Krespi je bio hrvatski domoljub iz Dubrovnika čija je obitelj doselila u Dalmaciju 1831. iz Milana
Nije bilo ništa neobično da su u istoj obitelji, čak i otac i sin ili braća bili jedan Hrvat, drugi Srbin, ili pak Talijan. (Vojnović, Selem, Biankini, Morpurgo), ili da ljudi sa hrvatskim prezimenima budu Talijani, a sa talijanskim Hrvati. Jasno da je više potalijančenih Hrvata na sjeveru istočne jadranske obale, dočim je proces obrnut, idući od Trsta prema Dubrovniku sve je više pohrvaćenih Talijana.
Tako su u Dubrovniku Osvaldini, Zanini, Krespi, Rubini bili i ostali žestoki Hrvati. A obitelj Jelich (po muškoj liniji izumrla) Talijani.
Moja osnovna škola nosila je ime Miše Simoni po lokalnom hrvatskom partizanu ubijenom od strane četnika.
Pokušaj talijanskoga puča u Trogiru 23. rujna 1919. okončan je zahvaljujući hrabrosti Trogirana predvođenih Marinom Katalinićem.
S Marinom Katalinićem pregovarači su bili hrvatski brijač Ivan Ciciliani i sudac Petar Sentinela. (riječ sentinella je na talijanskom stražar. U Dubrovniku je izlazio istoimeni časopis talijanski)
Sentinela kojemu je tada bilo 65. godina oteo je Talijanima mitraljez i time ih natjerao da polože oružje. Za ono doba to je bila visoka starost, kraće se živjelo (u prosjeku) uslijed loše medicinske njege i počesto slabije ishrane, osobito siromaha.
Poslužit ću se dokumentima velikoga hrvatskoga povjesničara Ivana Pederina (1934.)
Ante Krespi (tj. Crespi, 1869. – 1961.) bio je hrvatski domoljub iz Dubrovnika. Obitelj je doselila u Dalmaciju 1831. iz Milana. Ante je studirao u Grazu i Beču pravo i medicinu, 1910. je postao direktor Vladina lista u Sarajevu, 1918. član ureda za tisak nove Vlade, 1919. ravnatelj tog ureda. Krespi je poznavao francuski, njemački, engleski, talijanski, dosta i španjolski, nešto japanski. (gotovo kao poznati dubrovački vodič Roberto de Lorenzo koji usto govori tečno i kineski)
Krespi je smatrao da Italija od Hrvatske i BiH može dobiti sirovine za svoju industriju. Mislio je da se Italija sa hrvatskim zemljama veže personalnom unijom, tj. osobom kralja. U siječnju u tom smislu piše talijanskom ministarstvu (vanjskih poslova?), predlaže pokretanje jednoga lista u Rijeci kojemu bi on bio urednikom. Napominje da mu je život u Sarajevu postao nemoguć.
Italija nije reagirala na takav prijedlog koji je u osnovi nerealan.
Nerealan jer u Italiji vlada nestabilnost, nacionalista Orlanda zamijenili su 1919. puno mekši i “normalniji” socijalisti u zajednici sa demokršćanima dragoga don Luigija Sturz(o)a (1871.-1959.)
Ali ni ta Vlada uslijed siromaštva i militarizma nije uspjela. Ona se i bojala previše popuštati “Jugoslavenima” da je na tome ne sruše.
Industrijalci sjevera (Milano) podržali su rječitoga Mussolinija koji je hranio oživjeli talijanski nacionalizam upravo na pitanju Dalmacije koja im je obećana od Francuza i Engleza, te Rusa tajnim Londonskim ugovorom sklopljenim 1915., potpisanim 1916. godine.
Talijani iz Istre, Trsta, Rijeke, Dalmacije su nažalost činili udarnu iglu fašističkoga pokreta; tu su se “kalili” Giuratti, Federzoni, tu je nastao kult ćelavoga vođe pjesnika Gabriellea D’Anunzija koji je inspirirao bivšeg socijalista Benita (hrvatski bi to bilo Dobruško, Dobroslav) Mussolinija.
Istine radi treba kazati da je većina Talijana u Rijeci htjela autonomiju grada znajući da grad živi od trgovine sa zaleđem.
Austrija i posebno Mađarska su ih više nego mazili, oni su ih de facto stvorili, kao i Pribićevića i jugoslavenstvo.
Protiv Italije je bila tada puno jača Francuska koja je imala utjecaja u Jugoslaviji i planove ovladavanja lancem država od Baltika do Jadrana. (to se zvalo Mala Antanta, a danas se zove Inicijativa triju mora)
Francusku su podržavali Englezi, a SAD je pogotovo zaslužan za suzbijanje nerealnih talijanskih ambicija.
Siromašna Italija je dakle ušla u rat nepromišljeno, ali su industrijalci na sjeveru ipak vjerovali u njenu misiju u Africi i na Balkanu, te uporabili demografski višak radije u rat nego u naseljavanje Amerika.
U travnju 1941. je Rudolf Pederin (1884.-1956.), odvjetnik s Pelješca (otac povjesničara Ivana, tajnik pokrajinske Vlade Dalmacije u vrijeme Države SHS 1918./19.) predložio da se Dalmacija ne daje Talijanima, već da Hrvatska prizna za kralja nekoga talijanskoga vojvodu.
Pavelić je samo okrenuo leđa i šutio. Je li Rudolf Pederin poznavao Krespija, pa išao je u dubrovačku gimnaziju?
Što bi na to kazala Njemačka? Bi li nas Talijani mobilizirali za njihova ratišta? Je li riječ i o Pavelićevoj osobnoj taštini i vlasnosti? Ako nije vjerovao Talijanima, a povijest Mussolinijevog pokreta govori o neskrivenom imperijalizmu prema hrvatskoj obali, čemu se ortačio sa njima?
Talijanima je on bio samo as u rukavu, njima je Jugoslavija bila vrlo dobar saveznik uoči II svjetskog rata.
Dalmacija je stoljećima preko Venecije prihvaćala talijansku kulturu, znatno više nego austrijsku, tursku, češku, mađarsku idr.
Jasno kada kažemo talijansku kulturu moramo znati da je kultura i jezik Sicilije znatno različit od Venecije, Trsta, Milana, Torina.
Sjevernjaci su opet drugačiji od Rima itd
Ispravno je možda kazati katolička kultura, ili mediteranska kultura, kako to ispravno rabi Bogdan Radica.(1904. – 1993.)
Mnoge naše knjige su tamo tiskane, naši intelektualci (posebice svećenici), obrtnici, mornari, vojnici su živjeli u Veneciji, Napulju, Rimu. Mnogi Talijani su djelovali u Hrvatskoj. Mi smo se radi sukoba u dva svjetska rata zavadili sa Talijanima, ali i zaboravili da su Tommaseo, Bettiza, Della Bella, Zola, Moravia, Dudovich, Kossulich i toliki drugi ipak djeca hrvatskoga juga.
Sadašnje stanje Europe jest tako da bi se danas u Europi morali dijeliti na suvereniste i globaliste, jasno uz očuvanje svojih narodnih zajednica.
(Svršetak)
