Dirljiv oproštaj ili izvješće o radu?
Kao dobar pazikuća, ravnatelj mora braniti svoj dom kako zna i umije, što on i čini u intervjuu za Večernji list od 29. siječnja 2024. Na slici ravnatelj Instituta za hrvatski jezik silazi stubama, a ne penje se, i gleda prema gore kao da ga je tko zazvao pa mu veli „doviđenja“. Slika izražava simboliku koju će valjda bolje pojasniti novinarka Lana Kovačević, intervjuistica Večernjega, ili tko drugi. Što to znači, oproštaj ili završno izvješće o radu?
Zakon o hrvatskom jeziku
Ravnatelj Instituta uporno je nastupao u javnosti kao protivnik Matičine inicijative za usvajanje Zakona o hrvatskom jeziku, a ispada da je svoje mišljenje promijenio (i to treći put) kad je vlast poduprla Zakon. To nije prvi, a vjerojatno ni posljednji slučaj u kojem ravnatelj mijenja svoja stajališta u javnosti, što govori o nestabilnosti i nepouzdanosti u izlaganjima, polazeći od trenutačne jezične situacije i jezične politike. Pokušao je pojasniti svoje stajalište, ali čini mi se kasno i neuvjerljivo. Bio je odmah protiv Zakona, koji tada još nije bio objavljen. Među novijim sadržajima na službenim Institutovim mrežnim stranicama nalazi se preporuka u svezi s nazivom pokreta u Jemenu i vijest da će austrijska pokrajina Štajerska uvesti hrvatski jezik, a o usvajanju Zakona o hrvatskom jeziku u Saboru – ništa, kao da ga i nema. Usput, o nazivima pripadnika pokreta u Jemenu možemo pročitati i drugo mišljenje u članku Zdravka Gavrana na portalu Hrvatsko nebo (v. OVDJE).
Važnost lektorske službe
U jednom dijelu razgovora ravnatelj posebno pozdravlja doradu Zakona u cilju izostavljanja kaznenih odredaba i ističe posebnu važnost lektora. Ravnatelj daje naslutiti da je to predložila baš Vlada, a ne struka ili pojedini stručnjaci u službenim ustanovama ili resorima. Tko je to pak učinio, ravnatelj ne objašnjava, samo naglašava da toga nije bilo u Matičinu prijedlogu. Vladin zakonski prijedlog očito nije isto što i nacrt Matice hrvatske. U Zakonu, ako je stvarno zakon, nema mjesta za opisivanje i propisivanje rada lektora jer je riječ o pravnom, zakonodavnom tekstu, a ne o postojanju i radu lektorskih služba. Bez obzira na sve to, skrenut ćemo pozornost na službeno pisanje pojedinih obavijesti na institutskim mrežnim stranicama. Navest ćemo samo dva primjera. U jednom od njih piše: „Institut za hrvatski jezik obavezuje se pružati zaštitu osobnim podatcima kupaca…“ (v. OVDJE), a u drugom primjeru: „Ovaj je hrvatski diplomatski uspjeh osobito važan jer je pokazatelj kako ima prostora za nadu da je ovo samo prvi korak ka cjelovitom rješenju…“ (v. OVDJE).
Nije jasno obavezuje li se Institut ili obvezuje jer je prema njihovu pravopisu: „neobavezan > neobvezatan, neobavezno > neobvezatno, neobavezujuće > neobvezujuće“ (v. OVDJE). Kad u normi jednoga jezika za isto mjesto konkuriraju dvije istoznačnice, onda će jedna od njih ugroziti drugu, smanjiti joj učestalost porabe ili ju u potpunosti istisnuti iz jezika. Tako je npr. turcizam bubreg u potpunosti istisnuo starohrvatsku riječ ledvina za taj tjelesni organ. Grecizam hiljada bio je u štokavaca na dobru putu da istisne sveslavensku riječ u značenju tisuća pa je tako pjesnik Dobriša Cesarić u pjesmi Slap napisao „I sja i dršće u hiljadu šara“ namjesto u tisuću šara. U doba socijalizma mnogi su partijaši radije rabili riječ progres namjesto riječi napredak jer su mislili da djeluju učenije u odnosu na slabo obrazovanu radničku klasu čiji su rad izrabljivali. A što se tiče riječi obvezan i obavezan, obvezati i obavezati, obvezivati i obavezivati, obvezujući i obavezujući, neobvezan i neobavezan, objašnjenje je sljedeće. Nekada je u štokavštini postojao prijedlog obъ s ultrakratkim otvornikom (vokalom) na kraju, koji je zbog te pozicije otpao pa je ostao samo ob. Taj se prijedlog i danas nalazi u nekim čakavskim govorima i u slovenskom standardnom jeziku. Prijedlog obъ je u suvremenoj štokavštini i u hrvatskom standardnom jeziku postao samo predmetak (prefiks), npr. vezati obъ > obъvęzati > obvézati. Iz toga je vidljivo da je ultrakratki stražnjojezični otvornik (vokal) ъ bio između dvousnenoga glasa b i usnenozubnoga v, dvaju glasova koji se tvore u prednjem dijelu usne šupljine, prvi pomoću usana, a drugi pomoću usana i zuba. Naglasak je bio u predzadnjem slogu pa nije mogao pomoći glasu ъ da ostane u sustavu gore navedenih riječi. Ultrakratki vokali u slabu položaju ispadali su iz sustava, rijetko kad su zamjenjivani drugim otvornicima (vokalima). U glagola obъvęzati otvornik (vokal) ъ je u slabu položaju pa je zbog artikulacijskih razloga ispao. Budući da je suglasnička skupina -bv- teška za izgovor, jer su u slijedu dva labijalna glasa, u štokavštini, a tako je i u srpskom standardnom jeziku, između suglasnika b i v, u gore navedenih primjera, nekadanji poluotvornik (poluvokal) ъ se vokalizira i zamjenjuje otvornikom (vokalom) a. Zaključno, u normi hrvatskoga standardnoga jezika ne mogu supostojati riječi obvezan i obavezan, pridjev obvezan činjenica je hrvatskoga jezika, a obavezan činjenica srpskoga jezika. Tako i ostale riječi ovdje navedene. Ako imaju prefiks ob , idu u hrvatski standardni jezik, ako pak imaju prefiks oba-, idu u srpski standardni jezik. Istaknuti primjer obavezuje na početku ovoga odjeljka zapravo je srbizam u hrvatskom standardnom jeziku, kao i svi primjeri koji počinju prefiskom oba- Zanimljivo je, međutim, da u srpskom Zakonu o odbrani iz 2007. i Zakonu o Vojsci Srbije iz 2007. imamo samo svezu vojni obveznik, a ne vojni obaveznik, ali u drugim primjerima samo obaveza, obavezan, obavezati …
U izrazu ka cjelovitom rješenju tri su pogrješke. U Institutovoj Hrvatskoj školskoj gramatici piše sljedeće: „Prijedlog k navezuje se i glasi ka kad stoji ispred riječi koja počinje glasom k, g ili h: ka gradu, ka kući, ka hramu“ (v. OVDJE). To je sve točno, pa ako su to napisali, zašto se toga ne drže? I prijedlog k je u prošlosti imao ultrakratki otvornik (vokal) ъ na kraju riječi. Budući da je ъ bio u slabu položaju, otpao je osim ispred riječi koje su počinjale velarnim suglasnicima k, g, h u kojima je zamijenjen otvornikom (vokalom) a. Ispred riječi koje počinju otvornicima ili nevelarnim suglasnicima u hrvatskom jeziku piše se i govori samo k, npr. k autu, k bratu, k majci… U srpskom standardnom jeziku redovito se prijedlog k piše i izgovara kao ka, npr. hrvatski: k cilju, srpski: ka cilju. Isto je i s prijedlogom s, npr. hrv.: s majkom, srpski: sa majkom. U istaknutom primjeru ka cjelovitom rješenju prijedlog ka je dakle srbizam. Pridjev cjelovitom dativ je jednine srednjega roda. Hrvatski su jezikoslovci u drugoj polovici 19. st. propisali za redne brojeve, određene pridjeve i pridjevske zamjenice obvezne oblike s nastavkom -oga ili -ega u gen. jd. m. i s. roda (npr. velikoga, vrućega), za dativne oblike propisali su one s nastavkom -omu ili -emu (npr. velikomu, vrućemu), a za lokativne oblike nastavak -om ili -em (velikom, vrućem). I u drugim slavenskim jezicima nastavci za genitiv i dativ takvih su riječi trofonemski, a za lokativ dvofonemski jer je završni ultrakratki otvornik (vokal) u svih u tom padežu otpao zato što je bio u slabu položaju. Glede porabe padežnih oblika u navedenih vrsta riječi norma hrvatskoga jezika bila je čvrsta do konca 19. st., kad su na jezičnu scenu stupili vukovci koji su davali prednost rješenjima iz narodnih štokavskih govora. Od tada pa do danas za padeže rednih brojeva, određenih pridjeva i pridjevskih zamjenica postoje dvojni nastavci, npr., za gen. jd. -oga i -og, -ega i -eg; za dat. jd. -omu i -om, -emu i -em; te za lok. jd. -ome i -om, -omu i -emu, -em. Toliki broj padežnih nastavaka znači normativni nered. U gen. jd. treba biti nastavak -oga (-ega), u dativu -omu (-emu), a u lok. -om, -em. U izrazu ka cjelovitom rješenju još je jedna pogrješka. Naime, pisac toga teksta ne razlikuje uporabu i značenje neodređenih i određenih pridjeva. Za neodređene pridjeve pitanje je kakav, a za određene koji pa je umjesto ka cjelovitom rješenju trebalo napisati k cjelovitu rješenju.
Ugroza
S jedne strane ravnatelj tvrdi da hrvatski jezik nije ugrožen, s druge pak strane tvrdi da su „prvi upozorili hrvatsku političku i širu javnost na otimanje dijela hrvatskoga jezika u Subotici proglašenjem zasebnoga bunjevačkoga govora“ ili „prvi su upozorili i javno izrazili velikosrpskom književno-jezičnom posezanju za dubrovačkom književnošću“ te „prvi su bili i najglasniji u osudi srbijanskih udžbenika za srpski jezik u kojima se negira postojanje hrvatskoga jezika“. Ako to nije ugroza, što je onda ugroza i zašto onda uopće treba reagirati? Pri tom, Institut nije službeno pismeno reagirao na svojim mrežnim stranicama na ukinuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika ili službeno na Deklaraciju iz 2017. o tzv. zajedničkom jeziku. Osim toga, proizlazi da ne postoje izjave Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika pri HAZU (v. OVDJE).
Besplatan pravopis
Već odavno subesjednik (sugovornik) govori jednu te istu mantru da je Institutov pravopis besplatan, a njegov bivši šef da je izrađen „bez ijedne kune troška“. Za taj je pravopis Institut od bivšega ministra dobio obilnih 200.000 kuna (v. OVDJE, Znanstvene knjige, Dokument – Pregled financijske potpore znanstvenim knjigama i visokoškolskim udžbenicima – 2012. – 2018.).
Je li onda akcija izlaska pravopisa besplatna, ili je riječ o trošku poreznih obveznika? Ispada da se prije na pravopisima „vrtjela basnoslovna zarada“, kako kaže subesjednik u razgovoru, a na Institutovu pravopisu uopće nema zarade. Uz to stalno naglašava da „od tada do danas nije objavljena nijedna pravopisna knjiga“. Stvara se dojam da je bivši posebni savjetnik predsjednika Vlade za kulturu ili ministar obrazovanja nekomu predložio pisanje novoga pravopisa i obećao brda i doline u vidu novca i odobrenja za uporabu u školama, pa i daljnju zaradu na pravopisu, a novi autor ili autori odbili su taj vrijedni prijedlog. I još, jesu li jedinstveni školski pravopis i svi priručnici koje je Institut izradio za maturu i kojima se hvali razlogom tako zabrinjavajuće loših rezultata iz hrvatskoga jezika na ovogodišnjoj maturi? I bivši je ministar u svojem oproštajnom pismu javnosti naglasio svoje posebne zasluge, a jedna je od tih zasluga, koju je podcrtao – izlazak Institutova pravopisa.
Zasluge
Subesjednik smatra da je on uz „pomoć svojih kolega uspio od relativno slabo vidljivoga i tromoga Instituta stvoriti modernu, funkcionalnu i izrazito učinkovitu ustanovu, čiji su zaposlenici vrlo motivirani, predani radu i usmjereni na dobrobit hrvatskoga jezika“. Znači li to da je Institut prije bio slabo vidljiv i trom, nemoderan, neučinkovit i nefunkcionalan, a baš s dolaskom novoga ravnatelja Institut je postao dobro vidljiv, vrlo aktivan, funkcionalan i učinkovit kao nikada u svojoj bogatoj povijesti? Ili možda prijašnji i mnogi sadašnji znanstvenici tada nisu bili „predani svojemu radu” ili nisu bili „usmjereni na dobrobit hrvatskoga jezika i cijeloga hrvatskoga društva”? Zanimljiva je usporedba s djelatnošću prijašnjih ravnatelja i institutskih suradnika. Sve u svemu, razgovor je nalik na oproštaj ili izvješće o provedenom radu. Ili je to možda najava za novi mandat, nakon dvanaest godina ravnateljstva?
