Get Adobe Flash player

Zapazio je da u Dubrovniku nema zapuštenih ili mršavih mačaka, često su previše uhranjene i nalik na praščiće

 
 
"Put svetoga Jakova. Početak je toga puta sama razboritost: lijevo gimnazija sa pogledom na klaonicu. (ima pravo poljski slikar Lubomir Michał Rogowski, pa i iza Drugoga svjetskog rata su plivali u moru ispred Komarde komadi mesa koji nisu pogodni mesarima, a gosti hotela su se žalili na zvukove živina op., T.T.). Dalje velika ružna zgrada (hotel Bančev) i niz kuća što gledaju na gradsko kupalište i hotel... zdesna krasna vrata i vratnice od kovana željeza - to je  ulaz u vilu koju je sagradio čovjek koji nije znao na što spiskati novac. Ne gledajmo dalje od vrata - tamo se šepuri vila u njemačko maurskom stilu, završena kupolom u boji tako pažljivo odabranoj da ne bude u harmoniji ni sa nebom ni sa morem, ni sa stijenama ni u jedno godišnje doba, doba dana ili noći. (nepravedan je duhoviti R. prema američkom biznismenu Zimdinu, još više prema bečkom arhitektu Alfredu Kelleru. Građevina iako ima elemenata kiča uklopila se u zelenilo,obalu i pogled na Dubrovnik,za razliku od kockastoga Excelsiora, betonjare Belvederea ili imperijalnoga kolonijalnoga Imperiala. Više nemam snage ni volje boriti se sa GUP-ovima, supovima i pupovima, neka narod kusa urbanističkoga kupusa op., T.T.) To more, Lokrum i Grad što se vidi kroz masline, čemprese, rogače, lovor, agave i narove, svaki put u drugom osvjetljenju, svaki put uz drugi vjetar, ni za trenutak ne budu isti - uvijek je čudo i nanovo viđeno čudo)
https://crolove.pl/wp-content/uploads/2017/11/koncert-izabela-kope%C4%87-filharmonia-lubelska-2017-5.jpg
O odnosu Lubomira Michała Rogowskog prema životinjama mogla bi se napisati posebna studija;hranio je i proučavao mrave (njihov rad, svadbene pirove i čudesnu organizaciju), bio je tako dobar da su lastavice savijale gnijezdo u njegovoj sobi, isprva poviše kreveta. Dirljiv je prikaz života tih ptica, vrlo poetičan i detaljan. Vjerojatno se radilo o čiopama jer lastavice ne cvrkuću lijepo. On razgaljen sluša njihov cvrkut u 3 ujutro; pušta ih da kakaju po sobici. Kao sv. Franjo Asiški. Čak se snebiva što je smetao pticama noćnom lampom i kuhanjem karfiola. Bilo mu je žao da djevojčice koriste puževe za udice, pa ih je mitio šećerom/tada skupim/ da organiziraju utrke puževa i poštede im život. Za mačke zapaža da u Dubrovniku nema zapuštenih ili mršavih mačaka, često su previše uhranjene nalik na praščiće.
 
U sobi je držao crtež Dubrovnika genijalnog poljskoga postsecesijskoga slikara Edwarda Okuna. (vidi moj rad o Okunu u Hrvatskom fokusu) Opisuje svoje veliko bogatstvo, pogled sa prozora na more kroz pinije na Lokrum. "Često kada pirka slab maestral more i nebo poprimaju tamnoplavu boju. Tada mi je teško raditi. Oči se ne žele odvojiti od toga plavetnila koje prodire kroz raznoliko zelenilo lišća. Osjećam se tada neizmjerno bogatim i stidim se što svoje bogatstvo ne mogu podijeliti sa svima "svojima" - bliskima, prijateljima,neprijateljima i dušmanima".
 
Ovaj opis dajem samo radi slušnih efekata: "vihor huči i plače u svim pukotinama, kiše pljušte u prolazu i daleko udaraju gromovi i sijeva; neki sjajan dirigent daje tempo neznanoj, snažnoj glazbi stihije. Kakva je raskoš po takvom vremenu vraćati se kući! Moj se put pretvara u blještave a srdite potoke,sa strana bljeskaju listovi agava poput isukanih mačeva, a čempresi pri svakoj munji prijeteći iskaču crnilom. Masline pokorno sagibaju glave pred olujom, pokrivajući ih bisernom maramom, poput seoskih žena koje se suknjom brane od kiše. Kako sam tada smiješan pognut,boreći se s vjetrom, promočen i nezgrapan, s oduševljenjem u duši i stalnim nastojanjem da mi vjetar ne otpuše naočale s nosa! Šešir na sreću ne posjedujem."
I ovo je slušno: "cijeli zbor cvrčaka zvuči tako kao da se brzo potresa praznom bocom u kojoj je nekoliko sitnih kamenčića. Nekad, ne zna se zašto, svi u isti čas prekidaju svoju pjesmu. Tada se stvar bezdana dubina tišine, samo voda lagano cmokne ili se sneno osipaju kamenčići, uznemireni valom."
Tu je Nazor najjači; cvrčak Poljaku zvuči kao liči, liči, liči, liči, čiči, lili, čiči, lili. (zvuči kao tal. "čikarela") Meni je više kao ziga zaga, ali nemam sluha.
"Izdaleka se čuje pjesma. To neki brod plovi od Dubrovnika. Za trenutak se pojavljuje iza stijene. Putnici me pozdravljaju i plove dalje, pjevajući višeglasno. Te stare dubrovačke kanconete, pjesme pola talijanske, pola slavenske imaju čar i sjajno se stapaju sa morem, stijenama i suncem. Naivne su i slatke, često raspojasane, često sentimentalno šaljive, nikad dosadne."
"U Gradu sat na kuli počinje otkucavati podne. Svečanost sunčeva zatišja počinje. Odazivaju se zvona jedna za drugim: i ono kod franjevaca, i kod sv Vlaha i na katedrali i još negdje dalje, konačno se bude i zvona dominikanaca, brodić u luci triput trubne. Koncert traje i polako utihne. Nastaje velika koncentrirana tišina. Prekida je gradski sat koji ponovno, činovničkim tonom konstatira: da, to je podne."
Zanimljivo je opažanje da nakon lijepoga druženja djevojke odlazile doma u 9 sati navečer, dobro je to bilo.
U svakome Rogowski nastoji pronaći pozitivne strane, ali ljeti ga malo umaraju gosti. Zapaža: "ponekada dolaze dobrodušne kumice koje more promatraju iz ugla ukusnosti riba, koje kritiziraju postojanje "ružnih" agava, ljute se na lijenost ovdašnjih ljudi koji palme i kaktuse siju u zemlju umjesto u tegle... dolaze i stare namazane lutke koje glume vampa (zavodnicu, ženski vampir op., T.T.) ili naivnu djevojčicu iz kina. Prazne, tašte i bučne. Ali dolaze i pravi ljudi sa kojima  su i razgovor i šutnja puni sadržaja. Često vidim izmučene ljude kojima naprosto staje dah od ludoga tempa u kojem žive. U Dubrovniku se odjednom nađu izvan vremena. Začuđeni prepuštaju se novom dojmu, iako ih uskoro izbezumljuje dubina tišine i žure se svojoj trci, jurnjavi za vlastitom sjenom. Nesretnici!
 
Dolaze mi ponekad bogataši. Od njih uvijek slušam tradicionalnu izreku kako umjetnik mora biti siromašan i mora trpjeti da bi mogao stvarati, iako od njih ništa ne tražim niti trebam. Slušajući to mišljenje uvijek imam potrebu nabiti sugovorniku lijepu modricu, dobro izvedenu tintarnicom ili nečim težim. To mišljenje ljudi stjenica strašno me ljuti jer predstavlja formulu koja služi umirenju savjesti i mirnom promatranju tragičnih napora, grozne životne borbe tvorca kulture,umjetnika ili znanstvenika" (zašto ga smeta to? op., T.T.)
Događanja u Dubrovniku R. vidi ovako: "Ako za vrijeme karnevala ispadne lijepa večer, odmah cijela ulica vrvi od maski i kostima, zadirkivanja, intriga, smijeha. Spontano se organiziraju karnevalska vozila i procesije; sve je to utoliko veselije i zanimljivije, premda znatno siromašnije nego u Nici, jer je sračunato na vlastitu zabavu, a ne na zabavu stranaca. Događaju se ovdje razni kongresi, seminari, proslave. Uvijek, uz malen napor, Dubrovnik postaje prekrasan salon, tim više što gradski stanovnici kao da imaju u krvi osjećaj ljepote tih starih zidina i umiju ih istaknuti osvjetljenjem, reflektorima, zelenilom itd."
 
(Nastavak slijedi)
 

Teo Trostmann

Grob nepoznatog hrvatskog vladara pronađen je na rubu kamenoloma i spašen u zadnji tren

 
 
Priča o tajanstvenom grobu 4 pronađenom na arheološkom lokalitetu Bojna – Brekinjova Kosa koje se nalazi u zapadnom dijelu Banovine počinje još 2011. godine kada je ono zbog neposredne blizine kamenoloma u zadnji čas zaštićeno i konzervirano. Smješteno na strateški važnom brdu – položaju koji je omogućavao nadzor prometa između Pounja i Topuskog, nalazište je bilo obavijeno velom tajni sve do 2015. godine kada su počela sustavna istraživanja. Oni informirani, njegovu su važnost odmah prepoznali.
https://siscia.hr/wp-content/uploads/2019/04/Knez-iz-Bojne2.jpg
Na lokalitetu su potvrđeni ostaci naselja iz razdoblja lasinjske i vučedolske kultura, kasnog brončanog i starijeg željeznog doba te nalazi datirani u rani srednji vijek, među kojima je bilo i 37 grobova. Među njima, u grobu broj 4, pronađen je neobično velik broj dragocjenosti s kojima su inače pokapani samo najvažniji dostojanstvenici. Ubrzo je skovan izraz – Knez od Bojne koji je imao za označiti važnost otkrića. U grobu su uz ostatke kostiju pronađene srebrne i pozlaćene ostruge, zlatni privjesak s gorskim kristalom, ostaci odjeće protkane zlatnim nitima i zlatne solide, odnosno zlatnici koje je kovalo Bizantsko Carstvo. Na njima je prikazan lik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima.
 
Grob kneza od Bojne, kako je u nedostatku drugih informacija nazvan, bio je opremljen na sličan način kao i njegov suvremenik pokopan na Crkvini u Biskupiji kod Knina. Taj knez, čiji je grob krajem 20. stoljeća pronađen u bazilici sv. Marije u sarkofagu rimskog podrijetla na koji je dodan srednjovjekovni poklopac imao je gotovo identičnu opremu. U njemu su također pronađene slične ostruge, privjesak s gorskim kristalom te zlatnici bizantskog cara Konstantina V. Kopronima. Konstantin V. Kopronim inače je bio sin bizantskoga cara Lava III. Sirijca i uspješno je ratovao protiv Arapa, a protiv Bugara je poveo čak devet pohoda. Za trajanja tih ratova Langobardi su zauzeli ostatke Ravenskog egzarhata (751) i znatno oslabili bizantski utjecaj u sjevernoj i srednjoj Italiji. Nakon toga papinstvo se sve više udaljavalo od Bizanta i priklanjalo sve jačoj franačkoj državi. Stručnjaci poput Helene Krmpotić, voditeljice Odjela za kopnenu arheologiju u službe za arheološku baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda, ističu kako je oprema pronađene u oba groba franačkog podrijetla, no to ne mora značiti da su kneževi bili franački vazali.
 
Ranosrednjovjekovni nalazi poput ovog od neprocjenjive su važnosti za sagledavanje najranije hrvatske povijesti u razdoblju od 7. do 9. stoljeća. Iz toga razdoblja hrvatske povijesti u kontinentalnoj Hrvatskoj inače postoji jako malo nalaza, a još manje pisanih tragova pa je taj period obavijen velom tajne. Pravo ime “Kneza od Bojne” možda nikad neće biti poznato, što ne umanjuje vrijednost nalaza. Najnoviji nalaz na Brekinjovoj Kosi će, vjeruju stručnjaci, daljnjim istraživanjem otkriti još više informacija o osobi za koju se jedino pouzdano zna da je bila dio društvene elite, te kako je bila u doticaju s moćnim Bizantskim i Franačkim carstvima. Skriva li se iza toga nalaza otkriće o još jednoj zaboravljenoj hrvatskoj kneževini koja je postojala na području Banovine, ostaje za vidjeti.
 
Restauratori navode kako su tijekom dugotrajnih konzervatorsko-restauratorskih postupaka obavljena i brojna arheometrijska istraživanja, kojima je određen sastav materijala te su rekonstruirani tehnološki procesi njihove izrade. “Kosturni ostaci pokojnika su zbog izuzetno kisele zemlje gotovo u potpunosti propali, no i skromna količina preostalih bioarheoloških ostataka rezultirala je važnim saznanjima o spolu pokojnika, starosti u trenutku smrti, načinu prehrane te eventualnim preživjelim traumama. Arheološka istraživanja te konzervatorsko-restauratorski radovi još uvijek traju, a nova otkrića će upotpuniti sliku o populaciji koje je živjela i koja je sahranjena na ovom položaju.”
SA ciljem prezentiranja nalazišta stručnoj i široj javnosti, na izložbi nazvanoj “Knez iz Bojne – novo poglavlje hrvatske povijesti” bit će predstavljen dio nalaza na kojem su dovršeni složeni konzervatorsko-restauratorski postupci. Bit će otvorena u utorak, 16. travnja 2019. godine u 12 sati u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
 

12. IV. 2019., https://blagamisterije.com/tko-je-bio-zaboravljeni-knez-od-bojne-grob-nepoznatog-hrvatskog-vladara-pronaden-je-na-rubu-kamenoloma-i-spasen-u-zadnji-tren/20575/

Kakav čudesan grad. Svuda je uz minimalnan prostor majstorski dobivena perspektiva i jasno se osjeća da su ti ljudi voljeli lijepe oblike

 
 
Knjižicu Rogowski o Dubrovniku... priredila je Ursula Dzierzawska Bukowska uz pomoć Dubrovčana a na sretni poticaj gospođe Sreće Katić. Skladatelj Lubomir Michał Rogowski (Lublin, 3. X. 1881. – Dubrovnik, 13. III., 1954.) piše: "imao sam dadilju koja se odavna nalazila u obitelji, a potjecala je iz zabite bjeloruske provincije. Dadilja je uspavljujući me pjevušila jako čudne pjesme, kojih mi se ljepota urezala u srce... postale su nit vodilja mog života". Majka je svirala klavir (Chopina), otac violinu i R. je već sa 7 godina komponirao. Sa 9 godina je kažnjen jer je pisao preko nastave operu pod klupom. "Ljubav i divljenje prema prirodi prate me zauvijek, kao strasna duboko prikrivena religioznost, uvjerenje o postojanju Boga te velika tolerancija prema vjerovanjima drugih ljudi. Smatrao sam tada da je Bog u svemu. Danas znam da je sve u Njemu."
Slikovni rezultat za Lubomir Michal Rogowski
"Ja sam fanatik sunca, kojem vječno težim pod sjevernim nebom Poljske... u mojem stvaralaštvu stalno nazoči slavljenje sunca i vatre... našao sam, vlastiti jezik izražavanja u muzici. Otkrio sam naime da su prastare slavenske melodije, koje su me uvijek tako duboko dirale, građene na temelju drugačijih ljestvica od onih što se normalno koriste (dur, mol i kromatska)". Godine 1911. je otputovao u Pariz gdje je izučavao glazbu, biologiju, te istočnjački i europski okultizam (teozofija?, op., T.T.)
"Bio sam tada vrlo popularan skladatelj u salonima aristokrata, bogataša i u umjetničkim sferama, imao sam niz koncerata u Parizu i puno prijatelja među najvećim tadašnjim umjetnicima..."
"Upravo u tom trenutku (slave i uspjeha, op., T.T.) bježim iz Domovine, dajući im svima na znanje da mi je, iako ih jako volim... sasvim dosta suvremenosti... bijesne jurnjave za priznanjem, te lude autoreklame, tih gomila "genija" koji stvaraju zlu, iznuđenu glazbu, dosta mi je te lažnosti,tog licemjerja... protestiram cijelim svojim jastvom, bježim, žurim se po spas suncu, moru i slobodnoj prirodi, tim utočištima istine i snage. Utekao sam pred eksteritorizacijom (izvanjskošću) ljudskoga duha koja kroči naglim koracima, pred predavanjem toga duha uređajima. Utekao sam pred prazninom duha koja prijeti našoj civilizaciji. Utekao sam u unutarnju, duboku vjeru da me Providnost ne će napustiti, da ću pronaći mjesto i mogućnost usavršavanja vlastitog duha".
 
"U tišini i samoći samostanske ćelije u sv. Jakovu naučio sam mnogo više nego prije u trci za glazbenim znanjem po cijeloj Europi. U Dubrovniku sam dosegao umjetničku zrelost... našao sam ljestvice ... pradavne, ponosne i nedorađene, kao da mirišu na zemlju, smolu, med i čestar, koje su me fascinirale cijeli život"
"U Dubrovniku sam među Svojima, koji me najvjerojatnije vole zbog toga što ja njih volim, koji govore jezikom sličnim poljskom, koje razumijem jer su psihom vrlo nalik Slavenima moga kova. Ovdje sam stekao drugu domovinu koju volim jednako žarko kao i onu prvu" (15. 12. 1935.)
"Grad - tvrđava... te sure zidine u današnje vrijeme (tehnologije, op., T.T.) ... stvaraju dojam naivne, gotovo dječje igračke. Zbog miješanja dviju rasa, slavenske sa romanskom, nastala su pokoljenja koja znaju gospodariti i organizirati se, nastala je - jedinstvena u svojoj vrsti - Republika koja je uspjela tisuću godina potrajati u moći i veličini. (u minijaturi, zamislite kad bi kanjac ili sarak bili veličine kita, op., T.T.)
5. I. 1927. Kakav čudesan grad. Svuda je uz minimalnan prostor majstorski dobivena perspektiva i jasno se osjeća da su ti ljudi voljeli lijepe oblike, jer je mudrim smještajem kuća i nebrojenih samostana, crkvi i kapelica, omogućeno promatrati ih sa raznih strana... Nakon objeda pošao sam na šalicu turske kave u kavanu u kojoj obično sat vremena razgovaram s Ivom Vojnovićem, Iljom Kutuzovim (ruski slavist Golenjiščev, suprotnost R.-u, odlično su se slagali op., T.T.), Markom Murattijem (dubrovački slikar sa beogradskom adresom, op., T.T.) i nekoliko predstavnika starih dubrovačkih obitelji. Volim te sijeste jer imaju puno šarma u sebi zbog istančanoga,duhovitoga razgovora ispunjena diskretnom kulturom koju je nemoguće imitirati".
Sa Ivom Vojnovićem piše oratorij "Čudo svetoga Vlaha", u Dubrovačkom arhivu se nalaze i njegovi rukopisi triju romana. Feastu sv. Vlaha koloraturno doživljava: "muškarci se kočopere u nošnjama koje su bogatije od ženskih, iako su i ženske nošnje lijepe i kreirane sa nekom neobičnom maštom koja povezuje visoku kulturu sa nečim praiskonskim i divljim. Evo probija se mimo nas krasan, visok muškarac s malom okruglom kapicom, u prsluku i kratkom hlačama. Čitava je nošnja na njemu bogato izvezena zlatom i srebrom, gotovo treba zažmiriti, toliko svjetluca, iskri se, sjaji na suncu. Za pojasom kindžal (bodež, T.T.), par pištolja, krasna šipka za punjenje, nož i lula. Grudi mu presijeca ogroman lanac od srebrenih kuglica filigranske izrade, sa satom na kraju koji viri iza pojasa i veličine je šalice za čaj. (Sanaderov sat op., T.T.)
Za njim skromno kroči žena... perzijskom maramom, ukrašenim prslukom i drečavom uštirkanom suknjom - svečanom nošnjom. Na glavi ima malu okruglu kapicu koja poput krune sjaji u vranoj kosi. (to je... držač za nošenje tereta - siroto okrunjeno stvorenje, op., L. R.) Vide se stanovnici Cavtata, Kotora, Hercegovine, Bosne, čak se sreću hodočasnici iz Crne Gore i Albanije."
 
Protiv svoje volje R. se zaljubio u pjevačicu i poput japanskoga pjesnika Bashoa uz  južnjačku prirodu napisao: "na velikom, ravnom kamenu sjedi na suncu u žutom kostimu najdraža Žaba".
Dubrovnik je dragulj Jadrana, a srce mu je Orlandov stup. Preskočit ćemo što glazbenik komično piše Orlandu.
"Svaka grupa posjetitelja mora se zaustaviti pred Orlandom da bi saslušala priču vodiča o minuloj slavi i dostojanstvu Dubrovnika... moraju se zaustaviti i pretvarati da se dive  ljepoti grada dok su u stvari ošamućeni suviškom sunca i umorni od obveze da se lijeno poput ovaca vuku za predvodnikom. Iskusno oko već iz daljine razaznaje koje su gosti narodnosti. Poljaci se razvlače, putem pojedinačno razgledaju izloge trgovina,mijenjaju novac u bankama, kupuju u žurbi hrpu nepotrebnih stvari, pa hrpa koja pri ulazu u Grad (kod franjevaca) čini zbijenu masu, već kod Orlanda sliči na kolonu koja se vuče po cijelom Stradunu. Česi se kreću u zbijenoj grupi sa dječurlijom i zalihama hrane. U ogledavanju izloga sprječava ih niz zapreka; prvo vodič je odlično plaćen pa ga za taj novac treba iskoristiti; drugo, roba u izlozima je pretežno češka, dakle jeftinija je kod kuće; treće, roba nečeškoga porijekla je toliko zanimljiva da treba razmisliti ne bi li vrijedilo te predmete proizvoditi u Češkoj, pa makar to bili i proizvodi mještana; četvrto, ugodnije je novac sačuvati u džepu što je dulje moguće. Nijemci se drže u obiteljskim skupinama, po mogućnosti u vojničkoj vrsti, pažljivo slušaju što vodič govori i ljubazno dopuštaju postojanje ljepote grada, bujnoga suptropskoga raslinja i pržećega sunca... maštajući o pivu. Englezi se kreću bez reda, ali u grupi. Među njima prevladavaju ljudi koji su malko prešli najbolje godine. Gotovo da i ne slušaju što priča vodič. Čitaju informacije u svojim bedekerima, a ono što su vidjeli pažljivo precrtavaju kao stvari što su ih obavili. Amerikance najviše zanimaju odgovori na neočekivana pitanja, kao npr. kolika je istisnina, odnosno zapremnina u litrama unutrašnjosti crkvi, gradskih zidina ili pojedinih kula, zašto neki lik na Tizianovoj slici drži u ruci ribu i kakve su cijene kukuruza na veliko. (smatra se da je motiv Tobije i ribe na Tizianovoj naručen od veletrgovca i pomorca Stijepovića; taj motiv ima svoju logiku i pitanje nije glupo, op., T.T.)
 

Teo Trostmann

Anketa

Čega se više bojite?

Četvrtak, 02/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1210 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević