Get Adobe Flash player

Bespomoćni pred nemilosrdnim državnim birokratskim aparatom

 
 
Čini se da većina hrvatskih građana sve više tonu u jednu vrstu masovne neuroze koja počinje graničiti s očejem i osjećajem bezizlaznosti. Uzrok takvih mentalnih stanja može biti mnogostruk. Međutim, jedan od temeljnih uzroka jest što građani Hrvatske, a tu su naravno i nezaobilazne političke elite, bolje rečeno oligarhija – rade na tome da što god je moguće više jedni drugima zagoračaju postojanje. I na temelju toga postojanje i život postaje nepodnošljiv. Postaje teret. Što reći kada pred sobom imate osobu kojoj je plaća pod ovrhom, te nema od čega živjeti? Što reći kada se nađete pred radnikom koji živi od minimalnoga ili nije mjesecima primio plaću za svoj rad? Što reći kada vidite žrtvu mobinga na poslu?
http://www.manager.ro/dbimg_small/articole_320/birocratie-executiv-patronate-guvern-iuliu-winkler_60561.jpg
Što reći kada se mali hrvatski čovjek nađe bespomoćan pred nemilosrdnim državnim birokratskim aparatom čiji službenici nemaju niti malo empatije, niti malo stručnosti i ljubaznosti te iskrene želje da pomažu i budu servis građanima za što, na kraju krajeva i dobivaju plaću? Što reći kada jedan roditelj nema od čega prehraniti svoju djecu? Što reći kad pred sobom imate hrvatskog branitelja koji iz dana u dan sluša antihrvatske izjave i poteze političara koji sve ono za što se on borio dovode u pitanje? Isto tako, i mi smo kao zavidni, lažljivi, dodvornički, nesložan narod u nekim segmentima postali „progonitelji“ naših branitelja smatrajući ih lažnim invalidima, lažnim borcima, privilegiranim tipovima koji uživaju mirovine. I to još poopćavamo. I kako da se taj branitelj osjeća? Kako da se na temelju svega ovoga rečenoga mali čovjek, običan hrvatski građanin osjeća? Sve više ljudi psihički obolijeva jer jednostavno više ne zna kako izaći iz svojih problema. I iz takvoga stanja dolaze odluke da će se situacija rješavati na najgori mogući način, a to je oduzimanje vlastitog života. Takva životna stanja osobu dolaze do potpunog duševnog rastrojstva.
 
Čujemo vrlo često da si je netko, iz određenih razloga oduzeo život. Takvim vijestima prožeti su naši mediji, ljudi su sve više podložni filozofiji nasilja jer jednostavno ne znaju kako i kuda dalje. I nikom ništa. Kada neka osoba sebi oduzme život, zna se tvrdimo – uvijek je ona odgovorna za svoje stanje i za čin kojega je učinila. No, da li je to uistinu tako? Moramo znati da smo kao ljudi i društvena bića upućeni jedni na druge, da smo na neki način i odgovorni jedni za druge. Pozvani smo na temelju svojega ljudskoga i kršćanskoga dostojanstva, na temelju krsne milosti koju smo primili u sakramentu krštenja biti „bližnji“ jedni prema drugima, da pomognemo jedni drugima, da tješimo jedni druge. Upravo zbog naše nebrige za drugu osobu zbog nedostatka suodgovornosti imamo ni manje ni više nego pune psihijatrijske bolnice i klinike u Hrvatskoj. Antidepresivi se uzimaju i konzumiraju više nego ikada prije. To je stanje koje zabrinjava. I moramo znati da smo svojim širenjem negativne energije (ako ju doista širimo) i sami ponekad odgovorni zbog toga što se netko osjeća loše. Možda smo i sami tome dali doprinos. Takva složena situacija u našem društvu koja je izazvana neorganiziranošću države i državnoga aparata mora nas, male ljude potaknuti da se počnemo koliko je god moguće brinuti jedni za druge. To je naša obaveza i poslanje.
 
Možemo li drugoga spasiti od toga da oduzme sebi život? Možemo li prema drugome pokazati ljubav, dobrotu i milosrđe? Možemo li olakšati život osobi kojoj je teško, na bilo koji način? Mislim da je krajnje vrijeme da se odreknemo svoje destruktivnosti u međuljudskim odnosima i da već jednom počnemo živjeti svoje kršćanstvo ako sebe uistinu nazivamo kršćanima. Bez takvog shvaćanja odgovornosti nema napretka. Jer, svaki napredak podrazumijeva i to da se mi, obični građani počnemo na razne načine brinuti jedni za druge. Sebičnost, gledanje na sebe, zavist i drugi oblici narušavanja međuljudskih odnosa ozbiljno štete hrvatskom narodu na kolektivno-psihičkoj razini. Potrebno je nam je više drskosti u borbi za svoja prava ako vidimo da su nam ona ugrožena od strane političke oligarhije i državnoga aparata. Potrebno nam je više upornosti, prodornije reakcije. Potrebno nam je odlučnosti da već jednom prisilimo odgovrne za budućnost ove zemlje da se već jednom počnu brinuti za svakoga građanina pojedinačno, za njegova prava, za njegovo dostojanstvo. Tek kada postignemo taj stupanj u društvenom, političkom i osobnom životu, to će otprilike biti put koji nas vodi prema dobru. Sve ostalo je lažljivost i varka. Zbog toga nam ne bi škodilo više odlučnosti u međusobnoj odgovornosti i borbi za ljudska prava osobna, ali i za svakoga hrvatskoga građanina. Bez takve drskosti i odlučnosti ništa od nas!
 

Pavle Primorac

Natpis je izvađen s izvornog mjesta, restauriran i pohranjen u crkvici sv. Martina

 
 
U dvorani hotela Le Méridien Lav u Podstrani u organizaciji nakladnika Ogranka Matice hrvatske Podstrana i Književnog krug Split predstavljena je knjiga Lucije Artorije Kast i legenda o kralju Arturu, zbornika radova s međunarodnog znanstvenog skupa o povezanosti rimskog vojskovođe, čiji se grob nalazi u Podstrani, s legendom o kralju Arturu, održanog prije dvije godine. O knjizi su govorili akademik dr. sc. Nenad Cambi, prof. dr. sc Neven Šerić i predsjednik Ogranka MH Podstrana dr. Darijo Radović.
U ogradi položaja crkvice Sv. Martina u Podstrani dugo je bio uzidan monumentalni natpis Lucija Artorija Kasta, visokog rimskog vojnog zapovjednika, na kojem je zabilježena njegova iznimna vojna  administrativna karijera. Natpis je nedavno izvađen s izvornog mjesta, restauriran i pohranjen u crkvici sv. Martina da bi se spriječilo daljnje propadanje. U Podstrani su pronađeni još i fragmenti natpisa sarkofaga Lucija Antonija Kasta, ukrašenog strigilima, što potvrđuje da je Kast bio pokopan u sarkofagu na svojoj grobnoj parceli ili u zlatnom mauzoleju. Iako je veliki natpis samo neznatno fragmentiranm ipak su ostala još neriješena brojna pitanja kao što su Kastovi ratovi protiv Armoričana ili Armenaca, je li on bio vojni prokurator provincije Liburnije, kakve je sve ovlasti imao je li uopće ima potomke, kazao je akademik  Cambi, te naglasio kako još uvijek postoji pitanje bez odgovora. Odakle potječe  Lucije Artorije Kast, Je li on čovjek dalmatinskog podrijetla koji je, ušavši u rimsku vojsku, postigao  karijeru pa se po njezinu završetku vratio u zavičaj ili je podrijetlo iz Italije,odakle, izgleda, vuče podrijetlo obitelj Artoria, ili je pak bio iz nekog drugog dijela rimskog svijeta, pase dobivši zemlju, nastanio i umro u Podstani
 
Već dugi niz godina američki i britanski istraživači povezali su Lucija Artorija Kasta s njegovim mogućim sudjelovanjem u stvaranju legende o kralju Artutu. Obzirom na planetarno značenje ove legende i brojnim pitanjima vezanim uz nju, uz brojne nalaze antičkih ostataka na području općine Podstrana ovaj znanstveni skup kao i zbornik radova koji je predstavljen osim svog znanstvenog dijela kojim se  nastoji  osvijetliti jedan dio naše povijesti, svakako ima potencijala za doprinos razvoja gospodarstva, prije svega turizma Podstrane, ali i šireg područja Splitsko-dalmatinske županije i cijele Hrvatske
 

Ivica Luetić

Knjiga Frane Prcele "Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve"

 
 
U Dominikanskom samostanu u galeriji „Vinko Draganja OP“ u Splitu predstavljena je knjiga sabranih teoloških tekstova dominikanca Frane Prcele „Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve“. U razgovoru o knjizi sudjelovali su dr. Slaven Letica, dr. Ivo Banac, dr. fra Ante Vučković. Diskusiju je moderirao Branimir Pofuk.
http://www.autograf.hr/cms/wp-content/uploads/2014/04/Bogozaborav-Prcela-196x300.jpghttp://www.radiovrh.ca/pages/Frano%20Prcela11.jpg
U knjizi u nakladi Synopsisa sabrano je više od 25 teoloških tekstova koje je o. Prcela ranije objavio na više mjesta i u različitim oblicima, a koje povezuje autorova potreba za slobodnim intelektualnim angažmanom. Suvremena i aktualna, autorova promišljanja govore o mnogim područjima ljudskog djelovanja i misli. Odnose se na teologiju, filozofiju politiku i umjetnost. Kroz sve tekstove se provlači suradnja i dijalog Crkve i svijeta, kao i brojni odnosi u Crkvi samoj. Također posebnu dimenziju promišljanima daju brojna izazovna pitanja koja autor postavlja.
 
U uvodu knjige autor objašnjava zašto ovaj naslov s kojim se, objavljujući nekoliko knjiga – i svojih i tuđih – namučio najviše do sada: zato jer se ova knjiga bavi temama kao što su poslanje intelektualca, teološki govor danas, identitet, praštanje i pomirenje. Odnosno: aktualizacija mučeničke prošlosti Katoličke crkve, njezin rad s iseljenicima te pitanje transparentnosti (autentičnosti) Crkve u hrvatskom narodu. Nadovezujući se na tekst „Teološki govor danas“, autoru se učinilo primjerenim knjigu nasloviti upravo s „Bogozaborav“. „Nismo mi, nije Crkva zaboravila Boga. Naprotiv! O kojem je onda „bogozaboravu“ riječ? Premda možda u prvi mah zvuči kao igra riječi, radi se zapravo o dalekosežnoj tvrdnji: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili. Bogozaborav: nipošto zaborav iz tzv; dementnosti, nego je to plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju, koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja. Prigodimični Bog postaje sporednim, te u konačnici suvišnim. Da je tomu tako, razlog izgleda leži u činjenici da je Bog češće povod, a puno manje razlog pozivanja na njegovo ime“, navodi o. Prcela.
 
Ova se knjiga, kroz sve tekstove bavi aktualnim izazovima Crkve. Budući da nije riječ o usputnim temama, nego o stupovima poslanja Crkve, o. Prcela u uvodu citira i papu Benedikta XVI. koji je u svojoj božićnoj propovijedi 2012. godine čak upozorio kako je i mir u svijetu ugrožen zbog bogozaborava, zaključivši: „Kad ugasne božansko svjetlo, gasi se i božansko dostojanstvo čovjeka“. S druge strane, piše autor, papa Franjo, još za vrijeme konklava, kritizira teološki narcizam i Crkvu koja se vrti oko sebe misleći da ima vlastito svjetlo. „Drugim riječima: vjerujemo mi u Boga, ali ne čeznemo za njim! Kad Bog prestane biti našom čežnjom, onda on za nas (p)ostaje deklarativnom matricom“, navodi o. Prcela.
 
Recenzenti knjige su msgr. Želimir Puljić, čiji je tekst stavljen kao predgovor knjige, a tekst dr. Ive Banca kao pogovor knjizi. Za Želimira Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, ova su razmišljanja zanimljiva, sadržajna, suvremena i aktualna. U knjizi su dotaknuti brojni problemi koji se tiču odnosa Crkve i intelektualca, kao i teologije i marginalizacije vjerskih tema u društvu. I dok autor propituje kakve intelektualce trebamo za ovo naše vrijeme, njegova je živa želja i sugestija „neka prestane beznadna šutnja“. Jer kad nema „otvorenog neslaganja, problemi se ne raspravljaju nego prešućuju“.
 
Dr. Ivo Banac smatra da je ishodište Prceline zabrinutosti u našem mlakom, laodicejskom katoličanstvu – ni vrućem ni studenom, koje misli da je bogato, a zapravo je siromašno. Bojim se da su hrvatske okolnosti već nametnule potrebu „bezreligijskog kršćanstva“ (Dietrich Bonhoeffer). Očito stoga jer je zbog crkvene komocije postalo je nužno svjedočiti Krista često mimo pa čak i protiv službene Crkve.
 
Nakon što je teologija institucionalno uspješno zauzela svoje mjesto u akademskoj zajednici  vrijeme je zrelo za sagledavanje situacije teološkoga govora u vlastitim redovima. Takav pothvat nije nikakvo iznošenje „prljavog rublja“, nego bi nadasve trebao biti autentičan rad koji može pridonijeti s jedne strane vjerodostojnosti institucije Crkve, a s druge strane perspektivi teologije (i u crkvenim redovima). Bez sumnje, radoznalost i u konačnici glad za novim teološkim govorom u najširoj javnosti postoji. Riječ Bog bi trebalo prestati tretirati kao imenicu i početi shvaćati da je riječ Bog glagol. A ondje gdje je riječ Bog „glagol“, tu teologija radi, donosi plodove i uopće nema potrebe braniti svoju akademsku i inu poziciju na tržištu zvanom universitas.
 
Stoga ova kritička razmišljanja nemaju nikakav drugi cilj osim da potaknu na razmišljanje i probude teološki govor. U suprotnome će se na ovim prostorima i dalje pustiti religioznost da korača bez svoje nužne suputnice - teologije. Rezultat religioznoga života kroz apstinenciju od teologije jest spoznajni dilentatizam (identičan vjerskom funadamentalizmu, ne samo onom islama), koji nas dovodi do opasnoga vjerskog života prema geslu „religija da, refleksija ne“. Utoliko je točna tvrdnja da je indiferentnost javnosti prema sadržajima vjere i zasićenost govorom o Bogu dijete crkvene i teološke nedosljednosti.
 
Pišući o sprezi hrvatstva i katoličke vjere o. Prcela piše kako je u svijesti velike većine Hrvata nezaobilazna odrednica hrvatskog identiteta upravo Katolička Crkva. Spletom povijesnih okolnosti većina Hrvata postala je pripadnicima Katoličke Crkve, odnosno skoro svi katolici su ovdje Hrvati. Kad je posrijedi ne samo nacionalna, nego i konfesionalna pripadnost riječ je o nečemu čemu se postajalo, i još uvijek se postaje rođenjem, odnosno kroz „obiteljsko nasljeđe“. S druge strane višestoljetni hod bez samostalnog političkog okvira državnosti stavlja Katoličku Crkvu u poziciju središnjeg čimbenika homogenizacije, odnosno čuvarice hrvatskog identiteta. „Nacija i kofesionalna pripadnost, Crkva i narod gotovo se poklapaju: stoga je danas, u vremenu radikalnih pluralnosti, reduciranje hrvatskog nacionalnog identiteta u katoličanstvu i stapanje katoličanstva u hrvatstvu anakrono i – vjerski odnosno teološki promatrano – vrlo opasno, za obje strane“. Potom donosi pet teoloških argumenata koji bi trebali biti dovoljan razlog za konačni odmak religije od nacije, osobito u ovom našem hrvatskom kontekstu. Katolička Crkva je isticanjem tijesne povezanosti s hrvatskim narodom stvorila tzv. pozitivne predrasude o sebi samoj kreirajući tako interne meta-pripovijesti. Sam pojam meta-pripovijesti o. Prcela je zorno predstavio pojmovima poput „katolički narod“, „marijanski narod“, „predziđe kršćanstva“, „Crkva u Hrvata“, „najkatoličkija zemlja“.
 
Prvi zadatak Crkve jest zauzimanje za dobro čovjeka a ne za dobro Crkve, kazao je Prcela i istaknuo nužnost vjernosti evanđelju umjesto poslušnosti Crkvi, koja se, po njemu, posvuda u društvenom životu najčešće razvija u licemjerstvo i laskanje. Otkriti, odnosno doslovce krčiti, nove staze do transcendentnoga jest zadaća svih zadaća, bez koje nema odrastanja u vjeri njezinih članova kako bi se kao takvi uopće mogli ugraditi u budućnost mozaika katoličkoga u hrvatskom identitetu. Stoga se Crkva uopće ne treba truditi da postane dio nacionalnog tijesta – u najboljem slučaju biti joj je kvasac. U protivnom će katolički identitet kod Hrvata katolika (o)stati samo „velika priča“.
 
Frano Prcela (1966.) od 1999. do 2003. bio je provincijal Hrvatske dominikanske provincije, od 2000. do 2003. presjedao je Odborom za medije Hrvatske biskupske konferencije i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara, te u istom razdoblju, predsjednik zajedničke komisije HBK i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara. Od 1995. do 2003. bio je urednik više stručnih serija Centra za studije i izdavaštvo Hrvatske dominikanske provincije u Zagrebu. Za vrijeme studija teologije u Bonnu,  suutemeljio je časopis „Izazov Istine“. Uređivao je  časopis „Kontakt“ u Kölnu, a danas je član uredništva teološkog časopisa „Wort und Antwort“, te urednik znanstvenog niza „Kultura i religija u Europi“ u Njemačkoj. Bio je dopisnik i komentator više časopisa i novina među kojima zagrebačkog Vjesnika, Trećeg programa Hrvatskog radija, Deutsche Welle i WDR iz Kölna. Autor i urednik  više knjiga među kojima i „Sumnja kao krepost. Dijalog teologije i umjetnosti“, „Sto godina nije samo prošlost“ i „Kad bismo bili dosljedni“.
 

Nives Matijević

Anketa

Kuda od Ploča treba ići trasa Jadransko-jonske autoceste?

Subota, 30/08/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 640 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević