijih i demokratskijih elemenata u političku i društvenu strukturu mogao imati posljedice ne samo u Jugoslaviji već i u susjednim komunističkim zemljama koje su pomno pratile razvoj događaja u Jugoslaviji.
 
Jugoslavensko veleposlanstvo u Washingtonu također je bilo zainteresirano za stav američke vlade vezan uz Rankovićevu smjenu, a jugoslavenski ataše za tisak Cvijeto Job bio je posebno nezadovoljan pisanjem novinara New York Timesa Davida Bindera koji je u jednom od članaka opravdavao Rankovića s činjenicom da mu je Tito svojom neodlučnošću dao povoda za ponašanje za koje ga je kasnije optužio. Jednako važno za budućnost socijalističke Jugoslavije bile su odluke donesene na Četvrtom brijunskom plenumu o reorganizaciji Saveza komunista, a rezultat će biti daljnja liberalizacija društvenog života i neizbježno slabljenje partijske kontrole nad društvom. Od 1966. godine značajna liberalizacija političkog i društvenog života, obilježena slabljenjem kontrole državnog aparata nad društvom te ekonomske razmirice dobit će snažno nacionalno obilježje, a ono će se otvoreno manifestirati ne samo unutar partijskih krugova, već kroz sve slojeve društva. Ironična je činjenica da se Rankovićeva bojazan, kako će slabljenje partijske kontrole pridonijeti jačanju dezintegracijskih procesa, pokazala točnom i tijekom ranih sedamdesetih i prilikom raspada Jugoslavije krajem osamdesetih godina.
 

Teo Trostmann

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Ponedjeljak, 25/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1011 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević