Kad pao je Vukovar
I opet
I ponovno,
uvijek i zauvijek,
Dolaze i vraćaju se sjećanja,
Na onaj Dan,
Kad pao je Vukovar.
U razrušeni grad,
Nahrupiše horde
Razularenih zvijeri
paravojnih formacija
I organizirane JNA.
Istjeraše iz podruma
Žene, djecu i starce.
Izniješe iz bolnice
Ranjene i nemoćne.
Što ne pobiše na Ovčari
Otjeraše u progonstvo.
Zagospodariše Vukovarom.
…
Prošle su godine i godine.
Nakon mirne reintegracije,
Prognanici se vratiše.
Malo po malo,
Vukovar se obnavljao.
Na jednoj i drugoj strani,
Još uvijek su duboke rane.
U istom su gradu žrtve i ubojice,
Silovani i silovatelji.
Četnici se žrtvama cere u lice.
Jad, čemer, patnja i bol
Nadvija se nad gradom.
Ne pohađaju iste škole.
Ne idu u iste kafiće.
Ne druže se na utakmicama.
Krvnici i domoljubi
Nigdje ne mogu zajedno.
…
Vrijeme liječi neke rane,
Oprostiti se možda i može.
Zaboraviti se ne može.
Grobovi se tome protive.
…
Svake se godine na taj Dan,
Tisuće ljudi slijeva u Vukovar.
U cijeloj se zemlji pale svijeće.
Nose se ruže i vijenci.
Viju se zastave
S hrvatskim grbom.
Cijela je zemlja tad jedan grad.
Grad u kojem nastaje život.
Grad što je simbol žrtve i pobjede.
Grad u kojem se mladi vole.
Grad u kojem će
Opet i ponovno susjedi biti komšije.
Grad u kojem se za ruke vode
Ivan i Nevena idući iz iste škole.
…
Mnoge će godine do toga proći.
Neće se postavljati table u noći.
Ne će se prebrojavati tko je tko.
Al’ pamtit će se 18. studeni 1991.
Kad Zlo se spustilo na grad.
