Rodio se Ahmed Muradbegović godine 1317. po hedžri u bosanskoj Posavini, u slavnom mjestu Gradačcu, domovini Zmaja od Bosne
Ah, ti bosanski stihovi!
Starinski, malo prašni, kao iz osamdesetih godina, a opet uvijek novi, mladi, vezeni zlatom na svili:
Hanuma jedna, s čelom od kristala
I bijelom rukom ko srebrna šipka,
Hanuma ima oči od opala ….
I zato ja volim te ljude, koji imadu u dalekim i zamandaljenim kućama svojim u teškim dolapima i kubure i anterije i čahne i zlatne đezve; čiji su djedovi sa golim sjajnim mačevima stajali uz prijestolje padišahovo i na njegovu riječ jurili kao huragan od Indije i Beča.
Zacijelo, posve sigurno, ubio je onako usput koji pradjed Ahmeda Muradbegovića u one dane kojega mojega pradjeda u podbrežju okićkom, taj isti njegov pradjed zapalio je zacijelo predjedovski dom moj, ali ja to Ahmedu Muradbegoviću ni najmanje ne zamjeravam. To se njega ni mene ne tiče, jer živimo u danima, kada se brišu i krupnije stvari, a kamo li ne jedan pokojni pradjed, koji bi i onako bio umro, ili jedna drvena stara kuća u blatnom turopoljskom seocu.
Volim ja te mlade drugove svoje Bosance, koji ne pišu stihove zato, jer u Zagrebu izlaze literarne revije, — koji ne pišu drame, jer u Zagrebu ima teatar, koji ne pišu novele, da bi se mogli nazivati književnicima, nego su velika i draga začuđena djeca sa buntovnim dušama i velikim srcima, koja znaju prijateljstvo i ljubav pobratimsku.
Ti ljudi nose u sebi čarobni veliki bijeli cvijet, koji miriše na Bospor i Arabiju. Oni možda to i ne znaju. Oni možda i ne vole sami sebe. Ali ja to znam i ja ih volim.
Slavko Batušić, predgovor u knjizi – Ahmed Murabegović: NOJEMOVA LAĐA, Zagreb, 1924.
Rodio se Ahmed Muradbegović godine 1317. po hedžri u bosanskoj Posavini, u slavnom mjestu Gradačcu, domovini Zmaja od Bosne. Za burnih dana balkanskih ratova i atentata išao je u sarajevsku gimnaziju, nosio fes, i rješavao u sebi teške probleme. 1918. nosio je također fes, ali sa kokardom i brojkom BH Nr. 3. Tada je bio »Kadet-aspirant«, čuo je u Pešti hitce koji su sravnili sa zemljom Njegovu Ekselenciju Grofa Tiszu, i vikao zajedno sa pijanim madžarskim soldatima:
Ellyen a szabadsag!
Onda je u Zagrebu studirao kod Šilovića jus, kad Bazale filozofiju, a kod Ozarovskoga glumu.
Pisao je pjesme, novele, članke, drame, sa problemima i bez problema, veoma uporno.
Ulicama hoda tvrdo i teško, kao gorštak koji se je spustio u dolinu, i ne odzdravlja nikome, jer je strahovito kratkovidan.
To su, otprilike, najvažnija data iz njegova života.
