Evo kako su se izlučivale (skrivale) knjige u doba druga tita, a kako se izlučuju danas u doba Andreja Plenkovića i Nine Obuljen Koržinek
Bavili ste se i cenzurom u komunističkoj Jugoslaviji. Prilično su poznate komunističke metode cenzuriranja nepodobnih mišljenja, knjiga i tiskovina; od “odluke” tiskarskih radnika da odbiju tiskati “kontrarevolucionarnoga” autora do učenika koji su “iz bunta” odbili čitati režimski nepodobnoga autora… No Vi ste se u jednom istraživanju podrobnije bavili metodom “izlučivanja” knjiga iz posudbenoga fonda knjižnica nakon 1945. godine. Možete li reći nešto više o tome?
“Ako mladima predočimo da se u svjetskoj literaturi često pojavljuju iste teme, primjerice ljubav, osveta, prijateljstvo, vjera u Boga, rat, žrtva za domovinu, ali da te teme, koje zaokupljaju čovjeka od davnina, književnici ispisuju svaki na svoj način, ako dakle uspijemo mladima pokazati ljepotu i važnost raznih načina prilaženja istoj temi, onda smo ih obogatili”
Kada je riječ o tiskarskim radnicima, zanimljiv je primjer koji mi je jednom spomenuo Hrvoje Prčić, urednik časopisa znanstvene fantastike “Sirius”, koji je izlazio u doba komunizma. Jednom su prilikom tiskarski radnici odbili tiskati “Sirius” jer je jedna znanstvenofantastična priča počinjala s velikim slovom “U”. Taj je primjer dobar jer upućuje na dvije važne komponente cenzure u komunizmu: jedna je komponenta histerija, dakle zabranjuje se ono što nema nikakvoga, pa čak ni cenzorskoga, razloga za zabranu, a druga je komponenta samoinicijativa, dakle ne čeka se da neki “organ” odluči o cenzuri, nego sami radnici uzimaju cenzorske škare u ruke. U “Povijesti Gradske knjižnice u Zagrebu” naveo sam primjer Antuna Kancijana, upravitelja Gradske knjižnice od ožujka 1947. do ljeta 1949., koji je jednom zaposleniku dao zadaću da iz fonda Gradske knjižnice “izluči”, dakle izdvoji sve knjige koje smatra “štetnima”. Tako je iz fonda izlučeno oko 15 tisuća svezaka knjiga! Istina, to nije učinjeno odjednom, nego tijekom vremena. Kada su članovi knjižnice vraćali knjige s posudbe, jedan dio vraćenih knjiga također se “izlučivao”. A o tome koje su knjige »štetne«, a koje nisu, odlučivao je zaposlenik, povjerenik Partije. Nisu izlučene iz fonda samo knjige tiskane na korijenskom pravopisu u NDH, nego i mnogi kršćanski autori, i ne samo knjige na njemačkom i talijanskom jeziku – tada su ti jezici smatrani “fašističkima”, nego su izlučivani i pojedini francuski autori, primjerice Andre Gide, koji je tiskan na hrvatskom jeziku prije 1941., a da pritom nije jasan razlog izlučivanja. Važno je uočiti da sama ustanova izlučuje knjige, dakle sami zaposlenici, jer je to karakteristično za totalitarna histerična društva.
Knjižničar određen za posao izlučivanja vadio je iz tzv. vanjskih kataloga kataložne listiće “štetnih” knjiga, tako da članovi ne znaju da te knjige knjižnica posjeduje, a na listićima unutarnjega, matičnoga kataloga, u koji su imali uvid samo knjižničari, zapisivalo se na listiću “Izlučeno!” te se u lijevi gornji kut listića stavljao crveni križić. Izlučene knjige nisu uništavane, nego su spremane u prostorije koje inače zbog vlažnosti i prašine nisu bile prikladne za čuvanje knjiga. Neke izlučene knjige mogle su dobiti na uvid samo osobe kojima je uvid dopustila ravnateljica knjižnice.
Posebno je zanimljiv slučaj knjiga “Lički grudobran – Spomenica povodom 250. godišnjice izgona Turaka iz Like”, tiskana u Zagrebu 1940. Ta je knjiga fizički uništavana, ona dakle nije dospjela ni u fazu izlučivanja. Gradska knjižnica u Zagrebu uspjela je nabaviti knjigu prije nekoliko godina. Sigurni smo da je Gradska knjižnica do 1945. imala tu knjigu jer je njezin urednik Nikola Matijević bio upravitelj Gradske knjižnice od 1941. do 1944. Zašto je knjiga imala tako hudu sudbinu vidljivo je iz imena nekih suradnika: Fran Binički, Mile Budak, Zlatko Milković, Mate Orišković, Mile Starčević. Dakle sve su to bili državni neprijatelji, neki od njih su ubijeni. Nikola Matijević emigrirao je iz izbjeglištva u Italiji u Argentinu 1948. U gradu Bahiji Blanci postao je ravnatelj sveučilišne knjižnice. Sa suprugom Olgom Hećimović izradio je opsežnu bibliografiju “Bibliografia Patagonica”, koja je preduvjet za znanstveno proučavanje Patagonije. Umro je 1980., a od 2004. godine sveučilišna knjižnica u Bahiji Blanci zove se “Profesor Nicolas Matijevic”. Zanimljivo je da je Matijević još 1965. objavio knjigu “Tko je tko u argentinskom knjižničarstvu”. Takvu knjigu mi u Hrvatskoj još nemamo.
Ovo je ulomak iz intervjua Marina Ercega sa Željkom Veghom, kojega je “Glas Koncila” objavio 1. srpnja 2021.
Iz Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva kulture i medija RH i Ministarstva znanosti i obrazovanja RH dosad se nisu oglasili – Šute!
