Ja sam danas u školi rekao da sam Hrvat!
(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.
Ivan Balenović
Na polugodištu, u Novom Sadu, Igor prvi put dotad nije ocu pokazao svoju đačku knjižicu, tvrdeći da ih nitko u školi nije dobio, ali da je sve u redu i da on nema nijednu jedinicu. Bila su luda vremena, Marko mu je vjerovao, a imao je i sam svojih problema na poslu i na sve strane. A kada je poslije polugodišta namjeravao ipak otići do Igorove škole, Igor mu je jednoga dana, došavši iz škole, još s vrata rekao:
– Dule, ja sam danas u školi rekao da sam Hrvat!
– Je li to netko od tebe tražio? – pitao ga je Marko iznenađeno.
– Pa, nije, ali sjećaš li se kada sam te još u drugom razredu pitao što sam ja?
– Da. I pričao sam ti o mojoj obitelji i obitelji tvoje mame, pa si konstatirao da si Hrvat.
– Točno. A znaš li zašto sam te to pitao?
– Pa, sve donedavna takve stvari nisu potencirane i nisu izgledale važne, a onda si vidio da se svi prebrojavaju i, kako nikada o tome nismo razgovarali, nisi ni znao što si, pa si me pitao.
– Nije u tome problem. Problem je što su me još tada u školi pitali šta sam, a ja sam tada rekao da sam Srbin.
– Kako ćeš reći da si Srbin ako nisi znao što si?! – bio je Marko još više iznenađen i u istom trenutku uznemiren, jer je naslućivao da će stvari s Igorom u školi od danas krenuti naopakim putem.
– Pa, svi su moji u razredu, osim nekoliko Mađara, rekli da su Srbi i ja sam mislio da sam onda i ja Srbin. Tada sam jedino znao da nisam Mađar, a kada sam došao kući pitao sam tebe što sam.
– A zašto si danas rekao da si Hrvat?
– Pitali su me za Vesnu. Nisam mogao lagati, a i dosta mi je toga da slušam što pričaju o nama Hrvatima i da gledam što rade od nas.
– Mogao si se strpiti još koji mjesec. Znaš li da je sada došlo u pitanje da završiš razred? Ionako si popustio u učenju.
– Znam, ali pokušat ću svakako završiti razred. Samo ti nemoj praviti neke probleme u školi. Molim te, nemoj za sada ići tamo.
– Neka ti je Bog na pomoći – nije mu ništa drugo znao kazati Marko u tom trenutku.
Od toga je vremena Igor drugi dječak. Uozbiljio se, počeo je više i učiti, a manje izlaziti, iako je njegova glazbena skupina, u kojoj je svirao gitaru, počela nastupati po zabavama. Marko ga je bodrio i stalno ga pitao o problemima u školi, pomišljajući da, pokraj Igorove zamolbe da ne ide tamo, svejedno ode i razgovara s Igorovim razrednikom, s ravnateljem škole, ili s psihologom. Onda je shvatio da bi Igor zbog toga zaista mogao imati samo još većih problema, a i obećao mu je da ne će ići u školu. Po Igoru se, međutim, vidjelo da je svaki dan sve neraspoloženiji i da će tu neku svoju bitku izgubiti.
I, početkom lipnja je Igor došao iz škole sav pokunjen i rekao ocu da ga je pozvao ravnatelj škole na razgovor, a Marku je iz sinovljeva pogleda sve bilo jasno.
Ravnatelj je bio preljubazan, jer je očekivao Markovu žestoku reakciju na ono što mu je imao namjeru priopćiti. Pokazao je prvo Igorove ocene u dnevniku i, sve se nekako ispričavajući, objašnjavao Marku da se toliko jedinica ne može ispraviti do kraja školske godine, koji je posve blizu, a što je značilo da Igor ne će završiti razred. Kako je Marko samo šutio, ravnatelj je produžio govor u još ljubaznijemu tonu savjetujući da je najbolje Igora ispisati iz škole prije svršetka školske godine, sa čime će se izbjeći svjedodžba, kao službeni dokument iz kojega se vidi da je Igor ponavljač.
– Tim više trebate to učiniti, jer se vaš sin ne će moći upisati ponovno u treći razred u ovoj školi. Mi ga nikako ne ćemo moći primiti, jer pokraj ovakvih ocjena i njegovo je vladanje postalo krajnje neprimjereno. Ja ne znam što se događa s vašim sinom, ali to je nepodnošljivo…
– Od kada Igor ima tolike jedinice? – bilo je jedino što je Marko upitao nesretnoga direktora.
– Od polugodišta! On je od tada problematičan i u vladanju.
– Znate, to je familijarno! – nasmijao se Marko. – I Igorov djed i ja smo u tim godinama u školi imali posve iste poteškoće.
Direktor ga je gledao zbunjeno, ne vjerujući da će Igorov otac tako lako prihvatiti ono što mu je upravo priopćio.
– Kada mogu ispisati sina? – upitao je Marko ravnatelja dok se ovaj još nije pribrao.
Čovjek je poskočio sav ozaren i skoro je uskliknuo da se to može srediti odmah. Odveo je Marka iz zbornice u svoj ured i tamo mu dao potpisati već pripremljeni papir.
Vesni je Marko isti dan javio da će dovesti baku i Igora u Osijek već za nekoliko dana. Odmah je odgovorila da se čudi njihovom iznenadnom dolasku i pitala je kako je to moguće prije kraja školske godine, ali da se jako raduje i da ih željno čeka.
Međutim, kada je Marko otišao na carinu u Novom Sadu pitati kako stoji s time da u Hrvatsku, uz majku i sina, bespovratno odnese autom i nešto njihovih stvari, ispitivali su ga do tančina i rekli mu da prvo treba pribaviti potvrdu iz Hrtkovaca o kojima je stvarima riječ, te da u njoj stoji da su u pitanju osobne stvari u vlasništvu osoba koja nepovratno prelaze granicu.
Skoro su tri tjedna trebala proći da njih troje, sa svim papirima i ocarinjenom robom, konačno krenu za Osijek. Zbrka je nastala i s majčinom odjavom iz Novog Sada, jer se već odjavila iz Hrtkovaca prije nekoliko mjeseci i po svemu je trebala odavna biti u Hrvatskoj, a ne u Novom Sadu. Problem je bila i Igorova odjava, ali najveća poteškoća su bile knjige, koje Marko u Mjesnoj zajednici u Srbislavcima nije ni naveo, jer je mislio da to i nije nužno. Knjige su tako ostale u Novom Sadu. A najmanje je problema Marko imao na samome startu oko ganjanja papira, odnosno tamo gdje je očekivao da će ga najviše zavlačiti, u Srbislavcima! Kada je otišao onamo s popisom stvari koje njegova mati i sin nose u Hrvatsku, bez ijednog pitanja su mu izdali potvrdu koju je tražila carina.
Vesna je već bila zabrinuta što se to s njima događa, a oni su konačno tek u utorak dvadest i peti lipnja, rano ujutro, s papirima i štambiljima novosadske carine, u Markovom starome ,,jugu”, natovareni preko glave, napustili Novi Sad.
I ovoga su puta morali u Hrvatsku preko Mađarske, ali su sada išli na prijelaz kod Bačkoga Brega, jer su imali papire iz kojih se vidjelo da Igor i baka odlaze u Hrvatsku, odnosno u Osijek, nepovratno, a Marko ih samo vozi i vraća se nazad. Svejedno su pomalo strepili što će biti na svakome od četiri nadzorna carinska punkta, jer su još uvijek upravo na Osijek povremeno padale granate, a to da je taj grad obranjen osobito je iritiralo srpsku stranu. S druge strane, Hrvate je iritiralo što Srbi još uvijek iz Baranje granatiraju grad i nadaju se da će ga jednog dana ipak napasti i zauzeti, a Mađare je iritiralo sve u vezi srpsko-hrvatskoga iritiranja i protrčavanja tamo-amo raznih nesretnika kroz njihovu zemlju, a osobito često ilegalno i poduže zadržavanje izbjeglih i s jedne i s druge strane.
Na prijelazu kod Bačkog Brega na srpskoj strani, bili su potpuno sami, i dok su prilazili rampi počelo se već sakupljati carinsko osoblje. Selidbe Hrvata iz Vojvodine su jenjavale i ovdje nije više bilo prometa. A na tome su prijelazu za carinike postavljeni mladići koji su, iz bilo kojih razloga, upravo došli s ratišta. Po licima i stavu s oružjem vidjelo se da su u stanju napraviti svašta, osobito svojim najvećim neprijateljima, Hrvatima. Sada im je još bilo i dosadno, a iz prve im je bilo jasno da se pred njima pojavio pretovareni „jugo“ s troje „zakašnjelih“ Hrvata, izbjeglica iz Vojvodine.
– Vaše isprave! – rekao je prvi koji je prišao Markovom otvorenom prozoru od automobila, s automatom u jednoj ruci, u položaju ,,na kuku”, a kada je vidio papire rekao je:
– Bežite za Osek, a?! Iz Srbislavaca! To volim da vidim. Izlazite napolje!
Izašavši, sve su činili šutke, znajući da bi ove momke svaka riječ mogla samo još više razdražiti. Marka, Igora i baku su, u isto vrijeme, po jedan carinik na svakog, vrtili u mjestu i opipavali nemaju li oružje. Onda su rekli da stanu po strani i počeli su pretresati auto. Sve su izvukli van bez mjere i reda.
Kako nisu našli ništa oko čega bi mogli praviti poteškoće, ostalo im je još jedino provocirati.
– A čim stignete prijeko, vas ćete dvojica u ,,zenge”, a? – pitao je jedan pokazujući na Marka i Igora i svi su se licemjerno cerekali.
– Matori se vraća – rekao je onaj kod kojeg su bili papiri.
– Vidi, vidi, Rvatu je dobro u Srbiji! – prišao je drugi Marku, zagledajući ga pomno.
– Šta misliš, može li se tako neki Srbin iz Rvatske šetati preko granice i birati stranu, a, matori? – unio mu se u lice treći. – A da mi tebe ne pustimo preko grane?
– Mati je stara, a sin nije punoljetan i oni ne mogu voziti auto – prozborio je Marko posve tiho i mirno.
– Ne moraju oni autom, neka idu pešice! – rekao je četvrti i to je trebala biti dobra šala, pa su se svi opet glasno smijali i tako se malo odragovoljili.
– ‘Ajde, kupite te vaše prnje i bež’te u lijepu vašu materinu! – rekao je na kraju ,,glavni” i vratio im isprave.
Žurno su pokupili stvari razbacane oko auta i zaprašili k mađarskoj carini.
Mađari su im i ovdje i poslije, kod već spomenutoga Dravaszabolcsa, prema hrvatskoj granici, samo šutke uzeli papire i poslije duljeg, neobjašnjivog čekanja, vratili ih uz prezrive poglede i geste.
Putovanje kroz Mađarsku je bilo mirno i slično prolasku kroz Vojvodinu, uz jedino zanimljivi prijelaz trajektom preko Dunava kod Mohača.
Oko dva sata poslijepodne prešli su Dravu kod Donjega Miholjca i tu su prvi puta stupili na tlo nove države Republike Hrvatske. Marko nije mogao opisati taj trenutak mješavine nevjerojatnoga zadovoljstva što su najteže prepreke iza njih i još uvijek velike neizvjesnosti kako će se sve ovo do samoga kraja završiti za njegovu djecu i njegovu majku.
Hrvati su im također uzeli sve papire bez puno priče i izgleda da su već tada sve njihove podatke unijeli u računalo, a najviše je Marka iznenadilo kada su na njegovo pitanje što da čini s jugoslavenskim tablicama sa crvenom zvijezdom petokrakom i oznakom Novog Sada rekli da slobodno vozi za Osijek.
Putom su im mnogi ablendirali i trubili, a neki su radosno gestikulirali i pokazivali uzdignuta dva prsta. Očito su svi znali da tim smjerom dolaze hrvatske izbjeglice u pretrpanim automobilima s automobilskim registracijama vojvođanskih gradova.
