Prokrijumčaren Zakon o azilu

Imat ćemo problema s useljenicima

U četvrtak 14. studenog 2013., kad je nad Hrvatski sabor pao mrak, Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora, otvorio je raspravu o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o azilu, po hitnom postupku. Iznenadnim izmjenama pročišćenog dnevnog reda, uspijeva brzo progurati teške zakone, daleko od očiju javnosti i bez temeljitih rasprava u Saboru. Pored protokolarnih obveza, dobio je i obvezu Speedy Gonzalesa.

O tom prijedlogu zakona raspravljala su samo dva odbora: Odbor za zakonodavstvo i Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Iako će provedba ovog zakona zahtijevati velika sredstva iz Državnog proračuna, o njemu nije raspravljao Odbor za financije i državni proračun.  O njemu nisu raspravljali ni drugi odbori koji su to temeljem svog djelokruga, trebali učiniti.

U izvješću o pravednom savjetovanju možemo pročitati da je za nacrt prijedloga bio odgovoran MUP, da nije bila utemeljena radna skupina za pripremu i izradu nacrta, da nacrt prijedloga nije bio objavljen na stranicama Vlade nego samo na stranici MUP-a, da je provedena internetska rasprava od 16. rujna do 16. listopada 2013. i da se u internetskoj raspravi očitovao samo jedan pojedinac. Njegova primjedba nije prihvaćena. Ranko Ostojić, ministar MUP-a je ipak ustvrdio da je „prijedlog zakona prošao kompletan postupak savjetovanja“. MUP se pored toga, rekao je Ostojić, savjetovao „upravo s onim organizacijama koje rade zajedno sa nama od Hrvatskog pravnog centra, zatim Centra za mirovne studije, Crvenog križa i UNHCR-a što je bila jedna od stvari koje smo morali ispuniti u svojim okvirima.“

„Jedna od stvari koje smo morali ispuniti“, očito nije bila realna ocjena sredstava za provedbu predloženog zakona, ni savjetovanje i hrvatskom javnošću čiji su interesi daleko šira od interesa navedenih organizacija koje rade s MUP-om. Jedna od tih stvari koje je predlagatelj morao ispuniti nije bilo ni savjetovanje sa stanovnicima Trilja i Tovarnika u kojima će biti prihvatilišta za ilegalne imigrante. Nije to bila ni obveza donošenja hrvatske useljeničke politike koju Hrvatska još uvijek nema što Ostojić i njegova stranačka kolegica Melita Mulić ne znaju, uvjereni da je useljenička politika migracijska politika koja bi se trebala donositi svake dvije godine.

Čak i letimičan pregled prijedloga zakona otkriva da se radi o itekako važnom zakonu čije učinke, željene i neželjene, ne može procijeniti samo Ministarstvo unutarnjih poslova ni nekolicina zastupnika koji su u kasnim satima sudjelovali u raspravi. Njemačka je na svom useljeničkom zakonu radila pune četiri godine a i nakon toga taj je zakon vrlo teško proguran kroz njemačko parlament. Da je ministar Ostojić barem u rukama imao Nacionalni program demografske obnove koji je Hrvatski sabor usvojio 1995., možda bi bio odbio „nemoralnu ponudu“ da MUP bude stvaratelj prijedloga zakona o azilu, Migracijske politike, Zakona o strancima  i drugih zakona u čijem stvaranju je potrebna suradnja više ministarstava i multidisciplinarni tim stručnjaka. (Nažalost, ovo nije prvi put što MUP preuzima poslove drugih ministarstava. Svojevremeno je Linić, ignorirajući ministarstvo nadležno za rad, izdavanje radnih dozvola prebacio u MUP.)

Davor Božinović

Od 151 zastupnika u Hrvatskom saboru, malo njih je ostalo u sabornici a u raspravi su sudjelovali: Igor Kolman (HNS), Ivica Mandić (HNS), Davor Božinović (HDZ), Melita  Mulić (SDP), Boris Blažeković (HNS)Sonja König (HNS), Franko Vidović (SDP) i ministar Ranko Ostojić.

Iako je Zakona o azilu itekako aktualan baš sada, nakon nedavnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a predvidivo donosi teške obveze i dugoročne učinke na cijelu naciju,  rasprava je otkrila da su toga svjesna tek tri sudionika u raspravi: dr. sc. Davor Božinović, Boris Blažeković i Ivica Mandac. Ostali su dobili stranački zadatak da nešto kažu pozitivno i najave da su njihove stranke za usvajanje prijedloga zakona. Tako je npr. Igor Kolman, koji u Saboru zamjenjuje Vesnu Pusić rekao: „Rekli su mi kolege nemoj opet zakuhati, pa ću probati biti kratak i koncizan. Proglasivši predloženi zakon bolji najavio je: „Mi ćemo ga podržati i sa zadovoljstvom ćemo ga podržati.“

Igor Kolman je vjerojatno posebno zadovoljan što su ovim prijedlogom zakona proširene defnicije članova obitelji azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom „i na osobe koje su u trajnoj vezi koja se može dokazati zajedničkim boravkom na istoj adresi u trajanju od najmanje 3 godine te ako je razvidna namjera daljnjeg zajedničkog života praktički istospolne zajednice“ i što je, kako je rekao predstavnik predlagatelja: „Dodatno je uređen pojam djela proganjanja te se proširuje pojam određene društvene skupine na način da se prilikom utvrđivanja pripadnosti određenoj društvenoj skupini osim značajki vezano uz spol mora uzet u obzir i rodni identitet. Također propisano je izdavanje putne isprave za strance pod supsidijarnom zaštitom“.

Njegov stranački kolega Boris Blažeković upozorava da „zemlje EU-a imaju dugu tradiciju imigracije, u nekim državama znatnu. Zbog nerazumijevanja domicilnih vlasti stanovništva te zbog straha i nesigurnosti imigranata mnoge se imigrantske zajednice getoiziraju. Svjedoci smo da su posebice u vremenima ekonomskih kriza, nesnošljivosti domicilnog stanovništva i imigranata velike a često i sami imigranti su nezadovoljni ukupno prvenstveno materijalnim položajem i oni izazivaju ogromne nerede s velikim materijalnim štetama, neki put i ljudskim žrtvama. Bilo bi naprosto pametno učiti iz takvih negativnih iskustava zemalja EU-a. Ukoliko ne budemo dovoljno svjesni mogućnosti većeg priljeva stranaca u Hrvatsku može nam se desiti da na koncu imamo velike probleme i ksenofobijom i pobunama naseljenika što može rezultirati s javnim neradima.  Ukupno može nam se desiti da zbog nemara i nepripremljenosti svi budemo nezadovoljni i lokalno stanovništvo i useljenici. Cijelo društvo se može naći u problemima iz kojih se teško i mukotrpno izvlačiti.“

Dr. sc. Davor Božinović  koji je među ostalim dužnostima bio državni tajnik za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, kasnije  ministar obrane, sada predsjednik Odbora za međuparlamentarnu suradnju, u raspravi je pokazao da je prijedlog zakona pročitao i da su mu direktive nisu  deus ex machina te da hrvatska vlada i Hrvatski sabor ne mogu tražiti izgovor za svoju neodgovornost pukim formalnim preuzimanjem direktiva i  pukim usklađivanjem zakona. Jasno je rekao da članice EU-a nemaju jedinstvenu useljeničku politiku.

Zrinko Horvat