Vi ste Titini – Tito je vaš!

Isti ljudi, koji su "pisci" svastike, progone Mamića

 

 

Ljudi što vladaju svijetom i državom, da parafraziram književnika Svetislava Basaru, ne vladaju sobom. Je li drug Tito vladao sobom ili su ljudi stvarajući mit o njemu, vladali državom u njegovo ime?

Trebalo je proći gotovo pedeset godina da bi se rastočilo  sve ono što su, svojevrsnim nasiljem, socijalističke revolucije stvorili Tito, Kardelj i koliko je bilo nužno Ranković. Tita su učinili onoliko velikim koliko su uspjeli njegovo okruženje učiniti malim i tako sve do dna saveza komunista Jugoslavije u kojoj Amerika i Engleska, kako se skandiralo, nije postala zemlja proleterska kao što ni zemlja nije pripala seljacima, a tvornice su pripale radnicima onoliko koliko je u državi bilo prisutno bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije. Ukratko, sve je ostalo na parolama i na njihovom skandiranju.

 

Gotovo je besmisleno ili nebitno što mislimo o sebi, a po svemu sudeći, nije nas briga ni što drugi misle o nama, jer to nikad o nama nije ovisilo kao što ni skidanje glava srpskih atentatora Srbiji nije pomoglo, tako ni podmetanje hrvatskih glava nije pomoglo Hrvatskoj!

Nikola Šubić Zrinski i Fran Krsto Frankopan su zbog neuspjele urote kao vazali monarhije krenuli u Beč kako bi se ispričali, a ostali su bez glava 1671. godine, a od Turske porobljena Srbija 1813. godine svoj ustanak obilježila je tako što je glavu vožda Karađorđa odrubila i poslala je beogradskom veziru. Kao što Hrvatska ne će prestati podmetati svoje glave, tako ni Srbija ne će prestati s atentatima na njih. Naprotiv, da se našalimo, postat će serijski atentator. Nakon Karađorđa će član „Crne ruke“ Dragutin Dimitrijević-Apis ubiti Aleksandra Obrenovića i Dragu Mašin (1903.), a nasljednika Austro-Ugarske Monarhije Franju Ferdinanda u Sarajevu ubit će u ime „Mlade Bosne“ Gavrilo Princip što će biti povod Prvom svjetskom ratu (1914.).

 

Nestankom Austro-Ugarske monarhije poražena je civilizacija, kako je duhovito nazvan utjecaj Marije Terezije žuto obojenih birokratskih ustanova. Bila je to karakteristična boja škola, općina i sudova s katastrom koje je gradila monarhija uz stvaranje vatrogasnih društava s limenom glazbom. Samo će se održati nogometni klubovi u kojima će, kako je rekao legendarni Luka Kaliterna, bogatu publiku zabavljati siromašni igrači da bi danas bogati igrači zabavljali sirotinju.

Nakon spomenutog Prvog svjetskog rata zapadno od brdovitog Balkana i istočno od vrhova sunčanih Alpa, na mirovnoj konferenciji u Versaillesu velike sile stvorit će Jugoslaviju kao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta država ne će dugo trajati jer će na zasjedanju Skupštine u Beogradu Puniša Račić (20. lipnja 1928.) isprazniti pištolj na hrvatsku parlamentarnu delegaciju i smrtno raniti prvaka oporbe Stjepana Radića, što će kralj iskoristiti tako što će iste godine ukinuti Skupštinu i Jugoslaviju proglasiti dinastičkom monarhijom Kralja Aleksandra s nasilničkom politikom.  Utjecaj i moć dinastičke Kraljevine Jugoslavije zaustavljen je, ali nije i iskorijenjen, okolnostima Drugog svjetskog rata (1941.) u kojem je, doslovce, pregažena Jugoslavija iza koje su nastale dvije oktroirane države. Srbija na čelu s Nedićem i Ljotićem egzekutorom rasnih zakona koje je u Hrvatskoj državi NDH provodio Pavelić s ustašama. Te se države, osim u interpretaciji naših vrlih povjesničara, ni po čemu

nisu razlikovale. Obje su države, Srbija s Nedićem i Hrvatska s Pavelićem, imale logore za istrjebljivanje Židova. Razlika je samo u tomu što je Srbija, u danim okolnostima, kapitulacijom Italije i premoći saveznika: Amerike, Engleske i Rusije svoje kokarde, ne bi valjalo reći zamijenila, nego je (pokazat će se 1991. u Vukovaru), maskirala sjajem zvijezde petokrake i priklonila se vojnim snagama Crvene armije SSSR-a koja je oslobodila Beograd 20. listopada 1944. godine. Tad su Srbi s pojedinačnih ubojstava izvršili masovno ubojstvo mobiliziranjem svoje mladosti  koju su, bez ratnog i vojnog iskustva poslali na srijemsku frontu na kojoj su ginuli sve dok su Nijemci imali strjeljiva.

 

Povijest Goldsteina, Klasića, Jakovine, Budaka i ne samo njih, je ideološka interpretacija činjenica koje su isto što i dokazi podrijetla druga Tita. Toliko ima puno interpretacija i priča o Titu i o NOB-i da bi sve bilo nevjerojatno i nevjerodostojno. Vladimir Dedijer bio je prvi koji je biografski obradio Tita, a njegov liječnik dr. Matunović, na neki ga je način, u svojoj knjizi unakaradio dojmovima koje je stekao u okruženju liječenja njegova dijabetesa. A što tek reći o dnevniku prvog sekretara Titovog kabineta Ljubodraga Đurića, pa onda o knjizi Jare Ribnikar „Život i priča“ ili pak o knjizi Milomira Marića „Deca komunizma“?

 

Povijest nije nikakva istina nego traganje u vremenu od kojeg što više odmičemo sve bolje vidimo da je Narodno oslobodilačka borba bila puko bježanje obrađeno, od ideoloških interpretatora, kao „herojstvo“ u sedam ofenziva u kojima se glavni štab s drugom Titom spašavao zahvaljujući britanskim obavještajcima. Jednako tako sve što se slavi oslobođenjem nastalo je nakon što su Rusi 20. listopada 1944. oslobodili Beograd što je bila uvjerljiva najava poraza njemačke vojske koja je ostala bez tenkova, topništva i motorizacije. Ukratko, bila je prisiljena na pješačko povlačenje sa zadnjim otporom na „Srijemskoj fronti“. Srijemska fronta bila je posljednje uporište, na jednoj strani, fašističke Njemačke koji se vodio, reklo bi se, bez tenkova i motoriziranih jedinica otporom sve manjih skupina vojske koja je praktički čuvala redoslijed njemačkog povlačenja pješice na prostoru od Srijemske Mitrovice, Šida i sela Sotin udaljenog desetak kilometara od Vukovara, da bi partizanske jedinice 12. travnja 1945. godine u suton ušle u, od vojske napušteni, Vukovar bez ijednog tenka ili motoriziranog vozila o čijem su oslobođenju naknadno ispričane bajke baš kao i mnoge druge na putu povlačenja njemačke voske,  prvo do Zagreba na konjima, a zatim bez ispaljenog metka na neprijatelja do Bleiburga u kojem su Englezi, doslovce, masu izbjeglica prepustili „jahačima apokalipse.“ Ti jahači na konjima vjerodostojni su dokaz da su bili samo paraderi rata koji se u nastanku nije vodio jahanjem nego vojnim sudarima silom tenkova, zrakoplova, bornih kola i topništva saveznika koji su njemačku isto tako vojnu silu sveli na pješačko povlačenje, ako ne do Berlina, ali sasvim sigurno ispratili su ih do Bleiburga. Zar se na konjima dobio rat?

 

Osvrt je najkraća verzija hrvatsko-srpske povijesti koja se prikazuje, rekli bi, revizijom revizionizma koji počiva na  jednoj strani atentatima, a na drugoj strani podmetanjem glava. U golemoj su zabludi svi koji misle da je povijest NOB-e u udžbenicima i njihovim tumačenjima istina; ona je kreirana od Goldsteina, Jakovine, Klasića, Budaka i sličnih uz posebnu agitaciju AGITPROP-agende koja je financirala književnike s pričama, stvarala filmska i umjetnička djela o epopeji Narodno oslobodilačke vojske i njezine borbe. Ustvari, kad je rat u pitanju, onda je NOB bio puko bježanje glavnog štaba u sedam ofenziva u pravcima na koje ih je usmjeravala britanska tajna služba.

Partizanski pokret otpora nitko nema prava omalovažiti. Naprotiv! Tom pokretu uistinu valja odati priznanje i poštovanje, ali ne i propagandi bez čije bi pomoći, mislim Rusije u ratu na pobjedničkom maršu na putu do Berlina, Britanije u obavještajnoj pomoći i američke pomoći s hranom UNRA paketa i odjevnih predmeta rat bio upamćen samo po ubijanju i gladovanju živih.

 

Rat, sasvim sigurno nije bio ono što smo gledali u ekraniziranoj seriji scenarista Dragana Markovića „Otpisani“ u kojoj su vješti i lukavi Tihi i Prle od Nijemaca pravili budale u filmu, ali ne i u životu ratnog okruženja. Nije to bila ni simpatična serija „Kapelski kresovi“ Veljka Kovačevića kao ni umjetnički film „Bitka na Neretvi“ Veljka Bulajića. Sve to i puno toga ne spomenutog izraz je umjetničkog stvaralaštva i njihove slobode, ali daleko od istine; ona ne postoji nego se cijeli život istražuje. Za njom se uporno i dosljedno traga i onda što? Zar s današnje distance nije bilo smiješno skandiranje, u najtežim trenucima opstanka Titove Jugoslavije: „Amerika i Engleska – bit će zemlje proleterska!“

 

Za Titove socijalističke Jugoslavije nije zemlja pripala seljacima, niti su tvornice pripale radnicima, a još su i manje Amerika i Engleska postale proleterske države. Pedeset godina smo odrastali na skandiranju: „Mi smo Titovi-Tito je naš!“ Pa onda „Što je više laži-Tito nam je bio miliji i draži!“ Tek činjenica je da smo u Titovoj Jugoslaviji odrastali na lažima i na parolama za čiju proizvodnju nitko i nikad nije odgovarao. Hrvatska, kakvu danas imamo, nije djelo osmišljene duhovne vrijednosti; ona je sudar u interpretaciji činjenica u kojoj još uvijek dominira politika i ideološka dresura koja je s Titom, pa i bez njega, trajala oko pedeset godina. Titova Jugoslavija je nestala, ali je iza nje ostao kadar i pojedinci, moćni pojedinci, kolumnisti i ovisnici o odgoju kojeg su imali sa životom kakav nisu htjeli izgubiti, a ni zaboraviti ga.

 

Današnja slika hrvatske nije ona s turističkih razglednica što prikazuju ljepote koje nije stvorio čovjek nego ih je očuvala priroda siromašnog naroda. Naroda koji je bio toliko siromašan da nije uspio čak ni svoju prirodu uništiti, pa ni vodu zagaditi, njive obraditi, ni šume do kraja posjeći. Nije to ni dojam dobrodošlice turista pjesmom, rakijom i kukuruznim kruhom na kojemu je odrastala sirotinja uvjerena da će se iznajmljivanjem soba obogatiti i tako osigurati život bez rada.

 

NOB je postojao. Ljudi su ginuli. Neki u ratu, a neki zbog ideoloških progona. To valja priznati i svim žrtvama odati priznanje s pijetetom. Tek partizanski rat, valjalo bi konstatirati bio je, ponekad, i bježanje od njega. Ni od jednog rata ne bi valjalo stvarati legende o hrabrosti, o junaštvu ili, ne daj Bože, herojstvu. Kako bilo, da bilo, s današnje distance i spoznajama partizanski rat i NOB daleko su bili od oslobodilačkog samo zato što je bio, bez ikakve dvojbe, otpor fašizmu kao borba za opstanak za preživljavanje u uvjetima gladi, bolesti tifusa i hladnoće!

 

Suvremena Hrvatska nije imala svojeg Tita, a umjesto Kardelja koji je gradio socijalizam imala je pljačkaše njegove materijalne osnove, dok je uloga Rankovića zadržana u različitim oblicima, kako se to danas kaže, duboke države ili države u kojoj, može li to tko zamisliti, nije ustanovljen kreator, a ni izvođač svastike na poljudskom stadionu koja se pojavila na kvalifikacijskoj utakmici u susretu s Italijom. Pa to je složen i zahtjevan posao kojem nije bio dovoljan samo mrak osiguranog i čuvanog stadiona! Pa ipak budimo sigurni, i svakom bi moralo biti jasno, da je progon Zdravka Mamića politički konstrukt od iste ekipe, koja je čuvar tajne ispisane svastike na poljudskom stadionu!

 

P.S. Kao Vukovarac dočekao sam kapitulaciju Jugoslavije i završio osnovnu školu za države NDH. Dočekao sam, izvanrednim pamćenjem, i trajno zapamtio partizanski ulazak u Vukovar. Brzo sam, jako brzo, ustašku kapu, koja je bila obvezna, zamijenio titovkom kao svjedok vremena i događanja u kojima sam osnovnu školu i gimnaziju pohađao s gotovo jednakim brojem srpske djece, svojih kolega, i ne pamtim Vukovar po ustaškim obiteljima. Pouzdano znam da su stradali samo Židovi i to strašno!!! Jednako pamtim da je više stotina Srba i Cigana (tada nije bilo Roma) okolnih sela odmazdom strijeljano u Dudiku. Ne pamtim ni jednog Srbina koji je bio u Jasenovcu, ali pamtim da su prve srpske žrtve bili Srbi, i Hrvati, inače političari između dva svjetska rata, pokupljeni i strijeljani od strane partizanskih inkvizitora. Nitko i nikad do dana današnjeg nije saznao gdje!

 

Željko Mataja