Get Adobe Flash player

Potkraj ožujka 1945. okrutno ga ubili jugokomunistički sektaši

 
 
Antun Milovan (Režanci, 30. ožujka 1907.- 22. ožujka 1945.), hrvatski preporoditelj, narodnjak kršćanskog usmjerenja, suradnik i prijatelj sveće­nika, antifašisti antikomunist, mučenik komunizma iz sela Režanaca na jugu Istre. Bio je na glasu kao skrban otac obitelji, napredan poljoprivrednik, istinski revan i aktivan vjernik. Bio je iz redova narodnjaka, ali se nije slagao s komunističkim idejama te je zbog povezanosti sa svećenstvom bili sumnjičeni i ubijen. Odudarao je o drugih narodnjaka, jer mu je narodnjaštvo bilo hrvatski a ne jugoslavenski orijentirano.
https://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2016/04/1237373121_5_30_photo.jpg?w=850
Rodio se u u seljačkoj, vjerničkoj i narodnjačkoj, brojnoj i gospodarski naprednoj obitelji. Obitelj mu je živjela u obiteljskoj zadruzi kakvih je još između dva rata bilo mnogo diljem Istre. Dali su mnoge svećenike. Antunov brat Marijan je župnik u Savudriji, a nećak Milan župnik u Premanturi i dekan pulskoga dekanata. Antun je imao petero djece, od koje su trojica pošla svećeničkim putem: Miroslav je župnik Gospe od mora u Puli i kanonik puljskog katedralnog kaptola, Vjekoslav je obnašao službu tajnika BKJ i zatim HBK u Zagrebu do 1997., a od 1998. obnašao je službu postulatora u kauzi za beatifikaciju sluge Božjega Miroslava Bulešića. Sin Ivan dugo je godina bio župnik u Rovinju i na tom ga je mjestu zateklo imenovanje za porečko-pulskog biskupa koncem 1997. godine.
 
U obiteljskoj zadruzi su živjela trojica braće pod istim krovom. Antun je bio najstariji sin i poslije očeve smrti njegova je riječ bila glavna, ali nikad se nije nametao, nego s braćom strpljivo i uz mnogo truda borio se u životu. Kao dječak je uspio završiti hrvatsku pučku školu prije dolaska Italije, koja je ubrzo počela sustavno istrebljivati hrvatski jezik u školama i u svagdanjem životu. Unaprijedio je očevinu primjenom tada najsuvremenijih agrotehničkih metoda, u Istri koja je onda bila gospodarski zaostala: nabavio je poljoprivredne strojeve kojima su baratali i sinovi sjemeništarci. Kao najstariji brat prije i za vrijeme rata talijanskim je zakonom bio oslobođen vojne obveze, jer se morao brinuti za brojnu obitelj.
 
Za talijanske vlasti širio je hrvatske knjige koje je Božo Milanović putem Družbe sv. Mohora za Istru tiskao u Trstu. Distribucija i posjedovanje bile su rizične, premda su dobili dozvolu od talijanskih vlasti, ali teškom mukom. Karabinjeri i fašisti su protuzakonito plijenili knjige, čitatelje zlostavljali, a povjerenike globili i zatvarali. Milovan je bio načitan. Primao je hrvatski tisak, zagrebački Glasnik Srca Isusova i sarajevsku Nedjelju. Članke i izreske koji su tumačili komunističke zablude, prepisivao i dijelio dalje znancima i istomišljenicima. Iz načitanosti dobrim knjigama oblikovalo se njegovo narodnjaštvo hrvatskih boja. Na nedjelje i blagdane u obližnjoj crkvi Sv. Germana predvodio je pučku pobožnost uz moljenje krunice, čitanje nabožnog štiva i pjevanje crkvenih pjesama. Utemeljeno je pretpostaviti da je i Milovan podupirao i širio narodnjački duh i buđenje nacionalne svijesti osnivanjem i širenjem tzv. "trojki" istomišljenika. Tako su hrvatski narodnjaci pasivnim i zavjereničkim otporom borili se protiv potalijančivanja Hrvata, a talijanska policija to nije uspjela otkriti, te su metodu u trojkama i prodiranja u narod Svetvinčenštine prihvatili i prvi partizanski organizatori NOP-a i NOB-a.
 
Do pred rat je radio u pulskom brodogradilištu. Ondje se koncem 1941. godine upoznao i sprijateljio s tajnim širiteljem komunističke ideologije i narodnooslobodilačkog pokreta Mijom Pikunićem (poslije rata član vrha OZNE na Pulštini), premda su bili očigledno suprotnih stajališta. Dok se tijekom rata Pikunić skrivao kod Milovanove obitelji, pokušao je nagovoriti Milovana neka pristupi partizanima i preuzme službu seoskog odbornika, što je Antun odbio, jer kao aktivan vjernik nije želio surađivati sa zadojenima komunističkom ideologijom. Antun je podupirao narodnooslobodilački pokret koliko mu je savjest dopuštala i nije se dao uvući u jugokomunističke strukture u tom pokretu.
 
Početkom 1944. širio je veliki zidni hrvatski kalendar koji je Božo Milanović bio izdao dozvolom njemačkih osvajačkih vlasti. Jugokomunistički partizanski čelnici Istre pobjesnili su zbog toga, napadali i osuđivali Milovana. Milovan je kao svjetovnjak bio uključen u vjerski život. Aktivno je sudjelovao u pripremama svećeničkog ređenja i mlade mise rođaka Miroslava Bulešića. Zbog toga su ga jugokomunistički sektaši okrutno ubili potkraj ožujka 1945. godine.
 
Ka kraju rata rasla je podjela u rodnim mu Režancima. Razumni antifašisti bili su odani vjeri zbog čega su ih zvali "Mali Vatikan", Drugi dio, zaslijepljen i indoktriniran ljevičarskom i jugokomunističkom ideologijom i propagandom, zvali su "Mala Moskva". Zavist jugokomunističkih sektaša rasla je kako je rastao Antunov ugled. Podbadali su podmuklo za njegovu osudu. Zadnje riječi što je 22. ožujka 1945. zapisao u pismu sinu bile su "Zlo se piše po svoj Istri, osobito svećenici su postali "banditi". U stan su usred noći banule tad neke osobe s partizanskim kapama i oznakama, dobro naoružane, otele ga i odvele. Odveli su ga u neki kažun gdje mu je oznaš u krugu istomišljenika izrekao smrtnu osudu. Tijelo su mu bacili u neku jamu. Partizanski Hrvatski list od 12. travnja 1945. izvijestio je o osudi na smrt strijeljanjem, no svjedočanstvo jednog prvoborca, Antunova prijatelja, govori da je izvršenje presude bilo mnogo zvjerskije.
 
Nikad ga nisu rehabilitirali, nego su zločin štoviše opravdavali teškim izmišljenim podvalama i optužbama u tisku i na sastancima. Klevete ("izdaja naroda", "dostavljao izvještaje njemačkoj policiji", "pomagao pri hvatanju pojedinih naših ljudi", "Gestapou dostavljao popis aktivista JNOF-a", "zatražio je od Nijemaca da u Režancima postave domobranski garnizon", "kriv je za česte upade Nijemaca", "priznao krivnju") su se nekritički ponavljale i u kasnijim napisima i interpretacijama (pr. Mario Mikolić, Herman Buršić i dr.). Jugokomunistički povjesničari su revno prepričavali te laži sve do demokratskih promjena. Tako se pokazalo da istarske narodnjake i vjernike nije uspio ušutkati fašizam kroz 25 godina sustavnog odnarođivanja, nego istrijebiti bezdušni komunizam koji je ne samo ušutkao nego je domoljube proglasio "narodnim neprijateljima, izdajicama svoga naroda i slugama okupatora".
 
Upitno je je li ubijen po odluci suda ili po slobodnom nahođenju oznaša. Kotarski sud u Puli riješio molbu Antunova brata Mihe kad je zatražio sudsko proglašenje mrtvim brata Antuna. Sud je rješenjem od 31. listopada 1950. za dan smrti odredio "dan koji je slijedio prvu godišnjicu prestanka ratnog neprijateljstva poslije drugog svjetskog rata": Antun je bio mjeseca ožujka 1945. godine po noći odveden "po nepoznatim osobama u nepoznatom pravcu, te se od tada do danas nikome nijejavio, a niti kući povratio." Antunovu je obitelj općinski NOO maltretirao zahtjevima davanja za novu vlast.
 
Dugo poslije rata neki su prvoborci žalili što nisu mogli spasiti nedužnog Milovana. Prema riječima jednog seoskog odbornika i Antunova kuma, Milovan je odveden bez njegova znanja, a kamoli odobrenja. To je bila praksa pepekovaca (organizacije "Protiv pete kolone") koji su odvodili žrtve uz pristanak odbornika, no ako ovaj ne bi pristao, žrtvi nije bilo spasa, jer bi oznaši prevarili odbornika i žrtvu odveli kad bi on poslovno bio odsutan. Tih su mjeseci članovi SKOJ-a i USAOH-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske) vrlo su marljivo uz razne zadaće "likvidirali špijune".
 

Marta Kovačić

Žrtve, Hrvati, pokopane u navedenim grobištima, ubijane su od svibnja 1945. godine

 
 
Prikaz lokacija grobišta, logora, zatvora, željezničkih postaja i transportnih puteva izradio je član naše udruge Miljenko Klarić. Riječ je o prvoj verziji koja će u budućnosti biti nadopunjavana i proširivana. Svi podaci o grobištima preuzeti su iz knjige „Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2005.-2008.“ (Ljubljana, 2009.). Dodatni podaci o pojedinim grobištima (rubrika Fusnota) preuzeti su iz knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji“ autora Mitje Ferenca i Želimira Kužatka (Zagreb, 2007.).
https://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2016/04/kosti_1.jpg?w=850
Koordinate su preuzete s web stranice Nova Slovenska zaveza. Žrtve, pokopane u navedenim grobištima, ubijane su od svibnja 1945. godine. Grobišta u kojima su pokopane žrtve hrvatske nacionalnosti istaknuta su narančastom oznakom, a grobišta osoba drugih nacionalnost ružičastom oznakom. Slovenski logori i zatvori obilježeni su zelenom, a oni u Austriji žutom oznakom. Transportni putevi u Sloveniji označeni su plavom, a austrijski putevi crvenom bojom. Radi lakšeg snalaženja na ovoj karti preporučamo otvaranje aplikacije u zasebnom prozoru (oznaka u desnom gornjem kutu – Prikaz veće karte). Pregled ovih grobišta također je dostupan u pdf formatu.
 
Zainteresirane čitatelje također upućujemo na web stranicu Pieteta Dragutina Šafarića, dugogodišnjeg istraživača slovenskih i hrvatskih grobišta .
TUMAČ OZNAKA:
Kolona – kategorija (kat.)
1
Jama
2
Protutenkovski rov
3
Kraški ponor
4
Rudarska okna, skloništa
Nep.
Nepoznato

Kolona – stupanj pouzdanosti (Pouzd.)
1
Lokacija točno određena – grobište utvrđeno
2
Lokacija točno određena – potrebne istrage
3
Lokacija približna – vjerodostojni/pouzdani izvori
4
Lokacija približna – nevjerodostojni/nepouzdani izvori
5
Ispražnjeno grobište – iznos dokumentiran
6
Ispražnjeno grobište – iznos nije dokumentiran
7
Lokacija nije grobište
 
LITERATURA:
TEZNO:
Mitja Ferenc: Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor), Časopis za suvremenu povijest, Vol. 44, No. 3, Prosinac 2012., str. 539-569
CRNOGROB:
Alojzij Pavel Florjančić: Povojna grobišča v Crngrobu,  Loški razgledi 28, str. 217–244
KOČEVSKI ROG (POD ONEKOM):
Obvestilo in vabilo medijem, Komisija Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč
Nikolaj Tolstoj: Ministar i pokolji, Zagreb, 1991.
Borivoje Karapandžić: Kočevje, Titov najkrvaviji zločin
Borivoje Karapandžić: Jugoslovensko krvavo proleće 1945., Titovi Katini i Gulazi, Beograd, 1990.
Ušli so smrti, Poročila treh rešencev iz množičnega groba v Kočevskem Rogu, Celovec- Ljubljana – Dunaj, 1998.
 

http://croatiarediviva.com/grobista/

JUSP Jasenovac kao žrtve navodi i ljude za koje savezni popis iz 1964. godine jasno navodi da nisu stradale u Jasenovcu

 
 
Izvor podataka koji Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu je Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Kao što je već rečeno u prethodnim člancima i kao što je već nekoliko osoba pokazalo, JUSP Jasenovac iz nekog razloga kao žrtve Jasenovca navodi i ljude za koje savezni popis iz 1964. godine jasno navodi da nisu stradale u Jasenovcu. Nekad je to možda zato što neki drugi izvor istovremeno navodi da je neka osoba stradala u Jasenovcu što zapravo znači da sudbina te osobe nije poznata pa se te osobe ne bi trebale nalaziti na mrežnom jasenovačkom popisu.
http://www.metalnepolice.com/wp-content/uploads/2015/12/Muzej-%C5%BErtava-genocida-fi.png
Naravno, kad je situacija obrnuta, odnosno kad neki drugi izvor navodi da osoba nije stradala u Jasenovcu, a primjerice savezni popis navodi suprotno, JUSP Jasenovac tu osobu i dalje navodi kao žrtvu, odnosno očito postoje dvostruki standardi. Nadalje, postoje i slučajevi kad je savezni popis naveden kao jedini izvor i kad se tvrdi da taj popis navodi da je neka osoba stradala u Jasenovcu, iako u stvarnosti navodi nešto drugo pa se, kako se čini, radi o (ne)običnoj falsifikaciji. Zbog važnosti ovakve više nego očite vrste prevare, spomenutoj falsifikaciji je na kraju teksta posebno posvećen manji odlomak. Od stotine novih navodnih lažnih ili u svakom slučaju sumnjivih žrtava koje je moguće pronaći analizom ovakvih slučajeva, u ovom će članku zbog prostornog ograničenja tema biti neke od navodnih dječjih jasenovačkih žrtava. O tome je jednim dijelom još u srpnju 2016. godine u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović, ali bez navođenja izvora podataka. No krenimo redom.
 
Postoji više djece za koju komunistički tzv. savezni popis iz 1964. godine navodi da su umrla u zagrebačkim prihvatilištima, ali ih se ipak na mrežnom jasenovačkom popisu navodi kao jasenovačke žrtve. Ljuba Dragić, rođena 1938., otac Rade, mjesto rođenja Gornja Gradina u općini Bosanska Dubica. Bosiljka Marković (1940., Mile, Stara Krivaja). Nevenka Mujadin (1933., Mitar, Mali Grđevac). Zdravko Popović (1939., Mile, Stara Krivaja). Dušan Ujić (1936., Ilija, Mali Grđevac). Milan Ujić (1938., Ilija, Mali Grđevac). Ljuban Vidović (1938., Pero, Gunjevci) – kod njega u napomenama piše *Rogatica, Čavčići. Čavčići su muslimansko selo blizu Drine u istočnoj Bosni kod Žepe. Nije jasno zašto se u napomenama jasenovačkog popisa navodi taj podatak, ali može se naslutiti. Vidosava Misimović (1932.*, Stojan*, Jablanica) – u napomenama jasenovačkog popisa navodi se mjesto rođenja Sovjak kao i u „izvorniku“. Sovjak i Jablanica su susjedna sela. Živko Buletinac (1940., Srban, Paučje). Podatak iz izvornog tzv. saveznog popisa iz 1964. godine „pojačan“ je izjavom iz 2008. godine. To dosta govori o pouzdanosti tih izjava. Ova djeca umrla u prihvatilištima u Zagrebu na jasenovačkom popisu navode se kao žrtve iz Stare Gradiške: Nikola Alavuk (1940., Milan, Hum Voćinski), Bosiljka Blanuša (1942., Dušan, Kalenderi), Milenko Blesić (1937., Marko, Cimiroti), Đuro Bosanac (1938., Stevo, Lađevac), Ana Brkanović (1939., Đuro, G. Obrijež). Savo Brkanac (1935.*, Đuka, Kukunjevac). Milica Brkić (1938., Petar, Gejkovac), Marica Crnobrnja ( 1941., Vaso*/Veso, Stara Krivaja), Živko Marjanović (1930., Dragić, Maljevac), Adam Pešut (1942., Vaso, Petrinja). Stevo Radović (1930., Nikola, Mala Paukova), Mileva Reljanović (1941., Savo, Vojskova). Ovo nisu jedini slučajevi lažnih dječjih jasenovačkih žrtava koji se mogu prikazati obradom spomenutih izvora podataka, ali su najjednostavniji za navesti u smislu da se potpuno podudaraju svi podaci. Ostali će se spomenuti nekom drugom prilikom.
 
Za četvero male djece iz okolice Bosanskog Broda u inačici komunističkog tzv. saveznog popisa iz 1964. godine navodi se da su umrli u prihvatilištima u Zagrebu. To su: Bosa Đurić (1941., Aleksa, Brusnica Mala), Simeuna Jakovljević (1940., Tomo, Klakar Donji). Ljubica Vasilić (1939., Andrija, Klakar Donji) i Mara Vukman (1940., Bogdan, Klakar Gornji). Svi se nalaze na jasenovačkom popisu i godina smrti je označena kao nepouzdana, ali unatoč tome u napomenama je naveden navodno točan datum kad su ubijeni u Jasenovcu. To je 22. rujna 1942 prema podacima preuzetim iz knjige izdane u Srbiji 2005 godine.[1] Osim prihvatilišta u Zagrebu postoje i druga mjesta gdje su umirale navodne dječje jasenovačke žrtve i u nastavku slijede neki primjeri.
 
Bosiljka Samardžija (1937., Savo, Samardžije) je prema izvorniku na koji se pozivaju autori jasenovačkog popisa tj. prema komunističkom popisu iz 1964. umrla u logoru u Sisku i rođena je u Samardžijama koje su susjedne selu Turjak. Zanimljivo da se u napomenama navode još dva alternativna mjesta smrti Novska i Mlaka što ukazuje da se radi o nagađanju ili o manipulaciji podacima. Nada Kovačević (1935., Đorđija, Jablanica kod Bosanske Gradiške) je prema jasenovačkom popisu stradala 1942. u Staroj Gradiški, a prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. umrla je u logoru Sisak. U napomenama mrežnog jasenovačkog popisa navodi se vrlo zanimljiv podatak o pretpostavljen mjestu smrti „Kajzerica“. Kajzerica je dio Zagreba kod velesajma i hipodroma. Tamo je nekada bilo vojno vježbalište, a za vrijeme Drugog svjetskog rata i mjesto za prihvat izbjeglica pa tako i onih s Kozare. U navedenim primjerima vidi se da su čak i izbjeglice poslane u druge krajeve Hrvatske pa i u Zagreb stavljene na jasenovački popis. Vjerojatno autori nisu znali gdje je Kajzerica i da se radi o dijelu Zagreba. Nisu to jedini kozarački deportirci koji su se našli na jasenovačkom popisu. Brat i sestra Dragutin Babić (1938., Spasoje, G. Podgradci) i Vukosava Babić (1937., Spasoje, G. Podgradci) prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. godine na koje se pozivaju autori jasenovačkog popisa nisu stradali u Jasenovcu već pri deportaciji u Kostajnici.
 
Noskovačka Dubrava je selo uz Dravu na granici s Mađarskom, nalazi se u općini Čađavica sjeverno od Slatine.[2] Tijekom Drugog svjetskog rata u selu je živjelo oko 200 stanovnika. Selo je udaljeno skoro 100 km zračne linije od Jasenovca. U selu žive Hrvati i Srbi, potonjih je nešto više. To znači da su se izbjeglice s Kozare smještale i u hrvatskim selima s pretežno srpskim stanovništvom. Slične primjere se može naći i u požeškom kraju u Sloboštini, susjednim Perencima itd. Umrli tijekom deportacije u Noskovačku Dubravu, a navedeni kao ubijeni u Jasenovcu 1942. godine su: Milan Janković iz Demirovca kod Bosanske Dubice, rođen 1942., otac Mirko; Radojka Bezbradica iz Rakovice kod Bosanske Dubice, rođena 1942., otac Stevo; Ranko Prica iz Orahove kod Bosanske Gradiške, rođen 1942., otac Nedeljko* – u napomenama jasenovačkog popisa navodi se alternativno ime oca Nevenka.
 
Prema popisu iz 1964. godine ovo su osobe koje su stradale pri deportaciji u Požegu, a navode se kao žrtve u mrežnom jasenovačkom popisu: Kosa Bakić rođena 1938., otac Nikola, prema jasenovačkom popisu iz Gašnice, a prema „saveznom“ iz 1964. godine je iz Bistrice. Bistrica i Gašnica su susjedna sela u općini Bosanska Gradiška. Milka Bakić (1936., Nikola, Gašnica/Bistrica) isti slučaj kao i kod „sestre“ Kose. Janja Janjetović (1937., Stanoje, D. Podgradci). Milan Galić ( 1938., Ostoja, G. Jurkovica) u starijim podacima na koje se poziva jasenovački popis navodi se da je iz Elezagića. Elezagići su selo susjedno trima selima naziva Donja, Srednja i Gornja Jurkovica. Milenko Klincov (1939., Miloš, Elezagići). Dušanka Klincov (1932., Stevo, Elezagići). Stevka Milaković (1938., Dušan, Elezagići) – kod nje i u napomenama jasenovačkog popisa piše da je stradala u S. Požegi. To znači da autori popisa znaju za ove podatke, ali očito imaju svoje motive za povećanje jasenovačkog popisa. Nikola Kotur (1940., Stojan, Gašnica). Ranko Vidović (1939., Lazar, Gašnica). Miladin Vidović (1933., Tomo, Gašnica). Mirko Laloš (1941., Milan, G. Jurkovica). Vaso Laloš (1935., Gojko, G. Jurkovica). Milan Laloš (1937., Vaso, G. Jurkovica). Savo Desančić (1938., Nikola, G. Podgradci) u jasenovačkom popisu su kao mjesto rođenja navedeni D. Podgradci. Vaso Desančić (1934., Nikola, G. Podgradci) u jasenovačkom popisu također navedeni D. Podgradci kao i kod prethodnika, ali u napomenama su osim alternativnog podatka o mjestu stradanja u Požegi i još dvije različite godine rođenja. Dmitra Ristić (1934., Branko, Miljevići). U jasenovačkom popisu se kao žrtva navodi Radovan Jerinić. Izvor podatka je komunistički tzv. „savezni“ popis iz 1964. U tom izvoru navodi se Rade Jeremić ubijen 1941. u travanjskom ratu 1941. kod Požege. Ime oca Risto, godina rođenja 1924. i mjesto rođenja selo Barica kod Bosanskog Broda su isti, a još k tome u napomenama jasenovačkog popisa navodi se Rade Jeremić i da je stradao u Slavonskoj Požegi pa se može zaključiti da se radi o istoj osobi koju su autori jasenovačkog popisa iskoristili da povećaju broj žrtava. Jela Subotić (1938., Ostoja, Vrbaška) u napomenama se navodi alternativno mjesto smrti Sloboština. Za pretpostaviti je da se ne radi o kvartu u južnom dijelu Zagreba, već o istoimenom selu zapadno od Požege pretežno naseljenom Srbima.
 
Prema srpskim podacima u srpnju 1942. godine na požeško područje u 155 vagona dovedene su izbjeglice s Kozare.[3] Može se procijeniti da bi se u tom slučaju moglo raditi o oko 10.000 ljudi. Prema istom izvoru bojnik Luburić je naredio da se s izbjeglicama ima oštro postupati pa se zatim pojašnjava da to ustvari znači da “ne smiju im se davati propusnice za kretanje, izuzev onih koji su se prijavili za rad u Njemačkoj”.[4] Prema srpskim tvrdnjama u selu Sloboština kod Požege 16. kolovoza 1942. godine ubijeno je 1.368 izbjeglica s Kozare. Te podatke navodno je utvrdila nekakva „komisija Vrhovnog suda Hrvatske u drugoj polovini 1946.“[5] Prema sličnim izvorima radi se o 1.165 izbjeglica i 203 srpska seljaka iz sela kod Požege.[6] U te podatke se može s pravom sumnjati jer su slične komunističke komisije „utvrdile“ razne stvari pa i da je u Jasenovcu ubijeno oko 700.000 uglavnom Srba. Jedan od podataka o 62 strijeljana partizana 16. kolovoza 1942. u Sloboštini je indikativan za cijeli slučaj.[7] Naime, navodno je od sredine srpnja 1942. dolaskom partizana iz „Bosanske krajine“ intenzivirana partizanska aktivnost u požeškom kraju. Tako se navodi da su partizanske postrojbe do sredine kolovoza 1942. “oslobodile oko 210 sela na Psunju, Papuku i Krndiji, (…) i gotovo onemogućile svaki saobraćaj između Pakraca, Slavonske Požege i Našica.” [8]
 
Prema tim podacima partizani su 11. i 12. kolovoza 1942. godine održali savjetovanje vojnih i partijskih rukovodilaca, a nakon savjetovanja 16. kolovoza 1942. godine reorganiziran je Prvi slavonski NOP odred u Prvi i Drugi slavonski partizanski odred.[9] Znači po tim podacima paradoksalno dok navodno ustaše „kolju“ oko 3.000 nejači i strijeljaju preko 60 partizana, njihovi vojni i partijski rukovodioci sastanče, reorganiziraju odred, hvale se kako su oslobodili čak preko 200 sela i da drže pod kontrolom sjeverni i zapadni dio požeške kotline i to baš onaj kraj u kojem se navodno događa pokolj. To je tipičan komunistički karikaturalni prikaz povijesti temeljen na lažima. Postavlja se pitanje zašto je ubijeno „samo“ 1.165 tj. 1.368 izbjeglica s Kozare ako ih je dovedeno možda i oko 10.000? Zašto bi ih dovodili čak do Požege da bi ih se tu ubilo kad su u neposrednom susjedstvu Kozare prema komunističkim podacima postojali „logori smrti“ Jasenovac i Stara Gradiška. Cijela ta konstrukcija se ruši čim se počnu postavljati jednostavna pitanja: tko, što, gdje, kada i kako. Komunizam je samo eufemizam za laž.
 
U srpskom pamfletu Spisak žrtava rata iz 1992. godine, inačici starijeg komunističkog popisa iz 1964. godine, nalaze se tri Salamona Levija čiji je otac navodno David. Prema tim podacima sva trojica su rođena 1941., sva trojica su živjeli u Sarajevu. Razlikuju se po tome što je jedan cijeli svoj navodno kratki život proživio u Sarajevu. Drugi je navodno rođen u Osijeku. Treći je navodno rođen na nepoznatom mjestu i navodno je stradao tijekom bijega. Zanimljivo da u komunističkom popisu iz 1964. godine kod ekvivalentnog upisa piše da je stradao kao izbjeglica u Sarajevu. U mrežnom jasenovačkom popisu ostao je samo jedan Salamon Levi rođen 1941. godine. To znači da čak i kustosi u Spomen području Jasenovac mogu prepoznati lažne podatke iz komunističkog tzv. saveznog popisa tj. iz srpskog „Spiska“. U digitalnom arhivu Yad Vashema osim podataka iz srpskog pamfleta nema iskaza rodbine ili neke židovske organizacije o trojici dječaka praktično beba imena Salamon Levi. Zanimljivo je da Salamona Levija rođenih oko 1941. i da im se otac zove David ima sveukupno samo četiri, a trojica su iz srpskog “Spiska”, to znači posredno iz komunističkog popisa iz 1964. godine. To ukazuje da je upitno jesu li ta trojica stvarne žrtve bez obzira na mjesto smrti ili su tek komunistička propagandna fikcija nastavljena u srpskim memorandumskim pamfletima.
 
Isti je slučaj s još dvoje navodnih židovskih dječjih žrtava Vita Levi (1933., Izidor, Sarajevo) prema starim podacima iz komunističkog popisa navodno je stradala u logoru Đakovo, 1942. godine. Na popisu stradalih u Đakovu nije spomenuta.[10] Međutim, Vita Levi (1935., Izidor, Sarajevo) s istim identifikacijskim podacima i neznatnom promjenom godine rođenja nalazi se na starijim inačicama popisa koji su temelj za mrežni jasenovački popis, ali s razlikom da je navodno stradala u Jasenovcu 1941. godine. Trenutna inačica podataka o Viti Levi je kombinacija obaju „izvornika“. Znanstveno gledano moglo se provjeriti radi li se možda o Vidi Levi (1920.) iz Niša u Srbiji o kojoj za razliku od navodnih sarajevskih imenjakinja postoje iskazi rodbine da je ubijena u Srbiji. Međutim, to bi značilo da se s popisa mora ukloniti jedna žrtva, a to se rijetko prakticira.
 
Sličan je slučaj s Moricom Maestrom (1931., Jozef, Sarajevo) koji je prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. godine stradao u Đakovu, ali na popisu žrtava iz Đakova je istoimena beba stara tek 10 mjeseci. U jasenovačkom popisu se uz ime oca Jozef navodi i alternativa Leon, a niti godina smrti nije jednoznačna. Dilema Jozef/Leon je posljedica preuzimanja podataka iz komunističkog popisa tj. iz srpskog „Spiska“ gdje ima po nekoliko gotovo identičnih inačica za svaku priliku. Sve su to znaci koji ukazuju na manipulaciju podacima. Prema jednom iskazu iz Yad Vashema Moris Maestro iz Sarajeva rođen 1931. stradao je u njemačkom logoru Loborgrad. Iz ovih primjera se vidi da nije diskutabilno samo mjesto stradanja, već i jesu li neki od navedenih uopće stradali pa i radi li se u nekim slučajevima o stvarnim osobama. Nakon navođenja novih primjera i prije zaključka, možda treba opet naglasiti viđene falsifikacije.
Pod pretpostavkom da u cijelom tekstu neke važne stvari možda nisu dovoljno istaknute, itekako ima smisla pojasniti kako i zašto nekome jasno pokazati da se u JUSP Jasenovac vjerojatno falsificiraju povijesni dokumenti.
 
Pogledajmo opet spomenute Milenka Blesića, Bosiljku Blanuša i Adama Pešuta. Što je njima zajedničko? Za početak to da im je u mrežnom jasenovačkom popisu kao jedini izvor podataka o smrti u Jasenovcu naveden komunistički savezni popis iz 1964. godine. Znači ništa više, nikakva dodatna knjiga, ništa čime bi se proširio potencijalni manevarski prostor za navođenje drugih mogućnosti, samo spomenuti popis. Međutim, ako se ide pogledati iste te osobe s istim imenom, prezimenom, imenom oca, godinom i mjestom rođenja u inačici popisa iz 1964. godine dostupnoj na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu, jasno se vidi da piše upravo suprotno, a to je da su umrli u dječjem prihvatilištu u Zagrebu. Znači još jednom: u izvoru piše jedno, a JUSP Jasenovac navodi da piše drugo. Ako ovo nije laž, što je onda? Ako ovo nije falsificiranje, kako drukčije to objasniti? Naravno, uvijek se može reći da je beogradska inačica saveznog popisa dodatno uređena. Ali nekome tko bi tvrdio takve stvari slobodno se može dodati jedna dodatna činjenica.
 
Na više mjesta dostupan je podatak da su prema popisu iz 1964. godine u Jasenovcu stradale 49.602 osobe, a u Staroj Gradiški 9.586 osoba. To je sveukupno 59.188 osoba. Ipak, broj osoba za koje se popis iz 1964. godine navodi kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu je značajno veći od toga – za Jasenovac on iznosi 51.629, a za Staru Gradišku 10.746 što zajedno daje 62.375. Jedan od odgovora zašto je tome tako, odnosno odakle se pojavilo preko 3.000 dodatnih žrtava je da se u nekim slučajevima jednostavno falsificiralo ili izmišljalo navedeni izvor podataka što je u ovom članku zapravo i očito pokazano na konkretnim primjerima. To je znači slično kao da tvrdite da u Bibliji piše da su svetog Stjepana ubile ustaše u Jasenovcu, iako jasno piše da da je umro drukčije. Nevjerojatno, ali nažalost istinito.
 
Ovako se može nastavljati još dugo jer samo materijala koji pokazuje oprečnosti mrežnog jasenovačkog popisa i saveznog popisa iz 1964. godine ima i previše, a kamoli dok se u obzir uzmu i ostale otkrivene, a još neobjavljene pogreške. Ukratko, opet treba ponoviti da je mrežni jasenovački popis u mnogim svojim dijelovima zaista masovna prevara s preko tisuću objavljenih poimeničnih lažnih i sumnjivih žrtava čiji su podaci dostupnima stranici http://croatiarediviva.com/. Nadalje, na temelju podataka korištenih u ovom članku, posebno je zanimljivo istaknuti da u JUSP Jasenovac kako se čini falsificiraju i podatke iz dokumente koje navode kao izvore podataka ili da su izrazito nemarni. Koliko se god neki trudili u takvim nastojanjima, kako vrijeme prolazi, mrežni jasenovački popis će sve više biti prokazivan kao primjer masovnog lažiranja podataka u propagandne svrhe i vjerojatno će postati i školski primjer takvih radnji. Možda je još zanimljivije pitanje tko će sve ostati zapamćen kao branitelj ovakvih i sličnih laži.
 
Bilješke:
 
[1]             Mihailo Pantić, Stradanje Srba opštine Srpski Brod za vrijeme Drugog svjetskog rata, Novi Sad, 2005.
[2]             https://hr.wikipedia.org/wiki/Noskovačka_Dubrava
[3]             http://jadovno.com/arhiva/ostala-stratishta/articles/slobostina-16-08-1942-mucenistvo-srpske-neјaci-sa-kozare.html#.U9oIdmPIxQQ
[4]             http://jadovno.com/arhiva/ostala-stratishta/articles/slobostina-16-08-1942-mucenistvo-srpske-neјaci-sa-kozare.html#.U9oIdmPIxQQ
[5]             http://jadovno.com/slobostina-stratiste-1368-srba-izbjeglih-s-kozare/?lng=lat#.WLC31O02vIV
[6]             https://sh.wikipedia.org/wiki/Hronologija_ustaških_zločina_1942.#Avgust_.2F_kolovoz_1942.
[7]             http://jadovno.com/slobostina-stratiste-1368-srba-izbjeglih-s-kozare/?lng=lat#.WLC31O02vIV
[8]             https://sh.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodilačka_borba_u_Slavoniji
[9]             https://sh.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodilačka_borba_u_Slavoniji
[10]          http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo
 

Nikola Banić i M. Koić, http://croatiarediviva.com/2017/03/15/nikola-banic-m-koic-bilokacijsko-umiranje-jasenovcu-prihvatilistu/#more-2350

Anketa

Tko je HDZ-u na lokalnim izborima veći protivnik?

Srijeda, 26/04/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1525 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević