Get Adobe Flash player

Ususret katoličkim blagdanima Svi sveti, 1. studenoga i Dušni dan, 2. studenoga

 
 
Već niz godina obilazeći groblja na blagdane Svih svetih i na Dušni dan pozorno pratim, među tisućama upaljenih lampaša, ima li onih koji nemaju znak križa na plastičnom omotaču ili limenom poklopcu. Otkrio sam zapanjujuće činjenice od uspostave hrvatske države do danas. Križ, kao neizostavna identifikacija hrvatskog katoličkog puka, srastao je s mladom Hrvatskom državom i njenim braniteljima, tako da se prije dvadesetak godina nije moglo naći niti lampaša na groblju bez tog svetog znaka. Zadnjih godina teško ga je uopće vidjeti na lampašima. Najprije je nestao s limenog poklopca, valjda pod izlikom da je proizvođačima lampaša lakše izrezati krug nego križ na poklopcu. Osim toga poznato je da se limeni poklopci proizvode iz otpadnog materijala što prouzročuje da se često s nutarnje strane poklopca mogu vidjeti svakojaki neprimjereni prizori poput poznatog slučaja jednog proizvođača s porno filmom. Zadnje desetljeće križ postupno nestaje i s plastičnog omotača. Danas, među čudesnim oblicima lampaša jedva da ćemo naći na svakom petom križ. Ako ga i nađemo on je iz godine u godinu sve manji, ili je samo na svakoj drugoj plohi omotača. Možda zato da se lampaš može okrenuti kako se križ ne bi vidio?
http://laudato.hr/cmstemplates/files/01/01fce8d1-5c0a-4d83-b30a-f4aa0b284603.jpg
Što je ustvari znak križa? Svakom kršćaninu je potrebit misterij Križa kako bi spoznao svu dimenziju Objave i puninu Božjeg djelovanja. Križ je potrebit da se spozna Krist, pravi Bog i pravi Čovjek, Bog- Jedan i Trojstven, Bog- bit ljudskog življenja. Križ u sebi ima nešto strašno što mu se ne smije oduzeti. Na njemu su vršena najokrutnija smaknuća koje je antika poznavala koja se jedino nisu primjenjivala na Rimljane jer bi se time okaljala rimska čast. Činjenica je da je na taj način bio pogubljen i najčistiji od svih ljudi, onaj koji je puno više od običnog čovjeka, dovodi do toga da se ljudi ponajprije uplaše sami sebe. Međutim, taj ključni događaj ljudske povijesti ne ostaje na nekom zastrašivanju jer nas s križa ne gleda gubitnik i očajnik, već dobrota raspetog Krista koja iz tog užasa navješćuje novi život. Smrću na križu Isus je ispravio Adamovu krivnju, spasio je i otkupio čovječanstvo, kako pravednike starog Saveza i sve one koji su bili posvećeni milošću Božjom u pretkršćansko vrijeme te čekali u predvorju Nebesa, tako i sav budući ljudski rod koji će slijediti Kristov nauk.  
 
Blagdan Svih svetih (današnji sekularizirani svijet naziva taj blagdan Dan mrtvih, što je potpuno netočno prema kršćanskom nauku pošto je smrt samo prijelaz u novi život sjedinjen s Bogom) je spomendan  na sve svete iz cijelog svijeta, ne samo na svete mučenike i one koje je Katolička Crkva uzdigla na čast oltara ili stavila u kalendar, već i na sve one znane i neznane koji su učinili velika djela ljubavi prema Svevišnjem. Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih je svetkovina duša kada na grobljima u najdubljoj molitvi, kontemplaciji i meditaciji „razgovaramo“ s našim najmilijima. Dok se molimo, žalimo i kitimo grobove svoje pokojne rodbine, mistična slika groblja dokazuje nam da se život ne odvija samo na zemlji, da postoji neuništivost duhovnog života. Naše molitve i ljubav prema pokojnicima omogućuju pokojnicima brži ulazak u Nebo. Za to vrijeme naši pokojnici bdiju nad nama, motre nas, mole se za nas, šapću nam i daju nam neki mali znak da budemo uz njih, da se ne damo zavesti klopkama đavla, odnosno da na svom putu kroz ovaj zemaljski prolazni svijet ne promašimo put za Nebo.
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcR_omoMw9jtc7RTGhUxerQAhWqqauDHhUBpYVzrRWmYjz8o6LbU
Zapaliti svijeću na grobu nije samo puki simbol. Svijetlo i rastopljeni vosak svijeće je simbol Isusa Krista koji je zbog nas bio razapet na križu. Svijeća označava Kristovu nazočnost: na Oltaru, pred tabernakulom, kod čitanja Evanđelja. Svijeća nas prati kod svih Svetih sakramenata: na krštenju, Svetoj pričesti, kod vjenčanja, pa sve do samrtničke postelje. Križ i svijeća duboko su povezani i neodjeljivi na grobljima. Da nije bilo Muke, Križa i Uskrsnuća uzalud bi bili naši odlasci na groblja jer sjećati se svojih pokojnih mogli bi jednako tako i kod kuće. Pokojni bi ostajali vječno tamo gdje su pokopani, bez mogućnosti vječnog života. Zbog Križa kršćani dolaze na groblja. Zbog Križa će baštinici Kristova nauka Njegovim drugim dolaskom dobiti produhovljena tijela i uskrsnuti s njim u vječnoj slavi.
 
Vratimo se pitanju, zašto se sustavno „briše“ križ s pogrebnih lampaša? Ako je u današnjem desakraliziranom i dekristijaniziranom svijetu, gdje nažalost ni Hrvatska nije endem, križ pod izlikom vjerskog pluralizma i tolerancije prema drugim religijama izbačen iz državnih i javnih ustanova, škola, televizija (samo još posljednji pregalaci među TV voditeljima nose križ oko vrata – zato vjerojatno i nastupaju u sporadičnim emisijama), zašto se i ciljano izbacuje kao simbol i iz katoličkih blagdana? Komu smeta križ na katoličkom groblju, na lampašima na isključivo katoličkim blagdanima: Svi sveti i Dušni dan? Zar i tu vrijedi pravilo „laičnosti države“ koju je tako zdušno branio bivši hrvatski predsjednik? Je su li krivci samo mnogobrojni proizvođači lampaša u Hrvatskoj ili pak naručitelji i njihovi gospodari?
 
Zašto u svemu tome ne posumnjati i u đavolju opsjenu! Ateizam i sotonizam su ideologije blizanca, jedni i drugi slave kult čovjeka i religiju „zlatnog teleta“. Ne zaboravimo, uoči Svih svetih, u noći 31. listopada na 1. studenog je svetkovina Halloween (Noć vještica) posvećena poganskom keltskom gospodaru smrti (đavlu) Samhainu. Hrvatske TV-kuće sa sumanutom medijskom pompom propagiraju taj neopoganski blagdan ( vjerojatno kao alternativu blagdanu Svih svetih) jednako kao što i za najveće katoličke blagdane Uskrs i Božić prikazuju filmove čudovišnih demonskih svjetova, o onom magičnom dječaku, zlatnim prstenima, svijetu okultizma i tame, svijetu vilenjaka, čarobnjaka i kojekakvih čudovišta. Poklonici Noći vještica također pale  svijeće u dupljima bundeva. Kome je namijenjeno to svijetlo? Prisjetimo se da je i Lucifer „svjetlonoša“, negdašnji najsjajniji anđeo i najsvjetliji mit jedne pobune. On je svojim padom izgubio samo milost Božju, ali ne i svoju narav i moć koja nadkriljuje i sve ostale anđele na Nebu. Razboriti katolik bez ikakve premise mora posumnjati što to neki proizvođači i trgovci lampaša bez križa imaju na umu? Možda čak i Luciferovo svijetlo, svijetlo Halloweena?
Mi kršćani, ne budimo toliko lakovjerni i prostodušni, prozrimo onu drugu stranu i ne stavljajmo na grobove svojih najmilijih lampaše bez križa, jer onaj koji je križ izbacio jako dobro zna zašto je to učinio. Budimo i svjesni svog „ekskluziviteteta“, ali i činjenice da je naš puno veći grijeh od nekršćana ako zastranimo u apostazi, herezi ili idolatriji. Zato dignimo glas i protiv neopoganstva Halloweena  koje pod krinkom „bezazlene igrarije“ razara duše naše djece.
S Kristom i križem tijekom predstojećih blagdana Svih svetih i Dušnog dana iskažimo poštovanje prema pokojnicima.
Svjetlo Vječno svijetlilo njima. Počivali u miru!
 

Mladen Lojkić

Katolička Crkva, vjernici i prezbiteri, podržavaju u načelu i u praksi nekonfesionalnost političkih struktura državne zajednice

 
 
Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu 23. i 24. listopada 2014. održao se 20. međunarodni teološki simpozij na temu „Laička država – religija - Crkva: od ideologizirane neutralnosti do prostora dijaloškog suživota“. Polazeći od relativne autonomije zemaljskih stvarnosti kao i od slobode religije i svjetonazora kao jednog od temeljnih ljudskih prava, Katolička Crkva već više od pedeset godina, a posebno od vremena II. vatikanskog sabora prihvaća i promiče legitimnu autonomiju političke sfere a time i države u odnosu na religiozna opredjeljenja građana i njihove religiozne zajednice. Katolička zajednica je svjesna da, poistovjetiti religiozni zakon sa civilnim zakonom može stvarno dovesti do gušenja vjerske slobode pa čak i do ograničavanja neotuđivih prava drugih“ (Ivan Pavao II., Poruka za svjetski dan mira 1991.). Tako da se opravdano može reći kako Katolička Crkva, vjernici i prezbiteri, podržavaju u načelu i u praksi nekonfesionalnost političkih struktura državne zajednice.
https://www.kbf-st.hr/img/simpoziji/vlastiautoritetms.jpg
Problem nastaje kada državna religijska neopredijeljenost, opravdana laičnost (svjetovnost) politike postaju pokriće za pokušaje isključenja religijskih opredjeljenja i religijskih zajednica iz svekolike javnosti i njihovo svođenje na prostor osobnih i obiteljskih emocija koje mogu doći do izražaja po mogućnosti tek i samo u za to predviđenim prostorima daleko od svih javnih ustanova kao što su škole, vojska, zdravstvo, gospodarstvo, javna medijska scena, javne diskusije o relevantnim etičkim problemima itd. U takvim interpretacijama laičnosti/svjetovnosti očito se radi o ideologiziranim pokušajima prisvajanja javnih prostora i zajedničkih društvenih institucija od strane agnostičko/ateističkih/ anarhično/individualističkih/ paleomarksističk ih ili neosocijalističkih gledanja na religije a sve u ime do zuba nabrušene i konfliktualno shvaćene neutralnosti političke sfere koja   apriori želi onemogućiti svaku značajniju prisutnost religija u javnom životu. Upravo jer su fenomen ideologizirane laičnosti/svjetovnosti države koja klizi prema laicizmu često prisutni kako na razini Europe tako i u Hrvatskoj, ovogodišnji međunarodni teološki simpozij KBF-a Sveučilišta u Splitu imao je za cilj propitati europske i hrvatske prilike pod vidom funkcioniranja jedne neideologizirane legitimne autonomije države.
 
-Želimo na ovom simpoziju pokazati da je moguća jedna laička/svjetovna država koja ne guši i ne potire religijsku slobode već doprinosi javnom, angažiranom i kreativnom dijalogu svih religijskih i svjetonazorskih sastavnica društva i to na svim mjestima gdje se događa reprodukcija života jedne društvene zajednice. Željeli bismo da ovaj simpozij pokaže kako se može ostvariti diljem Europe i kod nas takav tip državne svjetovnosti koja se ne zatvara neurotično u distanciranu neutralnost, već koja je, kako to reče papa Franjo, „sklona suživotu različitih religija, koja, iako sama ne zastupa nikakav konfesionalni stav, poštuje i vrednuje prisutnost religiozne dimenzije u društvu, promičući njene raznovrsne izraze“. (prof. dr. don Nikola Bižaca)
 
Nakon pozdravne riječi koju su uputili, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije prof. dr. Nediljko Ante Ančić u ime nadbiskupa velikog kancelara KBF-a u Splitu mons. dr. Marina Barišića, Veliki vicekancelar i provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, prof. dr. Alen Soldo prorektor splitskog Sveučilišta za znanost i međunarodnu suradnju te prof. dr. Branko Matulić prorektor je za kvalitetu, kulturu i umjetnost, simpozij je otvorio prodekan KBF-a za znanost, prof. dr. fra Ante Vučković.
 
„Proces odnosa Crkve i države na zapadu prošao je kroz velike promjene. Od početka prve progonjene Crkve razvila se relativno brzo konstantinovska, trijumfalna Crkva. Stoljećima kasnije složeni odnosi između trona i oltara otvorili su razvoj laičke države i rezultirale odvajanjem države od Crkve te dovele do današnjih svakodnevnih traženja i usklađivanja odnosa Crkve i države, religija i svjetonazora. U kojem smjeru bi trebao ići razvoj tog odnosa pitanje je koje se neprestano zadnjih desetljeća vraća na stol“, kazao je prof. Vučković i podsjetio da se Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu u proteklih 20 godina simpozija u nekoliko navrata bavio tim složenim pitanjem. „Svrha simpozija koji organizira KBF je dvojaka. Prvo, KBF želi sudjelovati u širokom društvenom dijalogu i tako pridonositi izgradnji ozračja za bolji život i međusobno razumijevanje. Drugo, želi unutar same Crkve pridonijeti razumijevanju procesa u društvu i dijalošku otvorenost“.
 
Nakon pozdravnih govora uslijedilo je prvo predavanje doc. dr. Hrvoja Špehara (Zagreb) „Primjeri ideologizacije sekularnosti u Hrvatskoj“, a potom je predstavljen zbornik radova XIX. međunarodnoga znanstvenog simpozija „Recepcija Drugoga vatikanskog sabora s posebnim osvrtom na Crkvu u Hrvata“. Drugog dana simpozija sudionicima se pridružio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Program je započeo predavanjem „Laičnost ili religijska sloboda?“ prof. dr. Luce Diottalevia (Rim), a potom je o temi „Laičnost u C. Taylora i J. Maclurea“ govorio izv. prof. dr. Ante Vučković (Split). Nakon rasprave doc. dr. Nenad Malović (Zagreb) održao je izlaganje na temu „Laičnost – prilike i zablude“, a izv. prof. dr. Ivan Jakulj (Split) „Pravni položaj Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj: Od totalitarizma do demokracije“. Popodnevni program počeo je predavanjem prof. dr. Elzbiete Osewsla (Varšava) na temu „Uloga religijskog obrazovanja u državnim školama u Poljskoj“ koja je predstavila i izlaganje prof. dr. Jozefa Stala (Krakov) na temu „Društvene promjene i obrazovanje u Poljskoj“. Na kraju je uslijedilo predavanje „Religiozni odgoj u sekularnoj državi“ prof. dr. Martina Jägglea (Beč) i završna rasprava koju je moderirao prof dr. fra Ante Vučković.
 
Simpozij je zatvorio dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu prof. dr. don Ante Mateljan, koji je umjesto zaključka citirao konstituciju „Gaudium et spes“, br. 76.: „Veoma je važno, osobito u pluralističkom društvu, da ima ispravan pojam o odnosima između političke zajednice i Crkve te da se jasno razlikuje ono što vjernici – bilo pojedinačno bilo udruženi – rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću od onoga što oni rade uime Crkve skupa sa svojim duhovnim pastirima. Crkva koja se, zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sistem. Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne. Obje su, iako s različita naslova, u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi. Tu će službu to uspješnije vršiti na dobro svih što obadvije budu više išle za zdravom međusobnom suradnjom, vodeći dakako računa o prilikama mjesta i vremena. Čovjek nije ograničen samo na ovozemaljski red, nego živeći u ljudskoj povijesti u cijelosti posjeduje svoj vječni poziv...
 
Ovozemne stvari i one koje u ljudskom položaju nadilaze ovaj svijet, usko su međusobno povezane. I sama se Crkva služi vremenitim stvarima koliko to zahtijeva njezina misija. Ali ona ne stavlja svoju nadu u povlastice što joj ih pruža građanska vlast. Štoviše, ona će se odreći korištenja nekih zakonito stečenih prava kad se ustanovi da bi se njihovim korištenjem mogla dovesti u sumnju iskrenost njezina svjedočanstva ili ako nove prilike traže drugo uređenje. Ali je pravo da uvijek i svagdje s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoju socijalnu nauku, da nesmetano vrši svoju službu među ljudima te da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša upotrebljavajući sva i samo takva sredstva koja su u skladu s evanđeljem i s dobrom sviju, već prema različitosti vremena i situacija". Dr. Mateljan svima je zaželio da ono što je na Simpoziju izgovoreno i promišljeno, s dobrom nakanom, iskrenošću i promišljenošću, bude na slavu Boga.
 

Nives Matijević

Predivne riječi velikoga pape Ivana Pavla II.

 
 
Sasvim je normalna pojava, a to je utkano i u ljudsku psihu da prema svemu novom što se pojavi u našem životu; stvarima, osobama, životnim okolnostima, njegujemo određenu dozu nepovjerenja. To nepovjerenje traje sve do onoga trenutka kada tu osobu, okolnost, situaciju bolje upoznamo. Onda se bolje u toj okolnosti snalazimo, sa osobom bolje komuniciramo ili ako nam ne odgovara, to jednostavno odbacimo. Što se, međutim događa kada u naša srca želi pokucati Bog? Kada Isus Krist kuca na vrata našega života, što nam je činiti? I Isus Krist može biti nešto sasvim novo u našem životu. Njegovi zahtijevi, njegove želje, njegova beskrajna ljubav prema nama mogu nas zbuniti. Otvoriti Kristu vrata svojega srca, otvoriti se njegovoj ljubavi u mnogim slučajevima može nas zbuniti, jer nikada ne znamo što taj Isus može od nas tražiti. Međutim, Isusa se uopće ne trebamo bojati. On jest zahtijevan, ali nam on ujedno i daje velike milosti i mogućnosti kako i na koji način ispuniti ono što on od nas traži.
http://risu.org.ua/php_uploads/images/articles/ArticleImages_42170_Pape-comp.jpg
Nema ljepše stvari i situacije na ovome svijetu nego služiti Isusu. A to je na snažan i savršen način znao sv. Ivan Pavao II. veliki papa. On je izrekao onaj povijesni „Ne bojte se“ na početku svojega papinskoga pontifikata. Prije nekoliko dana, 22. listopada proslavili smo njegov blagdan u kojemu smo ga prvi puta proslavili kao sveca. Kada je zasjeo na papinsku stolicu Ivan Pavao II. kao koncilski papa odmah je znao što je danas svijetu potrebno. Zato je i izrekao one povijesne riječi koje i danas odjekuju snagom Duha Svetoga u memoriji Crkve: „Braćo i sestre! Ne bojte se prihvatiti Krista i prihvatiti njegovu vlast! Pomozite papi i svima koji žele služiti Kristu i s Kristovom ovlasti služiti čovjeku i cijelom čovječanstvu! Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorete vrata Kristu! Njegovoj spasiteljskoj moći otvorite granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja, kulture, civilizacije i razvoja! Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo on to zna!“ Nisu li ovo predivne riječi? Papa poziva na izgradnju civilizacije ljubavi. Na temelju ovih riječi, ovoga govora možemo slobodno izreći da je upravo Ivan Pavao II. papa civilizacije ljubavi. Jer, on nas poziva da otvorimo vrata svojega srca Kristu. A kada to učinimo Krist nas oplemenjuje, uzdiže naša srca na snažan nadnaravni red, nadahnjuje nas na nove ideje i vizije, kako izgrađivati ovaj svijet, kako graditi nove međuljudske odnose, kako izgrađivati civilizaciju ljubavi, kako se istinski otvoriti onim vrijednostima koje izgrađuju, a ne onima koji ruše.
 
Kada Ivana Pavla II. promatramo u našem hrvatskom kontekstu, moramo priznati da mu itekako imamo na čemu zahvaliti kao Hrvati, jer on je jedan od prvih koji je dao doprinos priznanju hrvatske države, a za njim su krenuli svi bitniji međunarodni čimbenici. Upravo u tom smislu nužno je taj papin „Ne bojte se“ prihvatiti i u ovom povijesnom trenutku, osobito kod nas u Hrvatskoj. Jer, postoji određeni dojam kao da imamo duboko u srcima bojazan otvoriti vrata svojega srca Kristu. Kao da ne želimo dopustiti Kristu da djeluje. Zamislite što bi se dogodilo kada bi Hrvatska otvorila vrata Kristu u smislu gospodarskih i političkih sustava, kultura, civilizacija i razvoja?
 
Mislim da bi Hrvatska, prožeta tom civilizacijom ljubavi koja bi zahvatila srca odgovornih ljudi postigla veliki napredak i postala konačno ono mjesto koje bi u pravom smislu riječi bilo poželjno i ugodno za živjeti. Samo – postoji ono, „ali“. Najteže je mijenjati svoje srce, mijenjati sebe. Naša srca, bez obzira kojem staležu pripadali, nerijetko su ranjena sebičnošću. A gdje god je sebičnost, teško je otvoriti vrata Kristu. Gdje god čovjek odluči njegovati ljubav i prijateljstvo, kvalitetne međuljudske odnose, tu je Krist. Krist Kralj, Krist pobjednik i poticatelj ljudskih srdaca da se gradi bolji svijet, kvalitetne i korektne političke odnose, uspješno gospodarstvo i blagostanje, plodna kultura koja izgrađuje ljudsko srce i još mnogo toga pozitivnog i kvalitetnog.  Upravo zbog toga bitan je taj poziv sv. Ivana Pavla II: - „Ne bojte se!“
 

Pavle Primorac

Anketa

Jesu li najnovija uhićenja javnih osoba pokušaj pomaganja Ivi Josipoviću?

Petak, 19/12/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 465 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević