Get Adobe Flash player

Ubojstvo koje nikada nije razjašnjeno

 
 
Vlado (Vladimir) Singer, (Virovitica21. listopada 1908. – Stara Gradiškalistopad 1943.), bio je hrvatski političar, član ustaškoga pokreta.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/9/9d/Vlado_Singer.jpg/175px-Vlado_Singer.jpg
Vlado Singer
 
Vlado (Vladimir) Singer rodio se u Virovitici 1908. godine u hrvatskoj židovskoj obitelji (poslije se u životu preobratio na katoličku vjeru i smatrao se Hrvatom). Političku aktivnost započeo je tijekom studija u Zagrebu, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina. Središnja je osoba tajnih nacionalnih skupina, a javno predvodi sveučilištarce u društvu Kvaternik. Uz njega glavni akteri bili su Branimir JelićMladen Lorković, i Eugen Dido Kvaternik smatrajući da su dotadašnje političke formacije preživljene i da treba stvarati novi pokret koji bi bio nositelj revolucionarne borbe. U ožujku 1932. godine, točnije 6. ožujka, organizira demonstracije na sveučilištu protiv diktature kralja Aleksandra. U ožujku 1933. godine pokreće i uređuje glasilo mlade hrvatske nacionalističke organizacije Naša gruda, prve nezavisne novine koje izlaze u Hrvatskoj za vrijeme diktature. Prvi broj Naše Grude: Omladinskog lista za suvremena pitanja izašao je 1. ožujka 1933. godine a urednici su mu bili Singer i pjesnik Ivo Lendić.
 
Nakon samo dva broja odlazi, u ljeto 1933. godine, u emigraciju. Nastanjuje se u Beču. U njegovom stanu neko se vrijeme 1934. godine sklanjao i Eugen Dido Kvaternik. U ožujku 1934. godine uhićen je u Beču od austrijskoga redarstva na zahtjev jugoslavenskih vlasti, u navodnoj vezi s namjeravanim atentatom Petra Oreba na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u prosincu 1933. godine. Nakon šest mjeseci je pušten i odlazi u Italiju. Tamo boravi u ustaškim logorima i u internaciji na Liparima. Nakon Marseilleskog atentata ponovno je uhićen. Bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana. Prema Eugenu Didi Kvaterniku jedini je od svih ustaša u Italiji kritički gledao na Pavelićev način života, ali mu je bio odan. Opisivali su ga kao vrsnog organizatora.
 
NDH i smrt
 
U travnju 1941. godine vraća se u Zagreb s Pavelićem i drugim ustašama iz emigracije. U svibnju preuzima vođenje Osobnog odjela Glavnog ustaškog stana. Kada je sredinom lipnja osnovana Ustaška nadzorna služba (UNS), preuzima ured II (obavještajna služba). U kolovozu 1941. došao je u posjed pouzdanih vijesti iz Stožera talijanske druge Armate (okupacijska sila u dijelovima pripojenim Italiji i talijanskoj okupacijskoj zoni u NDH) o talijanskom operativnom planu za zaposjedanje čitave Hrvatske u pet etapa, o čemu je obavijestio državno vodstvo:
·         prva etapa: područje iz Rimskih ugovora
·         druga etapa: reokupacija druge zone
·         treća etapa: reokupacija treće zone
·         četvrta etapa: okupacija Hrvatske do Save i
·         peta etapa: zaposjedanje sjeverne Hrvatske do Drave.
 
Kada su komunisti14. rujna 1941. godine, izvršili diverziju na glavnoj zagrebačkoj pošti, na zahtjev Nijemaca kao odgovoran uhićen je i zatočen u logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, gdje je i pogubljen. U Jasenovcu je neko vrijeme bio zatočen zajedno s Vladkom Mačekom, u zimi 1941.-1942., o čemu je ostavio opširno izvješće, odnijeto 1945. godine u emigraciju. Suvremenici i suradnici njegovo uhićenje i likvidaciju dovode u vezu s njegovim židovskim podrijetlom i osobnom netrpeljivošću nekih ustaških dužnosnika a ne s odgovornošću za navedenu komunističku sabotažu. Ubojstvo Vlade Singera nikada nije razjašnjeno, a niti tko je za to izdao nalog. (t.t.)

Hrvatski Junak i Ustaška mladež u Virovitici 1939. – 1942.

 
 
Prve organizacije hrvatske mladeži bila su društva Hrvatskog sokola koja su se borila protiv mađarizacije i germanizacijena kontinentu te talijanizacije na obali, a u svom djelovanju smatrali su se »narodnom vojskom« te su si zadali za cilj buđenje narodne svijesti i poticanje svih pojedinaca na žrtvu za svoj narod. Geslo hrvatskih sokola glasilo je: »U desnici snaga, u srcu odvažnost, u misli domovina!«. Hrvatski Sokol je u Virovitici osnovan u travnju 1906.g. ali Prvi svjetski rat prekinuo je svaku aktivnost u Hrvatskom Sokolu čiji su članovi sa zadovoljstvom dočekali raskid državno-pravnih odnosa sa Austro-Ugarskom ne znajući da ih u novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca očekuje još teža borba za slobodnom hrvatskom misli.
http://www.dragovoljac.com/images/images2016/razno3/u3.jpg
Na sokolskom saboru u Novom Sadu 28. lipnja 1919. godine došlo je do sjedinjenja Hrvatskih, Slovenskih i Srpskih sokolskih društava u novi Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca sa sjedištem u Ljubljani koji je ubrzo promijenio ime u Jugoslavenski Sokolski Savez. Nezadovoljstvo Hrvata ovakvim sjedinjenjem je tinjalo a već 1921.zagrebački Sokol je istupio iz Jugoslavenskog sokolskog saveza te uzeo staro ime – Hrvatski sokol. Njegov primjer slijedila su brojna društva po Hrvatskoj u kojima su se Hrvati osjećali ugroženi velikosrpskom propagandom i odlučili su se na ponovni osnutak Hrvatskog sokolstva. Nakon odvajanja i obnove Hrvatskog sokola u Zagrebu, počele su se javljati trzavice i odvajanja i u drugim društvima i župama pa je tako i u Virovitici 1924. ponovno utemeljen Hrvatski sokol čije je članstvo bilo iznimno brojno jer su se mnogi učlanili u društvo kako bi živjeli hrvatskim duhom. Hrvatski sokol je tako postao jedan od vidova borbe protiv velikosrpske politike. Članstvo Hrvatskog sokola stalno je raslo što nije odgovaralo tadašnjoj vlasti pa su raznim sredstvima to kočili i sprječavali. U društvo se učlanjuju obrtnici, trgovci, činovnici, učitelji i đaci, a članstvo u Hrvatskom Sokolu postaje svojevrsna iskaznica nacionalnih, hrvatskih osjećaja.
 
Političko stanje u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Virovitici, bilo je prožeto idejom o samostalnoj Hrvatskoj koja je „zarazila“ seosko i gradsko hrvatsko stanovništvo. Nakon atentata u beogradskoj skupštini na hrvatske narodne zastupnike i smrti Stjepana Radića, kralj Aleksandar Karađorđević je radi krize u državi uveo diktaturu. Jedna od mnoštva odluka koja je trebala služiti režimu, a u svrhu blokiranja jačanja demokratskih i nacionalnih ideja, bila je odluka kralja Aleksandra o stavljanju tjelesnog odgoja mladeži pod snažnu kontrolu države, kao sredstva za ostvarenje integralnog jugoslavenstva bez opasnih „plemenskih“ predznaka. Tako je koncem prosinca 1929.g.osnovan novi Sokolski savez kraljevine Jugoslavije a raspuštene su sve druge gimnastičke organizacije. Na izvanrednoj skupštini Hrvatskog Sokola u Virovitici zaključeno je da će se društvo likvidirati kao i ostala hrvatska sokolska društva diljem države. Očito da je vlastima smetao snažan Hrvatski sokol a kako za njegovo ukinuće nisu imali pravog razloga, ono je zamaskirano zabranom rada i drugih tjelovježbenih društava. Članovima Hrvatskog sokola bilo je potpuno jasno da u novoj sokolskoj organizaciji ne mogu imati nikakvu drugu nego podređenu ulogu, te da će se u njoj nastaviti politika koja se vodila u prijašnjem Jugoslavenskom sokolskom savezu. Nakon zabrane djelovanja Hrvatskog sokola, tek rijetki pojedinci nastavljaju s radom u Sokolskom društvu, a dobar dio njih i pod prisilom vlasti.
 
Sokol Kraljevine Jugoslavije je bio pod pokroviteljstvom dvora, a kralj Aleksandar i predsjednik vlade general Živković osobno su se angažirali u radu ove organizacije, što je osiguralo financije i infrastrukturu, prepuštajući joj cjelokupan tjelesni odgoj mladih naraštaja. Tako je ovim društvima, povjerena vodeća uloga u tjelesnom odgoju mladeži i promicanju ideje jugoslavenskog unitarizma. Na školama se čak morala predavati ideologija jugoslavenskog sokolstva, a nastavnici redovito izvještavati nadležne organe o tome koliko je učenika upisano u Sokol.
 
Dok se nakon uvođenja kraljevske diktature mladeži nametao jugoslavenski sokol, pokušalo se hrvatsku mladež organizira u hrvatski nacionalni savez, ali su to jugoslavenske vlasti blokirale svojim zabranama. Prema napisima iz virovitičkog tiska, već u siječnju 1937.g. u Virovitici je boravio izaslanik glavnog vodstva Hrvatskog junaka iz Zagreba Dr. Cicak sa zadatkom da osnuje organizaciju Hrvatski Junak. U Virovitici se našlo nekolicina bivših članova Hrvatskog sokola zainteresiranih za osnivanje ali kako se u to vrijeme nije smjelo govoriti o Hrvatima a još manje osnovati hrvatsko društvo, vježbe su strogo zabranjene dok ne stigne odobrenje od savske Banovine. Odobrenje za rad organizacije Hrvatski Junak od strane Savske Banovine nikad nije stiglo.
 
Uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, 26. kolovoza 1939. postignut je sporazum između tadašnjeg predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i predsjednika HSS dr. Vladka Mačeka o stvaranju autonomne Banovine Hrvatske. Tada se naime očekivala i ponovna uspostava Hrvatskog sokola o čemu je izjavu dao i dr. Maček; Prema nama Hrvatima zauzeo je slavenski sokolski savez takvo stanovište, da ni jedan Hrvat, koji ima i malo narodnog ponosa, ne može preko toga nikada prijeći. Zato je, kako rekoh, moje mišljenje, da ponovni osnutak sokolstva među Hrvatima, pa bilo i pod hrvatskim imenom, nema nikakvog smisla. I ja uviđam da je potrebno osnovati i među Hrvatima gimnastičku organizaciju, ali na posve drugoj osnovi koja će odgovarati i duhu hrvatskog naroda i današnjim prilikama.[1] Nakon diskusije o organizaciji tjelovježbe u Banovini Hrvatskoj, formirana je organizacija Hrvatski junak koja je imala za zadaću okupiti svu hrvatsku mladež a na čelo mu je postavljen kao vrhovni starješina hrvatski narodni zastupnik za Zagreb Milutin Majer. Zadatak je toj organizaciji da prikupi gradsku omladinu, te da odgoji hrvatskom narodu čestite, narodnim tradicijama vjerne, za život i borbu duševno i tjelesno spremne sinove i kćeri.[2]
 
Hrvatski junak je bila organizacija mladeži u kojoj su mogli biti aktivni članovi samo mlađi od 21.godine dok u vrhovnom vodstvu kao i na časničkim mjestima mogu biti i stariji. Redovitim članom postaje Mladež od 14. do 21. godine života. Junačku mladež sačinjavali su Poletnici od 7. do navršene 11. Godine te Naraštaj od 11. do navršene 14. godine. Osim toga u Junaku može biti svaki pošten Hrvat i Hrvatica, koji su stariji od 21 godine. a sačinjavaju Junačku zaštitu, koja zapravo i omogućava razvoj i djelovanje junačke mladeži i redovitih članova. Junačku zaštitu sačinjavaju potporni članovi, roditeljski zbor i starija braća. Hrvatski Junak mogao se osnivati samo u gradovima i trgovištima dok se odgoj seljačke mladeži prepuštao Seljačkoj slozi. Prve organizacije Hrvatskog Junaka osnovane su u Zagrebu, pa zatim u Karlovcu, Varaždinu, Požegi, Osijeku... Početkom 1940.g. organizacija Hrvatski Junak broji preko 60.000 članova. Junačko geslo je: ˝Za Boga i Hrvatsku!˝ a pozdrav je: ˝Za Dom˝ ili ˝za domovinu˝.
 
Djelovanje Hrvatskog junaka u Virovitici
 
Hrvatski junak stijeg u Virovitici, u listopadu 1939. kreće sa intenzivnijim radom i vježbama, što se odražava na naglom porastu članova. Stiglo je i odobrenje Banske vlasti Banovine Hrvatske, da školska mladež može nesmetano vježbati u Hrvatskom junaku, gdje imaju priliku uz očeličenje svojih mišića i tijela steći i odgoj u pravom hrvatskom duhu. U izvješću realne gimnazije Virovitica za 1939./40. čitamo:  Hrvatski junak  je u svojoj biti odgojna organizacija koja odgaja hrvatsku mladež i u duhovnom i u duševnom pogledu, kao i u tjelesnom, čemu služe redoviti sastanci i raznovrsne tjelovježbe. „Hrvatski junak“ je naišao među omladincima ove škole na razumljiv interes i odaziv. Na osnovu odobrenja Odjela za prosvjetu učenici su se upisali u mjesni Stijeg, budući da đački za sada ne postoji.[3]
 
To je jedino hrvatsko društvo, koje je formalno dozvoljeno od vlasti, i to 29. IX. 1939. Za vrijeme diktatorskih režima sva hrvatska društva na srednjim školama su raspuštena i zabranjena pod prijetnjom izgona iz svih srednjih Škola u državi.Od 29. listopada do 5. studenog 1939. Savez Hrvatskog junaka u Zagrebu upriličio je tečaj za izobrazbu prednjaka a Virovitički stijeg šalje dvojicu najvrijednijih članova vježbača.
 
Prva skupština uz pozdrav „Za dom“ i pjesmu „Lijepa naša“
 
Hrvatski junak - stijeg Virovitica, održao je 3. Ožujka 1940.g. u gombaoni realne gimnazije svoju prvu redovitu glavnu godišnju skupštinu na kojoj je izabrano prvo vodstvo; starješina Mihovil Petračić, stjegovođa Josip Odicki ml., zamjenik stjegovođe Josip Kuzman, zapovjednik Franjo Bakić, tajnik Franjo Vargović blagajnik Franjo Treber, knjižničar Franjo Bakić ml. te odbornici: Vjekoslav Bunjevac, Slavko Crnjak, Antun Kovač, Albert Paloš i Ivan Šokac. Nadzorni odbor: Ivo Kovačević, Egon Rojc, Gjuro Tarle, Franjo Golub, Antun Odicki i Gusta Požežanac. U odbor Junačke zaštite birani su: starješina Mihovil Petračić, zamjenik starješine Dr. Živko Vukasović i Mirko Bezić, tajnik Franjo Vargović, odbornici: dr. Milan Badovinac, Franjo Bakić ml., Josip Kauf, Slavko Kovačević, Josip Krones, Josip Kuzman, Aleksandar Langer, Mirko Ljubić, Josip Markovinović, Josip Odicki ml. i Franjo Treber.
 
Stijeg u Virovitici u tom trenutku broji 209 izvršujućih, od čega 30 članova, 26 članica, 26 članova đaka izvidnika, 28 šegrta izvidnika i 58 poletnika – učenika osnovnih škola. Članovi polaze marljivo vježbe pogotovo otkako je Junak uselio u prostranu i lijepu dvoranu gimnazijske gombaone. Jedina smetnja radu je što stijeg nema još dovoljno vježbaćih sprava budući da Jugosokol nije vratio sve nekadašnje sprave Hrvatskog sokola koje mu je gradska općina za vrijeme diktature dala na uporabu.[4] Skupština je završena pozdravom „Za dom“ i pjevanjem „Lijepe naše“ a poslani su i brzojavni pozdravi vođi hrvatskog naroda dr. Vladku Mačeku i vrhovnom starješini dr. Milutinu Majeru.
 
Prva veselica
 
Tjedan dana nakon glavne skupštine Hrvatski junak stijeg Virovitica priređuje u prostorijama Katoličkog doma prvu društvenu veselicu kojoj pristup imaju samo članovi i članice svih kategorija Hrvatskog junaka i po njima uvedeni gosti. Izaslanik saveza Hrvatskog junaka u Zagrebu Ante Jakaša održao je veoma lijepo i sadržajno predavanje o ciljevima i zadaći mladeži okupljene u Hrvatskom junaku.
 
Prosvjetna sekcija
 
Početkom travnja 1940. osnovana je prosvjetna sekcija stijega Hrvatskog junaka u Virovitici a odlučeno je da se predavanja održavaju svakog četvrtka navečer u prostorijama Hrvatskog katoličkog doma za članstvo dok za đake nedjeljom prijepodne u Gimnaziji. Odgoj hrvatske mladeži u organizaciji Hrvatski junak nije samo gimnastički već se naročita pažnja posvećuje duševnom odgoju hrvatske mladeži. Zato se traži od građanstva doniranje knjiga za duševno jačanje mladeži.
 
Posljednjeg dana travnja 1940. Hrvatski junak je preuzeo organizaciju obljetnice smrti Zrinskog i Frankopana. Ujutro su održane svečane mise zadušnice uz cjelokupno članstvo i mnogobrojno građanstvo. Navečer je u dvorani Lazić održana svečana akademija kojoj je prisustvovao starješina Hrvatskog junaka Mihovil Petračić. Dvorana Lazić bila je upravo premalena da primi mnogobrojne posjetioce koji su došli da izvrše svoju patriotsku dužnost. Simbolička vježba „Borba za slobodu domovine“ koju su junaci izveli vrlo efektno. Zatim proste vježbe dječaka poletnika, muškog naraštaja učenika realne gimnazije, kao i vježbe članova izvedene su savršeno. Vježbe naučničkog naraštaja izvedene su dobro a ritmičke vježbe izveli su učenici gimnazije precizno pa su pobrali buran pljesak. Članice su izazvale svojom lijepom pojavom u prostim vježbama koje su odlično izvele, ugodan utisak kod gledalaca. Program je završen efektnom izvedbom Skupine i razvićem hrvatske trobojke te vježbama na ručama gdje su se istakli Josip Odicki, Franjo Bakić i Štef Šerbeđija. Sve tri posljednje vježbe složio je Odicki dok je sve točke na klaviru pratio Ivan Vincetić. Ovom prvom većom priredbom naši su hrvatski junaci osvjetlali sebi lice i izvršili dostojno svoju hrvatsku i patriotsku dužnost.
 
Prva javna vježba i posveta zastave
 
Početkom svibnja Hrvatski junak je organizirao izlet članstva u planinarsku kuću na Vražje Vršće. Počelo se i sa planiranjem organizacije prve javne vježbe koja je trebala biti održana na Junački blagdan koji Hrvatski junaci u cijeloj zemlji slave prve nedjelje u lipnju u spomen na dan krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava. Ta proslava je zbog tehničkih poteškoća pomaknuta na 16. Lipnja 1940.g. kada je održana prva javna vježba i posveta zastave Hrvatskog junaka stijeg Virovitica. Zastava je izrađena još u svibnju a Josip Odicki je izradio i ukrasni vrh za stijeg te zastave čiji je kum na posveti bio August Grgić iz Jurišićeve ulice br. 2.   
 
Posveta zastave obavljena je u župnoj crkvi poslije mise, sveukupno članstvo Junaka došlo je korporativno na misu zajedno sa kumom Grgićem te izaslanikom starješinstva Dr. Vladimirom Cickom. Zastavu je posvetio otac Norberto Žalig, koji je održao lijepu propovijed istakavši rad Hrvatskog junaka i njegov program prema kojemu treba odgajati hrvatsku mladež u vjerskom, moralnom i patriotskom duhu tako da ta mladež bude sposobna primiti na sebe borbu svojih otaca za Boga i Hrvatsku. Poslijepodne iza Gimnazije održana je javna vježba na kojoj su gostovali i Hrvatski junaci iz Bjelovara. Nastupile su sve kategorije članstva kao i pomladak te su izveli vježbe vrlo dobro. Kao zadnja točka obavljen je svečani zavjet Junaka. Stjegovođa Odicki čitao je formulu toga zavjeta a sveukupno članstvo je na to odgovaralo.  Članstvo je na to obavilo zavjet na zastavu da će biti vjerno toj zastavi i onoj devizi koja je na istoj napisana tj. Bogu i Hrvatskoj. Nakon zavjeta odsvirala je glazba Lijepu našu. Ovom javnom vježbom dokazao je Junak što se može učiniti kada se imade volje, energije i ljubavi a onima koji vode to društvo želimo da ovako i dalje nastave. Ova javna vježba može im služiti na diku. Dokaz da je društvo koje je osnovano tek pred godinu dana uhvatilo korijen među virovitičkom omladinom.[5]
 
Prvo gostovanje izvan Virovitice
 
Uslijedilo je 11. Kolovoza 1940.g. i prvo gostovanje Hrvatskog junaka izvan Virovitice i to na posveti zastave Hrvatskog junaka u Bjelovaru. Sudjelovali su na javnoj vježbi gdje su nastupili s nekoliko prostih vježbi i vježbama na spravama. Virovitički stijeg radi neumorno, nastojeći žilavom borbom očeličiti duh i mišice, kako bi nam bilo omogućeno postići što pozitivnije rezultate. [6]  U Bjelovaru se pokazalo da Virovitičani odskaču jer imaju više treninga i nastupa, a naročito se to odnosilo na vrsne vježbače Josipa Odickog ml., Franju Mađarevića, Belu Pala i Melaniju Lazić koji su pobrali ogroman aplauz.
 
Samo par dana nakon nastupa u Bjelovaru, Hrvatski junak je održao izlet pješice u Koriju gdje je sa Seljačkom Slogom održao javni nastup. Krajem kolovoza 1940. godine Hrvatski junak je dao šivati svoju izletničku odoru.
 
Hrvatske junakinje
 
Melanija Lazić, kćerka postolara iz Kačićeve ulice, poslana je na tehnički tečaj Hrvatskog junaka u Zagreb, kako bi stekla potrebna znanja za vođenje Hrvatski junakinja. Prva sjednica Hrvatskih junakinja održana je 3. rujna 1940. na kojoj je biran odbor: pročelnica Melanija Lazić, zamjenica Margita Tikas, zapovjednica Matilda Šisler, tajnica Katarina Langer, a još su članice odbora: Ema Vargović i Helena Benković. Dva tjedna nakon sjednice boravila je u Virovitici savezna zapovjednica hrvatskih Junakinja prof. Jelena Lončar i pregledala rad Hrvatskih junakinja. Sve kategorije od najmlađih izvele su pred njom vježbe. Iza toga održala je lijepi govor bodreći ih na daljnji rad naglasivši da je zadovoljna sa dosadašnjim radom. Javna vježba Hrvatskog junaka u Suhopolju održavana je 6. listopada 1940. na kojoj su nastupili Junaci i Junakinje stijega iz Virovitice sa naraštajem i pomlatkom. Sve su točke izvedene na opće zadovoljstvo, pa su vježbači i vježbačice nagrađeni obilnim pljeskom publike.
 
Osnivanje župe u Virovitici
 
Početkom listopada je osnovana i župa Hrvatskih Junaka u Virovitici u koju spadaju postojeći stjegovi Daruvar, Slatina, Suhopolje i Virovitica kao i budući stjegovi u Kloštru Podravskom i Pitomači koji se nalaze u osnutku. Krajem studenog 1940. održana je druga redovita skupština Hrvatskog junaka u Virovitici. U prisustvu lijepog broja izvršujućih i potpornih članova u gimnastičkoj dvorani gimnazije starješina stijega Mihovil Petračić, školski nadzornik, podnio je izvještaj o radu. Prošle godine održano je 17 sjednica upravnog odbora, jedna sjednica starješinstva i dva sastanka prosvjetnog odbora. Junak broji 243 izvršujuća član a vježbe je redovito polazilo 36 izvidnika gimnazijalca, 23 izvidnika šegrta i 76 poletnika pučkoškolaca. Izabran je i novi odbor: starješina Mihovil Petračić, zamjenici st. Dr. Živko Vukasović, Martin Balić i Mirko Bezić, stjegovođa Josip Odicki ml., zapovjednik Antun Odicki, tajnik Franjo Vargović, tajnik 2 Slavko Krones, blagajnik Franjo Treber, blagajnik 2 Antun Odicki, knjižničari Stjepan Zdjelar i Slavko Krones, vođa naraštaja Albert Paloš. Odbornici: Franjo Bakić, Slavko Crnjak, Antun Kovač. Preglednici: Ivo Kovačević, Đuro Korbelik, Martin Grkčević, Dragutin Pavoković i Josip Markovinović. Stjegovođa đačkog stijega je Ivica Vukasović a zamjenik Boris Degoricija. Đački stijeg broji preko 90 članova. Organizacija Hrvatski junak je na kraju 1940. godine brojila preko 100.000 članova. U novu radnu godinu organizacija ulazi s novim nadama, pozivajući u svoje redove svu hrvatsku narodnu omladinu i sve one starije kojima leži na srcu napredak te naše narodne uzdanice.[7]
 
Hrvatski junak u 1941.
 
Slijedeća, 1941.godina je započela komemorativnim sastankom sredinom veljače povodom smrti Matije Gupca u dvorani gimnazije sa prigodnim predavanjem. Zatim je aktivnost u Hrvatskom junaku nastavljena u ožujku, šetodnevnim Župskim tečajem koji su završili kod junaka: Borislav Degoricija, Milan Foret, Ivan Ivanušić ml., Slavko Krones, Franjo Mađarević, Ivan Neff, Eduard Odicki, Albert Paloš, Bogumil Šmit, Ivan Šokac, Ivica Vukasović a kod junakinja: Katica Langer, Zdenka Nikolić i Adela Pereković. Svrha tečaja bila je odgojiti i usavršiti najsposobnije članove stjegova za rojnike, odnosno one koji su do sada bili pripravnici osposobiti za članove spremne preuzeti najodgovornija mjesta u stjegovima. Roj broji od 12 do 18 članova.
 
Propast Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske
 
Kraljevina Jugoslavija je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu što je zahtijevala Njemačka. Kao odgovor na ovo potpisivanje u Beogradu je došlo do vojnog puča kojim je srušena Vlada Kraljevine Jugoslavije proistekla iz sporazuma Cvetković-Maček. To je ovu državu dovelo u novu krizu. Došlo je do sastavljanja pučističke vlade na čelu s generalom Simovićem.  Odgovor sila Osovine, odnosno Trojnog pakta i njihovih zemalja saveznica na čelu s Njemačkom je bio napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Pokazalo se da je ova napadnuta država nespremna i nesposobna za obranu, da je nitko ne želi braniti, a ponajmanje hrvatski narod. Uslijedilo je otkazivanje poslušnosti zavojačenih Hrvata u kraljevskoj vojsci i njihove pobune, a u nekim hrvatskim gradovima je proglašena hrvatska državna nezavisnost. Kao rezultat svih tih zbivanja nastala je Nezavisna Država Hrvatska.
 
Kotarska oblast je odredbom od 11. travnja 1941. donijela odluku da se Sokolsko društvo u Virovitici sa svim podređenim sokolskim četama po selima raspušta kao protuhrvatsko i protudržavno društvo i sva imovina zapljenjuje u korist Nezavisne Države Hrvatske. Vi dobro znate da su i Sokoli jedna srpska vojska, jedna predstraža srpstva koja je imala rastočiti i uništiti hrvatski narod, to je hrvatska državna vlada svojim dolaskom proglasila sokolske domove imovinom NDH i privela ih prvotnoj svrsi.[8] Svu imovinu Sokolskog društva u Virovitici preuzeli su već 12. travnja 1941. Mihovil Petračić, Aleksandar Langer i Josip Odicki ml. Napokon, zabranom rada Sokolskog društva u Virovitici, Hrvatski Junak je došao do toliko željenih gimnastičkih sprava koje su još prije 20 godina teškim odricanjem prikupili članovi Hrvatskog Sokola.
 
Nastup u Zagrebu i proslava Antunova u Virovitici
 
Hrvatski junak iz Virovitice nastupio je i na proslavi Hrvatskog junačkog dana, 29. svibnja 1941. u Zagrebu sa jednom točkom nazvanom „Borba Hrvata“. U virovitičkoj proslavi imendana Poglavnika Ante Pavelića, održanoj 12. lipnja 1941.g., sudjelovali su velikoj povorci i članovi Hrvatskog Junaka. Povorka je prošla kroz sve glavne ulice a sve su kuće bile okićene ponosnim hrvatskim trobojkama a svi prozori cvijećem, svijećama i slikama. Osobitu veselu pažnju i oduševljenje su pobudili članovi najmlađe hrvatske uzdanice, poletnici Hrvatskog Junaka, koji su stupali ozbiljno i bili najneumorniji u iskazivanju svoga velikoga zanosa.[9]
       
Hrvatski junak prelazi u Ustašku mladež
 
Posljednja aktivnost Hrvatskog junaka u 1941.godini bio je sastanak župskog vijeća, 15. lipnja 1941. u Hrvatskom domu gdje je najavljena župska priredba za 3. kolovoza u Virovitici. Poslijepodne je održan sastanak sveukupnog članstva u dvorani Hrvatskog doma a savezni izaslanik Vladimir Brlek održao je govor o zadacima Hrvatskog Junaka u NDH.
 
Župska priredba ipak nije održana jer je Odredbom Poglavnika od 12. srpnja 1941. sva hrvatska mladež morala biti organizirana u Ustaškoj mladeži pa tako svi članovi Hrvatskog junaka prelaze u novu organizaciju nazvanu Ustaška mladež. Zato je stijeg Hrvatskog junaka u Virovitici održao svoju zaključnu sjednicu dana 26. kolovoza 1941. na kojoj je ovaj prijelaz zaključen. Cijela imovina župe Hrvatskog Junaka pripala je Logoru Ustaške mladeži a imovina stijega Virovitica pripala je Taboru Ustaške mladeži u Virovitici.
 
Ustaška mladež
 
U novonastalim okolnostima pazilo se da hrvatska mladež ne padne pod strani tj. nacistički utjecaj. U srpnju 1941. Ivan Oršanić kaže „predložio sam Poglavniku da se osnuje Ustašku Mladež kao jedinu organizaciju, i da ću ja biti zapovjednik. Obojica smo znali da se ta organizacija osniva da se mladež učini nezavisnom od Nijemaca i da se organizacija učini jedinom tako da se ne mogu osnivati drug e .  [10] “Ustaška mladež „je stvorena s izričitim ciljem da se spriječi nacistički utjecaj na našu mladež“.[11]
 
Zakonskom odredbom o osnivanju Ustaške mladeži cjelokupna mladežsvrstana je u četiri dobne skupine podijeljene po spolovima. Odredbom je Poglavnik naredio da svaki pripadnik hrvatske mladeži od 7. do 18. godine, bez obzira je li đak ili radnik, kao i svaki sveučilištarac, mora stupiti u Ustašku mladež. Od te su se obveze izuzimali svi nearijevci, odnosno nehrvati.
 
Ustaška uzdanica okupljala je djecu od 7 do 11 godina. Ustaški junaci su bili djeca od 11 do 15 godina. Ustaška Starčevićanska mladež obuhvaćala je mladežod 15 do 21 godina te sveučilištarci. Na čelu pojedinih grana djelovanja Ustaške mladeži bili su odjelni upravitelji za: vojničku prednaobrazbu, duhovni odgoj, promidžbu, umijeće, tjelovježbu, zdravstvo, društveno-gospodarsku brigu te kućanstvo (samo za žensku mladež). Ustaška mladež obrazovala se u ustaškom duhu u svim segmentima svoje organizacije, od Uzdanice do Ustaškoga junaka i Ustaške Starčevićeve mladeži. Program obrazovanja Ustaškoga junaka, na primjer, sadržavao je više predmeta po stupnjevima i godinama (od I. do III. stupnja i od I. do III. godine). Predmeti programa bili su: Načelni uzgoj po ustaškim načelima, Rad i djela Poglavnika, Povijest ustaškog pokreta, Hrvatska povijest, Moralni uzgoj, Upoznavanje postrojbe Ustaške mladeži, Rad na umijeću, Praktičke znanosti, Taboravanje, Terenske vježbe, Stražarenje, Topografija, Orijentacija, Signalizacija, Doglasna služba, Zdravstvo (higijena, lična higijena, prva pomoć), Ručni rad i vještaštvo, Poznavanje prirode (biljke, životinje), Izletništvo, Tjelovježba i narodni plesovi, Igre i pjesme. Nastavni plan i program Ustaškog junaka sazdan je na principu koncentričnih krugova. Sve ono što treba znati u I. stupnju, u II. i III. stupnju treba znati još opširnije i potpunije, na višem stupnju (pedagoški koncentrični krugovi).
 
Organizacija Ustaške mladeži izgrađena je na načelima i odredbama Ustava Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije iz 1932. godine. U svakoj velikoj župi, organizacija Ustaške mladeži postavljena je po uzoru na organizaciju ustaškog pokreta. Imala je karakter vojne organizacije utemeljene na strogoj disciplini i poslušnosti vođama i Poglavniku. Propisano je i da će teritorijalni ustroj Ustaške mladeži pratiti granice župa, gradova i sela te će na njihovom čelu biti postavljeni stožernici, logornici i tabornici, posve jednako kao i kod organiziranja odraslih članova Ustaškog pokreta. O izboru stožernika, tabornika, logornika i dužnosnika vodila se posebna briga, naročito o njihovu moralnom i političkom uvjerenju i vladanju. Treba napomenuti da su organizacije ustaške mladeži djelovale u svim školama, na čijem su čelu bili zapovjednici iz redova đaka.
 
Djelovanje Ustaške mladeži u Virovitici
 
U Velikoj župi Baranja, čije je središte bio Osijek, organizacija Ustaške mladeži sastojala se od tabora, logora i stožera. U Osijeku je bio je stožer muške i ženske Ustaške mladeži na čelu sa stožernikom (stožernicom), u kotaru Virovitica ustaški logor na čelu s logornikom i logornicom, a u općini Virovitica ustaški tabor na čelu s tabornikom i tabornicom. Pod upravom i nadzorom logora Virovitica nalazilo se 6 tabora; Virovitica, Suhopolje, Gradina, Lukač, Pivnica i Špišić Bukovica. U okviru tabora postojali su vodovi i rojevi (tj. desetine), na čelu s vodnicima i rojnicima. Zapovjedništvo Ustaške mladeži je zaključilo da se s upisom u Ustašku mladež započne sa 1. 9. 1941. i to u virovitičkoj gimnaziji. Sva mladež bila je dužna doći sama ili u pratnji roditelja na upis. U rujnu 1941. imenovani su dužnosnici logora i tabora Ustaške mladeži u Virovitici:
 
Dužnosnici Logora: žene: logornica Zora Stepinac, zapovjednice: starčevićeve mladeži Antonija Svoren, junakinje Adela Pastor, uzdanice Katica Langer, odjelne upraviteljice: za duhovni odgoj Štefanija Bakarić, za tjelovježbu Melanija Lazić, za promidžbu Cecilija Brzac, za društveno gospodarsku brigu Zora Zemljak i zamjenica Jelka Vargović, za umijeće Nevenka Čolig, za kućanstvo Marija Zdjelar.
 
Kod muškaraca birani su: Logornik Mihovil Petračić, zapovjednici: starčevićeva mladež Alojzije Stepinac, Junaci Boris Degoricija, Uzdanice Martin Grkčević, radne službe Ivan Tumbas, odjelni upravitelji: za vojničku prednaobrazbu Gustav Kelemen i njegov zamjenik J. Župan, za tjelovježbu Josip Odicki ml., za promidžbu Dr. Milan Badovinac, za zdravstvo dr. Mijo Kolibaš, za društveno gospodarsku brigu Josip Kauf, za duhovni odgoj Franjo Kreč, za umijeće Vladimir Vunović,
 
Dužnosnici Tabora: žene: tabornica Zora Zemljak, upraviteljica za promidžbu Jelka Vukasović, kućanstvo Anka Bakotić, za tjelovježbu Zdenka Mikolić, za društvenu gospodarsku brigu Olga Čagljević.
 
Muškarci: Tabornik Martin Balić, zapovjednici; starčevićeva mladež Antun Odicki, Junaci Josip Grčić, Uzdanice Albert Paloš, radne službe Hrvoje Zadrović, odjelni upravitelji: za duhovni odgoj Stjepan Zdjelar, za tjelovježbu nije imenovan, za promidžbu dr. Živko Vukasović, za zdravstvo dr. Mijo Kolibaš, za društveno gospodarsku brigu Franjo Vargović (koji je u zarobljeništvu pa ga mijenja Mirko Bezić), umijeće Ivan Čulig, za vojničku prednaobrazbu Nikola Pereković, pobočnik logornika je Josip Svoren.      
 
 
 
 
Prva priredba Ustaške mladeži
 
Nakon pripremnih radnji, Ustaška mladež u Virovitici priređuje svoju prvu priredbu 7.rujna 1941. pred Hrvatskim domom a dvije trećine prihoda namijenjeno je za nadogradnju doma. U 10 sati dopodne bila je sakupljena sva Ustaška mladež pred Hrvatskim domom, gdje je bila sastavljena u 5 satnija, a svaka satnija je brojala 3 voda kojom su zapovijedali vodnici. Cijelom postrojbom zapovijedao je tehnički vođa mladeži brat Odicki Josip. Kada je zbor cijeli sastavljen i u oštrom stupanju poredan u vježbalištu, zapovjednik zbora podnio je prijavak stožernpm izaslaniku Velike župe Baranja u Osijeku dr. Ivi Korskom, odjelnom upravitelju za duhovni odgoj Stožera Ustaške mladeži velike župe Baranja. Iza prijavke slijedila je molitva Ustaške mladeži, iza molitve je bilo svečano dizanje zastave Hrvatske kojoj su svi prisutni odali počast i s time je i počela priredba Ustaške mladeži. Iza podizanja zastave na jarbolu krenula je povorka u kojoj su sudjelovali ženska i muška mladež iz Virovitice i Slatine. Divno je bilo pogledati od preko pet stotina mladeži u povorki, kako oduševljeno stupa po taktu glazbe po gradu. Poslijepodne u 4 sata odpočeo je tjelovježbeni nastup mladeži, ovim redom; 1) Proste vježbe muške mladeži Uzdanica- izveli su prilično dobro jer su to naši najmlađi, 2) Muška Uzdanica iz Suhopolja sa prostim vježbama, 3) Ženska Uzdanica je nastupila u vježbama sa zastavicama koje su prilično dobro izvedene, 4) Ustaški Junaci sa dvije dobre vježbe, 5) Junaci iz Suhopolja izveli su vježbe sa štapovima vrlo dobro, 6) Ustaške Junakinje koje su nedavno počele sa radom dobro su izvele vježbe, 7) Vježbe na spravama izvela je iznad očekivanja sa puno volje Starčevićeva mladež, jedan roj na ručama a drugi roj na stolu, te dva roja Junaka na ruči i kozliću, te uzdanica na konju, sve muški članovi, 8) Starečvićeva skupina izvela je izvanredno skupine te se građanstvo upravo divilo požrtvovnosti mladeži u izdržajima, 9) sletkse vježbe starčevićeve ženske mladeži, 10) starčevićeva mladež iz suhopolja sletske vježbe, 11) vježbe na karikama izveo je I. roj vrlo dobro pogotovo jer su skoro svi početnici, 12) proste vježbe starečevićeve mladeži upravo savršeno izvedene. Na kraju je bio mimohod. Cijela priredba moralno je vrlo dobro uspjela, iznad očekivanja, a i samo vrijeme je pogodno bilo tako, da je pogodno djelovalo na sve prisutne.[12]
 
 
 
 
Na javnoj vježbi Ustaške mladeži u Suhopolju, početkom listopada 1941. sudjelovalo je cijelo članstvo virovitičke Ustaške mladeži te mnogo uglednih građana i prvaka ustaškog pokreta iz Virovitice predvođeni logornicom Zorom Stepinac i logornikom Mihovilom Petračićem koji je ujedno svojim govorom i otvorio javnu vježbu. Na javnoj vježbi nastupila je Ustaška mladež iz Virovitice sa svim kategorijama te lijepom izvedbom svih vježbi izazvala veliko zadovoljstvo prisutnih.
       
Ženska ustaška mladež
 
Krajem listopada u Virovitici je boravila stožernica Ustaške mladeži Katica Bračevac iz Osijeka radi pregleda ovdašnjeg logora. Skupile su se Junakinje i starčevićeva mladež u potpunom broju i u potpunosti zadovoljila očekivanja stožernice.
 
Početkom prosinca 1941. održana je u Hrvatskom domu prva svečana akademija ženske Ustaške mladeži pred dupkom punom dvoranom. Logorska upraviteljica za duhovni odgoj prof. Štefanija Bakarić održala je lijepo predavanje. Roj uzdanice izveo je kolo „Seljančica“ kojim su zadivile gledatelje. Efekt je bio to ljepši što su naše curice bile odjevene u lijepim narodnim nošnjama. Nagrađene su burnim pljeskom. Drugi roj uzdanice, malo odraslije izvele su vrlo lijepo i skladno jednu prostu vježbu. Roj ustaških junakinja izveo je veoma slikovitu i lijepu vježbu s vjenčićima. Djevojke iz starčevićeve mladeži odplesale su skup narodnih kola odjevene u lijepe i slikovite narodne nošnje iz raznih krajeva domovine. Šarolikost odijela i lijep i skladan ples, postigao je izvanredan uspjeh a sve pod vodstvom tabornice Zore Zemljak. Sav prihod ove priredbe upotrebljen je u korist siromašne ustaške mladeži našeg grada i za nabavu odjeće i obuće.[13]
 
Djelovanje Ustaške mladeži u 1942.
 
Početkom 1942. godine Tabor Ustaške mladeži u Virovitici bori se sa mnogim poteškoćama koje su uglavnom novčane naravi pa je osnovano potporno članstvo kako bi se namaknula sredstva za najnužnije izdatke. Ustaška mladež radi marljivo i sudjeluje sredinom siječnja na priredbi “Pomoći“. Mnogo živosti i vedrine unijela je u priredbu Ustaška Mladež, kako ženska tako i muška. Dražesnu vježbicu s vjenčićima izvele su vrlo dobro Ustaške Junakinje dok je ženska Ustaška Omladina nastupila s izvrsno uvježbanim prostim vježbama. Uzdanica muške Ustaške Mladeži osobito se svidjela svojim smjelim i sigurnim nastupom a Starčevićeva muška Ustaška Mladež osobito uspjelim slikovitim Skupovima.[14]
 
Krajem siječnja Tabor muške Ustaške mladeži u Virovitici upriličio je u prostorijama Hrvatskog doma svoju priredbu. Priredba je donijela potpuni moralni uspjeh, dok je materijalni uspjeh osrednji uslijed nešto slabijeg posjeta. Mališani niže pučke škole – Uzdanica muške ustaške mladeži veoma su lijepo i skladno otpjevali „Oj more duboke“ i „Oj Hrvatska, oj!“ od poznatog hrvatskog skladatelja Jakova Gotovca. Male pjevače izvrsno je uvježbao učitelj Dragutin Švedl koji ih je i pratio na glasoviru. Nakon deklamacija i pjevanja uslijedila je i glavna točka programa, šaljivi igrokaz Matijaš Grabancijaš Dijak.[15] U ožujku 1942. godine pokreće se Dužnostnik – službeni list Ustaške mladeži koji izlazi jednom mjesečno na cijelom teritoriju NDH.
 
Priredba Ustaške mladeži povodom obljetnice osnutka NDH
 
Deseti travnja 1942. Proslavljena je godišnjica osnutka NDH uz priredbu Ustaške mladeži. Poslije podne u 4 sata sastala se sva Ustaška mladež pred Hrvatskim Domom odakle je u povorci krenula na Zvonimirov trg gdje je održano svečano zborovanje. Trubač je najavio dolazak logornika Mihovila Petračića i logornice Zore Stepinac u pratnji muških i ženskih logorskih dužnosnika. Tabornik Josip Odicki ml. i tabornica Zora Zemljak podnijeli su prijavak. Zborovanje je započelo pjevanjem himne „Lijepa naša domovina“. Poslije toga je logornik Petračić održao krasan govor o zadatcima i važnosti Ustaške mladeži za budućnost države i naroda. Kao završetak proslave bilo je sađenje lipe pred Hrvatskim domom u spomen poginulih boraca virovitičana za slobodu Hrvatske. Proslava godišnjice NDH završena je svečanom akademijom u Hrvatskom domu uz Proste vježbe muške Uzdanice, Junaka, muške Starčevićeve mladeži, vježbe na ručama rojničkog zbora a na kraju je izvedena i simbolička vježba Za slobodu Hrvatske. Akademijaje bila rekordno posjećena a obilan i lijepi program izvela je Ustaška mladež objeg spola uzorno i oduševljeno.[16]
 
Izabrano novo vodstvo Ustaške mladeži
 
U svibnju su izabrani novi dužnosnici u logoru i taboru Ustaške mladeži u Virovitici.
Logor muški: Logornik Mihovil Petračić, dužnosnici: Vjekoslav Stepinac, Boris Degoricija, Marin Grkčević, Mirko Bezić, Franjo Vargović, Josip Odicki ml., Dr. Milo Kolibaš, Vladimir Kostelić, Vladimir Vajnović, Josip Svoren, Josip Kauf i Kazimir Marinčić.
Logor ženski: Logornica Zora Stepinac, dužnosnice: Štefanija Bakarić, Cecilija Brzac, Melanija Lazić, Marija Zdjelar, Nevenka Čulig, Adela Pastor, Jelka Vargović, Ljerka Bakotić.
Tabor muški: tabornik Martin Balić, zamjenik tabornika Josip Odicki ml., dužnosnici: Vinko Zalar, Josip Grčić, Albert Paloš, Josip Brkljačić, Dr. Mijo Kolibaš, Stjepan Zdjelar, Dragutin Švedl, Antun Odicki, Ivan Ivanušić i Vjekoslav Sejteri.
Tabor ženski: tabornica Zora Zemljak, dužnosnici: Anka Dolčić, Julka Vukasović, Zdenka Mikolić, Anka Bakotić, Marija Pavlat, Olga Čagljević, Zlata Svačnik, Ivanka Kovačević, Blanka Francetić i Vanda Rohrbacher.
Muška Ustaška mladež radi sa 20 kategorija po otprilike 45 članova a ženska sa 15 kategorija sa otprilike istim brojem članova.
 
Proslava Antunova i reorganizacija Ustaške mladeži
 
Na Antunovo, 13. lipnja 1942., svečano je proslavljen imendan Poglavnika a poslijepodne je muška i ženska Ustaška mladež održala gimnastičko natjecanje na stadionu VGŠK. Discipline su bile: Laka atletika, dječje igre, proste vježbe, vježbe na spravama i rukomet. Prema odredbi Upravnog zapovjedništva u srpnju 1942. razrješene su dužnosti sve dužnosnice Ženske ustaške mladeži na području cijele države jer se pristupilo reorganizaciji ženske Ustaške mladeži. Od kolovoza 1942. nova tabornica je Vanda Rohrbacher a njena pobočnica je Ljerka Bakotić.
 
Smotra ustaške mladeži
 
20. rujna 1942. održana je smotra Ustaške mladeži pred Hrvatskim domom. Na rasporedu su bile lijepe i skladne vježbe sa zastavicama (Uzdanica – mališani muški i ženski), proste vježbe vanredne preciznosti (Junakinje i Junaci), vježbe na spravama, vježbe gostiju, proste vježbe (ženska i muška starčevićeva mladež) te na kraju mimohod.
Na dane 26. i 27. rujna 1942. održana je velika stožerna smotra Ustaške mladeži u Osijeku na kojoj je sudjelovala muška i ženska mladež s područja kotara Virovitice. Naša muška i ženska ustaška mladež pokazala je lijep uspijeh na natjecanjima koji bi bio potpun da nisu roditelji od straha mnogu djecu ostavili kod kuće. U lakoj atletici viši odjel Starčevićeve mladeži osvojio je treće mjesto a niži odjel prvo mjesto. Viši odjel Junaka osvojio je prvo mjesto. Naši šahisti pokazali su lijep uspjeh. Natjecanje je bilo brzopotezno što je naše igrače iznenadilo. Za šahiste su nastupali Janošević, Mihaljinac, Domac i Grčić. Na akademiji nastupila je naša desetorka u simboličkoj vježbi u ustaškoj odori. Drugi dan poslijepodne naša muškla i ženska mladež sudjelovala je u stožernim prostim vježbama gdje su pokazali točnost izvedbe i stegu.  Naši vježbači na preči pod vodstvom Odickog pobrali su zasluženo i oduševljeno priznanje zapovjednika i gledatelja a naši mladi Junaci skakali su dobro preko konja. Naš popularni vježbač i odjelni upravitelj za tjelovježbu Josip Odicki ml. zadivio je sve izvedbama na preči a uz to je on kao član tehničkog odbora stožera imao mnogo posla kod priredbe smotre.[17]
 
Humanitarna akcija u korist Crvenog križa
 
Početkom listopada 1942. održano je Lakoatletsko natjecanje Ustaške mladeži i Vegeške u korist Hrvatskog Crvenog križa u raznim disciplinama te utakmice u rukometu i nogometu. Natjecanje je održano na stadionu Vegeške uz lijep broj gledatelja. Prvo je bilo bacanje kugle, prvi je bio Franjo Pučko sa 13.22 m (VGŠK), drugi Dragutin Benković sa 11.78 m (UM) a treći Nikola Vlajnić sa 10.76 m (UM) isto kao i Vlado Rogulja (VGŠK). U bacanju koplja ponovno prvi Pučko sa 39.80m ispred Vilima Fodora (UM) 34.71 i Vlade Rogulje (VGŠK) sa 34.45. Bacanje diska osvojio je također Pučko sa 27.60m a slijede Vlado Rogulja (VGŠK) sa 24 i Dragutin Vargović (UM) sa 19.10 m. U štafetnom trčanju na 400 m UM je u lijepom stilu došla prva do cilja sa 1:24 min. Zatim je održana utakmica u rukometu između đačke i radničke Ustaške mladeži. Pobjedili su brži i okretniji đaci sa 6:4. Nakon toga u nogometnoj utakmci između muške Ustaške mladeži i VGŠK rezultat je bio 6:6. Kod Ustaške mladeži najbolji Prpić (Lala), Benković i Kavalir a kod VGŠK Ćoso, Tomeković, Balaško i Rogulja.
 
Bilješke:
 
[1]  Hrvatsko jedinstvo – br. 101 (ožujak 1939.)
[2]  Hrvatsko jedinstvo - varaždin
[3]  Hrvatski tjednik – 1939.g.
[4] Hrvatski tjednik – ožujak 1940.g.
[5] Hrvatski tjednik – lipanj 1940.g.
[6] Hrvatski tjednik – kolovoz 1940.
[7] Hrvatski tjednik - prosinac 1940.
[8]  Govor Ante Pavelića u ustaškom saboru – veljača 1942.g.
[9] Hrvatski tjednik – lipanj 1941.g.
[10] Ivan Oršanić, Vizija slobode, II. (skraćeno) izdanje, Chicago IL., 1990., str. 24
[11]Ivan Oršanić, Vizija slobode, II. (skraćeno) izdanje, Chicago IL., 1990., str. 9
[12] Hrvatski tjednik – rujan 1941.
[13] Hrvatski tjednik – prosinac 1941.
[14] Hrvatski tjednik – siječanj 1941.
[15] Hrvatski tjednik – veljača 1942.
[16] Hrvatski tjednik – travanj 1942.
[17]  Hrvatski tjednik - listopad 1942.
 

Matija Pavličević, Virovitica, veljača 2017.

Potrošeni modernist koji je usavršio jednostavnu tradicionalnu priču

 
 
Jichak Baševis Zingerb je bio još živ u vrijeme (1990.) kada sam počeo raditi u jidiškom časopisu Forward, premda nije više dolazio u uredništvo donositi pripovijesti članke i romane u nastavcima, koje je povremeno objavljivao na jidišu kroz razdoblje dulje od pedeset godina. U to vrijeme on se polako gasio na Floridi; njegov um je bio zahvaćen Alzheimerovom bolesti. Međutim, još uvijek se moglo naći tragova njegove nazočnosti.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/1a/07/36/1a0736bde4e1e121b2749448eae2ebb5.jpg
"Naravno da sam poznavao Zingera", reče mi jedan stari tipograf odgovarajući na moja požudna pitanja. „Bio je običan pornograf!“ Ovaj slovoslagar, neki ortodoksni Židov koji je preživio nekoliko sabirnih logora, dodao je da je često on osobno imao zadatak da krati najrazvratnije odlomke Zingerove proze. K tomu, hvalio se isti da je prilikom preseljenja redakcije na ugao 33. ulice i Park avenije skupio jedan rukopis (Neprijatelji, povijest jedne ljubavi) i bacio ga u kantu za smeće. Poslije je dugo vremena jedna je žena tvrdila da Zingerova ljubavnica – jedna među mnogima. Ona je spominjala jedan rukopis iz kojega je moguće otkriti šokantne stvari te je duboko žalila da ga nije fotokopirala.
 
Također je bilo jidišista, malih ljudi sa svilenim kravatama i prslucima, koji su mi tvrdili da Jichak Baševis nije bio ni upola tako dobar pisac kao njegov stariji brat – Israel Jehošua Zinger– koji je umro 1944. godine. Prema njihovom mišljenju, Baševis – ime pod kojim je bio poznat među jidiškim čitateljima – nije bio stvarno jidiš-pisac u apsolutnom smislu, nego samo jedno anglofilno blebetalo koje je pomoću lukavštine i dugovječnosti prevarilo jednu skupinu neupućenih američkih čitatelja navodeći ih da povjeruju kako su njegove prerađene pripovijesti iz štetla izvorne. Tijekom godina udovica jednog priznatog jidiškog pisca običavala me je zvati u redakciju Forwarda, da mi kaže da je Zinger oteo Nobelovu nagradu za književnost njezinom suprugu. Čitavo to vrijeme kao da je želio ogaditi svoje kritičare, Zinger se i dalje nastavio pojavljivati. U godinama neposredno nakon njegove smrte, 1991. , izdavačka kuća Farrar, Straus & Girouxobjavila je Otpad, Mešuge, Certifikat i monumentalni roman Sjene nad Hudsonom – više romana nego što su mnogi pisci za života objavili.
 
Zinger bi ove godine napunio stoti rođendan, 14. srpnja. Iako boravi u toj neizbježnoj sivoj zoni koja slijedi smrt velikog pisca, već se pristupilo realizaciji tolikih književnih čuda da je, uporabivši jednu heretičku metaforu, njegova konačna kanonizacija osigurana. U čast stote obljetnice njegovog rođenja Library of Americaobjavila je tri toma Zingerovih pripovijetki, od kojih je svaki bio od gotovo tisuću stranica. Ovo je prvi put da slavna serija uključuje jednog pisca fikcije čije je djelo izvorno napisano na jeziku koji nije engleski.
 
Zinger je bio majstor tolikih likova da je bilo o njemu teško misliti kao jednom piscu – kao što odgovara jednom umjetniku koji rabi mnoge pseudonime i čiji alter ego fikcije ima brojne ljubavnice, a ponekad i brojne supruge. Bio je potrošeni modernist koji je usavršio jednostavnu tradicionalnu priču, ali ne toliko jednostavnu. Pisao je opširne povijesne sage, snažne osobne romane o autootkriću i barem pokoju zajedljivu političku parabolu. Pored romana i stotina pripovijesti, napisao je mnoge knjige sjećanja koje su umjetnički bile utemeljene na fikciji. Na kraju života poduzeo se pisanja, i to vrlo uspješno, knjiga za djecu i pritom je razvio stil razgovora koji se pretvorio u stanovitu vrstu stand-up comedysvemirskih dimenzija: “Naravno da sam stvarao slobodnu volju. Nemam druge mogućnosti."
 
Zinger je bio humorist iskusan u tragediji. Kroničar iza Holokausta o kojem je često pisao kao da se iskorijenje nije dogodilo, jedan židovski pisac u ratu sa židovskom kulturom koju pamti i, prije svega, jidiški majstor koji se pretvorio u jednog od najvećeg američkog pisca XX. stoljeća.
*
Zinger se rodio u Leoncinu, u Poljskoj. Kako pripovjedač kaže u romanu Šoša, da je“bio je odgojen u tri mrtva jezika – hebrejskom, aramejskom i jidišu”. Jasno je da je Zinger bio vrlo daleko od toga da smatra ove jezike kao mrtve, na isti način su i Poljaci u njegovoj okolici bili daleko od toga da smatraju poljski kao mrtav jezik, ili da sumnjaju u postojanje svoje domovine, unatoč tomu što je Poljska krajem XVIII. bila podijeljena i nije je više bilo na zemljopisnim kartama. 
 
Zingerov narod se nalazio pod ruskom vlašću a njegov otac, rabin, odbio je naučiti ruski jezik – smatrao je da su knjige na tom jeziku bili nečiste. Prema tomu Pinhas Mendel je bio poluilegalan rabin, što je ozbiljno priječilo njegovu sposobnost da prehrani obitelj. Pinhas Mendel, mistik dubokog milosrđa koji je ponekad napuštao obitelj kroz nekoliko tjedana da bi učio, plesao i molio sa svojim rebeom, nije imao problema sa svojim novčanim nevoljama i, kao jedan Mr. Micawber hasid, nastavljao je uvjeravati obitelj da će se nešto stvoriti, možda uključujući i Mesiju. Kako se čini, to je bio vječni motiv očajanja Zingerove majke, Batševe, čiji je otac u svoje vrijeme bio poznati rabin – koji je bio racionalist i vidio je Pinhasa Mendela kao jednog beskorisnog schlemiela.
 
Batševin otac bio je također i čovjek čvrstih religioznih uvjerenja koji se svakog dana ustajao u tri sta ujutro i pisao komentare na Toru sve do predvečer. Bilgoraj, religiozna zajednica koja je bila usmjerena prema Austriji, ostavila je trag na Zingera. Njegove posjete davnom štetlu davale su mu motrište na jednu stoljetnu zajednicu koju je jidiški stručnjk, David Roskies, označio kao poljski Brigadoon"1.
 
Tradicionalno Zingerovo djetinjstvo je gotovo iluzija, jer je riječ “tradicionalan” gotovo pogrješna. Zinger je rastao studirajući Talmud i moleći, gotovo se otvoreno kretao rabinskom stazom, no istovremeno je pod utjecajem jedanaest godina starijeg brata čitao na jidišu zabranjene teme, kao što su astronomija i evolucija. Kao dijete kriomice je slušao kada je Israel Joshuapred užasnutim roditeljima tvrdio da Bog ne postoji. Ulica Krohmalna,u Varšavi, u kojoj je Zinger proveo najveći dio svojeg djetinjstva, bila je mješavina pobožnih Židova, prostitutki i razbojnika. Uključujući i hasidizam, koji je bio rezultat pokreta starog sto i pedet godina kojim je bio prožet njegov otac. Zinger je bio poput Indijanca na konju – slika autentičnosti dok se netko ne sjeti da su konje dovukli u Ameriku španjolski osvajači. On je bio autentičan proizvod jednog nestalnog svijeta.
 
Buntovništvo Israel Joshue izazvao je buntovništvo i kod Jichaka, samo što je u nekim vidovima bilo ublaženo. Jichak je vidio kako mu stariji brat 1918. odlazi u Kijev gdje je radio u jednom jidiškom časopisu te se pridružio  revolucionarima. I vidio ga je da se 1921. vraća zgađen nasiljem i kaosom koje je izazvala revolucija. Čini se da se Zinger klonio političkih nada koje su pokretale njegovog brata i ostale socijaliste. Na stanovit nakaradan način njegov pesimizam ga je spasio, barem kao pisca. Taj pesimizam ga je zaštitio od političkih skretanja i od strašnih razočarenja koji su paralizirali tolike od njegovih drugova.
 
Uz pomoć svojeg brata Zinger je dobivao razne poslove kao korektor i sa dvadeset godina već je posjećivao Klub varšavskih jidiških pisaca gdje se upuštao u žestoke rasprave o jidiš kulturi i uzput je jurio za ženama. A žene, uronjene u ista religiozna ograničenja, često su jurile za njim. U jednom svojem sjećanju Zingerov nećak opisuje svoj iznenadni dolazak u varšavski stan Israela Joshue i svoj susret u hodniku s Jichakom, tada dvadesettrogodišnjakom: “Njegove ruke su bile raširene, na jednoj se objesila jedna mršava mladica koja je zabila nokte u lutku koju je držao a na drugoj je visjela jedna krupnija ženska koja je činila isto. Svaka od njih dvije ga je htjela samo za sebe."
 
Seks - vrhunski simbol oslobođenja
 
Seks se kod Zingera pretvorio u vrhunski simbol oslobođenja i u istaknutu predstavu grijeha. Za Dostojevskog – koji je imao velik utjecaj na Zingera – u svijetu bez Boga “sve je dopušteno” čemu je dokaz ubojstvo. Da je Zinger napisao Zločin i kaznu Raskoljnikov ne bi ubio staru lihvaricu: on bi legao s njom. Rađanje je bila druga priča. Uključujući i to što se opametio nakon “krupnije žene”, Zinger se plašio perspektive osnivanja obitelji. Kada je ona ostala u drugom stanju i kada je odbila pobaciti, Zinger je predložio da se bace pod tramvaj.
 
U to doba je Zinger bio pod utjecajem duboko pesimističkog i mizoginskog pisma Otta Weiningera, austrijskog Židova koji je prešao na kršćanstvo i koji je mrzio samog sebe i koji je vidio žene i Židove kao moralno inferiorna bića a koji je 1903. u dobi od dvadeset i tri godine počinio samoubojstvo. To što se Zinger  pretvorio u židovskog pisca (i koji će uzeti ime svoje majke, Batševe, kako bi se razlikovao od svojeg brata) očaran Weiningerom je dobar putokaz proturječjima među kojima je djelovao. Također je znakovito da će u to vrijeme prevesti na jidiš Čarobnu planinu i romane Knuta Hamsuna, unatoč što je anonimno i poluanonimno proizvodio čitavu gomilu književnog smeća, hvaleći se lekcijama koje je naučio pišući senzacionalističke članke kako bi hranio svoje književne ambicije velike umjetnosti. Ili što će kao glasnogovornik-branitelj jidiške avangarde tražiti nadahnuće u židovskoj prošlosti.
 
Prvi Zingerov roman, Sotona u Gorayu, izlazi 1933. u nastavcima u Globusu, poljskom časopisu na jidišu čije je izlaženje Zinger podupirao. Roman, zapravo studija o promašenom mesijanizmu, smješten je u Poljskoj u vremenu početka pokolja poljskih Židova od vojske kozačkog atamana Hmielickog (1640.), u jedno mračno vrijeme povijesti Židova u Poljskoj kada je ubijeno na desetke tisuća židova i kada su spaljena mnoga židovska naselja. Kao rezultat očaja pred tolikom nesrećom pojavila se vjera u lažnog mesiju, Šabataja Cvija. Zingerov roman je kronika o načinu na koji je mesijanski žar zarobio i uništio jedan čitav narod.
 
Sotona u  Gorayu govori o oslobađanju potisnutih sila koje postaju olabavljene u židovskom svijetu u rasulu. Na svoje izvješće o autodestruktivnoj seksualnoj pobuni protiv religioznog nasilnog svijeta, Zinger dodaje političko razočarenje svojeg brata kako bi stvorio gorku parabolu o komunističkoj histeriji. Sotona u Gorayu je poputromana Lonac ArthuraMillera u kojem se priovijeda suprotna tema: Sotona ide slobodno uokolo i oni koji izgledaju opsjednuti zlom to ustvari jesu. Bogatstvo Zigerovog sjećanja i dvosmislenosti njegove umjetnosti ipak su smješteni u roman koji je daleko od političke satire. Zinger ne bi mogao napisati roman Sotona u Gorayu bez Bilgoraya, starog štetla gdje je njegov djed bio rabin mnogo godina. Bilgoray je dao religiozni naboj Zingerovom političkom užasu.
*
Sredinom tridesetih godina, s usponom Hitlera na vlast i pojavom poljskog fašizma, Zingeru je bilo jasno da mu nema budućnosti u Poljskoj. U to je vrijeme Israel Joshua Zinger, koji je emigrirao u USA, već bio slavan na međunarodnoj razini. Godine 1935. Jichak Baševis Zinger slijedio je njegove korake te na poziv brata i Abrahama Kahana, izdavača jidiških novina Jewish Daily Forward, otišao je u USA. Na prijedlog Israela Joshue, koji je tada bio zvijezda, Kahana ga je primio u časopis. Zinger je napustio Lene, Gine i Štefe koje su napučivale njegovo pamćenje na domaku fikcije, Ljubav i izgon, i također svojeg sina od pet godina kojega nije spominjao i koji je čudom preživio i stigao i do Izarela, gdje je postao ništa manje nego prevoditelj Zingera na hebrejski.
 
Zingerovo držanje prema svijetu kojeg je ostavio iza sebe zarobljeno je na jedan čudan način u jednom odjeljku romana Ljubav i izgon. Znao sam da više ne ću doći ponovno ovamo i da će Varšava, Poljska, Klub pisaca, moja majka, moj brat Moiše i žene s kojima sam bio blizak preći u zonu pamćenja. Činjenica je da su bile prikaze i u vrijeme kada sam bio s njima. Mnogo prije nego sam saznao nešto o Berkeleyu i Kantu, ćutio sam da ono što nazivamo stvarnost nije bilo ništa drugo do li ono što oblikujemo u svojem mozgu. Moglo se reći da sam bio solipsist mnogo vremena prije nego sam uopće i čuo za tu riječ.

Radi se o stanovitoj i posebno nemirnoj inventuri imajući u vidu da su Zingerova majka i mlađi brat, Mojše – osamljen brat koji se stalno držao propisa – umrli za vrijeme rata nakon što su bili deportirani u SSSR. (Njegova starija sestra, Hinde Esther – također književnica, premda na frustrirajući način Alice James – se spasila zahvaljujući nesretnom dogovorenom braku koji ju je odveo u Englesku.)
U Americi je pretrpio svojih sedam godina oskudice. Gotovo da nije govorio engleski; njegov brat je bio slavan i prevodio je, a on je pisao članke s naslovima poput “Ljudi koji uživaju ranjavati druge i ljudi koji uživaju da ih se žali” i “Rastavio se od svoje žene i postao je njezin ljubavnik”. Socijalističko nagnuće časopisa Forward učinilo je od njega, s njegovim pesimizmom i njegovim apolitičkim pripovijestima o demonima i dibukima, čovjeka izvan prostora. S druge strane Zinger je izjavljivao da su “USA jidišiki pakao”, kako je pisao svojoj napuštenoj ženi koja je u to vrijeme živjela u Palestini, i da “me je sama ideja da bi se moje neko djelo moglo objaviti u Forwardu nagonila da bježim iz književnosti. Mrzim svoj prostački i nesretan jidiš i svoje znanje o književnosti”.

 

Godine 1940. Zinger se oženio s Almom Wasserman, židovskom izbjeglicom iz Njemačke koja, začudo, nije govorila jidiš i koja je ostavila imućnog muža i dvoje djece da bi mogla biti s njime. Alma je uzdržavala Zingera radeći kao prodavačica u različitim dućanima, dok je on pisao, posjećivao kavane gdje se sastajao s izbjeglicama i upravljao je sa složenim redom poslova. Brak je Zingeru dao sklonište i, dosežući stanovitu ravnotežu, trajao je više od pedeset godina.
 
Bračno utočište i sve veće povjerenje časopisa Jewish Daily Forward, bez sumnje, su pružili Zingeru sigurnost, međutim ono što je njegovoj karijeri dalo demonsku infleksiju bio je Holokaust, koji je uništio sve što je poznavao i gotovo sve njegove poznanike, koji je podpalio njegovu maštu tako ga je taj gubitak svijeta iz kojega je potekao oslobodio, i da bi ga ponovno stvorio. Na to se nadovezala neočekivana smrt Israela Joshue Zigera, koji je 1944. umro od zatajenja srca. Zinger je često govorio da se nikada nije oporavio od smrti svojega brata te je, također, povjerio svojem nećaku, Moricu Carru, da se prvi put osjetio slobodnim. Godine 1945. završio je roman Obitelj Moskat, neku vrstu Budenbrokovih za poljske Židove, koji prikazuje židovski život u Varšavi od početka XX. stoljeća do pred sam Šoa. Od toga vremena počeo je grozničavo pisati pripovijesti i romane.
 
Povijest Zingerovog predstavljanja u književnom svijetu engleskog govornog područja kaže mnogo o tomu koliko je to bila njegova izvandimenzionalna pobjeda. Irving Howe, u svojim sjećanjima pod naslovom A Margin of Hope, opisuje oblik pod kojim je razvio stanovito zanimanje za jidišku književnost, kao način suprotstavljanja svojeg “problematičnog osjećaja židovskog” te i govori o svojoj suradnji s jednim jidiškim pjesnikom, Eliezerom Greenbergom, u jednoj antologiji jidiških pripovijesti. Jednog dana 1953. godine Greenberg mu je naglas čitao jednu pripovijest. “Bio je to trenutak preobražaja: zar se tako naglo susreće kritičar s jednim novim velikim piscom?” Pripovijest je bila Zingerov “Gimpel luda”.Howe je uvjerio Saula Bellowa, “ne još tako slavnog”, da mu se učini prijevod. Sjeli su Bellow i on pred pisaći stroj. Greenberg je glasno i polako čitao  pripovijest na jidišu:

Povremeno je Saul pitao potankosti o nekim značenjima i ja sam sve motrio u stanju apsolutne ushićenosti. Za tri ili četiri sata sve je bilo gotovo. Saul si je uzeo dodatnih pola sata da pregleda prijevod i potom je, sav uzbuđen, čitao glasno inačicu koja je od tada postala slavna. Bilo je to junaštvo virtuoznosti i nakon toga smo uzeli nekoliko rakija da proslavimo.
 
To da jedan veliki poslijeratni američki kritičar sjedi u jednoj newjorškoj sobi s jednim velikim američkim poslijeratnim piscem i prevodi jednog pisca kojega poznaju samo čitatelji jidiških novina Daily Jewish Forward govori o načinu na koji jidiš kultura još uvijek privlači asimilirane Židove – i vlastitu književnu kulturu u USA – poput neke podzemne struje. I tko je bolji od Bellowa da promijeni smjer Zingerove proze i da je učini da se ulije u američki ocean? Odrastao u jednoj obitelji u kojoj se govorio jidiš, Bellow je učinio tu istu stvar i za sebe. Upravo je dovršio roman Pustolovine Augia Marcha i nije mu trebao velik skok da bi prešao od pisanja rukom: “ja sam Amerikanac, rođen u Chicagu”, na tipkanje “ja sam Gimpel luda”.
 
Na način tradicionalne pripovijesti “Gimpel” je istina, portret umjetnika, i djeluje kao savršen izlog za autora. Povijest, koja uzapćuje klasu korjenite nedužnosti koju samo jedan cinik i jedan skeptik može stvoriti, bavi se jednim rogatim budalašom koji odbija sumnjati u svoju suprugu, usprkos njezinom čoporu kopiladi, sve dok ona ne padne bolesna u postelju i ne prizna mu sve. Napastovan od Đavla, Gimpel, običan pekar koji piša u tijesto za kruh da bi se osvetio podmuklom štetlu koje mu je u prvom redu ugovorio brak. Međutim Gimpel se spašava u snu – njegova supruga, koja pati na drugom svijetu, obavještava ga da mora odriješti njezinu dušu tako da Gimpel zakopa u zemlju onečišćene lepinje, da napusti štetl i postane putujući zabavljač koji uokolo priča pripovijesti. Gimpel se pretvara u neku vrstu svetca. Glupan je ustrajao u svojem ludilu i prometnuo se u mudraca. Snaga pripovijesti, svojstvena velikom dijelu Zingerovog rada, nalazi se u tomu da kada su i dokazi protiv njega da mi želimo vjerovati zajedno s Gimpelom; njegov preobražaj izgleda prihvatljiv, štoviše, i zavidan. Bilo da je to snaga vjere ili snaga mašte, jamačno je to jedan od velikih izazova Zingerovog djela.
 
Howe je poslao prijevod Philipu Rahvu, u Partisan Review. Rahv je, piše Howe, “odmah shvatio istančanu mješavinu folklornog pathosa i sofističnu oblogu koje su od ‘Gimpela’ učinile tako briljantnu povijest, tako da se pretvorio u četvrtog čovjeka ovog lanca otkrićâ”.
 
Naravno, Howe je otkrio Zingera na isti način kao i Colombo Ameriku; u tom trenutku njegove karijere Zinger je već računao na tisuće jidiških čitatelja, a Moskatove je Knopf već objavio na engleskom. Isto tako Howe se nije prevario kada je držao da se Zinger ponovno rodio u časopisu Partisan Review. Tih dana je bilo teško odrediti je li Zinger bio jidiški pisac s boravkom u USA ili je bio američki pisac koji stvara pripovijetke na jidišu. Poslije “Gimpela” vaga se počela naginjati na drugu stranu. Događaj s Howeom je u samoj sebi simbolička pripovijest o stapanju rubnih i dominantnih struja. Newjorški židovski intelektualci primili su Zingera u američku književnost kao što se prima dragi stric koji je došao iz Starog svijeta.
 
Ipak se “stric” opirao da se ponaša kako Bog zapovijeda. Zinger se nije nikada sastao s Bellowom radi novih prijevoda, kako je priznao puno kasnije, jer nije želio da ga on zasjeni. (Sa svoje strane, Bellow je tvrdio da je Zinger “običan oportunist” i previše “Židov”. ). Štoviše, Zinger je počeo opanjkavati sve jidiške pisce koje je Howe pokušavao promicati, i njegovo čuđenje nije dokučilo što je to Howe cijenio u toj literaturi: moral i društvene vrijednosti stoljetne jidiške kulture, ili nešto čudnije, što predhodi razumu i vremenu striktno suvremenom.
Neka se pogleda pripovijest “Krv”, o jednoj udanoj ženi koja se zaljubi u jednog ritualnog koljača. Rishino divljenje počinje kada primjeti bešćutan način na koji Reuben ubija ptice, dok u isto vrijeme flertuje s domaćicama, dok mu okrvavljena bića bespomoćno lamataju krilima oko njegovih nogu. Poslije kraćeg vremena Risha i Reuben započinju ljubavnu vezu: “U svojoj ljubavnoj igri ona zatraži od njega da ju ubije. Hvata njezinu glavu, zabacuje ju prema natrag i sa svojim prstom se igra po njezinom vratu. Risha je htjela i sama ubijati životinje, oduzimajući im na taj način titulu košer i širila je po čitavom selu grijeh”.
Pripovijest se ocrtava kao jedna moralna priča između “ne ubij” i “ne počini preljub”, međutim Zinger nameće jedan suvremen teret zla svojima nesretnim stanovnicima štetla. Jedan špijun promatra Rishu dok siječe glave:
Pušeća krv žubori i teče. Dok životinje krvare, Risha skida svu svoju odjeću i pruža se gola preko brda slame. Reuben se približava i bili su tako debeli da su se jedva mogli spariti. Dahtali su i glasno uzdisali. Njihovo soptanje, pomiješano sa životinjskim hropcima, činili su strašnu buku.
Kasnija izopačenost Holokausta, koja se gubi u povijesti, grlo zaljubljeno u nož je mnogo strašnije od jednostavne gotičke priče. Zinger je bio neka vrsta pohotnog dibuka, koji baca svoj žestok glas prema prošlosti da bi govorio kroz glas mrtvaca.
 
Svi pisci mogu biti optuženi za izdaju svijeta svojeg djetinjstva u istoj mjeri kao kada ga čuvaju, ali kada taj svijet bude okrutno razoren, izazov za književnu maštu u samoj sebi je mnogo veća, i nemir je neizbježno veći. Čitajući Zingera, čovjek ne osjeća borbe europskih Židova s Prosvjetiteljstvom i među njima samima mogla se proizvesti jedna bogata i čvrsta židovska kultura, pa i da nisu postojali nacisti. Štoviše i izvrsna Zingerova biografkinja, Janet Hadda, je istakla da je Zinger u Moskatovima prikazao svoje poljske Židove, koji su već bili asimilirani ili pobožni, duhovno istrošene, koliko u moralnom bankrotu toliko i nesposobnosti da njihova konačna propast izgleda više kao samoubojstvo, nego ubojstvo.
 
Postoji stanovit kontekst zbog mračnog Zingerovog pogleda koji on ima za židovski život. Iste asimilatorske sile, koje su preobrazile američke Židove, razvile su se i u Poljskoj, međutim nakon razaranja Prvog svjetskog rata - i nasuprot otrovnog antisemitizma koji je poprimio veći intenzitet s poljskom nezavisnošću – niti asimilacija niti vraćanje na staru pobožnost nisu bili mogući. Židovstvo izgleda staromodno i neminovno u isto vrijeme. Zinger hvata taj osjećaj ništavnosti na savršen način u Moskatovima. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada naredba o izgonu stiže u štetl gdje je junak rastao, pobožni rabin se otkriva bježeći u selu na stranu ateista: Kola Reb Dana su se primakla rubu ceste na kojem je sjedjeo Jekuthiel, urar, s alatom za svoj zanat poredanim uokolo. Pogledao je rabina i tužno se nasmiješio.

"Nu, rabine” - reče.
     Bilo je jasno što je želio reći: Gdje je sada Gospodar Svijeta? Gdje su njegova čuda? Gdje je njegova vjera u Toru i preklinjanje?
     "Nu, Jekuthiele", odgovrio je rabin. Ono što je govorio bilo je: Gdje su sada tvoja svjetska rješenja? Gdje je tvoje povjerenje u bezbožnike? Jesi li uspio  kopirati Esaua?
Poslije prijevoda romana “Gimpel luda”, koji je učinjen 1953. u vrijeme kada su se Zingerove pripovijesti svakodnevno pojavljivale u časpisima The New Yorker, Harper's i Playboy, on je razvio sustav da njegov vječni izdavač, Roger Straus, imenuje njegova djela kao “superizdanje”, umjesto prijevoda. Njegove pripovijetke napisane na brzinu i njegovi romani u nastavcima, objavljeni prvo u Jewish Daily Forward, pročišćavani su i prilagođavani na engleski, često preko mnogobrojnih prevoditelja, od kojih mnogi nisu znali ni riječ jidiša. Malo-pomalo Zinger je gledao na svoje djelo na jidišu kao prethodni nacrt za engleski “izvornik”, i kada je to činio činilo se da poriče ranjeni svijet koji je stvorio. (Dan-danas neki kritičari tvrde da bi trebalo Zingera čitati kao dva pisca, jednog jidiškog a drugog engleskog, i ti isti smatraju moju analizu njegovog djela, bez osvrta na jidiške tekstove, kao izdaju Zingera, uključujući i ako se radi o razvoju njegovog književnog ponašanja.). Godine 1943. Zinger je istakao da jedan istinski jidiš pisac ne bi mogao pisati o USA; nedostajao bi mu rječnik kojim bi mogao slijediti korak suvremene metrople. Kao netko tko se ne dopušta uloviti u mrežu vlastitih izjava, Zinger je smjestio radnju velikog dijela svojeg djela u USA, i kada su njegovi glavni likovi poglavito izbjeglice koji se bore s istovjetnom psihologijom svoje lingvističke dileme. Nu, na stanovit način, Zinger je igrao vlastito djelo. A da formalno ne napusti jidiš, bio je sposoban da ga pretvori u gorivo potrošeno na putu, koje mu se rasulo u američkom književnom životu.
 
Moskatovi su, zajedno s Kućom Jampolovih i Nasljednicima, koji su došli iza, duboki romani koji štuju povijest. U njima netko poima da Zinger pokušava skupiti izgubljeno, namećući apokaliptičku krivnju, milost i zanos. U postupnoj formi romani su počeli širiti povijesni teret. Postajali su kraći, osobniji i, iako su često smješteni u židovsku povijest, bili su napisani u nekoj vrsti  sadašnjosti koja vječno gori. Izgrađeni uokolo jedine osnovne svijesti, ipak rabe subjektivan, suvremen i vjerski ton koji im daju osjećaj neposrednosti i krajnje američki okus.
 
Rob, najljepše Zingerovo djelo, pripovijeda povijst Jacoba, čovjeka koji je 1648. nakon pokolja Hmijelnickoga bio prodan poljskim seljacima kojima u osami čuva njihovu stoku. Kao židovski Robinson Crusoe Jacob nema nikakovih knjiga, no u kamenu kleše sve što ga podsjeća na 613 zapovijesi. Kada je na koncu bio iskupljen i vratio se u obnovljeni štetl otkriva zašto je postao tako nesklon bilo kakovoj zajednici: Njegova ljubav za Židove bila je bezuvjetna kada je bio daleko od njih. Zaboravio je podmukle poglede i opake jezike bijednika – njihove podvale, njihove lukavštine i njihove svađe. Jamačno je trpio grubost i okrutnost stočara, ali čemu se mogao nadati od ove bagre?
 
Ono što spašava Jacoba je Wandina ljubav, ljubav jedne poljske seljanke. Zajedno, predstavljaju ponovno rađanje slobode za židovsku svijest. To nije skupni judaizam Istočne Europe, nego nešto stvoreno na individualizmu gotovo emersonijanskom. Znger pronalazi vid pretvaranja mizantropije i egoizma u put prema duhovnosti. Knjiga, koja je izlazila u nastavcima u novinama Forward od 1960. do 1961. a na engleskom se pojavila godinu dana kasnije, sadrži stanovitu mitsku energiju koja je duboko religiozna, ali iziskiva stanovitu izdaju povijesti da bi se ispunila. Spoj između starinskog – Jacob više nego napadno nalikuje na svojeg biblijskog imenjaka – i novog čini od knjige jedan proizvod, možda i profesiju, koliko američke religije toliko i tradicionalnog judaizma.
        
Poslijeratna Zingerova fikcija nije prilagodljiva u sintezi. Na prvom mjestu njezina dimenzija je dojmljiva – postoji oko dvanaest romana isto toliki broj zbirki pripovjetki – i često njihova kakvoća mnogo varira. Pripovijesti pokazuju veliki raspon stilova – elegijski, demonski, novinarski, osobni, fantazmogorični. Zinger je bio majstor žanra, i njegove najbolje pripovijetke izgledaju kao da vise u dvoznačnosti bez rješenja. Glede romana, premda su bliži životu, možda više nego sâm Zinger, često upadaju u stanovitu shemu. U mnogim od njih postoji požrtvovni mladac iz ješive koji želi jednu ili više žena i pijehti za nedostižnom slobodom, sluša glas svoje prošlosti, koju pokušava uništiti sa stanovitim ponašanjem svaki put sve smionijim.
 
Junaci Zingerovih romana su nesputani Židovi, međutim njihove sudbine su zacrtane konvencionalnim moralom, i često Zinger čini da njegovi likovi pate i da se kaju; oni kompenziraju s mržnjom prema samim sebi ono što su postigli oslobođenjem. Junak romana Lublinski vrač, jedan hidinijevski eskapist, prestrašeno se povlači nakon što je jedna od njegovih ljubavnica učinila smoubojstvo; umjetnik se zatvorio u jednu malenu sobu bez vrata gdje nije mogao djelovati sa svojim tjelesnim nagonima koji su upravljali njegovim životom i koji su uništili živote drugih. Gotovo svi Zingerovi junaci žive s jednim neizrecivim strahom, s iščekivanjem da budu dostojni smrti i znaju da je samo pitanje vremena prije nego im kosa smrti padne za vrat.
 
Ipak, taj fatalizam ne slabi crveni bijes Hertza Greina, jednog donhuanskog izbjeglice, koji u Sjenama nad Hudsonom promatra floridske Židove koji su prezirali svoje nove ljubavnice: «Zašto bi mi bilo važno ako ubijaju tipove poput ovih ili ih pale u pećima?... Tragedija je u tomu da uništavaju dobre i da ostavljaju ovo smeće za sobom.» Više nego jedan lik u romanu – napisan pedesetih godina, koji nije bio preveden do iza Zingerove smrti – se uspoređuje s Bogom, i na jedan manje probitačan način s jednim nacistom.
 
Premda u velikoj mjeri mračnost jednog romana kao što je Sjene nad Hudsonom, pun preživjelih koji mrze samog sebe, proistječe iz Holokausta, Zinger je učinio kroniku jednog fenomena više nego složenog. Većina njegovih likova, unatoč svojem ortodoksnom djetinjstvu, su svoju pobunu počeli protiv Boga i judaizma prije Drugog svjetskog rata, oko dvadesetih godina, kada su se brojni poljski Židovi odvajali prvi put od tradicionalne židovske kulture, tako kako je to učinio Zinger. Shoa je spustila zastor nad njihovom nedovršenom pobunom i ostavio ih da razgovaraju s očevima ubojica i s jednom kulturom koja je bila uništena, kažnjavajući se zbog čežnje da se odvoje od nečega što više ne postoji.
 
Zinger je mogao prevrnuti svijet iz kojega je potekao, no dolazio je iz svijeta toliko izpremiješanog da je bilo teško reći gdje mu je tlo. Svjetovni Židovi su gledali u Berlin kao u svjetionik nade za židovsko prosvjićenje od XVIIII. stoljeća, da bi se u XX. stoljeću pretvorio u sreište genocidne mržnje. Religiozni Židovi, koji su preživjeli kroz stoljeća nade kroz mesijansko otkupljenje, susreli su se s zapuštenosti i smrti. Trebao je ledeni Zingerov pogled i njegov ukus za paradoks da bi se napravila pravda u ovomu svijetu, i da bi se oduprlo udaru sudbine beznađa koji bi se na drugi način zalagao za bilokakav pokušaj suočenja s njim.
 
SAD su se – gdje se pripadajuća predstava Zingerovog uspjeh uzela kao glavni događaj za židovski život Istočne Europe – pretvorile u najparadoksalnije mjesto od sviju. Njegov posljednji trijumf – best-sellleri, adaptacije za filmove, Nacionalna književna nagrada – izgledali su, štoviše i za njega, kao apsurdna šala na račun njegovih pobožnih predaka i njegovih velikodušnih drugova. Zinger se mogao osjećati kao Alchonon iz pripovijetke «Taibele i njezin demon», , suhonjav učitelj s bajkovitom maštom koji hini da je demon i zavodi lakovjernu Taibele s onostranim fantastičnim pričicama. Bijedna Taibelina osamljenost je takova da se, poput Zingerovih čitatelja, sa zadovoljstvom predaje zanosu mašte.
 
Međutim, ako Zingera sâm njegov uspjeh navodi da pomisli na pobjedu mračnih sila nad svemirom, suprotni demoni sreće čine od nevjernog Zingera samilostan lik, isto kao i bogohulan. Čovjek koji oblači trjezvena odijela gdje god dođe ili je – kako tvrdi - vegeterijanac «zbog dobrobiti pilića», pisac koji je posvećen književnosti kao njegov otac komentarima Tore (Zinger je koristio i istu vrstu bilježnice za pisanje), ikona židovskog života i kulture, a u mnogomu s kojom se razilazi, on se doista pretvorio u neku vrstu sekularnog rabina. U Lublinskom vraču, Jaša, koji izvrši pokajanje, stidi se zbog parade prozelita koji dolaze u njegovu malu kolibu bez vrata s nadom da će dobiti savjete i blagoslove. Tužan zbog toga što neki traže blagoslove od jednog griješnika, Jaša se savjetuje s jednim rabinom koji mu odgovara da je «rabin taj kojemu se Židovi javljaju da dobiju odriješenje». Ovo ne izgleda kao predodžba koja je Zigeru posve ironična. USA su se pretvorile za njega u nešto što bi jidiš književnost morala biti, predpostavlja se: alternativna židovska stvarnost.
 
Upadljiv je tako prirodan način s kojimse Zinger uglavio unutar književne američke tradicije. Njegovi obožavani siroti demoni i njegovi rabini opčinjeni grijehom mogu imati malo zajedničkog s istinskim Židovima europskog Istoka, međutim imaju i te kako s Hawthornovim puritancima, onim naseljenicima štetlova Nove Engleske koji se gube u crnim misama i sanjaju o vješticama u vrijeme dok propovjedaju milost, i dok na stanovit način prosvjetljuju našu republiku. Njegov vlastiti put progonjen krivnjom dopušta Zingeru da kanalizira moćnu struju koja je antipod emersonovskog optimizma: ushićenje biblijskim obećanjem koje je poremećeno dubokim nemirom, jer nas ljudska ludost može lišiti Božjeg blagoslova ili, ono što je još zlokobnije, da taj optimizam može biti poništen lažnim božanstvom.
 
U kontekstu USA, Zingerovo djelo iznenađujuće nalikuje na dominantne težnje. Napokon, najveći američki roman XIX. stoljeća  govori o jednom kitolovcu – ustvari o jednoj čitavoj civilizaciji – koji se potapa; svi se utope osim jednoga preživjelog koji ima biblijsko ime i koji pripovijeda događaj. Ili drugačije, neka se promotre Hemingwayeva djela natopljena tako dubokim poslijeratnim očajem  u normalnim granicama – stanjem u kojem su Zingerovi preživjeli, jedan stvaran izgubljeni naraštaj, intimno stopljeni. Ove izgubljene duše ne će biti izopćene u Faulknerovim romanima, u kojima je prošlost toliko mučna, kako kaže jedan njegov lik, da nije uopće prošla.
 
Fikcionalni junak kojeg je sâm stvorio i s kojim se Zinger najviše poistovjećuje je, prema riječima njegovog sina, Herman Broder, iz romana Neprijatelji, povijest ljubavi – jedan čovjek s tri supruge. Broder nije sposoban izabrati između pobožne zaručnice iz svoje mladosti, poljske sluškinje pokorne do servilnosti, koja ga je spasila od nacista i koja ga je slijedila sve do Brooklyna i zgodne žene koja je preživjela holokaust. Naslov knjige ima namjeru referiranja na Hermana i na poluludu preživjelu ženu, međutim uvijek mi je to izgledao opis podoban odnosu Zingera sa samim sobom, s judaizmom, s Bogom. „Ne ostavljaj svojeg sina“, reče preživjela Hermanu malo prije nego će se ubiti.
 
„Ostavit ću ga svima“, začuđujuće odgovara Herman i to su njegove posljednje riječi u knjizi. Ne znamo Hermanovu sudbinu; možda se usudio, kao jedna od njegovih supruga, počiniti samoubojstvo. Ili se možda vratio, povučen valovima poput Jone, na plažu neizbježnog judaizma. Najvjerojatnije je da i dalje živi u neredu. Da odbacuje odgovornost, religiju, društveni poredak, brak, moral, prošlost, samog sebe, svjetla koja traže izbjeglice u potrazi za novim prostorom. Hermanu bi se sviđala utopija koju je Zinger izrekao na svojoj dodjeli Nobelove nagrade, tamo gdje pojedinac može „doseći sva moguća zadovoljstva“ i „ktomu služiti Bogu“. Dok je u međuvremenu Zinger pronašao USA.
 
Bilješke:
 
a) Jonathan Rosen (1963.), američki književnik i izdavač. Studij je završio na sveučilištu Yale.
b) „Zinger“, upravo se tako piše na hebrejskom (hebrejski je „fonetski“ jezik), sa „z“, zain. (op. prev.)
1. Definicija Brigdoona iz Webstersa: idilično mitsko mjesto u Škotskim gorama u kojem ne teče vrijeme ili je udaljeno od stvarnosti.
 

Jonathan Rosen (s engleskog preveo Josip H. Nikšić. Članak je izvorno objavljen u časopisu The New Yorker)

Anketa

Tko je pobjednik lokalnih izbora?

Srijeda, 24/05/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1035 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević