Get Adobe Flash player

Nije bilo koristi od objave trogodišnjeg križarskog rata pape Pija II.

 
 
U bitci kod Varne križara je bilo 40.000, svega nekoliko odreda Bosanaca, te Hrvata pod Talovcem, starinom Korčulaninom.) U Bici kod Niša križari su pobijedili i primorali Kasim-pašu od Rumelije i njegovog ko-zapovjednika Turahan-beja na bjeg u Sofiju u Bugarskoj kako bi upozorili Murata na invaziju. Međutim, njih dvojica su spalili sva sela na putu do tamo kako bi iscrpili križare taktikom spaljene zemlje. Kada su dospjeli u Sofiju, savjetovali su sultanu da spali grad i povuče se u planinske prolaze, gdje manja osmanska vojska ne bi bila u toliko nepovoljnom položaju.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a4/Battle_of_Varna.png
Bitka kod Zlatice - Ubrzo nakon toga zavladala je oštra zima, a sljedeći boj, kod zlatičkog prolaza 12. prosinca 1443. godine, odvio se u snijegu. Do Bitke kod Zlatice križari se nisu susreli sa glavninom osmanske vojske, već samo dva gradska garnizona na putu prema Edirneu. Tek su se kod Zlatice susreli sa jakim i dobro pozicioniranim obrambenim snagama osmanske vojske. Križari su bili pobijeđeni. Međutim, u povratku su iz zasjede napali i pobijedili vojsku koja ih je gonila u Kunovičkoj bici, gdje je zarobljen Mahmud-bej, zet sultana i brat velikog vezira Čandarli Halil-paše. Četiri dana nakon te bitke, kršćanski savez dospio je u ProkupljeĐurađ Branković je predložio Vladislavu i Hunjadiju da ostanu u srpskim utvrđenim gradovima tijekom zime i nastave pohod protiv Osmanlija u proljeće 1444. godine. Oni su odbili taj prijedlog i povukli se. Do kraja januara 1444. godine, snage Vladislava i Hunjadija došle su do Beograda, a u februaru su stigle u Budim, gdje su primljeni kao heroji.
 
Iako je bitka kod zlatičkog prolaza rezultirala porazom, zasjeda je križarima vratila utisak generalne pobjede kršćana i povratak je bio trijumfalan. Kralj i Crkva bili su pod pritiskom da održe taj dojam i dali su naredbu da se šire vijesti o pobjedama, a da se protivrječi svakome ko spomene poraz.
 
Mirotvorni pregovori
 
Vjeruje se da je Murat imao najveću želju za postizanjem mira. Između ostalog, njegova ga je sestra molila da postigne oslobođenje njenog muža Mahmuda, a njegova žena Mara, kći Đurađa Brankovića, također je vršila pritisak. 6. ožujka 1444. Mara je poslala izaslanika Brankoviću; njihov razgovor započeo je pregovore o miru sa Osmanskim Carstvom. Dana 24. travnja 1444. Vladislav je poslao pismo Muratu, navevši da je njegov izaslanik, Stojka Gisdanić, putovao za Edirne opunomoćen da pregovara u njegovo ime. Tražio je da, kada se dogovor postigne, Murat pošalje vlastite izaslanike sa ugovorom i svojom zakletvom u Mađarsku kako bi i Vladislav mogao prisegnuti.
 
Na isti dan, Vladislav je održao skup u Budimu, gdje se zakleo pred kardinalom Julijanom Cezarinijem da će povesti novi pohod protiv Osmanlija u ljeto. Najsnažniji preostali pristalica Ladislavovog prava na prijesto također je pristao na primirje, tako uklonivši prijetnju još jednog opasnog građanskog rata. Između lipnja i kolovoza 1444. provedeni su pregovori o sporazumu, prvo u Edirneu, a potom u Segedin. Međutim, križari nisu bili sasvim zainteresovani za mir, naročito s obzirom na to da se Cezarini zalagao za nastavak križarskog pohoda. Kardinal je konačno pronašao rješenje koje bi omogućilo i nastavak borbi i ratifikaciju sporazuma, tako da je Segedinski mir stupio na snagu 15. kolovoza 1444. godine.
 
Ubrzo nakon što su svi kratkoročni zahtjevi sporazuma ispunjeni, Mađari i njihovi saveznici nastavili su križarski rat. Murat, koji se povukao sa svoje pozicije nakon što je sporazum završen, pozvan je da nastavi voditi osmansku vojsku. 10. studenoga 1444. njihove dvije vojske sukobile su se u Bici kod Varne (blizu crnomorske utvrde Varna, Bugarska). Osmanlije su dobili odlučujuću pobjedu unatoč teškim gubicima, dok su križari izgubili svog kralja i preko 15.000 ljudi.
 
Mnogi su ostali osakaćeni usljed ozeblina, još više je umrlo u manjim kasnijim borbama, a većina europskih zarobljenika je ubijena ili prodata u ropstvo. Mađarska je pala u građanski rat sve dok Hunjadi nije odabran za regenta mladog Ladislava u junu 1446. godine. Branković je zadržao kontrolu nad Srbijom. Osmanska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom Osmanlija u Drugoj bici za Kosovo 1448. godine, odvratile su europske države od slanja znatne vojne pomoći Bizantincima za vrijeme osmanskog osvajanja Carigrada (Istanbula) 1453. godine. Iako je papa Pio II. službeno objavio trogodišnji križarski rat tijekom vijeća u Mantovi u svrhu preotimanja Carigrada od Osmanlija, vođe koji su obećali pružiti 80.000 vojnika nisu održali svoju riječ. Osmansko Carstvo bilo je slobodno, nekoliko desetljeća, od bilo kakvih daljnjih ozbiljnih pokušaja da ga se istjera iz Europe.
 

Teo Trostmann

Osmanlijske žrtve bile su toliko velike da je Muratu trebalo tri dana da shvati da je pobijedio u bici

 
 
Desetoga studenoga 1444. evo što je prethodilo padu Bosne, Srbije i skoro cijele Mađarske i Hrvatske. Pobjedom u bitci, sklonjene su prepreke koje su sprječavale osmanlijsko širenje u Istočnu i Središnju Europu; daljnim bitkama veliki dio Jugoistočne i Istočne Europe došao je u vlast Osmanlijskoga Carstva. Nakon neuspjelih ekspedicija od 1440. do 1442. na Beograd i Erdelj (rum. Transilvaniju), i nakon što ga je porazio Janko Hunjadi od 1442. do 1443. u "dugoj kampanji", osmanlijski sultan Murat II. potpisao je desetogodišnje primirje s Ugarskom. Nakon što je sklopio mir s Karamanijskim emiratom u Anadoliji u kolovozu 1444., odrekao se prijestolja i ustupio ga je dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu II.
http://www.kepido.oszk.hu/attachments/images/nagy/mn4056t.jpg
Očekivavši Osmanlijsku invaziju potaknutu mladim i neiskusnim novim sultanom, Ugarska se dogovorila s Mletačkom Republikom i papom Eugenom IV. da organizira novu križarsku armiju pod vodstvom Hunjadija i Vladislava III. Čuvši za to, Mehmed II. je shvatio da je premlad i neiskusan da se uspješno bori protiv koalicije. Pozvao je Murata II. na prijestolje da vodi vojsku u bitku, ali Murat II. je odbio. Ljut na svog oca, koji se odavno povukao u mirni život u Anadoliji, Mehmed II. je napisao: "Ako si ti sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja sultan, onda ti ja naređujem da dođeš i da vodiš moju vojsku." Tek nakon što je primio pismo je Murat II. odlučio je predvoditi osmanlijsku vojsku.
 
U kasnu večer 9. studenoga 1444., osmanlijska vojska s oko 50.000 vojnika približila se Varni sa zapada. Na vrhovnom vojnom vijeću, kojeg je održao Hunjadi tijekom noći, papinski legat Julijan Cesarini, inzistirao je na brzom povlačenju vojske. Međutim, kršćani su se našli između Crnog moraVarnenskog jezera, strmih šumskih nagiba platoa Franga (visokog 356 m) i protivnika. Cesarini je tada predložio taktiku obrane putem "tvrđave od zaprežnih kola" od Husita do dolaska kršćanske flote. Ugarski velikaši, hrvatski i češki zapovjednici su ga podržavali, ali mladi dvadesetogodišnji Vladislav i Hunjadi su odbili ovu taktiku odbrane. Hunjadi je izjavio: "Pobjeći je nemoguće, predati se je nezamislivo. Borimo se sa hrabrošću i čašću." Vladislav je ovo prihvatio i izdao je naredbu.
 
Vojnici drugog osmanlijskog boka napali su Mađare i Bugare Mihaela Szilágyija. Njihov prodor bio je zaustavljen, ali nakon toga su spahije napale ponovno. Hunjadi je odlučio da pomogne i savjetovao Vladislava da sačeka dok se ne vrati; zatim je krenuo naprijed s dvije konjičke čete. Mladi kralj nije poslušao Hunjadijev savjet i poveo u napad 500 poljskih vitezova prema osmanlijskom središtu. Pokušali su nadvladati janjičare s ciljem da zarobe Murata i skoro su uspjeli, ali je ispred Muratovog šatora kraljev konj ili pao u zamku ili bio izboden, nakon čega je janjičar Kodja Hazar usmrtio kralja i odrubio mu glavu. Kraljeva glava je predana sultanu i kasnije odnesena na osmanlijski dvor. Osmanlije su uništile ostatak poljske konjice. Kralj je tada imao tek 20 godina.
 
Osmanlijske žrtve bile su toliko velike da je Muratu trebalo tri dana da shvati da je pobijedio u bici. Stoga, osmanlijska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom na drugoj bitci kod Kosova 1448. odvratila je europske države od slanja pomoći Bizantskom Carstvu tijekom osmanlijskog pohoda na Konstantinopol 1453. godine. Pobjedom u bitci, sklonjene su prepreke koje su sprječavale osmanlijsko širenje u Istočnu i Središnju Europu; daljnjim bitkama veliki dio Jugoistočne i Istočne Europe došao je u vlast Osmanlijskoga Carstva.
 

Teo Trostmann

Svetogrdni pucnjevi u hrvatske vjernike

 
 
Splitske dnevne novine Novo Doba objavile su 30. VI. 1932. na str. 2. članak izvještaj pod naslovom Euharistički kongres u Omišu: "Jučer su u starodrevnom Omišu, na vrlo svečan način, održane zaključne svečanosti Euharističkog kongresa, koji je potrajao posljednja tri dana i u kojem je učestvovalo brojno pučanstvo iz čitave  splitske biskupije, iz Sinja i Trogira pa sve do Metkovića. Učestvovalo je mnogo svećenika, svjetovnih i redovnih, a uz biskupa splitskog preuzvišenog dr. K. K. Bonefačića, biskup Šibenski dr, Jerolim Mileta, te mitropolit opat trogirski Lucij Mileta. Jučer su  naročito, održane velike crkvene svečanosti i razna zborovanja. U jutro u 8.30 sati zborovanje je otvorio pretsjednik pripravnog odbora  književnik Jakov Tomasović, koji je pozdravio prisutne toplim govorom, našto je u kratko zahvalio i zaželio blagoslov zborovanju biskup dr. K. K. Bonefačić. Biskup je predložio da se sa zborovanja uputi brzojavni pozdrav Sv. Ocu Papi Piju XI i Nj. V. Kralju Aleksandru I. Ovi su brzojavi prihvaćeni sa dugotrajnim oduševljenim klicanjem. Poslije toga je dr. Stjepan Vukušić, advokat iz Splita govorio o  Euharistiji i Obitelji. Književnik dr. F. D. Marušić govorio je o Euharistiji, kako je shvaća on sa liječničkog gledišta'. Gđa. Lucija Mijić govorila je o katoličkoj ženi. Govorili su zatim omladinac Barić, jedna djevojka, kćerka g. Tomasovića, seljak Karaman iz Jesenica i g. F. Ž. Donadini. Na koncu je Msgr. Bulić u ime preuzvišenog biskupa zaključio zborovanje. U 10 sati neposredno poslije zborovanja održana je svečana pontifikalna misa na otvorenome. Tome je učestvovalo više hiljada učesnika, koji su se sabrali iz bližeg i daljnjeg okoliša. Za vrijeme mise održao je propovijed šibenski biskup dr. Mileta, a pjevao je vrlo lijepo i skladno mješoviti zbor uz pratnju orkestra pod vodstvom g. A. Franceschia. U 12.30 sati preuzvišeni biskup priredio je banket u hotelu »Bellevue«  pretstavnicima opčlna i ostalim uglednim gostima.
http://www.dizajnerice.com/media/uploads/profili/TOMLJENOVIC%20MELLER%20IVANA/Tomljenovic%20(2)_big.jpg
Poslije podne u 3 sata u raznim crkvama bilo zborovanje udešeno za pojedine stališe. U 4.30 sati poslije podne priredjena je kao vrhunac svečanosti velika procesija u kojoj je učestvovalo više tisuća osoba iz raznih bližih i daljnjih krajeva. Procesija je  zaključena sa govorom što ga je održao  župnik Vranjica g. Braškić. Poslije govora slijedila je »Posveta«, »Tebe Boga hvalimo« i blagoslov. Time je kongres zaključen i preuzvišeni biskupi sa svećenstvom povratili su se u crkvu, a narod se počeo razilaziti,.."
 
Iz citirana novinskog izvještaja moglo se zaključiti da je sve proteklo u najboljem redu. Međutim, nije bilo tako... Uslijedilo je žandarsko nasilje o kojima nijedna novina u Kraljevini Jugoslaviji  nije smjela izvijestiti. Pojedinosti o ranjavaju i ubojstvima koja su se zbili u Omišu i okolici tog vrelog ljetnog dana objavio je dr. Slavko Kovačić na temelju dokumentacije koja se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Splitu (Biskupijski euharistijski kongres u Omišu 1932. godine, Zov rodnih ognjišta 5, 1999., br. 2. (9) str. 18.-21.) Evo odlomka:
 
"Žandari, čuvari tadašnjega prutunarodnog režima, htjeli su, nažalost, barem na samom kraju omiškoga veleslavlja pucanjem u mnoštvo iskaliti svoj bijes, plod duboke mržnje prema svemu što je bilo katoličko i hrvatsko. Za povod su uzeli to što su u mnoštvu koje se razilazilo opazili dvije starije crkvene zastave s velikim likom presv. Srca Isusova na crveno-bijelo-plavoj podlozi, koje su nosili Vranjičani i Sućurani. Vranjičku su zastavu u svom bijesu odmah rasjekli sabljom i pogazili, a žandarmerijski je zapovjednik brže bolje svom odredu izdao naredbu: "Pali!" Ispaljena zrna teško su ranila jednog mladića i jednu djevojku iz Kaštel-Sućurca. Te iste večeri drugi su žandari usred sela Srinjine iz puške ubili dvojicu mladića, rođene braće, koja su se nakon povratka s Kongresa tu veselila s ostalim mještanima (...) Svi ti zločinci, koji su i inače u doba kraljevske diktature počinjali bezbroj grubih nasilja po našim selima (Neka sam od njihovih po zlu poznatih imena više puta čuo spominjati od starih Kučićana!), ostali su nekažnjeni. Uzaludni su bili oštri i više puta opetovani prosvjedi biskupa Bonefačića upućeni beogradskom Dvoru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, splitskoj Banovinskoj upravi i omiškom sudu u kojima je on navodio imena i zločinaca i svjedoka njihova zlodjela, pobijao lažna opravdanja. Ponavljao je u tim pismima da su pucnji u omiške i srinjanske žrtve bili ujedno pucnji u državu koja tim postaje sve omraženijom u narodu. Ništa nije pomoglo. Uspio je samo to da Banovinska uprava pristane platiti obitelji ranjene djevojke Franceske Plepel troškove liječenja. Njoj je naime morala biti amputirana ruka..."
 
Unatoč kraljevskoj cenzuri, krvavo  žandarsko nasilje u Omišu i okolici  imalo je velikog odjeka u javnosti. Zato ga posebno spominje, čak i Svetozar Pribičević (1875.-1936.) u svojoj u inozemstvu objavljenoj knjizi "Diktatura kralja Aleksandra":"Da pokažem na primjeru, iznijet ću jedan slučaj represije radi najnedužnijih izraza hrvatskog pučkog osjećanja u obliku masovnih ubijstva ljudi, žena i djece. U hrvatskom gradu Omiš, u Dalmaciji, bila je jedna vjerska manifestacija, Euharistijski kongres. Kad se je puk poslije svečane mise počeo razilaziti i formirati procesiju, pjevajući religiozne pjesme, nenadano se pojave žandari pod zapovjedništvom potporučnika Markovića, koji su do tada bili nevidljivi, otvorivši vatru protiv bespomoćnog svijeta. Pucali su na razasuti narod bez ikakve prethodne obavijesti i opomene. Vjernici su u početku mislili, da se radi o pucanju u zrak. Nažalost, prve žrtve, koje su pale na glavnom trgu Omiša, pokazaše protivno. Vidjevši strašnu stvarnost, nevjerojatna panika je zaokupila svijet. Bježalo se, padalo i vikalo. Žandari su pokidali jednu zastavu katoličke akcije iz Vranjica, jer je, uz sliku Spasitelja i Djevice, imala na sebi i hrvatske nacionalne boje. Rezultat ovog kolektivnog masakra bile su četiri osobe teško ranjene, jedan učenik s kuglom u stomaku, jedna djevojka iz Sućurca s odrezanom rukom i još 40 osoba ranjenih, od kojih neke teško. Ali žandari nisu bili zadovoljim ni s time. Iste noći u selu Celine ubili su na samim vratima kuće dva brata Becić, jedine sinove staraca roditelja... Ubili su ih jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva. Građanstvo Splita, gdje su umrli u bolnici, htjelo ih je svečano sahraniti, ali su žandari nasilno oteli njihove leševe i po velikoj ljetnoj žezi, strpavši ih u vreću, odnijeli ih, a da se na zna kamo..."
 
Napomena: Dr. Stjepan Vukušić (1889.-1944.) advokat iz Splita za kojeg se u citiranom članku iz Novog Doba navodi  da je na Kongresu zborio o Euharistiji i Obitelji bio je istaknuti i zaslužni hrvatski katolički djelatnik. Kada se Split, poslije kapitulacije Italije 1943.-1944. vratio u sastav NDH, bio je imenovan gradonačelnikom. Neposredno po "oslobođenju" Splita, partizani su ga strijeljali na groblju Lovrinac.
 

Frano Baras

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Petak, 24/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1134 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević