Get Adobe Flash player

Hrvatska je dio europske baštine

 
 
Dubravka Šuica, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu i potpredsjednica Odbora za vanjske poslove organizirala je u Europskom parlamentu 2. i 3. svibnja konferenciju „Marijanski zavjet za Domovinu.“ Na konferenciji su sudjelovali zastupnici i zaposlenici Europskog parlamenta, španjolski zastupnik u parlamentu Francisco José Millán Mon, pater Ivan Ike Mandurić te predstavnici Studentskog katoličkog centra/SKAC, Marijanskog zavjeta za Domovinu, kao i predstavnici udruge Magis i Molitvene zajednice Srce Isusovo. Od prvih hodočasničkih koraka kada je zavjetno hodočašće 'Marijanski zavjet za Domovinu' krenulo iz Gunje 21. lipnja 2015. prema Vukovaru, gradu mučenika i heroja, te nastavilo svoj put dug oko 1640 km – sve do Dubrovnika, predstavnici Marijanskog zavjeta za Domovinu došli su i do Europskog parlamenta u Bruxellesu.
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/wp-content/uploads/0130.jpg
Za one koji možda još ne znaju ili su zaboravili, podsjećam da je Bratovština Marijanski zavjet za Domovinu, koju su osnovali hrvatski branitelji i mladi, pokrenula 2015. zavjetno hodočašće „Marijanski zavjet za Domovinu“, koje prolazi svim većim marijanskim i drugim nacionalnim svetištima od istoka do juga lijepe naše Hrvatske. Hrvatsko zavjetno hodočašće Marijanski zavjet za Domovinu inspirirano je španjolskim hodočašćem Put svetog Jakova (Camino de Santiago), tradicionalnim hodočašćem svetom Jakovu u svetište Santiago de Compostella na sjeverozapadu Španjolske gdje se u katedrali Svetog Jakova nalaze njegove moći i grob. Put sv. Jakova svake godine prođe nekoliko desetaka tisuća ljudi iz cijelog svijeta koji dolaze u organiziranim skupinama ili pojedinačno. Glavna hodočasnička ruta „Put sv. Jakova“ ima i brojne druge hodočasničke puteve koji kreću iz Francuske (najpopularnija je 'Camino Francés' koja kreće iz francuskog dijela Pirineja), Španjolske ili Portugala i svi se spajaju s glavnim hodočasničkim putem: ova mreža hodočasničkih puteva je kao razgranata mreža riječnog sustava – mali potoci i rječice stapaju se s velikom rijekom. Vijeće Europe je 1987. Putu sv. Jakova dodijelilo titulu „Prva Europska kulturna ruta“ (First European Cultural Itinerary)  a UNESCO je 1993. španjolski i francuski dio ovog hodočasničkog Puta sv. Jakova proglasio svjetskom kulturnom baštinom. Put svetog Jakova prolazi se prvenstveno pješice, ali može se proći biciklom ili konjem. 
 
Predstavnici Marijanskog zavjeta za Domovinu, SKAC-a, udruge Magis i Molitvene zajednice Srce Isusovo srdačno su bili primljeni u Europskom parlamentu gdje su predstavili Marijanski zavjet za Domovinu - značajan i veliki projekt kao i planove za budućnost. Španjolski zastupnik u Europskom parlamentu, Francisco José Millán Mon, kratko je izložio povijest hodočašća Put svetog Jakova, od samog početka u 9. stoljeću pa sve do procvata posljednjih deset godina. Zastupnik Mon svoje izlaganje završio je mišlju „kako duboki i jaki korijeni pokazuju da Europa nije nešto umjetno stvoreno 50-ih godina prošlog 20. stoljeća, već nešto što svojom kulturom i vrijednostima seže duboko u povijest.“
 
Predstavnike Marijanskog zavjeta za Domovinu na radni sastanak primila je i zastupnica Ivana Maletić, s kojom su razgovarali o smjernicama za međunarodnu suradnju kroz natječaje Europske unije. Glavni ciljevi konferencije „Marijanski zavjet za Domovinu“ bili su međunarodna promocija cijelog projekta, mogućnosti suradnje kroz financiranje označavanja i razvoja hodočasničke rute kao i promocija nominacije Marijanskog zavjeta za Domovinu kao Europske kulturne rute.  
 
Predstavnici Marijanskog zavjeta za Domovinu, g. Anđelko Đerek i Vedran Pražen, te Marija Selak iz udruge SKAC i europarlamentarka Dubravka Šuica gostovali su u emisiji „Iz srca Europe Plus“ snimanoj uživo 2.05. iz studija EP-a. U emisiji su se osvrnuli na značenje održane konferencije „Marijanski zavjet za Domovinu“ te posebno istaknuli kako ovaj zajednički projekt hrvatskih branitelja i mladih nije značajan samo za Hrvatsku, nego i za Europu. Više o održanoj konferenciji „Marijanski zavjet za Domovinu“ kao i razgovor na hrvatskom jeziku u emisiji „Iz srca Europe Plus“ možete saznati i pogledati na www.marijanskizavjet.hr ili www.dubravka-suica.eu      
„Jedan od ciljeva je molitvom i hodočašćem za Domovinu tražiti milost Gospodnju za prosperitet naše Domovine, a s druge strane paralelno aktivno raditi na uključivanju malih lokalnih gospodarstava i obrta u aktivnu tržišnu utakmicu, kojoj je krajnji cilj opće podizanje hrvatskog gospodarstva“, ističe g. Anđelko Đerek, predsjednik Bratovštine Marijanski zavjet za Domovinu.   
 
Najvažniji budući planovi projekta „Marijanski zavjet za Domovinu“ su ostvarenje baze obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava/OPG, braniteljskih zadruga i tradicijskih zanata koji bi garantirali kontinuiranu opskrbu razvojnih centara kvalitetnim ekološkim proizvodima uz uspostavu internetske mreže 'CroBuy' (crobuy.com). Razvojni centri ujedno bi bili i prihvatilišta/prenočišta za hodočasnike (otprilike na svakih 30 km) gdje bi se blagovali isključivo hrvatski domaći i zdravi proizvodi i tradicionalna jela – upravo ono što najviše traži većina turista. Uspostavom razvojnih centara i označavanjem hodočasničkih ruta u Hrvatskoj bi zaživio još jedan oblik turizma – vjerski turizam koji Hrvatskoj može dati značajan doprinos u daljnjem razvoju i napretku, osobito ruralnih područja kao i lokalnih i župnih zajednica, doprinos promociji i čuvanju kulturne i povijesne baštine uz promicanje istine i temeljnih vrijednosti o Domovinskom ratu i Hrvatskoj. Dakako, cilj je rad razvojnih centara tijekom cijele godine – 365 dana.
 
Ovogodišnje treće zavjetno hodočašće „Marijanski zavjet za Domovinu“ kreće iz Osijeka u nedjelju 11. lipnja 2017. a u hodočašće ove godine će se uključiti i marijanska svetišta Sisačke biskupije (od 11. do 18. srpnja 2017.).  Ove godine idu i dvije priključne rute: jedna od njih kreće 10. lipnja iz Šumanovaca kraj Gunje prema Vukovaru, a polazište je ispred svetišta Majke dobre nade u ranim jutarnjim satima. Druga priključna ruta kreće iz Pakraca 10. srpnja prema Udbini, a polazište je ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Zbog velikog interesa planira se u bliskoj budućnosti priključenje i drugih hodočasničkih ruta.
 
Ured predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović 29. ožujka 2017. objavio je prihvaćanje Visokog pokroviteljstva nad Marijanskim zavjetom za Domovinu u 2017. godini. Suorganizator Marijanskog zavjeta za Domovinu je Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske, a podršku projektu dalo je Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, kao i brojna druga ministarstva, te slijedeći gradovi: Grad Ivanec, Grad Ludbreg, Grad Vrbovsko, TZ grada Jastrebarskog, TZ grada Nina i Slavonskog Broda. Duhovnu potporu Marijanskom zavjetu za Domovinu daje Zagrebačka nadbiskupija kao i ostale nadbiskupije i biskupije u Hrvatskoj te Mostarsko-duvanjska biskupija.
 
Projekt Marijanski zavjet za Domovinu također je uspostavio suradnju sa slijedećim međunarodnim partnerima: Svetište Gospe od Suza, Bunarić-Subotica; Marijanski hodočasnički put – Slovenija; Svetište Marija Đuda – Mađarska; Gospino svetište Monte Grisa – Italija te Gospa od Škrpjela – Crna Gora. Uskoro će započeti i promocija dokumentarnog filma „Marijanski zavjet za Domovinu“ koji će biti prikazan u svim većim gradovima diljem Hrvatske, a 24. svibnja u Zagrebu.
 
Zahvaljujem predsjedniku Bratovštine g. Anđelku Đereku i drugim predstavnicima Marijanskog zavjeta za Domovinu na svesrdnoj pomoći u nastanku ovog teksta.
 

Rodjena Marija Kuhar

Predstavljena knjiga prof. dr. Ante Mateljana "O sakramentima"

 
 
Petoga dana devetnice sv. Dujmu u čast, zaštitniku grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije u utorak, 2. svibnja u splitskoj prvostolnici sv. Dujma upriličeno je predstavljanje knjige prof. dr. don Ante Mateljana „O sakramentima“, koja je objavljena u izdanju Crkve u svijetu. Knjigu su predstavili prof. dr. don Mladen Parlov, prof. dr. don Alojzije Čondić i sam autor. Knjiga na 370 stranica donosi 20 članaka o sakramentima, koje je autor objavio u različitim časopisima i zbornicima, kroz 26 godina koliko predaje teologiju sakramenata na KBF-u.
https://smn.hr/images/galerije/1705_5dandevetnice/P5020086.jpg
Don Ante kao pjesnik i čovjek od pera piše tako tečno i razumljivo da se svaki članak čita kao poezija. Njegova teološka misao je pitka. Stoga ova knjiga nije pisana samo za teologe i studente teologije nego za svakoga tko želi bolje upoznati svoju vjeru i živjeti je sakramentalnim životom“, rekao je prof. dr. don Mladen Parlov. „Autor problematizira na način ne da čitatelja stavi pred zid nego da ga potakne na razmišljanje, da ne ostane na površini nego da misli o onome što čita, vjeruje i živi. On koristi Sveto pismo i na Kristovoj riječi temelji sakramente, služi se otačkom predajom i crkveni dokumentima, osobito KKC te uz tu dogmatsku (teoretsku) dimenziju sasvim zgodno i izravno ulazi u pitanje pastorala i konkretnoga života uzimajući u obzir sekularne društvene okolnosti“, rekao je prof. dr. don Alojzije Čondić.
 
Govoreći o knjizi autor je istaknuo da se u njoj htio osvrnuti na osnovna pitanja koja se tiču sakramenata: je li moguće da se na ljudski način dogodi susret s Bogom; koji su antropološki temelji sakramentalnih obreda; u kakvoj su vezi s Isusom Kristom i Crkvom; koja im je učinkovitost i u kakvoj su vezi s osobnom vjerom? O razlozima zašto je knjiga predstavljena u devetnici sv. Dujmu kazao je „da su sakramenti događaj našega susreta s Gospodinom i svi vode euharistiji; oni su bitni dio bogoštovlja Crkve; u presudnim situacijama našega života posreduju Božju ljubav, dobrotu i milost; neodjeljivi su od domaće Crkve – obitelji, koja odgojem i zajedništvom u vjeri pripravlja na sakramente i slavi ih; jer je godina očinstva te želi potaknuti očeve da se sjete kako su pozvani poučavati u vjeri i posvjedočiti vjeru slavljenjem svetih sakramenata jer će njihova djeca biti onako i onoliko ukorijenjena u vjerskoj praksi, koliko to vide od svojih očeva“.
 
Definicija kaže da su sakramenti učinkoviti simboli nevidljive Božje milosti. Na to smo potaknuti prvim dokumentom II. vatikanskog sabora, koji insistira na obnovi bogoštovne prakse Crkve i u kojemu stoji: „Sakramenti imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje; a kao znakovi oni ujedno i poučavaju. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je i riječima i stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu 'otajstva vjere'. Milost zaista dijele, a njihovo obredno slavlje vjernike najbolje i sprema da tu milost plodonosno prime, da Boga pravilno štuju i vrše ljubav. Stoga je od najveće koristi da vjernici razumiju sakramentalne znakove i da vrlo često primaju one sakramente koji su ustanovljeni za održavanje kršćanskog života.
 
Tri od njih sedam nazivamo sakramentima kršćanske inicijacije, sakramentima uvođenja u kršćansko otajstvo i život. To su krštenje, kojim se ulazi u novi odnos s Bogom (oproštenjem grijeha i preporođenjem; odnosno pritjelovljenjem Crkvi' koja je otajstveno tijelo Kristovo); potvrda, kojom se prima osobni dar Duha Svetoga za svjesno i cjelovito kršćansko življenje i svjedočenje Evanđelja (što je zapravo 'nastavak' ili 'produbljenje' krštenja) i Euharistija kao sakrament konkretnog udioništva na Kristovu spasenjskom otajstvu. Potom slijede dva sakramenta ozdravljenja, a to su pomirenje (pokora; ispovijed), kojim nam se opraštaju grijesi i pomirujemo se s Bogom i Crkvom, to jest s braćom; i bolesničko pomazanje (sveto ulje; posljednje pomazanje), kojim nas Krist okrepljuje za kršćansko podnošenje bolesti i patnje i daje nam snagu 'suobličenja njegovim patnjama', a ako je potrebno i oproštenje grijeha.
 
Posljednja dva sakramenta nazvani su sakramentima služenja. To su ženidba, u kojoj Krist milošću obdaruje ženidbeni vez muškarca i žene kako bi u svijetu mogli biti svjedoci njegove ljubavi, da bi se mogli u Božjem duhu međusobno ljubiti te primati i odgajati djecu. Konačno, sakrament svetog reda (svećeništva) osposobljuje za služenje braći ljudima u Crkvi, unutar hijerarhijskog zajedništva.
 
Osim što je broj sedam biblijski znakovit, valja primijetiti kako sakramenti Crkve zapravo 'pokrivaju' čitav ljudski život, od rođenja pa sve do smrti. Sakramenti Crkve su, osim toga, usmjereni temeljnim situacijama čovjekova života, i to baš situacijama u kojima se na najizrazitiji način javlja potreba za Božjom pomoći, ili pitanja o smislu postojanja, ili se pak određuje čovjekova budućnost.
 
Jesu li sakramenti isprazni obredi ili susret s Bogom? Može li Crkva opravdati svoje obrede, od blagoslova i procesija, pa sve do misnog slavlja, i što oni zapravo znače? Pitanja su što se sve češće čuju ne samo od onih koji jedva da poznaju vjeru Crkve nego i od onih koji se deklariraju katolicima, praktičnim vjernicima. Ne može se zanijekati činjenica da je među mnogim krizama koje potresaju Crkvu svakako središnja kriza vjerske prakse. Ne da ljudi baš ne vjeruju u Boga i Isusa Krista, nego tu vjeru (koja je istini za volju koji put sitna kao 'zrno gorušično') ne žive na 'način Crkve'. Je li to samo jedan detalj opće krize vjere ili se pak radi o dubokom neshvaćanju vjerske prakse Crkve, ponajprije samih sakramenata, i od onih koji se ispovijedaju vjernicima, katolicima. Vrijedi li upit, da parafraziramo starozavjetnog proroka Izaiju, koji se i danas čuje: „Što je Boga briga za naše ceremonije?”. I je li dovoljno ostati na etičkoj visini u svojem ponašanju da bi se doista bilo kršćaninom?
 

Nives Matijević

Na dobro Van došla Sudamja!

 
 
Nakon mučeničkog razdoblja prvih stoljeća, sveti Ambrozije poručio je svojim vjernicima: Nequimus esse martyres – sed invenimus martyres, tj. „Nismo mogli biti mučenici, ali smo pronašli mučenike.“ Crkva je od svojih početaka častila one svoje sinove i kćeri koji su dali svjedočanstvo za Krista svojim životom i mučeničkom smrću. Pobožni puk hodočastio je na njihove grobove, upravljao im molitve i spominjao ih se na dan njihova mučeništva, otkrivao njihovu veličinu, a njihovo štovanje pretvarao u povlašteno vrelo crkvenoga žara. Činila je to i službena Crkva razvijajući kult svetaca; nadahnuta primjerom njihova života stvarala je molitve i himne, djela i pjesme, sabirući ih u službene knjige: Misal, Časoslov. Mučenici i priznavaoci partikularnih Crkava postali su baština cijele Crkve. Pobožni puk ih je častio ne gledajući iz kojih krajeva dolaze ili kojoj naciji pripadaju.
http://hotspots.net.hr/wp-content/uploads/2017/05/MG_8980_1.jpg
Sveti Maksim, biskup, u jednoj je svojoj homiliji pozvao vjernike: „Braćo, ako već treba da s velikom pobožnošću slavimo nebeski rođendan svih mučenika, pogotovo nam valja sa svim štovanjem svetkovati blagdan onih koji su u našim mjestima svoju krv prolili.“
Kada je u pitanju štovanje svetaca, u počecima je svaka drevna Crkva slavila vlastite mučenike, kojima bi pridavala i neke druge. Kasnije se svojim ugledom sve više širio rimski kalendar, koji je 1568. propisan za cijelu Crkvu. Međutim, to nipošto nije priječilo kult mjesnih svetaca. Tako je svaka crkvena pokrajina, biskupija ili redovnička zajednica častila vlastite svece prema vlastitom kalendaru i vlastitim misnim obrascima. Sve je to, naravno, uredno odobravala Kongregacija obreda.
 
 „Zdravo, Dujme mučeniče, Splita grada zaštitniče!“ Tako Splićani stoljećima zazivaju Sv. Dujma (lat. Domnius). Sv. Dujam je bio biskup u Solinu, a žrtvu za vjeru podnio je 304. godine za vladavine cara Dioklecijana, koji je upravo nedaleko Salone, na mjestu današnjeg Splita, podizao veličanstvenu palaču za odmor i ukopište.
Po predaji se smatralo da je sv. Dujam bio apostolski učenik sv. Petra, a po splitskoj legendi svetac je podrijetlom iz Sirije, na kršćanstvo se obratio zahvaljujući propovijedima sv. Petra i potom bio kršten u Antiohiji. Po istoj predaji, kao pratitelj sv. Petra s Pankracijem i Apolinarom pošao je u Rim, odakle ih je sv. Petar uputio propovijedati u druge krajeve: Pankeracije je otišao na Siciliju, Apolinara u Ravenu, a Dujam u prekojadransku Salonu, glavni grad tadašnje rimske provincije Dalmacije.
 
Sv. Dujam je u mnogoljudnoj i multikonfesionalnoj Saloni osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćanstvo. Po nalogu gradskog upravitelja Maurilija doživio je mučeničku smrt – odrubljena mu je glava, vjerojatno u salonitanskom amfiteatru, nakon što je prije njega pogubljeno još 45 dalmatinskih mučenika.
 
Kada je Milanski edikt 313. godine dopustio slobodno ispovijedanje vjere, kršćani su počeli javno štovati sv. Dujma. Nad njegovim grobom prvo je sagrađena kapelica, pa crkva, a kasnije i velika bazilika koju 614. ruše barbari. Zabrinut takvim događanjima papa Ivan IV. (porijeklom Dalmatinac) šalje opata Martina u Istru i Dalmaciju ne bi li otkupio, i tako spasio, svetačke relikvije. Tada je dio ostataka sv. Dujma prenesen u Lateransku baziliku. Splitski biskup Ivan Ravenjanin, 650. godine, potiče prijenos ostalih relikvija u Split. Legenda govori da su se Splićani tada stali odmoriti uz jedan potok. Kada su htjeli nastaviti dalje, nisu više mogli podignuti lijes. To je uspjelo tek nevinoj djeci. Od tada taj potok nosi svečevo ime a to područje današnjeg Splita naziv Dujmovača. Kasnije je na tom mjestu sagrađena mala crkvica posvećena Dujmu.
 
Dioklecijanov su mauzolej Splićani pretvorili u stolnu crkvu posvećenu Uznesenju Marijinu, istom onom kultu koji se štovao u nekadašnjoj salonitanskoj katedrali. Osim Mariji, splitska je katedrala do danas posvećena salonitanskim mučenicima Dujmu i Stašu, a također i dvojici braće, liječniku i mučeniku, Kuzmi i Damjanu. U 15. stoljeću katedrala je obogaćena monumentalnim kamenim oltarima sv. Dujma i sv. Staša, postavljenima u nišama mauzoleja s lijeve i desne strane glavnog oltara. Oltar sv. Dujma dao je podići 1427. godine nadbiskup Petar Dišković iz Paga, a djelo je lombardskoga majstora Bonina iz Milana. Drugi oltar, posvećen sv. Dujmu, je 1767. dao podići nadbiskup Ivan Luka Garanjin po nacrtu ili modelu, dobavljenom iz Rima, istaknutog mletačkog kipara Giovannija Marije Morlaitera. Nadbiskup je 1770. godine u taj oltar uz velike svečanosti premjestio kosti gradskoga patrona. Tu je svečanu ceremoniju opisao Julije Bajamonti koji je za tu priliku napisao i skladao prvi oratorij u povijesti hrvatske glazbe. Taj su dan cijeli zvonik krasile goruće voštanice, što je zasigurno bio impresivan prizor.
 
Koliko je sveti Dujam ili Duje, kako ga od milja nazivaju Splićani, bio i jest važan u kolektivnoj memoriji i stvarnosti, pokazuje činjenica da je srednjovjekovna Splitska komuna kovala novac s njegovim likom. Sličan novac kovao je i splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. O važnosti ovog sveca govori i činjenica da statut grada počinje člancima koji reguliraju štovanje gradskog patrona. O njemu su pisane i pjevane pjesme, spominjali su ga Toma Arhiđakon, Marulić, Kavanjin i svi splitski kroničari. Prvi filmski kadrovi snimljeni u Hrvatskoj prikazuju „procešjun“ svetog Duje 1911.
 
Sveti Duje je pogubljen 10. travnja, ali kako je taj datum često padao u Veliki tjedan ili uskrsnu osminu, srednjovjekovni statut je 7. svibnja odredio kao dan posvećen zaštitniku grada. Grad se oduvijek posebno spremao za to slavlje. U davna vremena svi privezani brodovi bili su prepuni voštanica, cijela obala i zidine Dioklecijanove palače ukrašene bakljama. Procesija je išla gradom, iznosile su se moći sv. Duje i drugih svetaca i blaženika. Na čelu je bio biskup, svećenstvo, bratovštine, pa plemstvo, ugledni građani i na kraju puk. Misa se uvijek održavala na otvorenom zbog okupljenog mnoštva. Taj dan su se po cijelom gradu igrale pučke igre, pjevale pučke pjesme, a tradicionalni sajam drvenih predmeta, različitih oruđa, igračaka isl., održava se i danas. Za vrijeme mletačke vlasti prodavao se i sladoled, tada zanimljiva novotvorina. Jedne godine postavljena je i fontana koja je izbacivala vino žednim građanima. U grad su dolazili trgovati stanovnici Dalmatinske zagore, Ličani, Hercegovci, otočani, Talijani sa suprotne obale, Ancone, Barija itd. Kao i danas, i tada se igrala „tonbula“, koju su obično dobivali Bračani. Održavale su se regate, plesovi, igrala se igra slična alci, moreška, natjecanja u fizičkoj spremi itd. Kasnije su dolazili i cirkusi, održavali se vatrometi isl. Na dan svetog Duje, 1893. godine, otvorena je današnja zgrada HNK u Splitu, obnovljen je Hajduk 1944., a ovoj „fjeri“ Ivo Tijardović je posvetio treći čin Spli’skog akvarela. Kraljevina Jugoslavija nije bila sklona ovoj proslavi, a za vrijeme druge Jugoslavije Sudamja je bila zabranjena. Tada su neki u znak protesta stavljali poznate crvene kape, slične drniškim, koje su se tradicionalno nosile blagdanima. Početkom 90-ih, kada završava državni ateizam, tradicija se obnavlja na poticaj nekoliko laika i don Ivana Cvitanovića, katedralnog župnika. Od tada, proslava je svake godine sve bogatija. Sudjeluju razna kulturna društva, sinjski alkari, Bokeljska mornarica itd. Tradicionalno, svake godine gostuje neki biskup. 2006. kardinal Bozanić poslao je poruku s Peristila: „Razni Dioklecijani odlaze i prolaze, a Duje ostaje.”
„Na dobro Van došla Sudamja!“
 

Nives Matijević

Anketa

Tko će koga prije smijeniti?

Petak, 23/06/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1457 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević