Povijesne misterije
Objavljeno petak, 05. travanj. 2013. 00:00 | 
| 
|
Slučajno ili ne?
Upitaj nekog profesora povijesti za ovo, ali mislim da ne će naći odgovor!
Abraham Lincoln izabran u Kongres 1846.
John F. Kennedy izabran u Kongres 1946.
Abraham Lincoln izabran za predsjednika 1860.
John F. Kennedy izabran za predsjednika 1960.
Obojica su se borili za ljudska prava.
Obje supruge izgubile su svoje dijete dok su bile u Bijeloj kući
Oba predsjednika ubijena su u petak.
Obojici predsjednika pucano je u glavu.
Postaje sada čudno.
Lincolnov tajnik zvao se Kennedy,
Kennedyjev tajnik zvao se Lincoln.
Obojica su bila ubijena od osobe s Juga.
Oba predsjednika bila su naslijeđena od osobe s Juga, po imenu Johnson.
Andrew Johnson, koji je naslijedio Lincolna, bio je rođen 1808.
Lyndon Johnson, koji je naslijedio Kennedyja, bio je rođen 1908.
John Wilkes Booth, koji je ubio Lincolna
bio je rođen 1839.
Lee Harvey Oswald, koji je ubio Kennedyja, bio je rođen 1939.
Obojica ubojica bila su poznata po 3 imena.
Kod obojice, imena su sadržavala 15 slova
Držite se sada čvrsto:
Lincoln je bio ubijen u kazalištu "Ford"
Kennedy je bio ubijen u automobilu marke Lincoln, izrađen kod "Forda."
Lincoln je bio ubijen u kazalištu, a njegov ubojica pobjegao u robnu kuću da se sakrije.
Kennedy je bio pogođen iz robne kuće, a njegov ubojica sklonio se u kazalište kako bi se sakrio.
Booth i Oswald su ubijeni prije sudskog postupka.
Ovdje dolazi vrh.
1 tjedan prije nego je Lincoln pogođen, bio je u Monrou, u državi Maryland
1 tjedan prije nego je Kennedy bio pogođen, bio je kod Marilyn Monroe. (I.R.)
Dodaj novi komentar
Stradanje iločkih Hrvata tijekom srpskog osvajanja Hrvatskoga Podunavlja
Objavljeno petak, 29. ožujak. 2013. 00:00 | |
|
Velika je odgovornost hrvatskih vlasti da Srbi u miru ostvare ono što nisu uspjeli u ratu
Grad Ilok je jedan od četiri grada Vukovarsko-Srijemske županije. U vrijeme srpskog ratnog osvajanja Hrvatskog Podunavlja 1991., upravno je pripadao općini Vukovar. Svojim položajem na obroncima Fruške Gore u plodnomu Srijemu, koji se uzdižu nad obalom Dunava, najistočniji je grad Republike Hrvatske.
Područje grada Iloka je poznato po iznimno bogatim povijesnim nalazištima i zaštićenoj sakralnoj i drugoj kulturno-povijesnoj baštini. Grad Ilok je sjedište Župe Svetog Ivana Kapistrana, koji je u Iloku obavljao svoju apostolsku službu do preminuća 1453. godine. Iločka župa i svećenik Jakob se spominju već 1332., a 1700. godine je odlučeno da zaštitnik crkve bude Sveti Ivan Kapistran. O vjerničkom štovanju ovog apostola Europe i predanju njegovom zagovoru, svjedoče popisi čudesa koja su se dogodila na grobu sv. Ivana Kapistrana, koji su očuvani u “Kodeksima”, od kojih je najpoznatiji “Pariški kodeks” iz 1460. godine.
Franjevci u Iloku djeluju već od 1343., kada je vojvoda Ugrin izgradio današnju crkvu Svetog Ivana Kapistrana koja je bila posvećena Majci Božjoj na Nebo uzetoj, a uz nju i današnje zapadno krilo samostana. U tom razdoblju je Ilok bio značajno središte, u kojemu je 1399. prebivao čak i dubrovački konzul.
Za vrijeme turskog zauzeća Iloka od 1526.-1688., franjevci su morali izbjeći iz grada. Nakon oslobođenja od Turaka, u Ilok su došli franjevci iz Olova. U srednjem vijeku se u Iloku spominje više crkava: župna crkva sv. Petra čiji su temelji nalaze u današnjem parku u duljini od 60m i širini od 17,5 m, Sv. Jelene, Sv. Ladislava sa bolnicom, Sv. Ane sa samostanom redovnika augustinaca, Sv. Klare sa samostanom sestara klarisa i crkva Sv. Stjepana.
Najveći razvoj grada je ostvaren za vrijeme vladanja Nikole Iločkog, koji je bio ban Hrvatske, Slavonije i Mačve, vojvoda sedmogradski, a od 1471. i kralj Bosne. Umro je 1477., a pokopan je u iločkoj franjevačkoj crkvi, u kojoj je bio i grob Sv. Ivana Kapistrana, čijem tijelu se izgubio trag za vrijeme turske vladavine. Čuveni „Statut Grada Iloka“ je 1525. potvrdio kralj Ludovik II., a uz Grb grada, likovno ga je opremio najveći svjetski minijaturist Julije Klović.Hrvatskom gradu Iloku, danas upravno pripadaju tri okolna naselja - Bapska, Mohovo i Šarengrad. Prema popisu stanovništva iz 1991., u Iloku je živjelo 4248 Hrvata i 484 Srba, u Bapskoj 1478 Hrvata i 33 Srba, u Mohovu 218 Hrvata i 115 Srba, a u Šarengradu 904 Hrvata i 48 Srba. Sva ova naselja su kao i sam grad Ilok, tijekom srpskog osvajačkog razaranja započetog 1991., pretrpjela velika razaranja, a njihovi stanovnici su ubijeni ili prognani iz svojih domova. Iločki kraj je velike žrtve pretrpio i tijekom Drugoga svjetskog rata, posebno u poraću i vremenu od 1945.-1991., kada je zbog stradanja i iseljavanja stanovništva, posebno Hrvata i Nijemaca, znatno izmijenjeno demografsko stanje, a time i društveni odnosi.
Župna crkva Sv. Ivana Kapistrana je bila teško oštećena u Drugoga svjetskom ratu pa obnovljena 1954., a tijekom Domovinskog rata je više puta bila raketirana i minirana.
Srpska nacionalna politika je radi postignuća željenih granica Srbije, osmislila zlodjela kojima će se stvoriti dojam o ugroženosti Srba, a koja su bila uvod u tzv. „balvan revoluciju“. Tako je skupina iločkih Srba, uz pomoć suradnika iz Vojvodine, već 27. ožujka 1990., u vrijeme priprema za prve demokratske izbore, srušila nekoliko nadgrobnih spomenika na iločkom pravoslavnom groblju, nakon čega su pred unaprijed spremnim snimateljima novosadske televizije, za takvo svoje zlodjelo optužili Hrvate kao „genocidan narod“. Nakon prvog mnoštvenog srpskog zločina u Hrvatskom Podunavlju, počinjenog nad hrvatskim redarstvenicima 2. svibnja 1991. u Borovu Selu, tzv. JNA“ je već 7. svibnja 1991., tenkovima i vojnim brodovima zauzela most na Dunavu između Iloka i Bačke Palanke, nakon čega su počeli uhićivati ljude pa ih odvoditi u srpske zatvore i logore, gdje su ih potom zlostavljali i mučili. Sutradan 8. srpnja su bez ikakvog povoda pucali na policijsku ophodnju MUP-a Ilok, koja je bila udaljena oko 100 m od mosta, i ubili jednog, a ranili trojicu hrvatskih redarstvenika. Dana 17. srpnja, ratno zrakoplovstvo tzv. „JNA“ je napalo postrojbu ZNG-e i ubilo dva hrvatska vojnika, a dvojicu su ranili. Potom je ta tzv. „JNA“, 30. srpnja najprije na zaravan kod Iloka, a potom na obližnji Principovac udaljen samo 2 km od grada, dovezla nove tenkovske snage s oko 50 tenkova, transportera, minobacača i mitraljeza.
Grad Ilok je branilo tek oko 50-120 pripadnika ZNG, 30-60 pripadnika MUP-a Ilok i oko 250-400 pripadnika Pričuvnog sastava ZNG iz bataljuna "Nikola Šubić Zrinski". Dana 6. listopada je 2500 iločkih žena došlo na most prosvjedovati pred snage tzv. „JNA“ zbog ubijanja ljudi i razaranja grada. Nakon dulje od tromjesečne opsade, tzv. „JNA“ je u potpunosti okružila grad i postavila ultimatum za predaju oružja i omogućavanje ulaska njihovih snaga u grad. S obzirom na potpuno okruženje, u kojem bi svaka daljnja borba ugrozila živote civilnog stanovništva, među kojim je bilo nekoliko tisuća žena i djece, gradski čelnici su odluku o predaji grada prepustili građanima na referendumu. Dana 13. listopada 1991., u vrijeme kada je prvo slobodno područje bilo udaljeno 50 km, 71 posto građana Iloka se izjasnilo protiv sporazuma o predaji naoružanja, a 73 posto se radije izjasnilo za progonstvo nego za život pod srpskom vlašću.
Prognani Iločani napuštaju svoje domove ispred agresorskih četničkih srpskih hordi kobne 1991. godine
Nakon što je tzv. „JNA“, u Šidu 14. listopada 1991., pred predstavnicima međunarodne zajednice izdiktirala uvjete ultimatuma, započelo je progonstvo Hrvata iz Iloka, Bapske, Mohova i Šarengrada, u patničkoj koloni od oko 10.000 ljudi. Uhićenjima, ubijanjima i odvođenju u logore su bili izloženi i Hrvati koji su odlučili ostati u svom domu. Oni su na rukavima morali nositi bijele rubce, a kuće su im označene bijelim krpama, a sva vrijedna imovina im je opljačkana. Uvedena im je zabrana kretanja bez propusnica i "policijski sat", a podrumske prostorije policijske postaje, SDK-a i privatnih kuća, postali su mučilišta. U studenom i prosincu 1991., počela su useljavanja Srba u hrvatske kuće koje nisu bile srušene.
Progonstvo Hrvata iločkoga kraja je potrajalo sve do završetka tzv. „mirne reintegracije“, odnosno uspostave hrvatske vlasti u Hrvatskom Podunavlju, nakon čega se u svoje domove vratio tek dio prognanika. Slično stanje je i s povratkom Hrvata u Vukovar i druga podunavska mjesta. Zato je tim veća odgovornost hrvatskih vlasti za donošenjem odluka kojima će spriječiti one koji su smišljeno i sustavno rušili, razarali, ubijali i izgonili stanovništvo Hrvatskog Podunavlja, da u miru ostvare ono što nisu uspjeli u ratu, a što danas pokušavaju postići i zahtjevom za uvođenjem ćiriličnog pisma i srpskog jezika u službenu uporabu u Gradu Vukovaru, koji je gradu Iloku još nedavno bio općinsko središte.
Željko Tomašević, Hrvatski program Radio Vatikana
Srpska nacionalna politika u Hrvatskom Podunavlju
Objavljeno petak, 22. ožujak. 2013. 00:00 | |
|
Bitka za Vukovar je dio velikosrpske politike
Srpska nacionalna politika je osvajanju grada Vukovara i Hrvatskog Podunavlja kao graničnih područja, pridavala strateško značenje u daljnjem osvajanju i uključivanju drugih hrvatskih državnih i narodnih područja u sastav Srbije. Republika Hrvatska je na tom području bila izložena izravnim oružanim napadima s državnog područja Srbije, uključujući borbena djelovanja tzv. „JNA“.
Zato se bitku za Vukovar ne smije doživljavati kao izdvojeni ratni događaj ili cjelinu, već kao posljedicu težnji koje je srpska politika iskazivala prema tom hrvatskom državnom području, posebno od 1918. do 1941. pa ponovo od 1945. do 1991. godine. Sustavnost smišljenog, a ne kakvog slučajnog ili potrebnog srpskog oružanog razaranja hrvatskih podunavskih mjesta, uz mnoštvena ubijanja i protjerivanja njihovoga stanovništva, potvrđena je i primjerom razaranja Vukovaru prigradskog mjesta Bogdanovci, kao i stradanja sela Svinjarevci i Petrovci koja pripadaju istoimenoj općini. Više o tomu Željko Tomašević:
Srpskom oružanom napadu na grad Vukovar 1991. je prethodilo naoružavanje Srba u Vukovaru i okolnim selima s većinskim srpskim stanovništvom, poput Bobote, Borova, Bršadina, Klise, Lipovače, Ludvinaca, Negoslavaca, Pačetina, Trpinje i Vere, u koje je tzv. „JNA“ dovozila tenkove i druga oklopna vozila i koja su postala vojna uporišta iz kojih su napadana i razarana okolna hrvatska sela i grad Vukovar. Istodobno, naoružane postrojbe tamošnjih Srba su zajedno sa snagama tzv. „JNA“ i dragovoljcima iz Srbije, napadale i razarale okolna sela s većinskim hrvatskim stanovništvom, poput Bapske, Berka, Bogdanovaca, Bokšića, Ćelija, Grabova, Iloka, Lovasa, Mohova, Sotina, Svinjarevaca, Šarengrada, Tompojevaca i Tovarnika, ubijajući i protjerujući njihove stanovnike.
Primjerice, hrvatsko selo Ćelije je iseljeno već 7. srpnja 1991., a tri dana kasnije, 10. srpnja su Srbi selo u potpunosti spalili. Grad Vukovar se već krajem kolovoza 1991. našao u skoro potpunom okruženju srpskih postrojbi, koje su grad napadale svim vrstama pješačkog, topničkog, oklopnog i avionskog naoružanja. Od tada se braniteljima i stanovnicima Vukovara pomoć mogla dostavljati jedino cestom iz smjera Vinkovaca, preko Nuštra i Bogdanovaca, koje je s Vukovarom spajao tzv. „kukuruzni put“, odnosno poljski put između polja kukuruza.
Želeći presjeći i tu jedinu vezu Vukovara s ostatkom Hrvatske, srpske snage su 6. rujna 1991. počele jaki napad na usputno selo Marince, a sutradan, 7. rujna i na Bogdanovce, u čijoj su blizini postavili tzv. „tenkovsko gnijezdo“. Od tada su Bogdanovci bili izloženi stalnom djelovanju najtežih vrsta oružja, a neopisivim junaštvom ga je branilo tek 210-215 mještana i pripadnika Specijalne policije MUP-a, ZNG-a i HOS-a, koji su kao i branitelji Vukovara, tri mjeseca bili u poluokruženju, a 40 dana u potpunoj blokadi. Postrojbe Specijalne policije MUP-a, pripadnika ZNG-a i HOS-a bile su sastavljene od ljudi iz raznih krajeva Hrvatske, među kojima su bili i tek punoljetni mladići, koji su vođeni neizmjernom ljubavlju prema narodu i Domovini, napustili sigurnost svojih domova i s potpunom spremnošću za najveću osobnu žrtvu, došli braniti taj napadnuti dio Hrvatske.
Srbi su uspjeli osvojiti Bogdanovce tek 10. prosinca 1991., nakon što su poduzeli do tada najjači tenkovski napad na selo. Nakon zauzimanja sela, masakrirali su u njemu zatečene mještane, a selo su u potpunosti razorili. U Bogdanovcima je tijekom Domovinskog rata ubijeno 89 mještana i 49 pripadnika ZNG-e, policije i HOS-a, a još 25 mještana se vode kao nestali. Bogdanovci su teško stradali i u Drugome svjetskom ratu i njegovom poraću, kada je ubijeno 58 mještana, a samo sedmorici se znaju grobna mjesta. U prigodi 15. godišnjice obilježavanja stradanja sela, 2006. je u Bogdanovcima postavljen središnji spomenik „Bogdanovački mučenici“, djelo umjetnika Ivana Matkovića Laste, koji je bio ratni zapovjednik obrane Bogdanovaca.
U središtu spomenika isklesanog u kamenu je lik Isusa Krista, a na njemu su uklesana imena poginulih i nestalih bogdanovačkih civila i branitelja iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Osim središnjeg spomenika, u Bogdanovcima je otvorena i Memorijalna soba sa slikama stradalih mještana, a postavljena je i spomen ploča na kući u kojoj su za vrijeme rata bili smješteni ranjeni hrvatski branitelji.
Obližnje selo Svinjarevci je pretrpjelo stradanje 22. rujna 1991, kada je u njemu ubijeno 34-ero hrvatskih branitelja i civila, a jedna osoba se još uvijek vodi kao nestala. Teško je stradalo i treće općinsko selo Petrovci, koje je 1991. bilo većinski naseljeno Rusinima i Ukrajincima. Tijekom srpskog oružanog napada, ubijeno je 13 mještana i dva branitelja, a jedan mještanin i jedan branitelj se još uvijek vode kao nestali. Oružane horde tamošnjih Srba i tzv. „JNA“ su Petrovce zauzele 01. listopada 1991., a potom iz mjesta protjerale 400 njegovih stanovnika.
Padom Bogdanovaca prekinut je tzv. „kukuruzni put“, koji je bio put spasa i jedini spoj grada Vukovara s ostatkom Hrvatske. Grad se tada našao u potpunom vojnom okruženju snaga tzv. „JNA“ i srpskih oružanih hordi, koje su ga do 18. studenoga 1991., uspjele gotovo u potpunosti razoriti, a potom su masakrirali i pobili zarobljene branitelje, ranjenike i civile. Preostali dio stanovništva su otpremili u srpske logore ili su ih pješice, u patničkim kolonama protjerali iz grada, većinu bez ičega ili tek sa smotuljkom osobnih stvari, uzvikujući im prijetnje o trajnoj zabrani povratka ili učenjem ćirilice i korištenjem srpskog jezika. Tijekom rušenja i uništavanja prekrasne barokne i druge baštine grada, srpski političari i ratni huškači su izvikivali obećanja da će oni u Vukovaru izgraditi još ljepši „srpski barok“, iako svijet ne poznaje baš nikakav srpski barok.
Prekomjerna granatiranja i rušenje Vukovara, Bogdanovaca i okolnih naselja, kao ni tzv. zapovjednu odgovornost zapovjednika tzv. „JNA“, nije primijetilo ni tužiteljstvo tzv. haaškog „suda“. Nakon što su Vukovar proglasili „srpskim“ gradom, kakvim ga i danas smatra sadašnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, u javnu uporabu je prvi puta u povijesti uvedeno ćirilično pismo. Koliko je tada, a jednako toliko i u današnje vrijeme, ćirilica bila uvjet očuvanja srpskog identiteta tamošnjih Srba, a koliko tek sredstvo posrbljivanja nasilno zauzetih hrvatskih narodnih područja, vidljivo je iz primjera Ulice Stjepana Radića, koju su Srbi bili preimenovali u ulicu njegovog ubojice Puniše Račića. Unatoč tomu, sadašnja hrvatska vlast ne želi grad Vukovar kao cjelinu trajno zaštititi od svakog javnog simbola koji bi vrijeđao čast i dostojanstvo žrtava vukovarskog genocida i urbocida, među koje simbole nesporno spada i ćirilica.
Istodobno, srbijanska državna politika, umjesto činjenja djela iskrenog pokajanja i donošenja civilizacijske odluke o imenovanju srbijanskih ulica i trgova imenom vukovarskih žrtava srpskog genocida, podržava zahtjev mjesnih Srba za službenim uvođenjem ćirilice u gradu Vukovaru, smatrajući time da je i ćirilični natpis vukovarske ulice nazvane po 12-orici Hrvatskih Redarstvenika, tih mučenika koje su Srbi u mirnodopsko vrijeme 2. svibnja 1991., u obližnjem Borovu Selu okrutno masakrirali, izvadili im oči pa ih zaklali, neophodan za očuvanje njihovog srpskog identiteta.
Željko Tomašević, Hrvatski program Radio Vatikana
Nedjelja, 26/05/2013
Trenutačno aktivnih gostiju: 78 i nema članova online
