Zašto su se odvojili od istokrvne slavenske braće Rusa i Poljaka, Ljutića i Bodrića, Lužičana i Moravaca, Čeha i Slovaka?
PRED TRINAEST STOLJEĆA (638.—1938.) – Ing. Ferdo Šega, Revija „Zagreb“, broj 3, 1938.
Prošlo je u nepovrat punih trinajst stoljeća od kada smo došli i od kada živimo mi Hrvati u ovoj dragoj i lijepoj našoj Hrvatskoj domovini.
Rodoljubna nam dužnost nalaže da prolistamo prve stranice naše povijesti kada je počeo naš hrvatski narod ostavljati stare svoje zavičaje i seliti se u novu domovinu.
Bilo je to u ono drevno i davno doba, kada se ispisivao zadnji list i zadnja stranica nekada slavljene rimske povijesti i kada se sa zapadnim latinskim carstvom počela strašnom brzinom mrviti i padati u zaborav okrutna rimsko-latinska civilizacija i kultura, osnovana na nemilosrdnom ropstvu, a podržavana kopljem i mačem. Ova civilizacija i kultura poznavala je samo gospodara i bespravno roblje, koje je imalo pravo na život samo u toliko, koliko je koristilo i svidjalo se gospodaru njihovom.
U tim drevnim danima, na prekretnici iz staroga u srednji vijek, u vrijeme kada je bila u najvećem toku seoba novih naroda sa Iranskih visočina u Evropu, nastao je nemir i zabrujalo je kao u košnici i među slavenskim plemenima u dalekim zavislanskim krajevima i u plodnoj Volhiniji, po ravnicama oko velikih rijeka Visle, Dnjestra, Dnjepra i Buga. Pitomi i radini starohrvatski ratar i lovac stao se rastavljati i praštati od svojih tadanjih prostranih šuma i lovišta, od svoje plodne majčice zemlje Bele Hrvatske, koja mu je davala obilnog lova i dosta žitka njemu i obitelji njegovoj, kao i obilno krme domaćoj stoci njegovoj.
Spremio naš horvatski ratar svoje ralo i motiku, srp i kosu, a za obranu luk i strijelicu, napeo nove strune na svojim tamburicama, napunio svoje bisage zrnom i kruhom, poveo sobom kravicu hraniteljicu dječice njegove, te ostavio za uvijek pogašena stara svoja ognjišta i krenuo u novi bijeli svijet, da si osnuje tamo daleko-daleko dolje na jugu novi dom, novi topli i sunčani hrvatski dom.
A zašto su naši pređi hrvatskoga plemena ostavljali plodnu zemlju, prostrane šume i brojno naseljena ognjišta svoja?
Zašto su se odvojili od istokrvne slavenske braće Rusa i Poljaka, Ljutića i Bodrića, Lužičana i Moravaca, Čeha i Slovaka?
Stari njihovi žreci-mudraci, ovi učitelji, vođe, svećenici i čuvari njihovih plemenskih tradicija, rekoše im, da su se, jer su plodno pleme previše razmnožili, dosta počivali i dosta počinuli na svojem dalekom i dugom putu i traganju za toplijim skutom majčice zemlje. Hladni sjeverni vjetrovi odgone im toplinu, a vlažne magle sakrivaju im sunce. Zato oni, kao djeca obožavanog Sunca-Sveto vida, trebaju poći u zavičaj njegov, gdje božje Sunce sjajnije sije, toplije grije, gdje žito bolje rodi i gdje rujno vince zrije.
I Hrvati radosno poslušaše vođe svoje, i prije odlaska zapjevaše svoje pjesme milopojke, zaigraše milozvučne tamburice i zaplesaše svoje hrvatsko kolo, pa krenuše sa sjevera na topli jug.
Nisu krenuli na taj daleki put kao kasnije divlje mongolske i turanske horde, iza kojih se pušio dim požara i ljudske krvi, nego kao sređen i uređen seljački narod, koji poput mirnoga orača ostavlja iza sebe uzoranu i zasijanu brazdu. Išli su naši pređi postojano gazeći preko riječnih pličina i gorskih visova, uspeli se na visoke Tatre, spustili se u Panonsku nizinu, počeli odabirati prisoj na mjesta u ravnicama i obroncima visokih alpinskih izdanaka. Kročili dalje po plodnim nizinama, šumovitim brežuljcima, strmijim grebenima. Za grebenom jednim zagledaše ubave gorske obronke, a ispod njifi ugledaše srebropjenu rijeku.
Bilo im je to najljepše mjesto na cijelom dosadanjem putu njihovom. Ovdje ostadoše mnogi. Ovdje na brežuljku ispod krasne gore, koju nazvaše Medvednica a najviši vrh Bliznica, imenima na uspomenu donesenim iz daleke pradomovine, ovdje sagradiše si na tom dalekom putu prvi čvrsti dom svoj.
Ovaj dom za grebenom nazvaše ZAGREB.
I tako si ti divni naš rodni Zagreb-grade utemeljen.
Utemeljen po tvojim prvim, najboljim i najhrvatskijim sinovima slavnog roda tvojega. Sagrađen ne po robovima, kao Rim, Bizant… nego po tvojim slobodnim građanima, koji ugradiše u tvoje temelje i u tvoje utvrde pravu i čistu dušu roda tvoga i za to si ti, najljepši grade, postao i ostao glava, srce i duša sveg roda hrvatskoga.
Zagreb-grade, naša glavo
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
Kao sunce ti nam sjaš! (A. Šenoa, 1872.)
