Od prvoga biskupa Slovaka Duha do današnjega hercegovačkoga Hrvata
Letimično ću spomenuti po mojem izboru istaknutije biskupe i nadbiskupe na hrvatskom povijesnom tlu i okružju do 18. stoljeća. Počinjem sa zagrebačkom biskupijom osnovanom 1094. kad mađarski kralj postupno zadobiva kontrolu nad hrvatskim pokrajinama.
Prvi zagrebački biskup bio je Slovak imenom Duh (duhovno ime, op., T.T.), vjerojatno postavljen jer će ga domaći lakše prihvatiti kao Slavena i lakše komunicirati s njim.
Prodan (biskup 1172. – 1185.) dovodi u zagrebačku biskupiju templare.
U vrijeme biskupa Stjepana I. posvećuje se prva katedrala Svetoga Stjepana (oko 1217.).
Biskup Stjepan II. možda je u srodstvu sa Stjepanom II. Babonićem, knezom vodičkim i Primorskim banom 1243. – 1249. Sudjeluje u križarskoj vojni Andrije II. u Palestini 1217., Bela IV. ga oslobađa od plaćanja kunovine (porez u krznima kune, uobičajen u Slavoniji), i uplitanja slavonskoga bana u njegove posjede. Istoimeni biskup Stjepan II. završio je pravo u Parizu, vjerojatno kao prvi Hrvat s pariškom diplomom. Prije nego je imenovan biskupom zagrebačkim (1225.), bio je kancelar pustolovnoga viteškoga ugarskoga kralja Andrije II., slabo zainteresiranoga za administraciju i financije. Učeni Stjepan II. doziva pavline, franjevce i dominikance da unutar svojih zajednica organiziraju škole. Nastoji 1242. godine da se zagrebačka biskupija izuzme od Ugarske i sjedini sa splitskom nadbiskupijom. Te godine Bela IV. jedva spašava (uz pomoć Hrvata) živu glavu pred mongolskim Tatarima. Štitio siromahe i kmetove, te ih oslobađao od desetine. Umrije 1242.
Ironijom sudbine, baš će slavonski ban Ivan Babonić biti taj koji će dati kod Blizne skradinske 1322. završni udarac Mladenu II. Šubiću, koji je nastojao ujediniti hrvatske krajeve, ali bio neobuzdana temperamenta i samovoljan. Babonići su vladali i kasnijom zapadnom Bosnom (tzv. “Turska Hrvatska”). U to vrijeme (1303. – 1318.) je biskup zagrebački blaženi Augustin Kažotić iz Trogira. Studirao u Parizu (Sorbonne), u Zagrebu utemeljio katedralnu školu i knjižnicu. Često zbog svoga autoriteta, blagosti i mudrosti bio sudac posrednik među feudalcima. S ambicioznim kraljem Karlom Robertom Anžu(vinskim), koji je vodio ratove u Italiji sukobio se 1318. godine.
Pavao Horvat (iza 1379. – 1386.), osoba od povjerenja kralja Ludovika I., mirovni posrednik Ugarske i Venecije. Zaslužan za prijenos tijela sv. Julijana pustinjaka iz Venecije u Budim. Dolazi na lošu ideju da novi kralj bude Karlo II. Drački (ubijen 1386.), te postaje sa svojom braćom Ivanom i Ladislavom protivnik kralja Žigmunda. Ivan Smilo Bohemus (1386. – 1394.) izrađuje prvi sačuvani popis inventara zagrebačke katedrale.
Godine 1438. biskup zagrebački je Korčulanin Abel Kristoforov.
Kardinal Toma Bakač (1435. – 1521.) izgradio je protutursku Bakačevu kulu. Upravitelj zagrebačke i senjske biskupije, đurski, egerski i ostrogonski nadbiskup, primas (prvi nad biskupima) Ugarske. 1500. kardinal, 1507. latinski patrijarh carigradski.
Značajan u stvaranju protuvenecijanske Cambraiske lige 1513. Njegova rodbina uzima prezime Erdődy. Slijede ga Ivan Bakač Erdődy, te Šimun Erdődy (1511. – 1543.). Šimun Erdődy radi glupost nakon katastrofe mađarske vojske protiv Turaka na Mohačkom polju 1526. godine, za razliku od Kaptola i većine hrvatskoga plemstva (osobito južnoga na Cetingradskom saboru 1527.) podržava za hrvatskoga kralja saborom u Dubravi Mađara slavonskoga roda Ivana Zapolju. Kod opsade Vinodola ubija Ivana Zrinskoga, što stvara trajne razmirice između Zrinskih i Kaptola do smrti Šimunove 1543. godine. Posljedica Šimunove gluposti je i teško razaranje Zagreba od vojske Ferdinanda Habsburga. Treba ga pohvaliti zbog otpora luteranizmu.
Pavao Gregorijanec biskupu je 1550. – 1557., spominjem ga radi Medvednice i Šeniona “Zlatareva zlata”. Juraj Drašković (1564. – 1578.) je iako tvrdi katolik bio za pomirljivost i dijalog s protestantima, sasvim u duhu ekumenizma. Studirao u Krakovu, imao potporu plemića Keglevića (kao i on iz Knina), Jurja Utišenića (Skradin 1482. – Rumunjska 1552., erdeljski državnik, pavlinski prior, biskup varadski), Habsburgovaca. Kao biskup i ban puno učinio na učvršćenju obrane prema Turcima. Komunisti na osnovi činjenice da su vođe Seljačke bune u Zagorju 1573. okrutno ubijeni, nastojali prikazati biskupa Draškovića kao krvoloka. Istina je dapače da je on molio cara Maksimilijana za blag postupak, što istinito tvrdi i hrvatska povjesničarka Nada Klaić, koja je inače bila sklona negirati službenu povijest i uvoditi neortodoksne tvrdnje. Kao ban i biskup upravljao umjereno i pošteno. Zalagao se za djelovanje isusovaca u Austriji, te franjevaca u Innsbrucku.
Nikola Stepanić Selnički bio je 1595. pečuškim biskupom, 1598. i zagrebačkim do smrti 1602. Zagorski plemić. Šimun Bratulić, biskup zagrebački 1607. – 1611. Rođen u Istri (Glavica kraj samostana Sveti Petar u Šumi), glavar pavlina u Lepoglavi i drugi pavlin i prvi Istranin zagrebački biskup. Kao ratnik spasio kod Kanjiže život caru Masimilijanu. Pomogao da isusovci dođu u Hrvatsku i osnuju prvu gimnaziju u Zagrebu 1607. godine.
Zanimljivo prezime ima biskup Franjo Ergelski Hasanović.(1628. – 1637.) Petar Petretić biskup je 1648. – 1667. Rodom iz Žumberka nastoji pravoslavne u Varaždinskom generalatu učiniti unijatima.
Isusovački đak, nastavlja studij na Hrvatskom kolegiju u Beču.
Blizak suradnik bana Nikole Zrinskoga. Dao podići crkvu sv. Franje Ksaverskoga. Utemeljio školu za vezenje crkvenoga ruha, još i danas se za Veliki petak u Prvostolnici prikazuje “Božji Grob”, pleteninu koju je on nabavio. Bio i nadbiskup kaločki 1667.
Biskup plemić i general pavlinskoga reda Martin Borković (1667. – 1687.), umrije u 90. godini. Učinio sv Josipa zaštitnikom Hrvatske, Marijin kip u Remetama nazvao Advocata Croatiae, učvrstio Marijino svetište u Bistrici, isposlovao učilištu u Lepoglavi i Zagrebu dodjeljivanje akademskih stupnjeva. Pokušao spasiti Petra Zrinskoga i Frana Krsta Frankopana. Skroman u životu, potpora siromašnim, oplakan je od svojih vjernika. Pred kraj života i kaločko bački biskup.
Stjepan Seliščević (biskup 1694. – 1703.) predvodio je kaptolske kmetove 1685. u borbi protiv Turaka kod Osijeka 1685. godine.
Senjanin Martin Brajković bio je zagrebački (1703. – 1708.) i senjski biskup (1693.). Smatrao je da Zagreb treba postati nadbiskupija
razdvojena od bačko kaločke nadbiskupije.
Mirko Eszterhazy bio je oslonac i uporište Mariji Tereziji (vlada 1740. – 1780), koju je okrunio za ugarsko hrvatsku kraljicu 1741. godine. Biskup u Vaczu (1706.), Zagrebu (1708. – 1722.) i Vesprimu (1723.).
Zgodno je napomenuti da Zagrebačka biskupija postaje nadbiskupija 1852. godine, zahvaljujući svakako i odanosti Hrvata i bana Josipa pl. Jelačića dinastiji Habsburg. Zgodno je također napomenuti da je danas prvi čovjek rodom iz Hercegovine nadbiskup zagrebački Dražen Kutleša, a među našim svećenicima sve je više Hrvata iz Hercegovine i Janjeva, dubrovačke kolonije na Kosovu. Demografski trend pokazuje se i u kotorskoj i barskoj biskupiji gdje sve češće biskupi bivaju Hrvati iz Hercegovine i Albanci.
Milan Vrbanus piše zanimljiv članak koji se tiče odnosa biskupije zagrebačke, đakovačke te Pečuha. “Borba Pečuške biskupije za crkvenu desetinu u Slavoniji od oslobođenja od osmanske vlasti do 1761.”: »Poslije oslobođenja Slavonije 1691. godine, započelo je na tom području organizacija komorske uprave. Budući je još uvijek trajao rat s Osmanskim Carstvom, Bečki je dvor odlučio uspostaviti dvovlašće na tom području, tako da je veći dio teritorija prepustio vojsci na čelu s glavnim vojnim zapovjednikom generalom Guidom von Starhembergom, a samo manji dio pod upravu službenika Dvorske komore.
Krajem 17. stoljeća započela je u Slavoniji organizacije crkvene uprave. U srednjem vijeku veći dio Slavonije bio je pod jurisdikcijom Pečuške biskupije. U Slavoniji je krajem 17. stoljeća započela borba za župe između Zagrebačke i Bosanske biskupije.
Krajem 17. stoljeća u Slavoniji su se pojavili problemi oko prava na ubiranje crkvene desetine. Bečki dvor, odnosno Dvorska komora smatrao je da je Slavonija osvojena oružjem, pa da desetina pripada Habsburškoj Monarhiji, odnosno Dvorskoj komori, kao instituciji koje vodila brigu o državnim financijama. . S vremenom su pečuški i zagrebački biskupi započeli prikupljanje desetine u župama koja su bili pod njihovom jurisdikcijom. Takva situacija glede male desetine u Slavoniji ostala je sve do 1761. godine, kada je Virovitička županija, po nalogu kraljice Marije Terezije, sazvala sastanak predstavnika vlastelinstava te predstavnika Pećuške, Zagrebačke i Bosanske biskupije. Njihov sastanak rezultirao je dogovorom oko prava na ubiranje crkvene desetine, koji je u studenom 1761. godine kraljica Marija Terezija doradila te ga kao takvog prihvatila. S takvim se rješenjem konačno suglasio i barun Prandau, koji je bio najveći protivnik takvog uređenja prava na ubiranje crkvene desetine.«
(Nastavak slijedi)
