Ribarsku družinu činili su muškarci iz sela iz Prosje, Baraćevići, Ruskovići Dubrava…
Novinar sa Pelješca Ante Bautović (1925. – 2018.) u knjižici iz godine 2011. ostavio nam je i sjećanja važna etnografima. Piše tako u članku “Bogorodica spasiteljica” o Dubi Stonskoj (glasovita je i Duba Pelješka kod Trpnja), gdje su ljudi bili ribari, “jer cijelo njihovo plodno polje moglo bi stati u jednu veću šaku čovjeka”. To je malo mjesto, iza Drugoga rata imalo je 70 stanovnika, od čega svega 24 muškarca. (Rat!)
Glasovita je Duba bila po dokesarima/ribarima koji love ostima pod svijećom/ koji “su sretne ruke uvijek kada bi se s večeri oglasila piskavica (dupin, delfin) na potezu od rta Svete Nedjelje do ponte Gnjiloga Rata (rta) i uvale Bistrina. (Bistrina je školjkarska, blizu Neuma) Tada bi se u barci za vrijeme lova znalo naći i na desetke kilograma oborite ribe: cipala, smuduta (brancin, tj. lubin), zubataca, ovrata (komarča, orada), i ostalih morskih delicija koje su Dubke i Dubljani u košarama izrađenim od drva leprike nosili na ramenima.
Dubljani su brali u šumi drva za ogrjev ili koce za vinograde i nosili (obično muž i žena) barkama veslajući na prodaju od Opuzena do Metkovića. I na tako malenome putu prijetili su vjetrovi i grebeni, posebice kod Orlića i Solina. Za prodana drva kupili bi vreću brašna.
“Zanimljivo je da su ovdašnji ribari i težaci bili redovno prilježni vodopije. Kao vinograde nisu posjedovali … išli su kilometrima daleko u trampu ribe za vino, što je koncem tek minuloga (20.) stoljeća kao običaj posve iščezlo.”
Iz Hercegovine na ispašu
Unatoč siromaštvu Dubljani su bili vrlo gostoljubivi. U svim godišnjim dobima dolazili su seljaci iz južne Hercegovine dozivajući ime nekoga ribara: O, ooo… Jozo Sokole, O, ooo Ivo Putica, te bi netko doveslao da ih preveze u Dubu. Hercegovci su se, također siromašni, bavili krijumčarenjem duhana (koji je u Kraljevini bio monopol države, op., T.T.), ilegalno bi u rancu prenosili 5 do 6 kg “žutoga zlata.” Veslači nisu naplaćivali svoj trud.
Hercegovački stočari su i prije 18 stoljeća dolazili na poluotok, gdje su sa stadima zimovali od konca rujna do Jurjeva dana. Ljetna ispaša bila im je od Veleža, Klainovika, Morinja, Busovače sve do Zelengore. (u južnoj Hercegovini većinu čine Hrvati katolici, dočim su područja ispaše ljetne naseljena pretežno Srbima op., T.T.)
Na Pelješcu su im staništa bila: Nakovane i Lovište (za stočare iz Donjeg i Gornjeg Hrasna, Bilinog dola i Gra(d)ca, trpanjska Duba (za pastire iz okolice Sto(l)ca, Moševica i Dubravice), stonska Duba (za pastire iz Žukovice i Drijena), Postup, Podobuče i Borje za stočare iz Hutova. (Iz Trebimlje su napasali stoku na Kobašu, gdje su i kupili zemljište. Danas bi to bila teška dioba, jer je puno nasljednika op., T.T.)
Stočari su domaćima davali naknadu za ispašu. U Nakovani se plaćalo po glavi stoke, najviše za vola, najmanje za ovcu. U Hrasnu kod Stona plaćala se pašarina godišnje, a u Ponikvama (siromašno selo kod Stona) nije se plaćalo, već su stočari za naknadu sjekli drva, kopali i gradili suhozide.
Stočari su sa sobom donosili sir u ovčjim mješinama, sušeno meso, krumpir i kukuruz. Od mještana su nabavljali ribu, ulje i kupus.
Razmjenjivali su pastiri svoje proizvode ili kupovali gotovinom vino i rakiju. U Jurkovićima i trpanjskoj Dubi Pelješčani su kupovali od stočara mlijeko, a u Postupu gnoj za polja.
Ribari i ribarstvo oko Pelješca
Važna za ribarstvo bila su Brijesta, gdje su godinama radile dvije sardelane u vlasništvu Joza Buhača i Petra Božovića (jesu li starinom Božovići iz konavoskih Višnjića?, op., T.T.)? Ribarsku družinu su činili muškarci iz sela pelješke Crne gore (Prosje, Baraćevići, Ruskovići, Dubrava). Ta su sela na okomitom terenu udaljena i do 5 km od Brijeste, pa je bilo teško umornome ribaru nositi svoju plaću u naturi (ulovu) do njih. Od svibnja do lipnja znalo je na postama (ribolovna mjesta, poste) Blace i Zlatna Vala biti ulovljeno na tisuće kilograma srdela, a nerijetko i stotine kilograma vrnuta i lokardi. (vrste skuše, plava riba). Polovica ulova je pripadala vlasniku mreže, druga se polovica dijelila na jednake dijelove ribarima. Ulov se solio u drvene bačve mujače, pravljene od hrastovine ili borovine. Iako je Trpanj imao manju tvornicu ribe, Pelješčani su preferirali sardelu iz Brijeste. Jednu butigu u kojoj je bilo ribe iz Brijeste držao je na kopnu u Putnikovićima trgovac Baldo Vidiš.
Mladići od 14 do 18 godina pomagali su družini, posebno u čišćenju mreža, dodavanju konopa i sl. Zvali su takve mladiće lisičari. Jednoga srpnja Jozo Buhač pored svoga ribarskoga magazina vidio je komešanje cip(o)la bataša (čuvenih po ikri, lovljenih najčešće u Dubi trpanjskoj op., T.T.). Dograbio je osti i ubio tri ribe, svaku tešku oko kilograma. Naložio je vatru i dok je skupljao ruzmarin jato galebova mu pokrade ulov, što je ribar smatrao lošim znamenom za ribolov iduće noći. Ipak ga je Stjepan Šatara, poznati veslač (šijavac) uspio nagovoriti da idu u ribolov.
Upute se leut (ribarska omanja brodica) sa mrežom i dvije barke svjećarice. Nije prošlo dugo i oko 21 sat posada osmorice raširila se od poste Blaca do Gnjiloga Rata. Neki su spavali na obali, neki jeli sušenice, prezrele smokve. Zaludu ih je Buhač opominjao da se more počinje bibati, da će brto doći šilok, razorni južni vjetar. Ljudi su se zanijeli videći ispod barke jato srdela, dva kvintala vrnita, 50 kila liganja (lignji), ali ih more jako zanese prema Neretvi. Ljudi u svjećaricama (barkama) veslaju svom snagom ne bi li se približili obali oko Blaževa ili Drača, ali uzalud. Jozo naređuje da se mreže bace, ne bi li se barke olakšale, ali siromasi ne žele niti čuti, za njih je mreža vrijedna imovina.
Najvažniji su ljudski životi, Buhač razmišlja o nasukavanju na Gospin škoj (škoj je veći od grebena, ali mal za otok), poznat po žutim lalama koje imamo na korčulanskoj Lumbardi i u Grčkoj. S mjesne pošte odaslali su telegram sa dvije riječi: “Spašeni smo”.
(Svršetak u sljedećem broju)
