Hrvatska zaustavila projekt “socijalnoga inženjeringa”

(Neo)liberalnofašističke elite stvaraju novo društvo

U povodu godišnjice posjeta dr. Judith Reisman

S obzirom da su Hrvati, kako se čini, prilično "zaboravan" narod (a za to postoje brojne indikacije, od kojih su neke i vrlo aktualne), čini nam se potrebnim podsjetiti na godišnjicu jednog događanja koje je u velikoj mjeri označio prekretnicu u životu našega društva, posebice onoga koji se odvija na javnoj sceni. Riječ je dakako o posjetU dr. Judith Reisman, velikog borca za prava djece i jedne od vodećih ličnosti pokreta koji se sada već i na globalnoj razini suprotstavlja uznapredovalom projektu "socijalnog inženjeringa" kojim (neo)liberalnofašističke elite što "drmaju" današnjim svijetom, pokušavaju stvoriti neko novo društvo i neke nove ljude, koji bi im valjda puno više bili po volji nego ovi sadašnji.

Dr. Judith Reisman

Srećom, na plodove posjeta gospođe Reisman našoj zemlji nije potrebno podsjećati – oni su brojni, i može ih se susresti na svakom koraku. Imajući ih u vidu, bez pretjerivanja možemo konstatirati da je gospođa Reisman u svega desetak dana svoga boravka u našoj sredini uspjela "probuditi Hrvatsku", i to prvenstveno kroz svoj krucijalni doprinos stvaranju ozračja u kojemu će akcija protiv tzv. zdravstvenog odgoja u našim školama, kao i ona za ustavnu definiciju braka, kao i mnoge druge manje akcije i inicijative iz vjerničkih krugova naići na izvanredan odziv i biti široko prihvaćene i podržane u našem društvu, te na taj način polučiti značajne rezultate.

Važnost ovoga posjeta leži također i u činjenici da su protivnici vjere, morala i naravnog poretka stvari, u svom suočenju s ovom velikom aktivisticom konačno bili prisiljeni skinuti maske svoje tobožnje civiliziranosti, tolerancije, empatije, "brige za društvo" i pokazati svu svoju bezobzirnost i brutalnost, čime su cijelom našem puku jako lijepo demonstrirali kako bi to bilo kad bismo sve konce društvenih zbivanja prepustili u njihove ruke. No kao što znamo, svi su oni pri ovom suočavanju bili stjerani u mišje rupe – pa možemo reći kako je nakon odlaska gospođe Reisman iz Zagreba manevarski prostor za njihove akcije zavođenja i kvarenja hrvatskog pučanstva ostao toliko sužen da više nema gotovo nikakvih izgleda za njihov uspjeh. Uistinu, nemjerljiv je doprinos gospođe Reisman javnom raskrinkavanju domaćih zagovornika spomenutog "socijalnog inženjeringa" odnosno "Novog svjetskog poretka", kao i afirmaciji javnoga mišljenja u kojemu te tobožnje intelektualce (koji su poznati po svojim imenima, a ne po svojim dostignućima) više nitko ne shvaća ozbiljno. Kad bi naš vjernički puk bio odan idolopoklonstvu, poput naših protivnika, gospođa Reisman bi vjerojatno u Hrvatskoj bila slavljena kao ikona tzv. "konzervativne revolucije".

A kad smo već kod "konzervativne revolucije", onda treba napomenuti kako je ova fraza potpuno promašena tj. besmislena, jer bi se konzervativcima trebali nazvati upravo oni koji su je smislili i koji je rabe – a oni su zapravo psi-čuvari ovoga našeg današnjeg, okoštalog i do krajnosti kompromitiranog poretka (koji datira još iz vremena komunizma) čija je budućnost definitivno zapečaćena, pogotovo nakon Referenduma za obitelj i još uvijek aktualnih udbaških afera. Smatramo da bi pravi termin ovdje bio "Revolucija duha i duše", premda bi procesi koji su zahvatili našu vjerničku populaciju do takve revolucije tek trebali dovesti. Inače potrebno je naglasiti kako ova revolucija nije usmjerena, kako su to neki stalno tvrdili, protiv homoseksualaca, Srba, Židova i komunista nego protiv reakcionarnih i po naše društvo opasnih "kružoka" i "struktura" unutar kojih se reproducira tzv. "društvena elita" tj. "upravljačka kasta" koja godinama i desetljećima terorizira hrvatske građane i upropaštava ovu zemlju, njezino gospodarstvo i uljudbu, njezine prirodne i ljudske resurse, njezin nacionalni i kulturni identitet.

Uostalom, kad bi bilo tako kako oni govore, onda bismo gospođu Reisman, kao Židovku, trebali omalovažavati, možda i progoniti, a ne slaviti. Također bi po toj logici posve nemoguća bila suradnja recimo sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je bila uspostavljena i u konkretnom slučaju Referenduma za obitelj.

Nema sumnje da bi ova Revolucija trebala doprinijeti postizanju mnogo produktivnijeg razumijevanja i dijaloga među religijama odnosno vjerskim zajednicama, posebice jačanju ekumenskog duha u Kristovoj Crkvi. A to što se u javnosti često čuju mišljenja kako je ta stvar "nepotrebna" ili kako od nje "nema ništa", jer su "razlike i protimbe prevelike" i sl. ne bi nas trebalo puno zbunjivati – to je mišljenje "svjetovnih ljudi" koji ne računaju na Božju promisao i planove. A da oni u ovom smislu postoje, svjedoči recimo i danas poznata "Druga fatimska tajna" u kojoj se govori o "obraćenju Rusije" i njezinom "posvećenju Prečistom Srcu Marijinu od strane Svetoga Oca" (a sve su tri fatimske tajne službeno potvrđene kao vjerodostojne od najviših crkvenih vlasti), čiji značaj proizlazi već i iz konteksta u kojemu je ona bila objavljena – radi se o godini 1917. i portugalskom gradiću Fátimi, na krajnjem zapadu Europe. Nije potrebno mnogo mudrovanja kako bi se shvatilo da se radi i o ekumenskoj poruci – jer kakvog bi smisla u protivnom moglo imati spomenuto posvećenje i zašto bi "obraćenje Rusije" uopće bilo važno za katolike i ostale vjernike europskoga Zapada. Posve je sigurno da uloga Hrvatske u ovome razvoju (zbog poznatih povijesnih i zemljopisnih razloga) vrlo značajna.

Dakako, Revolucija o kojoj je ovdje riječ trebala bi uz onaj ekumenski imati i i mnogobrojne druge aspekte, od kojih među najvažnije spada i onaj socijalni. Da bismo mi, ovdje u Hrvatskoj, na ovaj aspekt trebali trebali obratiti posebnu pozornost, ne upućuje samo aktualna ekonomska situacija tj. sveopća kriza i besparica, koju svatko od nas može osjetiti izravno, već na to u mnogim svojim istupima ukazuje i naš papa Franjo koji je ovim problemima posebno zaokupljen. Uistinu, čini se kako je došlo i vrijeme da se nakon određenih političkih tema na koje je bio koncentriran papa Ivan Pavao II, te nekih teoloških i unutarcrkvena pitanja kojima se uglavnom bavio papa Benedikt XVI. na red dođu ona socijalna. Premda se radi o vrlo kompleksnim i dubokim problemima, uvjereni smo da će se naš papa Franjo uz pomoć Božju znati s njima nositi i da će naša Crkva odigrati veoma bitnu ulogu u njihovom rješavanju. Sigurno je da će pritom biti potrebno "da se lađa izveze na pučinu", odnosno na vjetrometinu života (gdje joj se dugo vremena baš nije mililo izlaziti), no treba reći da tu rizika nema nikakvog, pogotovo ako je naše pouzdanje u Kristove riječi da vrata paklena ne će nadvladati njegovu i našu Crkvu apsolutno. Nadamo se da će se i pripadnici vodstva Crkve u Hrvata, kao i svi drugi naši svećenici i laici pokazati kao dobri moreplovci; naša je tradicija uostalom u tim stvarima vrlo bogata. Ovu nadu potkrjepljuju dakako i rezultati naše Revolucije (koja bi kako rekosmo trebala postati "Revolucijom duha i duše") čije začetke posebno obilježava posjeta gospođe Reisman našoj zemlji od prije godinu dana.

Stoga bi bio red da se u prigodi ove godišnjice još jednom zahvalimo gospođi Reisman što nas je probudila iz naše letargije. Pa onda nastavimo s našim poslom, uz još puno više žara i zauzetosti, i u još čvršćem uvjerenju da ćemo pod Kristovom zastavom i vodstvom izvojevati pobjedu u borbi sa silama zla.

Zdenko Kremer