Get Adobe Flash player

"Ljudi laži" protiv istine i morala

 
 
Da jednom većem dijelu ljevičara koji djeluju u hrvatskom javnom prostoru, bilo da su političari, bilo da su novinari i publicisti, ništa nije sveto, pa čak ni dostojanstvo ljudske osobe, najzornije nam svjedoče uvrede koje upućuju prema svojim neistomišljenicima radikalno ih denuncirajući šireći protiv njih snažan klevetnički duh. To je već fenomenološki problem kojega nije teško dokazati. Dovoljno je spomenuti samo nekoliko primjera. Vjerujem da se sjećate grupe splitskih intelektualaca koji su digli svoj glas protiv gay parade kako su od Borisa Dežulovića, radikalnog ljevičara bili etiketirani kao „gnjide“. Isto tako, kada je nogometaš Josip Šimunić, osoba koja ne bi ni mrava zgazila bila napadnuta od Miljenka Jergovića i to na vrlo ružan verbalni način. Jergović ga je poslao u „p.m“ i prozvao ga „nacističkim gadom“. Kao da nema „komunističkih gadova“!
https://randompublicjournal.files.wordpress.com/2015/04/a-press-picture-110.jpg?w=350&h=200&crop=1
Isto tako, dovoljno se sjetiti kako su apostrofirali Željku Markić nazivajući je „fašistoidnom svinjom“. Ili kako je rigidni Ante Tomić u svojoj kolumni prozvao Zlatka Hasanbegovića „maloumnim retardom“ i „ustašom“. A neki poput Zrinke Vrabec Mojzeš, koja se nije zaustavila vrijeđati osobu Zlatka Hasanbegovića, nego je napala i članove njegove obitelji, posebice djecu, tako da je Hasanbegović morao reagirati i obratiti se pravobraniteljici za djecu za zaštitu. To su vam hrvatski ljevičari.
 
Nedemokratski orijentirani, neki pomalo neodgojeni, manipulatori, osobe koje se vole prikazati kao veliki humanisti, a zapravo su kako psihijatar Scott Peck veli „ljudi laži“. Imaju vrlo vještu sposobnost prikazati zlo kao dobro i dobro kao zlo služeći se snažnom dozom mentalnog i verbalnog egzibicionizma. A tek njihov odnos prema Crkvi! Imam osjećaj, kada osluškujem njihov bijes i njihovo vrijeđanje „ad hominem“ – direktno na čovjeka, dikretno na neistomišljenike da bi oni kada bi mogli išli na fizički obračun sa onima kojima se ne slažu. No, kako sam rekao u prošlotjednoj kolumni, Bogu hvala da živimo u prividnoj demokraciji, pa im je to za sada nemoguće činiti. Ali je najveći problem što oni svojim medijskim djelovanjem i aktivizmom antihrvatskog i antikatoličkog tipa stvaraju pogodno ozračje koje će ići prema tome da se stvara netrpeljivost prema domoljubno nastrojenim građanima ove zemlje i prema onima koji su istinski vjernici i žele slijediti Krista u potpunosti. Moram vam nešto priznati, poštovani čitatelji; uvijek sam nastojao biti politički neutralan u smislu da nikada nisam javno navijao niti za jednu političku stranku.
 
Stavovi koje iznosim svakoga petka u svojim kolumnama svima onima koji ih čitaju poznati su. Ali se istinski pribojavam povratku rigidne ljevice na vlast, osobito sa ovom ekipom ljudi s kojom planiraju izaći na izbore. To neće biti dobro niti za domoljubne građane ove zemlje, a niti za kršćane, barem gledano ljudskim očima. Metafizički gledano, vjerujem da bi se, ako ovakva ljevica kakvu sada imamo pobijedi na parlamentarnim izborima u rujnu, vrlo lako moglo dogoditi da dođe do unutarnjeg duhovnog čišćenja ne samo domoljubnih Hrvata i njihove unutarnje memorije i opredjeljenja, nego i do još većega medijskoga progona istinskih kršćana. I ne mislim da će to biti nešto loše.
 
Crkva je uvijek zabljesnula u svojem punom sjaju kada je bila progonjena, napadanuta, oklevatana – autentično je svjedočila Krista i evanđelje. Isto tako je i sa hrvatskim narodom. Kada je bio napadnut, oklevetan, denunciran, uvijek se držao zajedno – i to u punini. Zato je važno, upravo u tom kontekstu biti spreman na sve. Jer, postoji teoretska mogućnost da rigidni ljevičari opet počnu likovati i slaviti svoj trijumf nad svime onime što vrijedi u Hrvatskoj kao domoljubno, profinjeno i duhovno.  A na kršćanima je da svojom molitvom i požrtvovnim radom uvijek, bez obzira i na okolnosti koje im, ljudski gledano ne idu u prilog budu sol zemlje i svjetlost svijeta.
 

Pavle Primorac

Mučenici iz rimskog doba koji nisu htjeli zanijekati svoju kršćansku vjeru

 
 
U sklopu ovogodišnjeg Splitskog ljeta, u nedjelju 17. srpnja u Meštrovićevim Crikvinama-Kaštilcu, sakralno-umjetničkom kompleksu odigrana je jedna od dviju najdugovječnijih predstava hrvatskog teatra „Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika“ u izvedbi Hvarskog pučkog teatra  koju više od 40 godina s jednakim uspjehom izvodi na arhaičnom hvarskom narječju.Tekst govori o smrti kršćanskih mučenika iz rimskog doba koji ne žele zanijekati svoju vjeru: Papi Sikstu i Lovrincu, pri čemu ih Rimljani (okrutni car Dacije i njegovi pomoćnici Valerijan i Merkurije) okrutno muče a Bog podržava u njihovoj muci i na kraju odvodi u rajsku slavu. 
Zapis teksta, u osmeračkom stihu, potječe iz XV. stoljeća, ali je igran puno prije jer je u srednjem vijeku život Krista i svetaca koji slijede Kristov put bila tema prisutna širom Europe, a tekstove su pisali svećenici bez isticanja autorstva. Predstave su se izvodile na trgovima pred crkvom, pa postoje i zapisi sa Hvara iz XIII. stoljeća. Hvaranin Marin Carić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih redatelja je postavio tekst slijedeći srednjovjekovnu ali i hvarsku tradiciju.. Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika u lipnju ove godine je izvedeno jubilarno 250 puta. U predstavi je uključena ikonografija hvarskih bratovština popularno zvane: Bili i Crni bratimi koji kontinuirano od srednjeg vijeka djeluju do danas u crkvenim procesijama i svečanostima. Boja tunika izražava dvije suprotstavljene strane  na sceni: ''dobre'' (bijela za kršćane) i ''zle'' (crna za Rimljane), dok u crvenoj odori dolazi lik Đavla-Belzebula..
 
Nakon što sv. Lovrinac umire izgarajući na gradelamau slavu svog Boga, predstava završava napjevom, pri kojemu se svetac s anđelima uzdiže k Svevišnjemu. Glazbeni napjev je uzet iz pogrebnih  svečanosti bratovština (melodije je u XIX. stoljeću zabilježio Franjo Kuhač) i tekstualno prilagođen priči o Lovrincu. Izvođenje tog završnog napjeva na ovoj predstavi neprijeporne ljepote i jednostavne, ali efektne vizualnosti, koja je ne samo vrijedan teatarski domet već i izuzetan teatrološki i kulturološki poduhvat, izazvalo je posebno oduševljenje publike.
 
U predstavi su nastupili: Ivan Blaž Brkušić, Prošper Gilve, Milan Lakoš, Ralf-Jacky Milatić, Petar Palarić, Fabijan Brkušić, Prošper Miličić, Marino Miličić, Jure Tomičić, Zoran Sansović, Joško Martinić, Jan Milatić, Ivan Jeličić, Ivica Tomičić, Toni Barišić, Ante Lakoš, Ivan Petrić, Klement Zaninović, Visko Zaninović, Prošper Zaninović, Vislav Zaninović.
 

Ivica Luetić

Deseta obljetnica smrti Željka Mardešića

 
 
U Komiži je obilježena 10. obljetnica smrti Željka Mardešića (1933. - 2006.), pravnika i religiologa, kršćanina kristovske dobrote i koncilske otvorenosti, mirotvorca u dijalogu sa svijetom, u ekumenskom i religijskom zbližavanju ljudi.
http://www.vjeraidjela.com/wp-content/uploads/2016/02/%C5%BDeljko-Marde%C5%A1i%C4%87-Jakov-Juki%C4%87-600x420.jpg
Pozdravljajući nazočne, komiški župnik don Ivica Huljev istaknuo je činjenicu Mardešićevih korijena, jer su u njemu krvnim vezama povezana tri otoka Hvarske biskupije. Zavičaj Željka Mardešića je Komiža na otoku Visu, prostor njegova djetinjstva, izvorište na kojem se – kako je sam napisao – „more prostire u beskraj, čineći od obzorja prostranu vječnost“. Zbog obiteljskog posla rodio se 10. svibnja 1933. g. u majčinu zavičaju – Milni na otoku Braču, a potječe iz obitelji koja je obilježila ribarsku povijest Komiže, nadasve razdoblje tvorničke prerade ribe. Spomenimo i to da dio korijena vuče s otoka Hvara, jer mu je baka Apolonija bila sestra komiškog župnika don Ivana Bojanića, istaknutog po pravaškoj političkoj opciji. Željko je umro u Splitu 26. lipnja 2006., a pokopan je u obiteljskoj grobnici na komiškom groblju u sjeni nekadašnjeg benediktinskog samostana koji je širio obzore obližnjem stanovništvu.
 
Željko Mardešić, koji se ispod svojih uradaka potpisivao i kao Jakov Jukić, po formalnoj vokaciji bio je pravnik, ali je svoje glavne intelektualne potencijale posvetio sociologiji religije. To je prepoznatljivo u njegovih  sedam knjiga, 138 znanstvenih studija (deset objavljenih u inozemstvu) i 262 napisa u revijama, tjednim i dnevnim  tiskovinama. Dr. Mardešić je sa suradnicima pokrenuo tri časopisa: Crkvu u svijetu 1966. u Splitu, Mirotvorni izazov 1991. u Zagrebu i Novu prisutnost 2003. u Zagrebu. Bio je aktivan sudionik brojnih znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu, suradnik više instituta i fakulteta. Od 2003. na čelu je Katoličkoga akademskoga kruga kao njegov predsjednik. Član je uredničkoga vijeća Crkve u svijetu i zamjenik glavnog i odgovornog urednika Nove prisutnosti;  vanjski je suradnik Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar  u Zagrebu, Franjevačkoga instituta za kulturu mira u Splitu i Ekumenskoga instituta Centro Aletti u Rimu. Iako oženjeni vjernik laik, držao je duhovne vježbe ne samo redovnicima, nego i hrvatskim biskupima. Sveučilište u Splitu dodijelilo mu je 2003. godine počasni doktorat, a Grad Komiža nagradu za životno djelo.
 

Nives Matijević

Anketa

Treba li Hrvatska raspisati međunarodne tjeralice za A. Vučićem i T. Nikolićem?

Nedjelja, 28/08/2016

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 632 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević