U ovom svijetu trebamo dati veću važnost tišini, ne kao fizičkom fenomenu odsutnosti zvukova, već kao ontološki fenomen radikalnog etičkog poštovanja prema sugovorniku
S profesorom dr. sc. Lenartom Škofom, filozofom i religijskim čovjekom razgovaramo o pravu na (čist) zrak, respiratorne blokade, budućnost civilizacije i svemira. Predstojnik je Instituta za filozofske i religijske studije ZRS Kopar i dekan Fakulteta Institutum Studiorum Humanitatis AMEU. Redoviti je član VII razreda “Svjetske religije” Europske akademije znanosti i umjetnosti (EASA). Glavni je urednik (zajedno s Magdalenom Górsko) iz zbirke Routledge Critical Perspectives on Breath and Breath. Nakon što je diplomirao filozofiju (1995.) na Umjetničkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, magistrirao je (1998.) i doktorirao (2001.) na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Tema njegovog doktorata bila je Schopenhauerova etika suosjećanja. Bavi se suvremenom filozofijom i teologijom. Autor je nekoliko knjiga, uključujući Etiku daha i atmosferu politike i Antigoninu sestru: Matricu ljubavi. Prošle godine dobio je nagradu Zois za najsuvremenije znanstvene monografije o suvremenoj filozofiji i etici.
Zemlja je integrirani sustav
“Biljke, životinje i ljudi uključeni su u globalnu razmjenu kisika, zraka, svi smo dio jedne atmosfere. Ali otkad smo to počeli radikalno zaboravljati, došli smo do faze u kojoj u XXI. stoljeću moramo istaknuti da je Zemlja jedno. Da je riječ o integriranom sustavu u kojem se razmjenjuju elementarne energije, o čemu se može razmišljati na biološkoj, kemijskoj, fizičkoj ili filozofskoj i teološkoj razini”, kaže prof. dr. Lenart Škof,
Rijetko zapravo shvaćamo da dišemo, jer nam je to tako samorazumljivo, ali nakon jedva nekoliko minuta bez zraka, naši životi bi bili gotovi. Još je rjeđe pomisliti da diše sve što je živo oko nas. Ravnodušno plovimo ovim prekrasnim planetom, jedinim u ogromnom svemiru za koji sigurno znamo da se život razvio na njemu, iako Zemlja vrišti i pokazuje nam koliko smo postali destruktivni u odnosu na njega. Isto je prečesto za naše bližnje.
To je također respiratorna filozofija, koja se prvenstveno bavi našim odnosom prema atmosferama disanja i zraka. Nedavno su se mislioci summita u ovom području sastali na višednevnoj konferenciji, a rasprava je bila na čelu rasprava, što je povezano sviješću o hitnim promjenama paradigmi modernog razmišljanja. “Počeci europske znanosti sežu u grčku filozofiju. U posljednjem razdoblju primijetili smo da je tijekom stoljeća došlo do prijelaza iz elemenata prirode, iz materijalnosti u “duhovnost” ili takozvanu duhovnost. Etimološki, riječ spiritus povezana je s indoeuropskim korijenom speisa, što znači disati, pahuljasto, ali vrsta filozofa počela je potpuno zaboraviti ovaj element i zamijeniti ga nematerijalnijim, duhovnim načelom spiritusa ili duha. Do XIX. stoljeća zapadna filozofija postala je ekskluzivna filozofija razmišljanja temeljena na duhu, umjesto razmišljanja temeljenog na dahu ili životnoj snazi, koju su uzgajale mnoge autohtone kulture svijeta. Uostalom, intuicija nam također govori da je bliža životu”, objašnjava Lenart Škof, voditelj Instituta za filozofske i religijske studije ZRS Koper i dekan Institutum Studiorum Humanitatis AMEU.
Poštovanje daha je poštovanje prema drugim ljudskim bićima
“Na konferenciji smo željeli naglasiti važnost kretanja u okviru filozofije, ali i šire u humanističkim i društvenim znanostima, koja se bavi čovjekom i prirodom, prema elementarnijom, odnosno u smjeru elemenata kao što su voda, vatra, zemlja i, naravno, zrak. Dah shvaćamo kao temeljnu ljudsku gestu postojanja i suživota. Kada vidite dah, kada ga poštujete, onda poštujete osobu koja diše i sve što živi iz zraka i kroz zrak.”
Ali tek kad nam ponestane zraka, stvarno razmišljamo o svom dahu. “Sada ste riječima opisali zašto smo u antropocenu. Zašto smo došli do neke ekstremne točke čovječanstva kad ćemo to morati znati? Istina je da biljke dišu drugačije od ljudi ili životinja. Ali to je u osnovi zračna razmjena. Pogledajmo problem zagađenja zraka, problem nepravednog boravka ljudi: neki se jednostavno rađaju u područjima gdje udišu vrlo loš zrak. Zapravo, ne moramo ići daleko, oni već imaju vrlo loš zrak u Beogradu, Bangladešu, Pekingu ili s nama u dolini Sosa. Ovdje se radi o elementarnom pravu na čisti zrak. Vidim to kao elementarno pravo, kao i pravo na čistu vodu, koje smo zapisali u Ustavu”, objašnjava dr. Škof i dodaje: “To je ono čime se bavimo u filozofiji disanja, ali to nije samo filozofski, već ekološki, društveni i politički problem, zbog čega je naše istraživanje vrlo interdisciplinarno i međunarodno orijentirano.”
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, zagađeni zrak uzrokuje rak pluća, akutne i kronične respiratorne bolesti, kardiovaskularne bolesti i moždane udare. Oko 2,4 milijarde ljudi također je izloženo opasno zagađenom zraku u zatvorenom prostoru zbog spaljivanja peći od kerozina, životinjskog izmeta, smeća, drva ili ugljena. Oko sedam milijuna prijevremenih smrti pripisuje se zagađenom zraku, kako iznutra tako i izvana, svake godine. “Ljudi umiru od izravnih ili neizravnih učinaka zagađenja. Kao filozofu, nerazumno mi je ne činiti ništa kako bih tolerirao okruženja koja su toliko zagađena da su čak i nerođena djeca u maternici podvrgnuta tom zagađenju preko svoje majke.”
“Između ostalog, radim sa skupinom liječnika kako bih skrenuo pozornost na problem spalionice u Ljubljani. Prilično je teško povjerovati da u politici postoji određeno nepoznavanje mišljenja visokokvalificirane skupine stručnjaka koji upozoravaju što se može dogoditi u neosiguranom Ljubljanskom bazenu ili bilo kojem drugom bazenu. Toliko mi nedostaje da znanstvenicima i liječnicima nije dana važna uloga u odnosu na političare za koje znamo da im se ne može vjerovati da uvijek predstavljaju najširi društveni interes.”
Pravo na čistu vodu upisano je u Ustav kod nas, a u bliskoj budućnosti bit će jasna potreba za univerzalnom zaštitom zraka, smatra sugovornik. “Voda je više ‘materijalni’ element od zraka za kontrolu. Poznato je kako ga multinacionalne kompanije žele posjedovati, a čak su i u Sloveniji ti gospodarski interesi već izraženi. To je zapravo logično, jer voda će biti zlato budućnosti, tko god je kontrolira, kontrolirat će mnogo više, pa je iznimno važno da smo pravo na vodu upisali u Ustav. Zrak je teže uhvatiti, nevidljiv, dok se voda vidi, nekako (ako je, naravno, samo naizgled) dominirala. U slučaju onečišćenja zraka, primjerice, kada dođe do nuklearne nesreće, manje je predvidljivo kako će se to proširiti nego ako dođe do onečišćenja vode. Svakako vjerujem da će potreba za univerzalnom zaštitom zraka rasti u bliskoj budućnosti.”
Tri savjeta
Na kraju razgovora, upitan o tri savjeta koja proizlaze iz filozofije disanja i drugih područja njegova istraživanja, Lenart Škofa zatražio je tri savjeta, koji proizlaze iz filozofije disanja i drugih područja njegova istraživanja: “Prije svega, savjetovat ću da više vremena posvetimo tišini i slušanju. Ovo je možda ključna poruka za današnje doba, slušanje znači povlačenje iz napada i nasilja, obraća pozornost na drugoga. Drugi savjet je razviti novu samoinfekciju etičkih gesta temeljenih na fizičkim i respiratornim elementima i prevesti je u odnose s ljudima. I treće, da imamo na umu neku mogućnost buduće civilizacije temeljene na miru i ljubavi. To je ono što bi djeca trebala podučavati, vrlo je važno da dopustimo djeci da budu djeca, a ne male odrasle osobe. To bi nam omogućilo uspostavu civilizacije temeljene na mirnom suživotu, jer nemamo izbora”.
Svijest o disanju
Kada bi dah ili disanje kao društvo bili svjesniji, biste li bili oprezniji ne samo prema sebi i našim bližnjima, već i prema prirodi? “Disanje je već svjesno na mnogim mjestima. Tradicije drevnih kultura, od Aljaske do Južne Amerike, od nordijskih zemalja do Južne Afrike, diljem Azije i Pacifika, poštovale su dah ili neku vitalnu energiju u nama. Najpoznatija je naravno joga, koja je kultura kulture disanja, kao i qi. Čak i unutar kršćanstva, naravno, postojala je tradicija njegovanja i poštivanja disanja. Uostalom, u Svetom Trojstvu postoji sveti duh, koji je u rodoslovlju, zapravo, sveti dah. Međutim, kada počnemo njegovati ili podizati dah unutar filozofije ili šire unutar humanističkih znanosti, vjerujem da možemo doći do spoznaje novog sebe koji poštuje sebe kao bića koje diše – i tako, prije svega, uzajamnog poštovanja prema drugom biću nego kohezivnom biću. To stvara novu zajednicu, novu respiratornu zajednicu, određenu mogućnost nove respiratorne solidarnosti, pa čak i demokracije”, objašnjava profesor filozofije.
Upozorava da je riječ o složenom sustavu odnosa koji se temelji na nepravdi: “Postoji nekoliko slučajeva blokade dišnog sustava. Od napada panike, koji su sve češći u zapadnoj kulturi i ukazuju na nedaće, do ekstremnih slučajeva poput “Ne mogu disati” – slogan pokreta Black Lives Matter, kada moć bilo suzavcem ili brutalnom silom sprječava nekoga da slobodno diše. Covid 19, čak i na naizgled nezamisliv način, pokazao nam je puni opseg ovog problema, od virusa u zraku do tragičnih dimenzija respiratornog distresa i bolesti povezanih s otežanim disanjem. Mogu spomenuti i takozvane “podpučane”, odnosno zajednice koje udišu nemoguć zrak u rudarskim rovovima diljem svijeta, s potpuno crnim plućima i smrtno bolesnima, ili stanovnike našeg Angova koji udišu ‘nepravedan’ zrak za nas – sve ostale. Dok udišu takav zrak, drugi dobivaju robu, ugljen, novac. To se zove nepoštena zračna razmjena.”
Moderni Zapad kao svijet žurbe i buke
Kada nas obuzme strah, podrhtavanje, uzbuna, često nam se savjetuje da dišemo vrlo duboko kako bismo se smirili. Moderno društvo zapadnog svijeta karakteriziraju previranja, stalna žurba, stalna povezanost s tehnologijom koja nam, s jedne strane, omogućuje povezivanje s cijelim svijetom, ali nas istovremeno otuđuje od njega. Naš svijet je bučan kao i uvijek u poplavi informacija. Sugovornik se prisjeća koliko je važna tišina. “Kad razgovaramo, ne dišemo, samo izdahnemo. Kad zašutimo, udahnemo. Zaista udišemo stvarnost kada šutimo, kada dajemo – sada u smislu etičkog disanja – priliku da netko drugi govori. U ovom svijetu trebamo dati veću važnost tišini, ne kao fizičkom fenomenu odsutnosti zvukova, već kao ontološki fenomen radikalnog etičkog poštovanja prema sugovorniku. Važno je biti tih kako bismo mogli čuti drugo, tako da disanje povezujemo i sa slušanjem. Gledajući koja su osjetila bila u prvom planu u povijesti, na Zapadu je uvijek osjećaj gledanja i razmišljanja. U Indiji – on i ja sažimamo ovu uporabu – postoji i osjećaj razmišljanja, u Europi smo ga povukli iz osjetila i stavili na pijedestal. Ako promatramo tijelo u cjelini u smislu onoga što ja razumijem kao etičku anatomiju tijela, samo su oči i mozgovi uvijek bili u prvom planu u Europi, au drugim kulturama sluh, osjećaj, okus i dodir također su bili važni. Iznad svega, djeci je potreban dodir, ne razumiju sretan pogled, ali razumiju nježan glas. Voh je iznimno važan u japanskoj kulturi izrade čaja i pratećem ritualizmu, pa čak iu Katoličkoj crkvi tamjan je bio vrlo važan. Zaboravljamo te atmosfere kada svijet gledamo samo očima, ali one su vrlo važne.”
U respiratornoj filozofiji također pokušavaju objasniti da je izvorno kršćanstvo bilo mnogo povezanije s elementima prirode nego danas. “Isus je volio zemlju, pravio je vino od vode, kontrolirao je mrtve, pa je kontrolirao i poštovao svoj dah. To treba shvatiti kao duboku simboliku elementarnog svijeta s kojim je čovjek izgubio dodir. U nekim odlomcima koji se tek sada ozbiljnije proučavaju, francuski filozof Maurice Merleau-Ponty tvrdio je da kada spavamo, spajamo se na neka nepoznata vanjska pluća. Spavanje, međutim, znači obećanje mira, osobito tijekom rata. Najgora stvar je pomisao da u ratovima djeca imaju kratak san koji bi trebao biti zajamčen svakom ljudskom biću. Ali to je utopija, ali filozofi žive s utopijom.”
Kako su tvoj dah i duša povezani? “Što je duša, to je teško pitanje, znanost u toj tišini.” U starim kulturama duša je bila povezana s vjetrom, zrakom i disanjem. Ako slušate izgovor riječi “duša”, zvuči kao da u njoj ima zraka. Dah, duh i duša etimološki su povezani s pojavama koje bi mogle biti povezane sa zračnim, atmosferskim ili čak božanskim aspektima. Čak i u drevnoj židovskoj tradiciji koja se obratila na kršćanstvo, Bog je udahnuo život ljudima, ali nažalost Crkva je zaboravila na taj element. Zlostavljanje i njegovu stranu vidim kao simptom toga odmaka od disanja i sklonosti nematerijalnom djelovanju, apstrahiranju “duhovnosti” kao nečemu “čovjeku”, što svećenika zaključava u neki pojam “Boga” i tako ga udaljava od svijeta, i nažalost, kao što se pokazalo najtragičnijim u previše slučajeva, od djece koja slobodno dišu. Zato sam sve bliže nekim drugim kršćanskim oblicima, poput amalrikovaca. Sveti Amalrik spaljen je u Francuskoj u XIII. stoljeću jer se zalagao da se nadamo novom, trećem razdoblju, respiratornoj dobi. Nakon očeve dobi – dobi braka i zakona – i sina – dobiva utjelovljenje od žene, postojalo bi doba disanja, kada ljudi više ne bi trebali posrednike za božanstva, već bi i sami bili dovoljno božanski, jer bi se temeljili na čak i poštovanju, poštovanju ili ljubavi jedni prema drugima.
Kolaps civilizacija?
Poštovanje svega što diše je vjerojatno jedini način da se preživi kao civilizacija. Lenart Škof ostaje optimističan da smo još uvijek na putu opstanka i da ne uvjeravamo civilizaciju. “I dalje želim biti optimist. Zajednički napori prirodnih znanosti, humanističkih znanosti, društvenih znanosti, tehnologije moraju ići u ovom smjeru. Opasnost je velika zbog trenutnih problema, ali još uvijek vidim čovječanstvo kao penjanje kako bi se približilo idealu. Čak i uz pomoć umjetne inteligencije, koja se ne smije zloupotrijebiti, već koristiti za dobrobit svih nas, moći ćemo se boriti protiv patogena, možemo izračunati klimatske modele i slično. Sva znanost zajedno mora raditi zajedno, inače ne će uspjeti.”
Put u svemir
Čovječanstvo, dok se problemi na Zemlji nakupljaju, također zadire u zvijezde. Naše svemirske sonde su putovale u međuplanetarni svemir, rekapitirale Mjesec, kako bi istražili Mars. Slovenski sateliti također su u zemljinoj orbiti, uključujući Nemo HD Space-SI Centar izvrsnosti, koji, između ostalog, bilježi riječne slivove. U projekt je uključen i dr. Lenart Škof. “Bio sam oduševljen što sam, kao filozof, pozvan sudjelovati. Pritom bih želio skrenuti pozornost na dvije stvari. Jedna je da je čovječanstvo sposobno nadmašiti sebe svemirskom tehnologijom, sposobnom za slijetanje na Mjesec. To dokazuje evolucijski potencijal čovjeka da se poboljša. Drugi aspekt je da je to iznimna tehnologija sposobna pratiti svijet, u konkretnom slučaju naš satelit se fokusira na vodu. Projekt je zanimljiv jer povezuje različite riječne slivove diljem svijeta i na taj način omogućuje akciju. Ovdje filozofi okoliša vide veliki potencijal kako se znanost može povezati. U mnogim kulturama rijeke su bile božanstva, a čak su i starci u Sloveniji vjerovali u to. To nije bez razloga, jer su znali da u njima postoji skriveno, pa su ljudi na taj način štitili rijeku i štitili ih od čovjeka.”
Mnogi ističu da se prvo moramo pobrinuti za Zemlju prije nego što uopće počnemo gledati druge planete, koji će, čak i ako su nekako naseljeni, biti daleko neprijateljskiji prema nama od naše sadašnje planetarne majke. “Astroteologija je uključena u područje naseljavanja drugih planeta. U svojoj posljednjoj knjizi (Bog u postkršćanstvu) dotičem se i takozvane moderne kvantne teologije, koja je iznimno zanimljiv smjer moderne teologije.”
Dr. Škof je također ukazao na to koliko malo znamo o svemiru, ali i o nama: “Ne znamo ništa o većini materije koja čini svemir. Kako se onda usuđujemo reći da poznajemo ljudsku prirodu? Oholo misli da je ono što vidimo sve što postoji. Tamna tvar i energija (95 posto svemira, 5 posto je obična materija iz koje i mi) prožimaju svemir, čak i mi, koji se onda usuđujemo reći što je u nama, a što je zapravo tijelo, a što duša? Zato budimo malo skromniji, pokažimo više poštovanja prema dahu koji smo zaboravili. Ova civilizacija u kojoj živimo ne mora biti najbolja moguća, mogla bi biti puno gora, ali mogla bi biti i puno bolja. Zato budimo ponizni, dah nas nauči tome, a ljubav iz toga slijedi.”
Predstojnik je Instituta za filozofske i religijske studije ZRS Kopar i dekan
