UN koristi svoja otkrića za utjecaj na globalnu politiku i zakone unutar država članica
Projekt nekoliko UN-ovih agencija nije samo razvio kontracepcijske lijekove i uređaje kao i kemijski pobačaj, već također koristi svoja otkrića za utjecaj na globalnu politiku i zakone unutar zemalja članica UN-a. Ova prljava povijest istražena je u novoj knjizi čiji su autori Louis-Marie Bonneau i Grégor Puppinck iz uglednog Europskog centra za pravo i pravdu (ECLJ).
Autori primjećuju da je “Ljudski reproduktivni program” utemeljen usred bijesa zbog straha od “populacijske bombe” koju je popularizirao malthusijanski pisac Paul Ehrlich, čija je knjiga iz 1968. upozorila da će prenapučenost dovesti do raširene ljudske patnje, gladi i smrti.
Programi kontrole stanovništva iz XX. stoljeća sada se naširoko smatraju zlouporabom i loše zamišljenim, a Ehrlichova predviđanja nikada se nisu obistinila. HRP je promijenio narativ kako bi sugerirao da su njegovi proizvodi za pobačaj i kontracepciju načini za ispunjavanje ljudskih prava, a ne za njihovo uskraćivanje, kao što je bilo uobičajeno u prethodnim programima kontrole stanovništva.
Ova nova strategija bila je vidljiva na Međunarodnoj konferenciji o stanovništvu i razvoju 1994., gdje su pojmovi “seksualno i reproduktivno zdravlje” i “reproduktivna prava” ušli u politiku UN-a, mijenjajući sredstva smanjenja plodnosti u pravo pojedinaca i obitelji na pristup, a ne nego nešto što će vlade nametnuti na način odozgo prema dolje. Unatoč tome, željeni ishod – smanjenje rasta stanovništva – ostao je čvrsto na mjestu.
HRP-ov najistaknutiji nedavni rad je njegova smjernica o pobačaju za 2022., koja je pozvala zemlje da uklone sva zakonska ograničenja za pobačaj. Unatoč činjenici da pobačaj nikada nije proglašen pravom globalnim konsenzusom, smjernice za pobačaj napominju da neobvezujuća mišljenja tijela za praćenje ugovora pozivaju na njegovu dekriminalizaciju u svim okolnostima.
“Ova tvrdnja jasno pokazuje da [HRP] koristi svoj znanstveni autoritet da zavrne ruku država kada je riječ o tumačenju ugovora koje su potpisale”, pišu Bonneau i Puppinck. Osim tvrdnji o znanstvenom autoritetu, HRP također ima potporu moćnih i bogatih zemalja i fondacija. Autori knjige napominju da su smjernice za pobačaj napisane nakon što je zaklada Warrena Buffetta obećala donaciju od 100 milijuna dolara. Dodatna sredstva za HRP dolaze od zaklada Ford i Rockefeller, koje obje imaju dugogodišnje veze s međunarodnom politikom kontrole populacije, te od zaklada Gates, Hewlett i MacArthur.
HRP je također podržan financiranjem iz bogatih zapadnih zemalja uključujući Švedsku, Norvešku, Dansku, Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemsku, Kanadu, Australiju i Sjedinjene Države. Dodatna sredstva dolaze od agencija UN-a, uključujući WHO i UNFPA, koje zauzvrat primaju doprinose nacionalnih vlada i privatnih donatora. Bonneau i Puppinck ističu da WHO, “kao i sve specijalizirane agencije… koordinira svoj rad s Ujedinjenim narodima putem dogovorenih sporazuma, dok ostaje pravno neovisan.” Zbog toga HRP, koji djeluje pod okriljem WHO-a, pokazuje veću odgovornost prema prioritetima svojih donatora nego prema tekstu sporazuma koje je postigla Opća skupština ili druga tijela UN-a koja djeluju na temelju konsenzusa.
