Konstantin sa Šešeljevim dobrovoljcima
(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.
Denis Peričić
Bilo je hladno jutro u veljači i lagano je padao snijeg dok je Konstantin prilazio vojarni iz kantine. Pred vojarnom je sa skupinom vojnika stajao čovjek kojeg su zvali Komandir. Kada je Konstantin prolazio pored njih, Komandir mu je rekao:
– Ideš i ti s nama!
– Kuda?
– U rutinsku operaciju!
– Kada?
– Uskoro! I nemoj nikom govoriti svoje ime.
– U redu.
Konstantin je poslije borbi za Vukovar sa Šešeljevim dobrovoljcima bio još neko vrijeme u Hrvatskoj, a onda su prebačeni u Bosnu i Hercegovinu, gdje su za više od jedne godine ratovanja skoro svi izginuli. On je, kao već prekaljeni borac i provjereni četnik, upravo jučer došao u Višegrad. Bio je zadovoljan što je tek sada tu, jer su prije godinu dana iz Višegrada i šire okolice, uz krvave i stravične događaje, istjerani svi Muslimani i sada je mirno. Bilo mu je dosta ratovanja, ubijanja, klanja i mučenja.
Raspoređen je u vojarnu u centru grada. U onoj drugoj, izvan grada, formiran je logor za zarobljene Muslimane. Znao je da će i ovdje u interventnoj brigadi Vojske Republike Srpske imati još “posla”, ali ne tako intenzivnog i tako krvavog kao na terenima gdje su još trajali sukobi s Hrvatima i Muslimanima.
Ovdje je tek upoznao nekoliko ljudi, od kojih i Komandira, koji mu je rekao da ide s njim u operaciju, i za kojeg je već čuo da je “strah i trepet” u Višegradu. Razumio je ovo kao naređenje, ali nije ni slutio što će se dogoditi i zašto su ga jučer prebacili ovamo.
Komandir je sjeo pored vozača i već oko deset sati kamion s dvadesetak vojnika krenuo je iz vojarne. Za njihovim kamionom išao je još jedan, isti takav, ali je bio prazan. Napustili su Višegrad i dugo vremena su svi šutjeli, a kada se poveo tih i sporadičan razgovor, pitali su se gdje idu i kakva je to akcija. Ispostavilo se da većina, kao i Konstantin, ništa ne zna o čemu se radi, ali nekoliko vojnika se držalo tajanstveno i izgledalo je kao da ipak nešto znaju. Jedan od njih je iznenada pogledao na sat i zabrinuto rekao:
– Zakasnit ćemo!
Svi su se zgledali i postalo je jasno da ovaj sigurno zna barem nešto oko ove akcije, ako ne i sve detalje. I počeli su ga ispitivati.
– Tišina tamo! – čuo se glas Komandira iz kabine i više nitko nije rekao ni riječ.
Konstantin je promatrao ispitivački likove s kojima se vozio u nepoznato. Vidio je da se Crni, kako je za sebe nazvao tog vojnika, izlanuo, i da očito dosta zna o akciji. Iz pitanja i razgovora ostalih zaključio je da se većina međusobno ne pozna, ali i da Suhi, Mrki i Surovi, koji su sve vrijeme samo šutjeli, znaju o akciji barem toliko koliko i Crni, a da su svi u ratu prošli gadne stvari i da su spremni učiniti još gadnije stvari.
Konstantin nije poznavao teren po kojem su išli, a bili su zatvoreni ceradom i nije mogao vidjeti ni kuda se voze. Samo je po drmusanju i klaćenju znao da idu po jako lošem putu, punom rupa i s puno krivina i serpentina, tipično za ove krajeve.
Kada su se zaustavili i izašli iz kamiona, Konstantin je prvo vidio željezničku prugu, a onda i malu željezničku stanicu na kojoj je ćirilicom pisalo ŠTRPCI.
Trasa pruge bratstva i jedinstva Beograd – Bar, koju su gradili Titovi omladinci i vojna inžinjerija, prolazi cijelom dužinom kroz Srbiju i Crnu Goru, ali samo tu kod Štrbaca nekoliko kilometara i kroz Bosnu i Hercegovinu. Divlja priroda na ovom mjestu uvjetovala je da pruga poslije izlaska iz tunela ispod Zlatibora kratko ide dolinom Rzava i ulazi u novi tunel Goleš, dug skoro pet kilometara. Ulaskom u ovaj tunel pruga napušta teritorij Srbije, a izlaskom iz njega je u Bosni i Hercegovini, odnosno sada u Republici Srpskoj. Tu je mala zaravan na kojoj stoji kućica željezničke stanice Štrpci, dok je seoce Štrpci gore u brdima. A odmah iza željezničke stanice pruga ide na most preko Uvca, koji je u Srbiji!
Komandir je podijelio svoje ljude u četiri skupine, tek tada im rekao da čekaju vlak iz Beograda i postavio ih po dvije s obje strane pruge.
– Prva grupa će sa mnom ući na prva vrata prvog vagona, legitimisaćemo putnike, oduzeti im legitimacije, izdvojiti Muslimane, vezati ih i potrpati u kamione. Među njima su vrlo opasni ljudi i svi morate imati otkočene automate! Druga grupa će sa druge strane voza ući na poslednja vrata poslednjeg vagona sa istim zadatkom, a ostale grupe će, po jedna na svakoj strani voza, paziti da neko ne pobegne ili zapuca. Takve ćete odmah ubiti!
Da je Konstantin znao da su u vlaku svi obični civili, da je sve dogovoreno još od polaska vlaka iz Beograda i da taj vlak inače po redu vožnje ne staje u Štrpcima, pitanje je što bi napravio. Ovako mu je na riječi Komandira o akciji i da su u pitanju opasni ljudi odmah skočio adrenalin, srce počelo jače da bije, a pogled mu se zamutio. Bio je spreman ubijati.
Otpravnik vlakova je zaustavio vlak, koji je ovom prilikom išao polako. Inače bi ovakvi “brzi vlakovi” ovuda samo protutnjali bez zaustavljanja. Putnici su, kada su u vagone upali naoružani ljudi, bili jako prestrašeni, ali su, iako su slutili zlo, mirno izlazili iz vlaka s rukama iznad glave.
Komandir ih je postrojio pored vlaka i još jednom prozvao svakog preko njihovih iskaznica koje je držao u ruci, a vlak je otišao bez dvadeset svojih putnika.
– Šta će ovaj ovde? On je Hrvat! – stajao je Komandir ispred sredovječnoga gospodina.
– On se jedini bunio što izvodimo iz vlaka ove balije! – rekao je Suhi.
– Onda je u redu – mirno je rekao Komandir i dodao:
– Ne bi ni oni drugačije sa nama.
Sada je stajao ispred mladića tamne kože.
– A gdje ste ovog našli, pobogu?!
– On nema nikakve papire, ne zna govoriti, a svi su crnci muslimani i ovaj je sigurno neki strani špijun – rekao je Surovi.
– Tvoja mama je špijun! – ljutnuo se Komandir.
– Šta je, tu je, Komandire, ionako mu je otišao voz – rekao je Surovi.
– Vežite ih, pa u kamione i svako po jednog da drži na nišanu! – viknuo je odjednom Komandir.
Dvadeset putnika brzog vlaka Beograd – Bar tog dana vezani su žicom i vožnju su nastavili u vojnim kamionima, ne znajući kamo idu i dokle će stići.
Zaustavili su se kraj jedne napuštene škole i tu su ih sve postrojili uza zid u dvorane za tjelovježbene.
– Sve papire, novac, satove, prstenje i sve drugo stavite ispred sebe! – naredio je Komandir.
Kada su to učinili, Komandir je prvog do sebe udario šakom po licu i počelo je batinanje. Svi su kao pomahnitali tukli ove ljude gdje god bi stigli, rukama, nogama, kundacima automata. Dvoranom su odjekivali jauci, lelek, plač, molbe i preklinjanje. Mnogi su se, onako vezani, kao crvi uvijali od bola na podu, a pod je bio sav crven od krvi.
Konstantin je udarao samo kundako, ali bi svakomu poslije toga ostala razvaljena vilica.
Kada je izgledalo da ovi isprebijani zarobljenici neće moći hodati, opet su ih potrpali u kamione i odvezli do jedne spaljene kuće u blizini Drine. Kuća je u prizemlju imala garažu i iz kamiona su u nju provodili po nekoliko ljudi i tamo ih ubijali. Pucao je tko god je stigao i Konstantin je pucao u svaku grupu, a Komandir je jednog zarobljenika koji je pokušao bježati sustigao i zaklao svojom bajunetom.
Kada se vratio, rekao je:
– Tako se to radi! Lako je pucati!
Leševe su odnijeli do obal Drine, jedan po jedan puštali u vodu i motkama ih odgurivali dalje od obale.
U vojarnu su stigli oko ponoći i rečeno je da nitko nikom nikada ništa ne kaže o ovome što su radili tog dana.
A ujutro je dežurni časnik dao Konstantinu ceduljicu na kojoj je pisalo da je njegova Gordana u Arbanascima rodila sina. Konstantin je znao da će mu se sin zvati Luka i zaplakao je.
