Hrvatski Fokus

Umjetnost je pojam, mišljenje, ideja i rađanje svoje prvobitne neodređenosti

 

Umjetnost je otvoreni put, put neprepoznatljivoga, pa stoga i propitivanja onoga na čemu počiva: na umjetnicima i njihovim djelima, galerijama, publici. I nema tu ništa spornog od uobičajenih pristupa nazočnom predmetu, predmetu i problemu, kako u umjetnosti, tako i u svim ostalim znanstvenim-teoretskim i praktičkim djelatnostima. Sve je tu prirodno i faktično što će se ispitati ali i događati u budućnosti. I što se tu još može oduzeti ili dodati metodom više-manje u tom mehanizmu koje samo traži da se to programatsko, to trebanje realizira. E baš činjenicama, prezentiranim bez pitanja o njihovom nastajanju, genezi, a radi se o pojmovima, tek samo zbrojenim i onima što trebaju popuniti ispraznost budućnosti na temelju kontinuiteta i izmjerljivog sada, ćemo propitivati nužnost poimanja, mišljenja. Jer vrijeme u ovoj konstrukciji je tek puko trajanje od nema više-prošlosti do sada i od sada do još ne-budućnosti, tj. mjerljivo je od do sada i od sada do, pri čemu je to sada u nikakvom odnosu prema sadašnjosti, prisućnosti, bivstvujućem.

Zašto mišljenje mora biti popunjeno narečenim faktorima i zašto umjetnost sama sebi i po sebi ne bi mogla sebe obznaniti? Jer umjetnost nastoji izreći istinu. E pa sad što je to nasuprot ovome izrečenome? Ili čak dublje: što bi to bilo izvorno u umjetnosti? Očito, mišljenje stoji u zavjetrini i skriveno najavljuje sebe kao naznaku za odgovor. Postavljanjem pitanja kao da se udaljujemo od određenja umjetnosti. Ali što je doista umjetnost? Ako pojam prezentiramo slikom, skulpturom. Instalacijom, performansom, videom i inim oblicima vizualne umjetnosti nismo odgovorili nego tek pojam prenijeli u stvoreno i zgotovljeno djelo, što tako zbrojeno formira pojam. A umjetnost je pojam, mišljenje, ideja i rađanje svoje prvobitne neodređenosti.

Pojam umjetnosti kad nužno treba faktore kao uvjet svoje egzistencije jest isprazan i ograničen. I samo se nekim pribrajanjem novih faktora upućuje na beskonačnost, na lošu beskonačnost. Ako je umjetnost pojam, pojam nije tek nešto zatečeno, dano, činjenica, a kako se interpretira kroz postojeće faktore, strane ili dijelove umjetnosti. Pojam, pa tako i umjetnost je u samom početku neodređena, i jest i nije, nastaje, formira se, raste. Početak je naprosto neodređen i prazan. Ali to početno neodređeno, samim vlastitim, imanentnim kretanjem postaje nešto, postaje određenim. A to da je početak neodređen, tek puko bitak=jest i ništa nego je drugo od početka određenjem samoga sebe. Time je početak dobio neku kvalitetu po samom sebi i neodvojiv je od sebe. Dakle, geneza pojma je pokrenuta iz i po samom sebi, a nikako nije tek preuzeo činjenicu kao gotovu, danu, zatočenu i evidentnu. Pojam, pa tako i pojam umjetnosti se time sam sobom ispunjava, ispunjava svoju prazninu, za razliku od praznog pojma koji je bez nabrojenih i moguće još pridodanih faktora potpuno ispražnjen. Dok pojam pita za svoj početak i pokreće ga to pitanje i rađanje, nastajanje, i formira se u tom vlastitom krugu vračajući se izvornom i sveobuhvatnom, praznom i čistom početku. ispunjen i svjestan sebe izvornom cjelovitosti i beskonačnosti, prevladavajući tu definiranost, to drugo sebe samoga  kao granicu i konačno. U krajnjem kontekstu prevladava i naš svakodnevni realitet  upriličen na činjenicama, datosti, faktorima, što kao konačno hrli u lošu beskonačnost,

Umjetnost sebe upućuje u istinu. Da, ovo tumačenje je tek mali uvod i JEDAN od putova što bi upućivao na misaoni, pojmovni odnos umjetnosti, gdje je svaki potez kista popraćen idejom, mišlju, a da se ne pitamo i za taj svijet mišljenja koji je uvijek tek samo služavka onom danom i samo služi za stavljanje tih faktora u neku zbrojivu cjelinu, cjelinu ograničenosti i protoka vremena u aktualno sada a dočekano u budućnosti. I hoće li se to planirano dogoditi u budućnosti, hoće li biti točno onako kako je planirano ili ne dogodit će se trajanjem tog kontinuiteta sada. No, mišljenje i vrijeme ne ispunjavaju sebe služeći ustanovljenim mehanizmom i odnosu baziranom na navadama ili ti navikama, predodžbama, tj. na evidentnom predmetu, objektu, sadržaju. Kada je svijet preda mnom određen, kada je taj svijet tu i sada to je garancija i prirodno stanje gdje se ništa više ne pita, gdje je sve jasno, jer je evidentno.

Ovo bi bio uvod, kao što je rečeno, u JEDAN put u namjeri da se istinom sagleda cjelovitost i prevlada subjektivizam u vizualnoj umjetnosti kao izraz baziran na individualnom doživljaju realiteta. Dakle, prilazeć vizualnoj umjetnosti svakako bi bilo poželjno razumjeti i propitivati nužnost i zatečenost postavljenih faktora.

Neven Tudić

Povezani članci

Odlazak jugoslavenske novinarke

HF

Preminuo don Anto Baković

HF

Pismo zahvale

HF

Ante kanta iz Prološca

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...