Biće savršeno u moći, mudrosti i dobroti koje se štuje
Neki filozofi smatraju da se postojanje Boga toliko ‘jasno vidi’ da je zapravo samorazumljivo. Ako je postojanje Boga samorazumljivo, nema svrhe pokušati ga pokazati argumentom. Stoga moramo početi s pitanjem je li postojanje Boga zapravo samorazumljivo.
Uvod u ovu seriju postavio je korak po korak proces kojim ljudski um može doći do određene spoznaje da je sve što je za naše uvjerenje predložio nastavni autoritet Katoličke crkve istinito.
Prvi korak u ovom procesu je spoznati da Bog postoji kroz spoznaju koju naša osjetila stječu od svijeta oko nas. To je korak o kojem govori sveti Pavao, u svojoj poslanici Rimljanima:
Jer nevidljive stvari o njemu, od stvaranja svijeta, jasno se vide, shvaćene po stvarima koje su stvorene; Njegova vječna moć također, i božanstvo. (Rim 1:20)
Neki filozofi smatraju da se postojanje Boga toliko “jasno vidi” da je zapravo samorazumljivo. Drugi su smatrali da Božje postojanje treba pokazati filozofskim argumentom.
Ako je postojanje Boga samorazumljivo, nema svrhe pokušati ga pokazati argumentom.
Stoga moramo početi s pitanjem je li postojanje Boga zapravo samorazumljivo.
Što je Bog?
Kada postavljamo pitanje “postoji li Bog?” pretpostavljamo da riječ “Bog” ima općeprihvaćeno značenje. Ako se to ne dogodi, ne može se održati korisna rasprava o pitanju.
Većina ljudi, bez obzira prepoznaju li Njegovo postojanje ili ne, razumiju riječ “Bog” kako bi označili vrhovno biće koje je stvorilo svemir i vlada nad njim.
Rječnik Merriam-Webster, na primjer, pruža sljedeću definiciju riječi “Bog”: Vrhovna ili krajnja stvarnost: kao što su: Biće savršeno u moći, mudrosti i dobroti koje se štuje (kao u judaizmu, kršćanstvu, islamu i hinduizmu) kao stvoritelj i vladar svemira.
Takva ideja o Bogu je sve samo ne univerzalna u ljudskoj povijesti. Monoteističke religije najjasnije izražavaju tu ideju, ali politeističke religije često zadržavaju vjeru u vrhovnog Boga koji leži iza drugih bogova, a često jedan od mnogih bogova ima neke karakteristike vrhovnog boga. Panteističke religije identificiraju stvaranje s vrhovnim bićem. I, kada ateist izjavi da ne vjeruje u Boga, mora imati na umu neku predodžbu o Bogu, inače bi izjava bila besmislena.
Općenito, bez obzira na naša različita uvjerenja, riječ “Bog” ima prihvaćeno značenje i to je ono što omogućuje filozofsku raspravu o Njegovom postojanju.
Ne sugerira li sve to da je vjerovanje u Boga nekako instinktivno ili samorazumljivo?
Je li postojanje Boga samorazumljivo?
Istina je samorazumljiva kada se odmah i intuitivno prepozna. Sveti Anselm (oko 1033-1109) smatrao je da je postojanje Boga samorazumljivo i iznio je to gledište u svom poznatom “ontološkom argumentu”.[1] Ostale verzije ovog argumenta predstavili su kasniji filozofi kao što su Descartes (1596-1640) i Leibniz (1646-1716).
Sveti Toma Akvinski (oko 1225.-1274.), s druge strane, smatrao je da nam postojanje Boga nije samorazumljivo. To jest, nije nam odmah i intuitivno poznato, bez daljnje racionalne demonstracije.
St. Thomas objašnjava: “Nitko ne može mentalno priznati suprotno od onoga što je samorazumljivo.”[2] To jest, ne možemo u mislima zabavljati ideju koja je suprotna samorazumljivoj istini.
Na primjer, naše postojanje je samorazumljivo. Ne možemo ni pokušati mentalno priznati ideju “ne postojim”, a da nismo svjesni da razmišljamo i stoga moramo postojati.
Slično tome, samorazumljivo je da je “cjelina veća od njezinih dijelova”. Zamislite pizzu narezanu na kriške. Možete zamisliti cijelu pizzu izrezanu na četvrtine. Međutim, ne možete mentalno priznati ideju da bi cijela određena pizza zapravo mogla biti manja od jedne četvrtine iste pizze. Očito je da to nije tako.
Sveti Toma pita možemo li priznati suprotno od ideje “Bog postoji” i zaključuje da možemo. On piše:
Suprotno od teze ‘Bog je’ može se mentalno priznati: ‘Budala reče u svom srcu, Nema Boga’ (Psalam 53,2). Stoga, da Bog postoji nije samorazumljivo.
Sveti Toma primjećuje stvarnost da postoje ljudi na svijetu koji ne vjeruju u Boga. Sama činjenica da je moguće da ljudska bića vjeruju da Bog ne postoji pokazuje da čovječanstvu nije samorazumljivo da Bog postoji.
Međutim, to nije tako jednostavno. Sveti Toma dalje objašnjava da nešto može biti samorazumljivo na dva načina: (i) “samo po sebi, ali ne i nama” i (ii) “samo po sebi i nama”.
Samo prema drugom načinu Božje postojanje nije samorazumljivo.
Kako znati je li izjava samorazumljiva ‘sama po sebi’?
St. Thomas piše: Prijedlog je samorazumljiv jer je predikat uključen u bit subjekta, kao “Čovjek je životinja”, jer je životinja sadržana u suštini čovjeka.
Na prvi pogled ova rečenica može izgledati komplicirano, ali kada se objasni značenje nepoznatih pojmova, postaje mnogo jasnije:
- Prijedlogje izjava koja nešto potvrđuje ili negira, a sastoji se od subjekta i predikata. U ovom slučaju: “Čovjek je životinja.”
- Predmetgore navedene rečenice je “Čovjek”.
- Predikatje onaj za koji se tvrdi da je subjekt, u ovom slučaju, “životinja”.
- Suštinastvari je temeljna definicija onoga što jest. Na primjer, suština čovjeka je “racionalna životinja”. “Racionalna životinja” razlikuje čovjeka od drugih životinja (koje su životinjske, ali nisu racionalne) i anđela (koji su racionalni, ali nisu životinje).
Sada ćemo prepisati prvi dio gore navedene izjave Svetog Tome, koristeći ove izraze:
“Čovjek je životinja” je samorazumljiv jer je “životinja” uključena u “racionalnu životinju”, što je suština “čovjeka”.
To jest, budući da je čovjek po definiciji “racionalna životinja”, samorazumljivo je da mora biti životinja.
S druge strane, nije samorazumljivo da, na primjer, muškarac ima smeđu kosu, žena je vrlo visoka ili dječak ima dobar vid. Te stvari nisu dio suštine “čovjek”. Određena “racionalna životinja” može imati crvenu kosu, biti vrlo kratka ili imati loš vid.
Kako znati je li izjava samorazumljiva ‘sama po sebi i nama’
Nije slučaj da će izjava koja je samorazumljiva “sama po sebi” zapravo biti samorazumljiva “nama”.
To je zato što suština subjekta ili predikata možda nije svima poznata.
Drugim riječima, ako netko nije znao ispravne definicije “čovjeka” i “životinje”, možda mu ne bi bilo samorazumljivo da je čovjek životinja. Međutim, to bi samo po sebi ostalo “samorazumljivo”.
Na to sveti Toma misli kad piše: Ako su, međutim, ovdje neki kojima je suština predikata i subjekta nepoznata, prijedlog će biti samorazumljiv sam po sebi, ali ne i onima koji ne znaju značenje predikata i subjekta prijedloga.
Postojanje Boga je samorazumljivo ‘samo po sebi, ali ne i nama’
U prijedlogu “Bog je”, “Bog” je subjekt i “jest”, kao što postoji, predikat. Sveti Toma tvrdi da je izjava “Bog jest” samorazumljiva “sama po sebi” jer je “Bog njegovo vlastito postojanje kao što će se dalje pokazati”. Sveti Toma govori o zaključku da je Božja suština Njegovo postojanje; ne postoji razlika između “suštine” i “postojanja” u Bogu.
Međutim, gornja izjava nam nije samorazumljiva. To je zaključak postignut daljnjim provođenjem procesa zaključivanja (stoga ne brinite ako ga trenutno ne razumijete). Samo je osoba koja je shvatila da je suština Božja identična Njegovom postojanju, koja razumije da je predikat “[postoji]” nužno uključen u temu “Bog”. Stoga nam postojanje Boga, iako samorazumljivo samo po sebi, nije samorazumljivo.
Čovjekova težnja prema Bogu
Sveti Toma smatra da ljudi imaju opću i zbunjenu predodžbu o Bogu, iako nam njegovo postojanje nije samorazumljivo. To je zato što je Bog usmjerio ljudsku prirodu prema svom konačnom kraju, a to je sreća i zato, u konačnici, Bog. St. Thomas piše:
Spoznaja da Bog postoji na općeniti i zbunjeni način usađena je u nas prirodom, u mjeri u kojoj je Bog čovjekovo blaženstvo.
Čovjek teži sreći, a time i prema Onome koji je naše krajnje blaženstvo. Stoga je sveti Augustin mogao napisati, tim poznatim riječima iz svojih ispovijedi: “Ti si nas učinio za sebe, Gospode, i naše srce je nemirno dok ne počiva u tebi.”
Međutim, to opće i zbunjeno znanje o Bogu – iako uvelike objašnjava raširenost vjerovanja u Boga o kojem se ranije raspravljalo – nije isto što i jasno određeno znanje o Božjem postojanju. Kao što sveti Toma objašnjava:
To, međutim, ne znači apsolutno znati da Bog postoji; kao što znati da se netko približava nije isto što i znati da se Petar približava, iako se Petar približava; Za mnoge postoje oni koji zamišljaju da je čovjekovo savršeno dobro koje je sreća, sastoji se u bogatstvu, a drugi u zadovoljstvima, a drugi u nečem drugom.
Ako želimo sa sigurnošću znati da Bog postoji, moramo to nastojati pokazati racionalnim argumentom, od stvari koje su sigurno poznate našim osjetilima.
No, je li ljudski razum adekvatan za zadatak pokazivanja da Bog postoji? To je pitanje koje ćemo razmotriti u sljedećem nastavku ove serije.
Bilješke:
| ↑1 | Detaljna rasprava o čuvenom ontološkom argumentu Sv. Anselma bi nas ovdje izbacila iz kolosijeka. Ukratko, međutim, ide kako slijedi: Ideja o Bogu koju svi ljudi drže je “ono od čega se ništa veće ne može misliti”. Ono što postoji u stvarnosti veće je od onoga što je samo koncept u umu. Stoga, budući da je “Bog ono od čega se ništa veće ne može misliti”, on mora postojati u stvarnosti. Argument svetog Anselma kritizira ga otkad ga je prvi put predložio i katolički filozofi su ga sve samo ne univerzalno odbacili. Glavni problem je u tome što samo zato što se nešto može zamisliti u umu kao najveće u logičkom poretku ne dokazuje da postoji u stvarnosti. |
| ↑2 | St. Thomas Aquinas, ST, I. q.2 a.1. Svi citati iz Sv. Tome su iz ovog članka Summa Theologica. |
