Get Adobe Flash player

Pismo Tadiji Smičiklasu za pomoć muhamedancu i vatrenom Hrvatu Osmanu Hadžiću

 
 
Povjesničar dr Ivo Perić objavio je u Arhivskom vjesniku (2011. g., vol. 54) ovo Supilovo pismo Tadiji Smičiklasu.
Veleučeni Gospodine! Oprostite na mojoj slobodi da Vam zanovijetam, a stvar za koju ću Vas molit leži mi veoma na srcu. Ja imam u Sarajevu na šerijatskoj školi dobrog prijatelja, jednog slušatelja iz Mostara. Taj se mladić zove Osman eff. Hadžić, vatren je Hrvat, te koliko može radi i zborom i tvorom za našu stvar između muhamedanaca - dakako u potaji, jer znate kako je u Bosni. Ove godine svršiće (na 23. ov. mj.) šer.[ijatsku] školu sa odličnim uspjehom, jer je zbilja jedno pametno momče, te bi se onda mogao namjestiti kao kadija za početak na platu od 500 do 600 fior.[ina], a poslije više. Njega vuče želja na Zagrebačkoj univerzi pravo, pak da se posveti neodvisnom odvjetničkom zvanju. U tu svrhu se meni obratio da mu ja razvidim da li bi mogao biti primljen tamo kao redoviti đak i bi li dobio štipendijum. Ja sam preko nekih prijatelja učinio potrebite korake za prvo pitanje i Kršnjavi (Izidor, odlični "mađaronski" ministar kulture, bogoštovlja i prosvjete, op., T.T) mu je odgovorio da bi mogao biti primljen kako je želio, jer će mu se šer.[ijatskla] nauka smatrati kao gim.[nazija], a kako poslije želi postati doktorom, da nema druge nego učiniti molbenicu na Njegovo Veličanstvo,11 koje će mu to dozvoliti. S te strane dakle miran. Jedino ga još muče sredstva, jer je on vrlo siromašan. Boji se da bi dobio za to potporu od Zemaljske vlade bosanske, pa se listom meni obrati da ga savjetujem što da učini. Ja sam ne znam da li bi on tamo mogao primiti kakvu potporu, pa Vas lijepo molim da biste se zauzeli za ovog mladog muhamedanca, te ili mene ili njega obavijestili što ima raditi. Javite radije meni, da li bi mu hrv.[vatska] vlada dala kakav štipendijum? Bi li isto prije mogao imati od kakva priv.[atnog] dobrotvora, a nadasve bi li ste Vi tamo u Zagrebu preko kakva prijatelja u Sarajevu mogli uplivati na bos.[ansku] Vladu, da mu ona, u najgorem slučaju, pomogne? Veoma bi mi milo bilo kad bi mog Osmana mogao proturati na naše sveučilište. Vjerujte da bi nam on mnogo koristio u Bosni, jer nije kakav vjetrogonja nego ozbiljan i marljiv mladić. Prilažem ovdje njegovo pismo,12 iz kojeg ćete još bolje razumjet njegov položaj. Pozdravljam Vas srdačno i ostajem Vaš pokorni sluga Dubrovnik 10. 7. [18]93. F. Supilo“
http://www.dijaspora.news/wp-content/uploads/2016/12/bih-svedjanin-dijaspora.jpg
HADŽIĆ, Osman Nuri, književnik i publicist (Mostar, 28. VI. 1869 — Beograd, 23. XII. 1937). Završio 1893. Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu, potom studirao pravo u Beču i Zagrebu, gdje je 1899. diplomirao. Kao student bio je pravaš, sudjelovao 1895. u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu i zbog toga bio šest mjeseci u tamnici. Bio službenik okružnih sudova u Mostaru i Sarajevu te u sarajevskoj Zemaljskoj vladi. Istodobno je profesor Šerijatsko-sudačke škole i 1912–14. njezin ravnatelj. Od 1914. sudac je i kotarski predstojnik u Dubici i Banjoj Luci, od 1919. do umirovljenja 1924. načelnik Ministarstva unutrašnjih dela u Beogradu, 1929. postaje članom Državnog saveta Kraljevine Jugoslavije. Književnu djelatnost započinje prikupljanjem i prevođenjem narodnih priča istočnjačke tematike koje 1892. objavljuje u Crvenoj Hrvatskoj. Prvu pripovijetku tiskao je 1893. u listu Dom i sviet. Od 1894. do 1900. objavljuje priče, crtice, sentencije, eseje i književne kritike pod pseudonimom Vamik ili s I. Milićevićem pod zajedničkim pseudonimima Osman-Aziz i Ibni Mostari u časopisima i listovima Crvena Hrvatska (1892–93), Dom i sviet (1893–94, 1898), Bog i Hrvati (1894), Mlada Hrvatska (1894), Prosvjeta (1894, 1896), Hrvatska (1895), Nada (1895, 1897–98), Zvonimir (1895), Vienac (1896–97), Agramer Zeitung (1897), Narodne novine (1897), Lovačko-ribarski viestnik (1898), Mali dobrotvor (1898–99), Behar (1900–03, 1908–09), Sarajevski list (1913), Gajret (1927, 1930, 1932) i Pravda (1927–28). Prevodio je islamska teološka djela i beletristiku s arapskoga, francuskoga i ruskoga jezika. S Milićevićem u Zagrebu 1895. pokrenuo muslimanski kalendar Mearif i uređivao ga tri godine, a 1900. jedan je od pokretača i suradnik sarajevskog časopisa Behar. Autor je dulje pripovijetke Ago Šarić, romana Bez nade i Bez svrhe te nekoliko knjigâ pripovijedaka. Njegova proza srodna je djelima A. Šenoe i E. Kumičića, a odlikuje je utjecaj bosanske usmene književnosti, težnja za katoličko-muslimanskim srastanjem i naglašena poučnost. Knjiga Islam i kultura (1894) polemična je kulturna povijest islama. Pisao je i prosvjetne povijesno-pravne članke koje je skupio u dvjema brošurama (Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1902. i Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju, Beograd, 1902.) te poglavlje sličnoga sadržaja u knjizi Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom (1938.). Rukopis pripovijetke Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju upasti čuva se u NSK pod naslovom Tužne uspomene. Njegov književni i kulturni rad bio je motiviran težnjom za nacionalnim i kulturnim preporodom muslimana, stoga je nailazio na kritike konzervativnih muslimanskih krugova i na negodovanje onih srpskih političara koji su težili posrbljivanju bosanskih muslimana.
 
DJELA: Ago Šarić. Zagreb 1894. — Islam i kultura. Zagreb 1894. — Bez nade (suautor I. Milićević). Zagreb 1895, Sarajevo 19992. — Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana (suautor I. Milićević). Zagreb 1895. — Na pragu novoga doba (suautor I. Milićević). Zagreb 1896. — Bez svrhe (suautor I. Milićević). Zagreb 1897. — Pripovijesti iz bosanskoga života (suautor I. Milićević). Zagreb 1898. — Muhamed i Koran. Beograd 1931, (Sarajevo) 19682 (još dva izd. do 1987). — Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom (suautori V. Škarić i N. Stojanović). Beograd 1938. — Smail aga Čengić i druge priče (suautor I. Milićević). Zagreb 1993.
 
LIT.: (Osvrti na Islam i kultura): I. Filipović, Književna smotra, 12(1894) 9, str. 69–70. — Školski vjesnik, 1(1894) str. 393. — S. Ćorović (O): Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana. Srbobran, 12(1895) 97, str. 155. — Isti: Osman Nuri, Ago Šarić. Zora, 1(1896) 2, str. 75. — (Osvrti na Bez nade): K. Šegvić (Ch. Š.), Vienac, 28(1896) 7, str. 110. — Gj. Šurmin (Gj. Š.), Ibid., 6, str. 92–93. — (Osvrti na Na pragu novoga doba): O. M., Nada, 3(1896–97) 16, str. 251–252. — S. Jovanović (Puck), Zora, 2(1897) 4, str. 147–149. — M. Smiljanić, Bosanska vila, 12(1897) 9, str. 141–143; 10, str. 157–158; 11, str. 173–175. — J. Prigl: Bez nade i Na pragu novoga doba. Narodne novine, 63(1897) 61, str. 305–306. — (Osvrti na Bez svrhe): M. Bartol-Nadlišek, Slovenka (Trst), 2(1898) 14, str. 328–329. — V. Dukat, Narodne novine, 64(1898) 68, str. 417. — V. Kisić (V. O. K.), Nova nada, 2(1898) 3, str. 109–110. — J. Čuka (J. Čedomil): Osman-Aziz. Novi viek, 2(1898) 7, str. 432–436; 8, str. 486–490. — H. Krizman (H. K.): Pripovijesti iz bosanskoga života. Nova nada., 3(1898–99) 4/5, str. 161–162. — S. Ćorović: Bosna i Hercegovina u hrvatskoj pripovijeci. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 1901, 208, str. 110–120. — M. Marjanović: Noviji hrvatski pripovjedači. Ljubljanski zvon, 21(1901) 11, str. 770–776; 12, str. 821–829. — A. Martinović: Ivan A. Milićević. Napredak, 3(1928) 6, str. 66–68. — (Osvrti na Muhamed i Koran): H. Humo, Pregled, 5(1931) VII/94–95, str. 292–294. — S. Popadić, Život i rad (Beograd), 4(1931) IX/51, str. 1192–1194. — R. V.: Dva aspekta Islama. Hrvatska prosvjeta, 18(1931) 11, str. 245–247. — I. Milićević: Nekolike uspomene iz prošlih vremena. Novi behar, 7(1933–34) 6/7, str. 83–85. — P. Lasta: Književna Hercegovina. Nova Evropa, 29(1936) 7/8, str. 273–280. — (Nekrolozi): Jugoslavenska pošta, 9(1937) 2605, str. 2; Pravda, 11(1937) 51, str. 3. — EMIN., Muslimanska svijest, 3(1938) 42, str. 8. — I. Žunić: Odgojna romantika kod Hrvata-muslimana. Hrvatska revija, 16(1943) 7, str. 381–384. — E. Mulabdić: Zašto musliman, a ne muhamedanac? Hrvatski narod, 6(1944) 4. VII, str. 3. — I. Alilović: Hrvatski pripovjedači iz Hercegovine. Zagreb 1983, 16. — Isti: Bibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova. Zagreb 1989, 87–88. — Osman Nuri Hadžić. Znameniti Hrvati islamske vjere, 7. Zagreb 1995.
Sanda Lucija Udier (2002.)
 

Teo Trostmann

Ozakonjeno neselektivno etničko čišćenje njemačke manjine

 
 
AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) formiran je 26.-27. studenoga 1942. godine u Bihaću (na prvom zasjedanju) kao "Vrhovno zakonodavno tijelo revolucionarne vlasti" buduće "nove Jugoslavije" i on nije bilo ništa drugo nego krinka iza koje se provodila samovolja Tita i njegovih najbližih suradnika (iz CK KPJ i VŠ). Naime, "delegate" koji su navodno predstavljali "volju naroda" iz svojih je redova birala KPJ - dakle, a sve je bilo u skladu s direktivama "odozgo" i predstavljalo odraz volje partijske vrhuške. Tako su nepismeni ili u najboljem slučaju polupismeni "proleteri" - komunisti koji ionako nisu imali pojma o sadržaju niti značenju odluka koje su se donosile, iste usvajali aklamacijom i potvrđivali pljeskom, budući da je sve unaprijed bilo zacrtano i skrojeno prema međusobnom dogovoru najistaknutijih "drugova" (Tito, Đilas, Ranković, Čolaković, Pijade i drugi), pa je revolucionarima ostalo samo poslušno podizanje ruku i klicanje.
https://static.klix.ba/media/images/vijesti/161126005.32_xl.jpg?v=1
Na tom prvom zasjedanju, od ukupno 71 pozvanog "delegata" što ih je odabrala Partija, pojavilo se njih 54 (drugi su izostali "zbog ratnih okolnosti". Tih je 54 "proletera", dakle, "udarilo temelje nove Jugoslavije" - u svakom slučaju "reprezentativan" uzorak s obzirom na broj a i kompetenciju u odlučivanju! Osim po odlukama vezano za buduće ustrojstvo Jugoslavije i formiranje vlasti, AVNOJ je ostao zabilježen i po nekim zakonima i uredbama koje su bile segregacijske naravi i u konačnici išle na ruku velikosrpskoj struji u redovima KPJ i partizanskom pokretu - što je dobrim dijelom bilo uzrokovano i težnjom da se četnike iz Srbije odobrovolji kako bi prešli u redove NOP-a (no, kako to nije bilo dovoljno, četnicima je u tri navrata od kolovoza 1944. do siječnja 1945. ponuđena kolektivna amnestija, također odlukama AVNOJ-a). Prije svega, ovo je tijelo 21. studenoga 1944. godine donijelo niz zakona i odluka koje su bitno utjecale na ustroj buduće države i međunacionalne odnose u njoj, pa i onu po kojoj su dekretom svi domaći Nijemci (tzv. folksdojčeri) osim onih koji su mogli dokazati kako su se "s puškom u ruci borili na strani partizana ili aktivno pomagali NOP" bili proglašeni "državljanima njemačkog Reicha", pa su sukladno tomu izgubili pravo daljnjeg boravka na tlu Jugoslavije. U isto vrijeme, budući da su kolektivno proglašeni "narodnim neprijateljima", oduzeta im je sva pokretna i nepokretna imovina i protjerani su. S područja Slavonije, Srijema, Banata i Bačke, protjerano je preko 500.000 pripadnika ovog naroda, a u logorima i skupnim i pojedinačnim egzekucijama ubijeno je ili umrlo od gladi, bolesti i posljedica mučenja oko 50.000.
 
Bilo je to neselektivno etničko čišćenje jedne manjine koja je kolektivno kažnjena, bez ikakvoga utvrđivanja eventualne krivnje pojedinaca koji su sudjelovali u ratu na strani Hitlera ili činili zločine. U pozadini svega krio se plan "srbiziranja" krajeva što su ih do tada najvećim dijelom naseljavali Nijemci, a njihov progon bio je samo prva faza tog projekta. Kuće, zemlja i sve pokretne stvari od vrijednosti oduzete su im (samo su rijetki uspjeli odnijeti ponešto od imovine), a potom je nakon svršetka rata slijedilo naseljavanje Srba i Crnogoraca pod krinkom "Agrarne reforme i kolonizacije" i uz geslo "Zemlja seljacima".
 
Na temelju "Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji" što ga je kolovoza 1945. donio AVNOJ, Srbi i Crnogorci (kojih je u ukupnoj masi kolonista bilo preko 80 %) dobili su u trajno vlasništvo cjelokupnu imovinu protjeranih Nijemaca (kuće, zemlju, stoku i sve drugo) i u krajevima u koje su došli uspostavili svoju vlast. Naime, najveći dio njih bio je iz redova KPJ, uz to sa statusom "prvoborca", pa im je povlašten položaj u sredinama u koje su stizali unaprijed zajamčen. Pored svih drugih privilegija, ovi su "borci" (od kojih je jedan dobar dio u vrijeme rata bio na četničkoj strani - što je došlo do izražaja i u vrijeme raspada SFRJ) bili primatelji visokih "boračkih" mirovina (koje su se dobivale po skraćenom postupku uz dva svjedoka - što je također vrijedilo mahom za Srbe i Crnogorce) i to je dovodilo do socijalnog raslojavanja i stvaranja jednog privilegiranog, parazitskog sloja koji je bio neka vrsta ideološkog malja u obračunu s političkim neistomišljenicima među koje je spadao najveći dio starosjedilaca.
 
U projektu "srbizacije" onih krajeva koje je trebalo nasilno učiniti "srpskim" (prije svega se to odnosi na istočni dio Srijema, Bačku i Banat), odlučujuću su ulogu dakle, odigrale odluke AVNOJ-a, a projekt je nastavljen i u desetljećima poslije kad su u korist Srba kao povlaštene nacije i "kičme Jugoslavije" poduzete mjere kojima je omogućena asimilacija nesrpskih naroda i etničkih zajednica, uz nametanje srpskog jezika i pisma, "srbiziranje" školskih programa i odnarođivanje svih drugih. U velikosrpskim krugovima težnja k hegemoniji kakvu su Srbi imali u Kraljevini Jugoslaviji dobila je svoga izraza i u politici KPJ i to je bilo izraženo i prije svršetka rata, spomenutim ali i brojnim drugim mjerama u čemu je AVNOJ imao ključnu ulogu. Da su "tijela revolucionarne vlasti" i velikosrpski fašisti djelovali u sinergiji, dokazuje i sljedeći primjer.
 
Poznati velikosrpski ideolog i pristaša segregacijske politike prema manjinama, prvi ministar poljoprivrede u poratnoj Jugoslaviji, Vasa Čubrilović (poznat po svome rasističkom "memorandumu" koji je napisao 1937. godine za Stojadinovićevu vladu - "Isterivanje Arnauta"), u isto vrijeme kad AVNOJ donosi odluku o progonu Nijemaca (studenoga 1944. godine) za novu komunističku vlast piše svoj "Elaborat o rešavanju manjinskih problema u Jugoslaviji" u kojemu se predviđaju radikalne i nasilne mjere za suzbijanje i smanjenje broja Albanaca, Mađara i drugih manjina.
(Vidi: https://www.academia.edu/34883471/ELABORAT_VASE_CUBRILOVICA_O_RJESAVANJU_MANJINSKIH_PROBLEMA_U_JUGOSLAVIJI_IZ_1944_GODINE)
AVNOJ je osim toga donosio i sve druge bitne odluke, pa i one vezano za unutarnje granice poratne Jugoslavije, pri čemu se planski išlo na ruku Srbima što je jasno vidljivo na primjeru stvaranja "AP Vojvodine" i kasnijem povlačenju njezinih granica. AVNOJ, kao uostalom i ZAVNOH, ZAVNOBiH i druga podređena mu tijela "revolucionarne vlasti", dakle, nije bio ništa drugo nego maska iza koje se provodila samovolja tadašnje partijske vrhuške. Kako bi se sve to provelo u djelo i dobilo prividan legalitet i legitimitet "narodne volje", partijska je mašinerija angažirala masu svojih proletera koji su joj davali bezrezervnu potporu (jer su egzistencijalno ovisili od nje), ali i služili kao moćno sredstvo ideoloških razračunavanja sa svim "neprijateljima sistema", "kulacima" i "buržoazijom" kao "nositeljima negativnih tendencija".
 
Pod egidom borbe za "bolje sutra", "svijetlu budućnost", "ravnopravnost naroda i narodnosti" i "bratstvo-jedinstvo", KPJ je na samome početku stvaranja "nove Jugoslavije" iznevjerila temeljno načelo s kojim se krenulo u rat: nacionalnu ravnopravnost naroda. I upravo ova nedosljednost i izigravanje volje naroda koji su tvorili socijalističku Jugoslaviju, bila je klica njezina raspada. Ta država nikad nije bila ni pravedna ni demokratska - dapače, ona je izrodila jedan neljudski, nečovječni, zločinački sustav koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX. stoljeće. U svemu tomu, jednu od presudnih uloga imao je AVNOJ.
 

Zlatko Pinter

O materijalnim ostacima Epitaura na kopnu svjedoči više do danas zataškavanih slučajeva koji su mogli isplivati na svijetlo dana

 
 
Znanost ili pljačka: Kamo su završili nalazi koje je kod Cavtata 1958. izronio Ted Falcon Barker
 (Slobodna Dalmacija, 27. 4. 1997.)
 
Kad je 1958. Englez Ted Falcon Barker ustvrdio kako je kod Cavtata našao ostatke potopljenoga broda, domaći arheolozi su prvo prihvatili tu teoriju da bi je poslije pobili, no još uvijek se ne zna što je sa stotinama pronađenih vrijednih predmeta. – U arheološkim muzejima nema ni traga od nalaza, a u lučkim kapetanijama u Cavtatu i Dubrovniku uopće se ne spominje Barkerov brod, kao da je u pitanju ukleti Holandez.
http://www.boatnerd.com/news/newpictures03b/LATregurtha1-8-28-03LR.jpg
Godine 1958. međunarodna je ekipa istraživača pod vodstvom Engleza Teda Falcona Barkera, ustvrdila kako je u moru u uvali Tiha kod Cavtata, otkrila dio antičkog grada, prvo ilirskoga potom grčkog Epidaurosa te na posljetku rimskog Epitauruma, koji je potopljen nakon potresa 365. godine. Domaći arheolozi, koji su i sami sudjelovali u akciji, prvo su prihvatili tu teoriju, ali su je demantirali i odbacili poslije istraživanja 1971. godine. Međutim, za širu javnost sve se to skrivalo iza oblaka magle do prije nekoliko mjeseci kada je slučaj „odleđen“. U zatišju od tada, trajala je intenzivna „potraga za izgubljenim kovčegom“, tj. za najmanje 357 predmeta koje je ekspedicija izvukla iz mora, a koje je progutao mrak. Kako nijednog eksponata uopće nema gdje bi morali biti, u muzejima Cavtata, Dubrovnika i Splita, konačno se može ustvrditi jedna od najvećih pojedinačnih pljački hrvatske baštine u povijesti, s tima da joj se krajnje dimenzije mogu tek naslućivati. Stoga su o slučaju obaviješteni Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, stalna hrvatska misija pri UNESCO-u u Parizu, te odjel za zaštitu umjetnina i organizirani kriminalitet MUP-a RH, pa bi odgovore na mnoga pitanja mogla pružiti i eventualna istraga. Zasad je jedina dilema jesu li nepoznati počinitelji članovi strane  ekspedicije, znani ili neznani domaći ljudi koji (ni)su sudjelovali u operaciji ili pak kombinirano.
 
Zavjera šutnje
 
Sve se dalo naslutiti već na samome početku, kad je svako pitanje o sudbini eksponata djelovalo poput pojave „vraga na misi“. Naime, prvo je bilo nevjerojatno kako silina mita o potopljenom gradu opisana u Barkerovoj knjizi „1600 years under the sea“ (1600 godina pod morem) nikad nije prodrla u javnost. Štoviše, umjesto publiciteta ostalo je samo nekoliko zabilježaka u jednom internom izdanju te jedna duga, duga zavjera šutnje u trajanju od gotovo četiri desetljeća. Ako se pak opcija potopljenoga grada i ocijenila kao puka fantazija, na razmišljanje je i te kako stimulirala izuzetna povjerljivost svega vezanog za slučaj. I po tadašnjim jugoslavenskim zakonima domaći arheolozi, koji su sudjelovali u istraživanjima, obvezno su trebali sve nalaze prijaviti, a to sigurno nisu napravili jer ne postoji nikakva dokumentacija ni u zavodima za zaštitu spomenika kulture u Splitu i Dubrovniku, ni u Dubrovačkom arhivu, kao uostalom ni u republičkoj Upravi za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu. Same predmete tražili su još 1971. Zdenko Brusić (Arheološki muzej Zadar) odnosno 1979. Marijan Orlić (Uprava za zaštitu kulturne baštine Zagreb) i nisu ih uspjeli pronaći. Logički, sada se moglo samo konstatirati kako eksponata zaista nema u muzejima Cavtata, Dubrovnika i Splita, kao ni kataloga s fotografijama i podacima svakog predmeta pojedinačno. Poznato je da je službenu suglasnost za istraživanje dalo Savjetodavno tijelo jugoslavenskih arheologa iz Beograda, sastavljeno od 12 predstavnika republika, koje je usklađivalo cjelokupni rad te veza s inozemnim arheološkim ustanovama i stručnjacima, dok je na temelju toga dozvolu izdao Arheološki muzej Split. Dakle iako je zahvat bio legalan, dogodilo se nešto (ne)planirano što je prouzrokovalo potpuni opoziv, kao da se radi o „slučaju koji se zapravo nikad nije ni dogodio“.
 
Da su u pitanju nečista posla, dokazuje i to da o boravku ekspedicije, ljeta 1958. u Cavtatu i okolici, ni u ostalim službenim dokumentima nije zapisano ni slovo! To se odnosi na dnevnike lučkih kapetanija u Cavtatu i Dubrovniku gdje nema ni spomena broda „Pagan 2“ ni kapetana Teda Falcona Barkera za razdoblje dugo skoro četiri mjeseca. U Cavtatu su registrirani samo brodovi FNRJ, a u Dubrovniku među ostalima i plovila sa zastavom Velike Britanije („Pagan 2“ je bio pod propisnom britanskom crvenom pomorskom zastavom s Union Jackom u kutu). Kao da je u pitanju ukleti Holandez... Također nikakvih podataka nema ni u dubrovačkoj carini gdje „dokumentaciju navodno čuvaju samo 10 godina unatrag“, a upravo tu je bila napravljena carinska deklaracija, zajedno sa potvrđivanjem putovnica i otvaranjem viza. I tako se čarobni krug zatvara.
 
Amfore za nagradu
 
Što se broja nalaza tiče, Barker ih u svojoj knjizi navodi 357, s tim da su trojica vođa ekspedicije u znak zahvalnosti nagrađeni svaki sa po jednom amforom. Izgleda da je najviše bilo amfora – 16 raznih tipova s dugim vratom te 15 različitih vrsta kratkog okruglog vrha, s tim da je istog tipa bilo najviše po šest komada. Tu je bila još jedna oštećena kamena skulptura, glava druge skulpture, kameni natpisi, tanjuri, posude, vaze, sidra te razne grčke i rimske bakrene, srebrne i zlatne kovanice. Sam Barker piše da čak više nije htio uzimati amfore i kovanice ako se nije radilo o novim tipovima. Predmeta je moglo biti još mnogo više jer je ekipa temeljito „pročešljala“ cijeli akvatorij Cavtata (uz to i mnoge kopnene lokalitete) pa sve do Molunta gdje su „operirali“ na još nekoliko antičkih brodoloma i onih iz kasnijih epoha. Misterij predstavlja i priča o nekoliko zlatnih skulptura prirodne veličine o kojima je Barkeru svjedočio rimski zapis – da su bili u Epitaurumu, ali da su pred opasnosti trebale biti evakuirane. Isti izvor kaže da su neke skulpture ukrcane na brod koji, međutim, nije daleko stigao... Barker priznaje da su ih tražili i da ih nisu našli, ali je li to zaista tako bilo?
 
U svezi s evidentiranim predmetima Barker tvrdi kako je splitski muzej najviše bio zainteresiran za jednu platu sa slikom broda te za komade s natpisima, dubrovački za raznu keramiku, a cavtatski za amfore. Po Barkeru je do uzimanja predmeta došlo još prije deponiranja u cavtatski muzej, tj. na brodu, dok je specijalna komisija pregledavala nalaze, kad je jedan član odnio pet komada s natpisima, a drugi veliku amforu.
Danas je preostalo još vrlo malo svjedoka koji bi nešto više mogli reći o tajanstvenim događanjima u Cavtatu. Ipak, vrijedan je podatak Dubravke Beritić, nekadašnje direktorice Zavoda za zaštitu spomenika u Dubrovniku (sada u mirovini), koja je na tom mjestu naslijedila svog pokojnog oca Luku Beritića, aktivnog sudionika istraživanja.
 „U vezi sa slučajem i nestalim eksponatima otac mi je ispričao kako su ih Barker i ostali bili odnijeli. Međutim, pri odlasku im je dio zaplijenila carina, a to je sve poslije opet nestalo. Sjećam se da je rekao kako je Barker ipak uspio iznijeti ono najvažnije i najvrijednije. O čemu se radilo nikad nisam saznala“.
Ako se tako i dogodilo, samo čuditi može izostanak rezolutne intervencije, odnosno, blagonaklonost po rigoroznosti poznate jugoslavenske policije i mornarice, naravno ako posrijedi nije bilo ništa drugo. S druge strane neposredni je svjedok bila Branka Skakić (kasnije udana Simatović), nekad član Udruženja konzervatora historijskih spomenika Beograd, a sada umirovljenica u Beogradu. Njezina je verzija nešto drugačija: „Vrlo slabo se svega sjećam. Znam da je Barker pokušao odnijeti sve predmete, ali smo Luka Beritić i ja dio amfora ipak uspjeli zaplijeniti na njihovu brodu u Cavtatu. Na žalost, te su se amfore koje smo čuvali nešto poslije sve raspale jer nisu bile konzervatorski obrađene.“
 
Aktivni sudionik bio je i bivši djelatnik Arheološkog muzeja Split Mladen Nikolanci, sada umirovljenik u Splitu, koji kaže: „O predmetima ne znam ništa. Bio sam nekoliko puta dolje dok se istraživalo. Barker me je pošto-poto htio snimiti, što sam ja izbjegavao, ali ipak je jednom uspio, kako sam poslije primijetio u knjizi. Inače, Barker je bio jedan veliki hohštapler, koji je izmislio potopljeni brod...“ Po dostupnim informacijama saznali smo da je od poznatih domaćih arheologa (bilo ih je i onih koje Barker nije popisao) u životu još jedino Josip Luetić, koji sada stanuje u Austriji te povremeno dolazi u Dubrovnik. Na koncu, ostali su još poneki slučajni svjedoci kao cavtatski umirovljenik I.V., nekadašnji predsjednik Turističke zajednice, koji ipak otkriva jedan drugi bitan podatak:
 
Otkrića kažnjenika
 
„Mene se ne može smatrati kao važnog očevidca jer sam samo jednom s Barkerovom ekipom bio i tom prilikom istraživanja jame Asclepios na poluotoku. Inače mogu potvrditi da smo ih mnogo puta s obale gledali kako rade u uvali Tiha. Predmete su u nekoliko navrata donosili, iskrcavali na rivi i spremali u Knežev dvor. To vam je današnji muzej. Jesu li predmeti nestali kad su oni otišli ili poslije ili su još u muzeju, ja nemam pojma. Također vam mogu reći da su tu u Tihoj početkom pedesetih godina, dakle prije Barkera, u podmorju snimala dva Nijemca. Oko 150 fotografija zaplijenila im je milicija, njih su protjerali iz zemlje, a fotografije, zapravo preslici negativa na nekoliko većih fotopapira, poslije su pohranjeni u Kneževom dvoru. Ja vam ne mogu reći jer ne znam jesu li fotografije još uvijek tamo.“ Na žalost, ni njih više nema u muzeju, za koji je indikativno (znakovito) da posjeduje još samo nekoliko amfora!
 
O materijalnim ostacima Epidaura na kopnu svjedoči više do danas zataškavanih slučajeva koji su mogli isplivati na svijetlo dana samo u domino učinku nakon glavnog slučaja. Prilikom  početka radova na odmaralištu MUP-a FNRJ, nekoliko godina poslije rata, mješovita skupina ratnih zarobljenika je otkrila šupljinu s mnoštvom antičkih kovanica, brončanog prstenja, oklopa, mačeva i zlatnih ukrasa. Predmeti su navodno otpremljeni u splitski muzej, ali je iz Splita negirano njihovo dobivanje. Priču će poslije Barkeru potvrditi Dubrovčanin dr. Milan Wagner koji je tu i sam robijao i radio kao arhitekt. Po nedavnom kazivanju njegova sina Josipa Wagnera, koji ništa ne zna o nalazima, njegov pokojni otac je zaista bio osuđenik između 1948. i 1952. (pod optužbom da je kao reakcionarni i antidržavni element htio pobjeći u Italiju), te je bar dvje godine zaista radio na lokalitetu.
 
Na istom mjestu, zbog proširenja radova radi gradnje septičke radnje i vodovoda, nešto poslije tu će raditi kažnjenici i kriminalci iz Srbije, koji su tu našli na dva mozaika (jedan sa crvenim životinjama i crnim figurama, a drugi žuti s motivima domaćih životinja). Opet se je po zakonu nalaz trebao prijaviti državnim institucijama, ali u tom bi se slučaju radovi morali prekinuti. Stoga je sve nastavljeno po planu, a problema zacijelo ne bi bilo, jer je iza svega stajao tada svemoćni Aleksandar Ranković. Kad se u radove uključilo crnogorsko građevinsko poduzeće iz Prijepolja, na radilište je kao stolar došao i Cavtaćanin A.S. koji se sjeća: „Zatvorenici, koje su čuvali milicionari, bili su u rovu dubokom oko dva metra. Mi ostali nismo tu imali pristupa, ali vidjeli smo da su u košarama iznosili neke stvari. Samo nekoliko puta sam slučajno vidio ponešto kostiju, lubanja, bakrenog novca, cekina te keramičkih tanjurića promjera oko 15 cm.“ Tek 1955. građevinu je preuzelo cavtatsko hotelsko poduzeće, te se poslije, kada se više nije moglo rušiti, sondiranjem utvrdilo postojanje mozaika – ispod današnjeg hotela Epidaurusa.
 
Stimulacija iz grobova
 
Uoči izgradnje hotela Croatia 1971. godine na lokaciji je pronađeno rimsko groblje tako da je gradnja dislocirana više prema vrhu poluotoka Sustjepana. Na prijašenjm lokalitetu radove otkopavanja, koje su izvodili Albanci angažirani od Komgrapa iz Beograda (Komunalno građevisnko poduzeće kontrolirali su djelatnici Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Dubrovnika, a na kraju je konstatirano da se pronašlo samo jednu zlatnu naušnicu iz 2. stoljeća te zlatnik iz 3. stoljeća koji bi danas trebali biti u cavtatskom muzeju. Nasuprot tomu, posredni svjedok D.M. iz Cavtata priča da su radnici bili novčano stimulirani za svaki nađeni predmet te da je bilo prepirke tko je više predmeta iskopao (samim tim i zaradio) iz netaknutih grobova.
 
Na poluotoku Ratu 1973. godine je Cavtaćanin B.S. (danas pokojni) zakupio jedan teren radi poljoprivrede, a već je pri prvom kopanju našao je ostatke radionice ili skladišta antičkih amfora. Željan zarade, prodao je 12 komada, no stvar se pročula, pojavila se milicija zajedno s predstavnicima Zavoda za zaštitu spomenika kulture Dubrovnik. Po službenoj verziji oni su zaplijenili samo hrpu razbijenih fragmenata i vrhova, koji bi i danas trebali biti u cavtatskom muzeju. S druge strane svjedok D.M. govori kako je odatle kamionom otpremljeno tridesetak cijelih amfora koje više nitko nije vidio. Prilikom gradnje vojnog objekta u Kuparima predstavniku Zavoda za zaštitu spomenika Dubrovnik iz Beograda su uporno odbijali dati odobrenje za nadzor gradilišta, a kad su se ipak „smilovali“ utvrđeno je da je opljačkana gomila nađenih turskih malih zlatnika. Slično je bilo i za gradnje zračne luke Čilipi.
 
Na kraju popisa sasvim „novih“ potencijalnih slučajeva je još jedan iz Kneževog dvora gdje je od 1912. smještena zbirka pravnika, znanstvenika i kolekcionara Balde Bogišića (1834-1908), da bi se poslije rata prostor nastavio upotrebljavati kao Institut JA te od 1956. kao Muzej Cavtat. Naime, u numizmatičkoj zbirci Bogišića inače vrlo bogatoj novcem srednjovjekovne srpske države te Dubrovačke Republike, pored više rimskih kovanica bilo je i nekoliko grčkih, a za koje je1978. utvrđeno da su netragom nestali.
 
TAJNA POTOPLJENIH ZIDOVA
(„Slobodna Dalmacija“ od 28. 4. 1997.)
 
Glavna dvojba vezana uz Bakerova istraživanja je vjerodostojnost zidova pronađenih pod morem, jesu li oni zaista ostaci Epitauruma, ili pak prirodne formacije. - Postoji mnogo verzija propasti rimskog grada kod Cavtata, od razornog potresa, rušilačkih pohoda Gota, Huna, Slavena... - S obzirom na skoro potpuni nedostatak nalaza, veličina i značaj Epidaurosa i kasnije Epitauruma mogu se samo nazirati iz starijih izvora. - Trag Bakerovim nalazima definitivno je nestao, ni u londonskim muzejima i galerijama, ni u kući Sotheby's o njima ne znaju ništa.
 
Sasvim drugi dio priče predstavlja arheološko pitanje – jesu li „zidovi“ na dnu uvale Tiha ostaci građevina ili prirodne formacije? Godine 1958. svi su se složili da su irađeni ljudskom rukom, a postignuta je i suglasnost glede potresa, i to iz dvaju nezavisnih povijesnih izvora, dakle ne uzimajući u obzir legende. Barker je donio dokument portugalskog biskupa Idatiusa (rođen 395. u Limici – Galicija, Španjolska), koji je napisao dvije knjige kronika svoga doba. Na temelju njemu vrlo bliskoga vremenskog izvora, piše da su 365. godine veliki potresi pogodili Italiju, Germaniju i Iliriju. S time se izvrsno poklopio podatak Luke Beritića, direktora Zavoda za zaštitu spomenika kulture Dubrovnik, da je konkretno Epitaurum potopljen poslije potresa koji se je dogodio nekoliko godina iza 363. tj. poslije smrti poznatog cara Juliusa Apostata. Sve je to zabilježeno u Criptores, vol. I., Annales Ragusini iz 1883., čiji bi se primjerak i danas morao nalaziti u željeznom kovčegu Dubrovačkog arhiva.
 
Po zapisanim činjenicama, Epitaurum je doživio i razaranje druge vrste (sigurno, ali pitanje kad ili koliko puta), o čemu se gotovo ništa ne može naći u našoj javnosti dostupnoj literaturi. U knjizi J.G. Wilkinsona „Dalmatia and Montenegro“ (1848.) stoji da su grad još 285. razrušili Goti. Istina je da su tada užasno stradale Makedonija i Grčka, ali nema drugog spomena da je Dalmacija bila tada napadnuta. Drugi izvor novo uništenje grada navodi za 449., kad je navodna stradala i Salona, no službeno su tada dalmatinske planine spriječile najezdu Huna, kao i tisuću godina kasnije tatarsku. Zapisi potvrđuju da je 530. bilo još sve u redu, budući da se na provincijalnom koncilu u Saloni biskup Epitauruma Fabricianus pojavljuje kao četvrti potpisnik po redu. Šest godina kasnije car Justinijan za vrijeme gotskog rata, epitaurum smatra važnim gradom te u njemu stvara pripremnu bazu za pohod na trenutno izgubljenu Salonu. Posljednja navođenja Epitauruma, kao grada, datiraju iz 591. te iz 598. po pismu koje je nekad bilo u Dubrovačkom arhivu.
 
Od stoke do parfema
 
Inače, po starim arhivskim izvorima, koje navodi Barker, Epitaurum je bio veliki grad (na vrhuncu s čak 40.000 stanovnika) koji je imao dvije glavne ulice pod imenom Via Cesaria i Via Vetus. U ranijoj fazi stanovnici su uzgajali stoku i konje, žito i kukuruz, proizvodili sol te svoju robu mijenjali za lončariju, keramiku, oružje i druge metalne predmete. Kasnije se proizvodnja proširila pa su počeli izrađivati luksuzne parfeme, ukrase i nakit, a to dokazuje i radionica za nakit pronađena u zapadnom predgrađu grada.
 
Dakle, dio događanja datira mnogo kasnije od potresa 365. godine. Barker je zaključio kako je nakon kataklizme, kad je potopljen veći dio središta s lukom grad nastavio postojati u otprilike današnjim razmjerama ostataka – dva poluotoka sa zaleđem te obala prema zapadu na kojoj su bile vile te utvrde sa zidinama. Ostaci Epitauruma počeli su se ispitivati od početka renesanse. Prvi je bio antikvar Kiriak iz Ancone 1435., zatim su slijedili dubrovački starinari, koji su opskrbljivali Aldusa Manitusa i druge s materijalima s nalazišta, potom dubrovački plemić De Sorgo u 18. stoljeću, pa A. Kazančić i drugi u 19. stoljeću. Ipak, glavni izvori su bila dva autoriteta svjetskoga glasa, čije analize su bile poštovane poput Svetog pisma, koji su istraživali na tom području. Prvi je bio njemački povjesničar i arheolog prof. Theodor Mommsen koji je za svoje djelo „Rimska povijest“ dobio Nobelovu nagradu 1903. godine. Upravo on je tijekom istraživanja u 19. stoljeću pronašao oko stotinu vrijednih nalaza na kopnenom dijelu te još toliko samo u polju blizu vrha poluotoka Rata, a na temelju čega je zaključio da je to bio draguljarski kvart.
 
Mommsen zato konstatira da bi svatko tko je poput njega posjetio Cavtat i vidio ostatke amfiteatra usječenog u stijenu, zatim ostatke rimske luke (!) mnogobrojne i impozantne natpise (od koji ni jedan ne navodi ime grada) kao i mnoge druge tragove rimske prisutnosti, što se svakodnevno otkrivaju, morao prihvatiti činjenicu da je poznati i značajni rimski grad ipak postojao na tome mjestu, a radi se o koloniji Epitaurum.
 
Rimski vodovod
 
Iza Mommsena, Cavtat je još podrobnije istražio engleski arheolog Arthur Evans koji će se kasnije proslaviti otkrivanjem Minojske civilizacije te zatrpanoga grada Knossosa na Kreti. Evans je smatrao da su „zidovi“ u podmorju građevisnki ostaci, ali i da je cjelovitih arhitektonskih ostataka na kopnu vrlo malo, jer je ono što je ostalo od rimskoga grada bez sumnje uvelike pridonjelo opskrbi građevnim materijalom kasnijega srednjovjekovnoga grada. No Evans je ipak evidentirao ostatke mozaika, tragove pristaništa, dijelove gradskog bedema, antička stubišta, natpise, rimsko groblje te je posebno istaknuo da se po zidovima i vrtovima mogu naći mnogi dijelovi skulptura, stupova, natpisa i drugih spomenika. Vrlo bitno je to što je Evans utvrdio da je rimski vodovod od planinskog izvora Vodovađa, koji se spajao s drugim planinskim izvorom Ljuta, do grada bio dug čak oko 25 kilometara, što je još jedan kapitalni dokaz da Rimljani ne bi gradili toliko vodovod da u pitanju nije bio veliki grad. Po vodovodu je i čitav kraj dobio ime, preciznije iz Canali u Konavli. Posljednji preostali stup vodovoda, ispred samog ulaska u Cavtat, uklonjen je 1875. radi proširenja ceste u čast posjeta austrougarskog cara Franje Josipa.
 
Zanimljivo je da danas, nakon svih navedenih nalaza, a ima ih i još, Cavtat, odnosno Epitaurum, nije upisan ni u jednu arheološku mapu koja predstavlja kopnena antička nalazišta, građevisnke objekte s lučkim uređajima, potonule brodove s opremom i teretom, rastresita nalazišta istovrsnih ili raznovrsnih predmeta tzv. sidrišta te usamljene predmete. I u literaturi je sve obojeno istom bojom pa recimo u knjizi Mate Suića „Antički grad na Jadranu“, koja se koristi kao udžbenik, među ostalim piše: „Epitaurum je bio središtem kolonije rimskih građana. O njemu zaista ne postoji nikakva materijalna dokumentacija koja bi se odnosila na urbani areal, jer nije bio istraživan, a sačuvanih ostataka ima vrlo malo. Neki arhitektonski relikti naziru se na nešto povišenom mjestu pri kraju poluotočića, ali bez istraživanja teško im je odrediti namjenu. Nije pouzdano utvrđen čak ni gradski perimetar i zavretak grada na kopnenoj strani. S druge strane uvale otkriven je u najnovije vrijeme oveći arhitektonski kompleks, ali on je cemeterijalnog karaktera, dok ostaci u uvali sa suprotne strane (Tiha) pripadaju rustičnoj arhitekturi.
 
Novo istraživanje?
 
Što se tiče fotografija koje je u podmorju uvale Tiha snimila Barkerova ekipa, nekoliko hrvatskih arheologa, s kojima smo razgovarali, imaju različita mišljenja. Jedni kategorično odbijaju mogućnost da su to arhitektonski ostaci, drugi su u dvojbi, te kažu da bi ih svakako trebalo ponovno istražiti, jer na slikama „zidovi“ doista izgledaju autentično, dok neki smatraju da su to bez sumnje antički zidovi. Točnije rečeno, da je riječ o tehnici gradnje u ranocarsko vrijeme, tj. o neodređenim strukturama pod imenom opus incertum koje su vrlo česte u  rustičnim građevinama. Slično je utvrdio i Barkerov arheolog koji je zidove svrstao u ranu grčku konstrukciju, slične onima u Pompejima (Italija). Zanimanje za novo istraživanje već je iskazano, pa ćemo odgovor radi li se o dijelu potopljenoga grada ili ne, dobiti možda već ovog ljeta.
 
U pogledu nestalih predmeta, ne samo iz Barkerove operacije, već i onih drugih, dvojbe će jamačno potrajati malo duže. No, ne treba zaboraviti staru maksimu – pravda je ponekad spora, ali je dostižna... Priča o Barkerovoj avanturi spavala je četiri desetljeća, no nije umrla. Spoznaja da je Barker i prije Cavtata prodavao nalaze i fotografije sa svojih putovanja nametnula nam je da se na kraju raspitamo je li možda kakav izložak završio u Londonu, kao svjetskom centru za trgovinu antičkom robom. Trag se, međutim, i tu gubi jer u British museumu, Royal Galery of Arts i aukcijskog kući Sotheby's kažu da nemaju predmeta s tog lokaliteta. Samom Barkeru, koji je sav svoj kapital uložio u kupnju broda „Pagan 2“, misija u Cavtatu bila je posljednja. Poslije zaključenja pustolovne karijere, jedini glas od njega bila je još samo knjiga „1600 godina pod morem“. Oleg Prelas (prijepis: D. R.)
 

Damir Račić

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Četvrtak, 12/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1114 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević