Ferenc Fejtő u Hrvatskoj (2)

Ovdje mogu vrata ostati otvorena i danju i noću, bez obzira ima li koga kod kuće ili nema

 

 

Kaže Fejto "tu živimo kao susjedi na nekoliko sati udaljenosti, a da pritom nemamo pojma o čemu, kako i što se piše preko granice, kako se tamo živi i kakve se bitke tamo vode. Premda smo zapravo srodni, male smo nacije, na jednak način nadareni ili nemoćni prema Turcima, Habsburgovcima i prema samima sebi, a i jednako smo patili zbog provincijalizirana položaja. "Lijepa je scena izleta tako nalik na Golikov film "Tko pjeva zlo ne misli", lijep je opis Mirogoja i cvijeća na Radićevu grobu.

Dragocjene razgovore s Krležom, Dobrovićem, urednicima listova dat ću u drugom članku, jer u ovom obrađujemo samo putopis. Dana 24. srpnja opisuje hodočasnike u Mariju Bistricu, oduševljenje kada biskup dopušta razvijanje nacionalnih barjaka, te zaključuje; "cio je taj pokret na neki način igra, ima u njemu nečega naivnoga djetinjastog, romantičnog; on je neshvatljiva divlja razigranost; impozantan kakav već dolikuje mladoj naciji, naizgled nije čak ni odveć štetna ili opasna stvar. No Irci se središnje Europe ipak igraju sa vatrom."

 

Preskačem zabavan obilazak Sušaka i Trsata, i slijepu baku koja u dronjcima lovi turiste tumačeći im nekakav grb grifonski (zmaj, zmija, pijetao), koja je tobože grofica Nugent. Dubrovnik je pisca očarao: "no što se sve za samo 40 filira može vidjeti i s ove točke (zidina, T.T.) zvonike crkvi čija zvona toliko smirujuće bruje, posvuda unaokolo more i samo more koje u predvečerje postaje plavičastosivim, mjesec koji se bljedunjavo javlja na nebu, a ispod mene trošne starinske kuće u kojima ljudi stanuju i pjevaju, dvorište gdje za dugim stolom prebiru i rasprostiru žutu kamilicu (valjda gospinu travu, kantarion, T.T.), a iza mojih leđa planine krečnjaka.

Nebrojene ptice preletavaju oko mene u cvrkutu… crveni i šareni krovovi, dolje krivudave ulice, košulje koje se njišu na prozorima, zdesna na vrhu strme gore visoki križ,valjda u spomen nekakva nesmotrenog turista koji se otuda survao (križ je podigao biskup Carević 1935. u spomen na 1900 godina Kristova raspeća, JNA je križ 1991 razorila; danas je obnovljen, T.T.).

 

Piše o Dubrovniku Ragusi, gruškoj luci, tramvaju, sobi za samo 2 pengoa (mađ. novac) dnevno. "Koliko su te starinske kuće privlačne izdaleka toliko su neugodne iznutra. Soba je prostrana čista, tek što u njoj nema ni struje ni zraka. O nužniku bi se mogla napisati posebna studija… malene niše u zidu, toliko je nizak da se u njemu ne možeš uspraviti, a toliko uzak da ne možeš ni sjesti ako su vrata zatvorena. No… to je tako u gotovo svim starijim kućama širom Dalmacije. Ti gradovi leže u tankome obalnom pojasu u podnožju planina, a more im ionako svake godine vrlo podmuklo guta centimetar po centimetar kopna, pa zbog toga sada već na mnogim mjestima oplakuje i same stijene gradskih zidina. (oplakuje more tvoju neupućenost dragi pišče, ovoliko ludosti dostojno je male Grete, Dubrovnik nije Venecija! op., T.T.)

"Dubrovniče kako su samo ljupke tvoje kuće! Nema u njima udobnih nužnika, ni struje, dapače čak ni zraka, ali odozgo su one ispod tih svojih zdepastih tornjića nevjerojatno lijepe, romaneskne, ganutljive. Te su šarene katnice zapravo samo spavaonice, jer ovdašnji ljudi iz soja kupača, razbojnika, trgovaca, pomoraca, čvrstih i vrlo, vrlo zgodnih Dalmatinaca, u njima borave samo kako bi prespavali. Svijete koliko su silno privlačni tvoji Dubrovnici! Znam da u njima nema mira, radosti, zdravlja, reda i pravde, no izdaleka, dok čovjek samo žudi za njima i nije privučen njihovim stanovnicima već kamenjem, pticama, nebom, drvećem, oni su ljupki, prelijepi,zamamni…"

 

Fejto provodi nemirnu noć u paklenoj vrućini i gadeći se raznovrsnih kukaca. On gleda šarene seljake na placi (tržnici), divi se u katedrali anđelu koji s lakoćom drži drvenu propovjedaonicu (rad korčulanskoga kipara M. Radice, XX. stoljeće, T.T.) Voda je loša (zar), a mineralna skupa pa naručuje na Pilama vino. (naša voda sa Omble je spadala među bolje na Mediteranu, to je neka konobarska lukavost?) Ironični (tobožnji?) razgovor piščev sa nekom djevojkom izgleda Arležanke prenosim: "danas je posluživala ružna kći debele gazdarice – kuharice. I ona je Dalmatinka, no dekadentnija je, u gradskom izdanju, crne ravno podšišane kose, plavičastocrnih očiju, smeđega tena i farbanih, ciglenocrvenih usana, napetih i napadnih prsiju, uzbudljivo lijepo oblikovanih nogu i bogato razvijenih zdjelica.

Sjeda nasuprot meni i gleda me dok jedem. Laska mi kako joj se sviđa moja kosa.

Uzvraćam joj komplimentom kako mi se ona čitava sviđa, zajedno sa prozirnim, zelenkastim kućnim haljetkom. Pitam ju kako je, što radi, kako živi.

Ah, zahvaljuje, dobro, dopodne se kupa, popodne spava, navečer se šeće ili pleše.

– Biste li voljeli otići odavde? Začuđeno podiže obrve prema meni. Otići? Ali zašto i kamo? Tu ću se udati. Još će se kupati i spavati pa i plesati neko vrijeme, zatim se udati i roditi djecu, voditi kućanstvo i postati takva ružna i debela kuharica kao što je njena mama. Takva su pravila u Dalmaciji."

 

Trafikant mi pokazuje svoju sobu, "na zidu je, kako kažu četiristogodišnjem, slika sveca u ulju sv. Antuna, kojeg i ovdje iznimno štuju kao i u Italiji. Po zidovima su oslikani pladnjevi, a posvuda su dalmatinske škrinje… na počasnome je mjestu prekrasno oslikana noćna posuda. Gazda kaže da ga je posjetio čak i nadzornik muzeja, kako bi uveo zapisnik… No i njih (trafikanta i suprugu, T.T.) sam zapitao kako žive. Prepuni su žalopojki. Malo je kupališnih gostiju, premda se čini da ih je mnogo, no od njih se ne može preživjeti cijelu godinu. Državnu upravu i vojsku su premjestili na Cetinje i zbog toga domaće stanovništvo dosta gubi. I oni također od Mačeka očekuju poboljšanje svoga položaja."

"Ovdje mogu vrata ostati otvorena i danju i noću, bez obzira ima li koga kod kuće ili nema, jer se ne pamti kada se je zbila posljednja provalna krađa, odnosno sjećaju se jedne, no nju je počinio kupališni turist na štetu starosjedioca."

 

Krenuo je od Pila preko Ploča do Župe, barku je pratio dupin.(!)

Obilazi "češke" Kupare, iskrcava se u Mlinima (razgovor sa slikarom Dobrovićem), te izbjegava obilazak Cavtata: "laka sam se srca odrekao razgledavanja Meštrovićeva mauzoleja, podignutoga za nekoga cavtatskoga seljaka (loš humor ili neobavještenost Fejtova o brodovlasnicima Račićima, T.T.) u korist živa i po svemu sudeći zanimljiva čovjeka."

Mlini su svi u rascvjetalim bujnim oleandrima, a zovu ih Mlinima jer je ovo nekoć bilo naselje vodenica. Sada se mlinice već mahom urušavaju ili stoje prazne…

Dobrović stanuje u pitoresknoj vodenici, preko dvorišta žubori potočić siromašan vodom i u malim kaskadama i u buku propada u gusto raslinje među masline, oleandre, čemprese i groteskne agave.

Vratio se autobusom, opisuje "hercegovački" krajolik uz more s divljom i bizarnom vegetacijom po golim stijenama.

U Kotoru negdje pred jutro pisca je prenulo strahovito vikanje, skočio je iz kreveta pogledati je li se negdje ljudi kolju i ugledao dvojicu muškaraca u crnogorskoj nošnji kako se uz širok osmijeh pozdravljaju u prolazu. Zaključuje kako "tu valjda postoji narodno vjerovanje kako su svi ljudi gluhi."

Kotor ga nije privukao osobito, već se priučio na mediteranski grad, o piščevim dojmovima sa Cetinja ću napisati poseban članak.

Na Korčuli koju opisuje shematski ponovo sreće Čehinju Helu kojoj tumači uz melodije čagljeva na brdima složene filozofske teorije.

Doživljaj Fejtov Splita nimalo je čedan. "Pokušavam zaspati, no ne uspijevam u tome; glazba se odozdo čuje sve glasnije, sve divljije, šlageri, fokstroti, čardaši, međunarodna glazba, podcikivanje, lupanje nogama, krikovi, upravo su prevrnuli stol, nagla tišina, zatim još žešća graja i metež", neki opisi su opsceni.

"Zaustavljam se na Peristilu kod Meštrovićeva kipa. Tu se golema brončana skulptura Grgura Ninskoga stiještila kao u kavu kavezu."

Barbarsku ludost Grgura na Peristilu su ipak stavili u prikladniji kontekst, uz donkihotski pokušaj otpora don Frane Bulića i Ljuba Karamana, da struka nešto dokaže vehementnim homo novusima poput Aleksandra Karađorđevića.

I danas smo u istom poslu, civilizacija nemoćna protiv ludosti masa i pohlepi elite.

Opčinjenost suvremenika Krležinom i Meštrovićevom grandomanijom, te odnos Šimića prema Krleži i Meštroviću je zanimljiva tema; zasad ću se ograničiti na Fejtov doživljaj Krleže i Dobrovića u idućem članku.

 

(Svršetak u sljedećem broju)

 

Teo Trostmann