Get Adobe Flash player
Srbijanski komentari i izraelska čestitka

Srbijanski komentari i izraelska čestitka

»Teško je prihvatiti, ali je Milošević udaljio Srbe od...

Romske laži Veljka Kajtazija

Romske laži Veljka Kajtazija

I romska komemoracija poziv je na istraživanje...

Trebaju nam dostojanstvene proslave

Trebaju nam dostojanstvene proslave

Domoljublje se živi svaki pojedini dan     Mislim da...

Popis hrvatskih branitelja junaka

Popis hrvatskih branitelja junaka

Koji su u samo 72 sata razbili zločinačku tvorevinu i natjerali teroriste...

IDS je talijanizirao hrvatsku Istru

IDS je talijanizirao hrvatsku Istru

Većinu ulica rashrvatili i nazvali ih po Talijanima i...

  • Srbijanski komentari i izraelska čestitka

    Srbijanski komentari i izraelska čestitka

    četvrtak, 08. kolovoza 2019. 10:15
  • Romske laži Veljka Kajtazija

    Romske laži Veljka Kajtazija

    četvrtak, 08. kolovoza 2019. 10:09
  • Trebaju nam dostojanstvene proslave

    Trebaju nam dostojanstvene proslave

    četvrtak, 08. kolovoza 2019. 10:05
  • Popis hrvatskih branitelja junaka

    Popis hrvatskih branitelja junaka

    četvrtak, 08. kolovoza 2019. 10:01
  • IDS je talijanizirao hrvatsku Istru

    IDS je talijanizirao hrvatsku Istru

    subota, 03. kolovoza 2019. 09:43

Značajnim ulaganjima do boljeg vodnokomunalnog standarda i čišćeg okoliša

 
 
Hrvatska pojačava napore kako bi još bolje upravljala vodnim bogatstvom i budućim generacijama osigurala pravo na kvalitetnu vodnokomunalnu infrastrukturu. Vodno gospodarstvo je plodno ulagačko tlo zbog nekoliko razloga. Ponajprije, takvi projekti podižu životni standard građana jer im osiguravaju dostupnost kvalitetne pitke vode. Zatim, dobra su podloga za financiranje sredstvima Europske unije, na što se posljedično oslanja angažman hrvatskih tvrtki i radne snage tijekom realizacije investicija u vodnu infrastrukturu. Ne manje važna činjenica jest i to da se značajnim ulaganjima u to područje povećava briga za okoliš i zdravlje ljudi jer se tako sprječava onečišćenje podzemnih voda i mora. Stoga Hrvatska koja je bogata vodom pojačava napore kako bi još bolje upravljala tim javnim dobrom i budućim generacijama osigurala pravo na njega.
http://images.energetika-net.com/media/articles/izdvojeno/vodnokomunalna_infrastruktura-1.jpg
U tijeku je relizacija brojnih projekata kako bi se poboljšala vodnokomunalna infrastruktura. Jedan od njih je onaj na području Delnica, Fužina i Brod Moravica koji će pridonijeti zaštiti podzemnih voda i održivom gospodarskom razvoju te osigurati bolji i pouzdaniji korisnički pristup javnim komunalnim uslugama. Projekti su financirani iz Švicarsko-hrvatskog programa suradnje, a njihova ukupna vrijednost je 21,5 milijuna franaka (oko 142 mil. kuna). Od toga, švicarski doprinos je 85%, a hrvatski 15%. Planirani rok izvođenja radova, kako su objavile Hrvatske vode, je do 2021. godine.
Predviđa se da će kao rezultat spomenutih projekata 90% kućanstava biti priključeno na sustav odvodnje do 2020. godine. Osim toga, u aglomeracijama Delnice, Fužine i Brod Moravice trebala bi se smanjiti stopa gubitka pitke vode s 52% u 2015. na 34% u idućoj godini.
 
Načelnik Općine Fužine David Bregovac kaže kako je riječ o najvećem ulaganju u općinu. Unatoč tome što je izrađena projektna dokumentacija i što su započele određene javne nabave, na žalost, one su poništene zbog premale procjene, a prevelikih ponuda. "Trenutačno nemamo informaciju o tome tko će nadomjestiti razliku, s obzirom na to da radimo po projektu Švicarke darovnice gdje ulaganje u vodovodnu mrežu i kanalizaciju iznosi otprilike 65 mil. kuna za područje Općine Fužine, a u suradnji sa Hrvatskim vodama i delničkom tvrtkom Komunalac", ističe on.
 
Povećanje broja stanovnika
 
Taj projekt će, nastavlja fužinski načelnik, stanovnicima općine poboljšati životni standard, a zahvaljujući novoj vodovodnoj mreži će se smanjiti gubitak vode. “Što se tiče kanalizacije, zasigurno će se smanjiti troškovi dosadašnjeg načina pražnjenja septičkih jama. K tomu, pridonijet će se zaštiti okoliša, s obzirom na to da veliki broj stanovnika nema na odgovarajući način izgrađene septičke jame”, objašnjava on, dodajući kako se nakon završetka projekta zbog nove infrastrukture na području Fužina mogu očekivati novi investitori i povećanje broja stanovnika.
Također, u Hrvatskim vodama su lani potpisani ugovori o dodjeli bespovratnih sredstava te ugovori o sufinanciranju za europske projekte poboljšanja vodno-komunalne infrastrukture na području gradova Novi Vinodolski, Novalja, Umag i Vrbovec. Ukupna vrijednost jednog od tih projekata, onoga pod nazivom 'Poboljšanje sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda u aglomeracijama Umag, Savudrija i Novigrad istarski' iznosi 556,7 mil. kuna, od čega su bespovratna europska sredstva 316,8 mil. kuna (71,14%), a nacionalno sufinanciranje je 128,5 milijuna kuna (28,86%). Razdoblje provedbe projekta je najkasnije do kraja 2023. godine.
Projekt obuhvaća rekonstrukciju sustava odvodnje otpadnih voda u aglomeracijama Umag, Savudrija i Novigrad te izgradnju uređaja za pročišćavanje otpadnih voda ‘Umag jug’ i ‘Novigrad’. Projektom će se sniziti troškovi zbog pražnjenja sabirnih jama jer će 90 000 potrošača moći pročišćavati otpadne vode zahvaljujući sustavu odvodnje ili pojedinačnim odgovarajućim sustavima. Povećat će se i priključenost stanovništva na sustav odvodnje i pročišćavanja u aglomeraciji Umag s postojećih 79% na 92% ili 3543 stanovnika te u aglomeraciji Novigrad istarski s postojećih 93% na 94%.
 
Evaluacije pristiglih ponuda
 
U uredu umaškog gradonačelnika kažu kako su trenutačno u različitim fazama postupaka javne nabave prema aplikaciji projekta. “Otvorene su ponude te su u tijeku evaluacije pristiglih ponuda za usluge vođenja projekta i uslugu promidžbe i informiranja, kao i nabavku opreme, dok su natječajne dokumentacije za radove proširenja i rekonstrukcije sustava odvodnje aglomeracija Umag, projektiranje i izgradnju UPOV-a te za uslugu nadzora nad radovima u završnoj fazi dorade. Navedena se dokumentacija uskoro šalje na prethodno savjetovanje sa zainteresiranim gospodarskim subjektima, nakon čega ide završna 'ex ante' provjera provedbenih tijela ministarstva”, ističu.
Glavne prednosti dovršenog projekta poboljšanja sustava odvodnje aglomeracija Umag, Savudrija i Novigrad su prije svega veći stupanj pročišćavanja otpadnih voda prije ispuštanja u more, čime se osigurava dugoročna kvaliteta obalnog mora te održivost povećanja gospodarskih i turističkih kapaciteta sjeverozapadnog priobalja Istre. “Uz navedeno, jednako je važno povećanje stope priključenosti stanovništva i gospodarskih subjekata na javne sustave odvodnje otpadnih voda. Projekt sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda je dio velikog projekta ‘Umag: Smart City - Green City 2010. - 2020.’ koji će cijelo područje Umaga ekološki zaštititi od negativnog utjecaja na okoliš, a ujedno i poboljšati zdravlje građana”, objašnjavaju iz Ureda gradonačelnika Umaga, dodajući kako se proširenjem sustava odvodnje te nadogradnjom postojećeg, odnosno izgradnjom novog biološkog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, stvara potreba i za dodatnim kadrovima za upravljanje i održavanje navedenih uređaja i dijelova sustava odvodnje aglomeracije Umag.
 
Izbjegavanje 'kritičnih' stanja
 
Nadalje, vrijednost projekta 'Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Novalja' iznosi 310,4 mil. kuna, od čega su bespovratna europska sredstva 172,5 mil. kuna (69,46 %), a nacionalno sufinanciranje 75,8 milijuna kuna (30,54%). Razdoblje provedbe projekta najkasnije je konac 2022. godine.
Projekt obuhvaća sanaciju i dogradnju javnog sustava vodoopskrbe i odvodnje te projektiranje i izgradnju uređaja za pročišćavanje otpadnih voda aglomeracije Novalja. Izgradit će se ukupno 53 km cjevovoda te povećati broj priključenosti na sustav odvodnje za 6750 stanovnika.
 
Direktor novaljske komunalne tvrtke Komunalije Neven Korda, dipl. ing. kaže kako se projekt provodi u skladu s propisanim rokovima. “Sanacijom dijelova postojećeg sustava odvodnje spriječit će se onečišćenje tla i voda, a izgradnjom proširenja javnog sustava odvodnje prikupit će se dodatne količine otpadnih voda koje se trenutačno neadekvatno ispuštaju i zbrinjavaju”, ističe on, dodajući kako će se izgradnjom uređaja za pročišćavanje otpadnih voda za 39 000 ekvivalentnih stanovnika pročistiti otpadne vode javnog sustava odvodnje i prikupljene septičke vode sa dijelova aglomeracije na kojima nije isplativa gradnja javnog sustava odvodnje. “Također, dogradnjom vodospremnika na lokaciji Komorovac stvorit će se dovoljne rezerve pitke vode te time izbjeći ‘kritična’ stanja vodoopskrbnog sustava koja se javljaju za vrijeme turističke sezone”, napominje.
 
Priključenje na sustav
 
Ukupna vrijednost projekta koji obuhvaća radove na poboljšanju sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda u aglomeraciji Novi Vinodolski, Crikvenica i Selce, iznosi nešto više od 367,6 mil. kuna. Bespovratna europska sredstva iznose 261,1 mil. kuna, odnosno 71,03% ukupne vrijednosti projekta. Ostatak vrijednosti odnosi se na nacionalnu komponentu koja iznosi 106,5 mil. kuna. U njoj sudjeluju proračun sa 39,06 mil. kuna, odnosno 10,62%, Hrvatske vode s također 39,06 mil. kuna (10,62%) i jedinice lokalne samouprave s 28,4 mil. kuna (7,73%). U dijelu JLS-a Crikvenica preuzima 66,7%, a Novi Vinodolski 33,3% troškova.
 
Glavni ciljevi provedbe projekta su rekonstrukcija i izgradnja vodoopskrbne mreže, izgradnja novih dijelova mreže javne vodoopskrbe i javne odvodnje, priključenje novih korisnika na sustav odvodnje i pročišćavanja otpadne vode i izgradnja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Novi Vinodolski i Crikvenica. Projektom će se izgraditi više od 90 km cjevovoda, 24 crpne stanice te će se 14 427 stanovnika moći priključiti na sustav.
Projekt bi trebao biti završen u četvrtom tromjesečju 2023. godine. Za sustav odvodnje i vodoopskrbe su napravljeni svi idejni projekti (vodoopskrba, odvodnja, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda i sušenje mulja), ishođene sve lokacijske i građevinske dozvole te izrađeno svih 26 glavnih projekata. Također, napravljeni su idejni projekti za UPOV Crikvenica (31 500 ES) i UPOV Novi Vinodolski (12 000 ES).
 
Direktor crikveničke komunalne tvrtke Murvica Jevgenij Prpić, mag. ing. geod. et geoinf. kaže kako će se završetkom tog projekta bitno podići standard komunalne infrastrukture na području Crikvenice i Novog Vinodolskog. “To će rezultirati izvrsnom kvalitetom mora”, ističe on, dodajući kako je projekt iznimno važan i za lokalno gospodarstvo čija je glavna grana turizam. Sukladno povećanju opsega poslova i izgradnji dva uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i postrojenja za sušenje otpadnog mulja, zaključuje on, očekuje se povećanje broja radnih mjesta.
 

Boris Odorčić, www.energetika-net.com

Tko je prodao našu vodu?

 
 
Hrvatski pravni centar (HCP) nedavno je uputio otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću u kojem zahtijeva promjenu odluke Vlade o prijenosu ugovora o koncesiji „za crpljenje mineralnih voda i ugovora o koncesiji za crpljenje termalne vode za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu, s društva Jamnica d.d., Zagreb, na novog koncesionara Jamnica plus d.o.o., Zagreb. Ovom odlukom, koju je Vlada usvojila na sjednici  od 2. svibnja“, Jamnica je kao kompanija s ogromnim tržišnim potencijalom  predana u ruke stranaca. Naime, stanovitom nizozemskom holdingu prenijeta je koncesija na crpljenje do 280 milijuna litara na godinu do 2029. HPC upozorava kako se radi o političkom, dodajem i sigurnosnom pitanju, budući da je voda opće javno dobro i ljudsko pravo, a ne tržišna roba. Pitka voda zasigurno predstavlja najvažniji hrvatski prirodni resurs koji bi u narednim desetljećima u okolnostima globalnog zatopljenja i klimatskih promjena mogao snažno utjecati na sigurnost zemlje. Stoga, izvore pitke vode treba zaštititi, a u pismu HPC poziva Vladu da koncesiju povjeri javnom poduzeću.
https://cdn.getyourguide.com/img/tour_img-1405325-145.jpg
Niz hrvatskih medija nastavio je s objavom alarmirajućih članaka o gubitku nacionalne kontrole nad najvećim izvorima pitke vode. Tako smo doznali (iako je riječ o staroj vijesti koja prolazi neopaženo, izvan radara javnosti) da četiri najveća izvora više nisu u hrvatskim rukama! Pored Jamnice, ostali smo bez Lipika, Svetog Roka i Cetine. Podravka je još 2016. prodala Lipički studenac slovenskoj tvrtki Radenska koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj. Prijašnji vlasnik Svetog Roka završio je u stečaju (nije jasno kako mu je to uspjelo!), pa su punionicu preuzeli novi vlasnici iz sušne Saudijske Arabije. Četvrti izvor – Cetinu, pored domaćih poduzetničkih i lokalnih političkih snaga, preuzima offshore kompanija iz američke države Delaware, i to na 50 godina.
 
Najblaže rečeno, vrlo je neozbiljno da Vlada(e) sve to dopušta i mirno promatra. Razlog postajanja bilo koje vlade je zaštita nacionalnih interesa, kako javnih, tako i pojedinačnih. Stalna poskupljenja vode izravan su rezultat liberalizacije ove vrste komunalnih usluga i privatizacije izvora pitke vode. Ujedinjeni narodi su 2008. godine proglasili pravo na vodu temeljnim ljudskim pravom. Međutim, s izuzetkom Slovenije, koja je prema Ustavu zabranila prodaju vlastitih vodnih resursa, čini se da zemlje u regiji nisu svjesne da loše i neodgovorno upravljanje vodama ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava njihovih građana. Tako se npr. privatizacija izvora pitke vode u Srbiji, ali i u ostatku regije odvijala gotovo nezapaženo. U Srbiji je nedavna izmjena Zakona o komunalnim uslugama omogućila privatnim tvrtkama da ponude usluge vodoopskrbe, što znači da voda više nije neotuđivo javno dobro kojim može upravljati samo javno poduzeće. Osobito je privatizacija tvrtki za flaširanje vode, odnosno njihova prodaja pod koncesijskim modelom (80% posjeduju strane tvrtke), snažno potisnula načelo javnog dobra. Nije čudo da su izvori pitke vode bili među prvim resursima koji se privatizirani u regiji. Uostalom, voda je vrhunska roba, a potrošača koliko želite.
 
Podaci Eurostata iz listopada 2017. pokazuju kako regija ima mnogo toga za ponuditi kada je riječ o vodi. Tako, Hrvatska ima prosjek od 27.330 kubičnih metara slatke vode po glavi stanovnika, što je stavlja na prvo mjesto u EU. Slovenija je na petom mjestu (15.550), Bugarska na sedmom mjestu (14.160), a Grčka na 14. mjestu (6.680), dok je Rumunjska s 1.840 kubičnih metara blizu granice od 1.700 kubnih metara po stanovniku, što je standard koji je postavio UN. Bitka za vodu kao javno dobro nije tek ograničena na regiju, ova rasprava snažno je prisutna i u okvirima Europske unije. Nevladina organizacija The European Water Movement upozorava da su izvori pitke vode ugroženi od strane nezasitih investitora koji žele zaraditi novac prodajući javni resurs. Širom EU-a ljudi podižu svoj glas protiv komercijalizacije vode, pa je tako do sada prikupljeno oko milijun potpisa kako bi se pravo na vodu proglasilo temeljnim ljudskim pravim na razini EU-a.
 
Na razini Europske unije postoje tri prijedloga koja se odnose na ovu tematiku –  model koji koriste Belgija, Italija i Slovenija. Međutim, samo je Slovenija usvojila Ustavne izmjene (u studenom 2016.) koje su definitivno onemogućile privatizaciju vodnih resursa, zbog čega su isti ostavljeni pod državnom upravom. U rujnu 2018. godine, pučka pravobraniteljica, Lora Vidović, organizirala je okrugli stol „Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom“. Tada se moglo čuti da 6% stanovnika Hrvatske nema mogućnost priključenja na vodovod, četvrtina građana zbog povećanja cijena (pod pritiskom liberalizacije i privatizacije) kasni s plaćanjem režija, a da su razlike u cijeni vode na različitim područjima zemlje od sedam do 27 kuna. O cijeni vode odlučuje isporučitelj koji potpuno samovoljno donosi odluke i o isključivanju zbog neplaćanja.
 
Opasnost od privatizacije vode u budućnosti samo je jedna dimenzija problema realizacije temeljnog ljudskog prava na vodu. Prema međunarodnim preporukama (između ostalih i Svjetske zdravstvene organizacije) vlade bi građanima vodu trebale učiniti dostupnom – i u fizičkom i financijskom smislu (određenu kvalitetu i količinu vode, oko 70 litara po danu). Slovenija je prva država u Europi koja je to učinila, dok je u Belgiji, državi u kojoj je ljudsko pravo na vodu ostvareno u najvećoj mogućoj mjeri, svaki stanovnik ima po 15 kubika vode na godinu besplatno. Prema dr.sc. Desanki Sarvan, autorici knjige „Pravo na vodu“, na svjetskoj razini, oko 15 % usluga u vodoopskrbi drže privatni isporučitelji. Ipak,  nakon teških slučajeva privatizacije koja je dovela do enormnog rasta cijena vode, te isključivanja korisnika usluga u pojedinim zemljama (ova se praksa naročito proširila po zemljama Latinske Amerike).
 
Sigurna pitka voda temeljno je javno dobro koje građani očekuju od svoje vlade, ali nije jedino. Naime, javna dobra zahtijevaju vladinu intervenciju kako bi se osigurala adekvatna opskrba. Naime, javna su dobra ili usluge (sigurnost, zdravstvena i socijalna skrb, javno obrazovanje, dostupnost i zdravstvena ispravnost vode i namirnica, komunalne usluge…) dio ekonomije blagostanja i standarda građana, riječ je o dobrima koja tržište bez djelovanja države ne bi osiguralo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri. Javna su dobra vrijednosti koje služe velikom broju građana, uključuju univerzalne dimenzije zajedničkog života, izraz su društvene potrebe, zapravo društveno dobro. U idealnom smislu, njihova temeljna obilježja jesu dostupnost za sve građane, nekonkurentnost i neekskluzivnost, što znači da svi članovi zajednice mogu uživati u moru, plažama, parkovima, kulturnoj i povijesnoj baštini, ali i u pitkoj vodi. Javno je dobro usko povezano s javnim interesom koji bi trebao osigurati opću stabilnost i blagostanje neke zemlje, dok bi vlade, kao i lokalne vlasti trebale djelovati na suzbijanju problema poput kriminala, širenja bolesti, siromaštva, zagađenja…, budući da u suvremenim demokratskim društvima pravo na kvalitetnu i sigurnu životnu sredinu spada u temeljna ljudska prava.
 
Ipak, u razdoblju dominacije neoliberalne paradigme, pristup javnim dobrima postaje sve više ograničen, mnoga od njih postaju tržišna kategorija, te bivaju privatizirana. Europska unija sve se više oslanja na tržišni model raširen u Sjedinjenim Državama. Međutim, čak i u kolijevci neoliberalne ideologije, sve su češće i žešće rasprave o ovoj temi. U članku „Social Contract and Public Goods Provision“, autor Lee Kuan Yew, School of Public Policy (Foreign Affairs, May 23, 2018) navodi kako se američki Ustav temelji na ideji društvenog ugovora engleskog filozofa, začetnika prosvjetiteljstva, Johna Locka (1632-1704). Stoga, većina američkih građana očekuju da će američka vlada temeljem Lockeovog socijalnog ugovora (Dvije rasprave o vladavini / Two Treatises of Government, 1690) koji zagorava opće slobode i jednakosti, zapravo postaviti prioritet: javno dobro građana SAD-a. Socijalni ugovori i javne usluge kako ih definiraju Jean Jacques Rousseau, Thomas Hobs ili John Locke predstavljaju dogovor između države i društva, prema kojem se građani pristaju odreći određenih prava  (i platiti poreze) u zamjenu za obvezu vlade da osigura njihove potrebe. Društveni ugovor je nepisan, nije pravno obvezujući, međutim, on ipak u demokratskom svijetu ograničava vlade da djeluju u skladu s određenim skupom načela koji su u modernim demokracijama sastavni dio ustava, zakona, te predstavljaju službeni diskurs (integralni su dio PR-a svakog političara). Načelno, nepoštivanje ovakvog društvenog ugovora zapadne liberalne vlade izlaže sankcijama, najčešće gubitku izbora.
 
Međutim, upravo su Sjedinjene Države vrlo daleko od poštivanja takvog društvenog ugovora, time i od vlastitih ustavnih načela. Naime, za očekivati je da Sjedinjene Države kao najveće svjetsko gospodarstvo, s izrazito jakim demokratskim institucijama (zasigurno moćnim da osiguraju preraspodjelu resursa i nacionalnog bogatstva) jesu sposobne osigurati visoku razinu dostupnosti javnih dobara svojim građanima.  Ipak, kada je riječ o indeksu ljudskog razvoja (HDI /Human Development Index) ), SAD su se u 2015. godini našle iza mnogo manjih ekonomija. Pored toga, Amerika ima iskustvo mjera New Deala kojima je ova velika država prebrodila krizu početkom 30-tih godina 20. stoljeća, a koje su sustav američke liberalne demokracije učinile prilagodljivim zahtjevima građana na način da su im javna dobra učinila dostupnim.
 
Međutim, više je nego očito da u ovoj neobično bogatoj, tehnološki nainovativnijoj zemlji na svijetu, ekonomskoj, političkoj i vojnoj supersili, ne postoji ni najmanja korelacija između visoke razine GDP i javnih usluga koje bi američka vlada bila spremna pružiti svojim građanima. Razina javnih usluga dostupna Amerikancima je ispod svih kriterija: urušene javne obrazovne institucije, nedostupna zdravstvena i socijalna skrb, privatizirana sigurnost koja je nakon serije školskih pokolja, postala prvorazredno političko pitanje. Upravo je predsjednik Trump tijekom svoje predizborne kampanje 2016.g. govorio o urbanom siromaštvu, o obiteljima koje ostaju „zarobljene u siromaštvu američkih predgrađa“. Sve američke vlade odbijaju prihvatiti da su ekonomska i socijalna prava zapravo temeljna ljudska prava: početkom osamdesetih godina uzastopno su glasovale protiv usvajanja deklaracije UN-a kojim se pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, pravilnu prehranu, vodu i nacionalni razvoj uvrštavaju u ljudska prava. Njihova se stajališta ne mijenjaju ni desetljećima poslije. Izričito se protive da se pravo na hranu, odnosno „pravo na stalnu i hranjivu prehrani“ prizna kao temeljno ljudsko pravo. Individualistički svjetonazor koji bogate doživljava kao motore ekonomskog uspjeha, a kod siromašnih razvija krivnju za vlastiti neuspjeh, američko je društvo doveo na rub dubokih podjela i raskola. Danas su SAD zemlja najveće nejednakosti, zemlja s najvišom stopom siromaštva u zapadnom svijetu, zemlja u kojoj se kvaliteta života i ekonomski uvjeti goleme većine Amerikanaca svakodnevno pogoršavaju. Oko 50 milijuna Amerikanaca zahvaćeno je ekstremnim siromaštvom, dok se preraspodjela bogatstva usmjerila prema financijskoj i poslovnoj eliti koja je profitirala paketom mjera kojima je spašen financijski sektor, otvaranjem novih ratišta kao poslovnih prilika vojno-industrijskog kompleksa, te naposlijetku i najnovijom Trumpovom poreznom reformom koja je korporacije i bogate zapravo oslobodila poreza.
 
Premještanje javnog bogatstva u privatni sektor ostavilo je američku vladu (time i vlade zapadnih demokracija) bez sredstava za ulaganje u mjere kojima bi se prevladalo siromaštvo. Prema Foreign Affairsu ne postoji jasan odnos između institucionalne snage države, njenog opsega, kao i sposobnosti da osigura javna dobra svojim građanima. Kao prvo, nema jamstva da će države s velikim institucionalnim kapacitetom (jakim i stabilnim demokratskim institucijama), te rastućim GDP-om pružiti više javnih dobara svojim građanima, upravo zbog novoustoličene paradigme zahtijeva za smanjivanjem javne potrošnje. Naime, ekonomska ortodoksija proizašla iz neoklasične škole ekonomske misli smatra da je najbolji lijek za prevladavanje gospodarske i financijske krize (koju je proizvela financijska i korporativna elita) smanjivanje javne potrošnje, posebno izdvajanja za socijalne potrebe društva, obrazovanje i zdravstvo, uz smanjivanje poreznih nameta korporacijama, poduzetnicima i tvrtkama koji kao „stvaratelji radnih mjesta“ zapravo najviše doprinose ekonomskom rastu i razvoju.  Stoga vlade, odnosno države s vrlo visoki kapacitetima ne moraju nužno dati prioritet „proizvodnji“ javnih dobara. U kulturama koje se oslanjaju na individualizam, obiteljsku potporu i promicanje samopomoći, a koje je i Hrvatska usvojila, vlada vrlo često postavlja druge prioritete (poduzetnike) ispred razvoja društva, osobito ispred socijalne sigurnosne mreže.
 
U fokusu znanstvene rasprave sve je češće nejednaki razvoj svjetskog kapitalizma, pri čemu periferne zemlje (u koje spada i Hrvatska) postaju svojevrsni laboratorij neoliberalizma u kojem propisane mjere šok terapije (politika štednje i strukturnih reformi) proizvode snažne socijalne posljedice koje ubrzano slabe društvenu koheziju. Proces razgradnje socijalne države, “welfare state” ili intervencionističke države, promijenio je značenje zaposlenosti, stabilnosti i sigurnosti rada. Logika globalizacije time je državu blagostanja, kao i javna dobra, te javni interes učinila potpuno bezvrijednim i nevažnim, iako su floskule o pravičnosti, jednakosti ili prosperitetu i napretku naših građana omiljena „mantra“ liberalnih političara, zapravo dio njihovog PR-a. Međutim, dometi „društvenog ugovora“ sasvim su mjerljivi i vidljivi kroz politike vlade, odnosno kroz njene sposobnosti u pružanju javnih usluga. One su, na žalost, sve manje i manje, upravo zahvaljujući zloglasnoj „politici štednje“, kao i „strukturnih reformi“ koje nas obvezuje na privatizaciju najvrednijih nacionalnih resursa koji se predaju u ruke bjelosvjetskih mešetara.
 

Jadranka Polović, https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-pitka-voda-najvazniji-hrvatski-resurs-u-rukama-stranaca/

Škakljivo okrupnjavanje distribucije plina je neizbježno

 
 
Desetak godina nije bilo pomaka u procesu okrupnjavanja distribucije. Veliki val akvizicija je krenuo 2017., no sve buduće akvizicije vodit će prije svega zdrava tržišna motivacija, jer sve je manje kvalitetnih i atraktivnih tvrtki.
https://static.themoscowtimes.com/image/article_1360/a2/33fc7666bcd64ab1b13234490788c6eb.jpg
Tržišno okrupnjavanje u svim djelatnostima prirodan je tržišni tijek u kojem oni manji i slabiji nastavljaju svoje poslovanje uglavnom u sklopu veće i snažnije kompanije. Rastući fiksni troškovi u poslovanju, potreba za investicijama koje je teško financirati iz marži te sve složeniji regulatorni i ostali zahtjevi stvaraju sve veći pritisak na djelatnost distribucije. Stoga, mahom prijateljski čin preuzimanja nije zaobišao ni djelatnost distribucije plina u Hrvatskoj. Male tvrtke često nemaju snage ispuniti sve zahtjevnije zakonske i druge propise, a u tome im mogu pomoći upravo one iskusnije kompanije na način da ih kupe i pripoje. Ipak, riječ je o reguliranoj djelatnosti koja obuhvaća razvoj, izgradnju, održavanje i upravljanje plinskom distribucijskom infrastrukturom. Važno je naglasiti kako je dobar dio od ukupno 34 distributera plina u Hrvatskoj još uvijek u vlasništvu lokalne ili regionalne samouprave. To je vrlo važan faktor u akvizicijama, jer, puno lakše je realizirati akviziciju ako se radi o privatnom vlasništvu. Među akvizicijama koje su posljednje dvije godine u određenoj mjeri konsolidirale hrvatsko tržište svakako valja istaknuti onu u kojoj je RWE kupio Koprivnicu Plin i Montcogim plinaru te prodaju Zagorskog metalca Petrolu, kao i to da je HEP Plin preuzeo Plin Vtc. Uskoro se očekuje i prodaja Gradske plinare Krapina.
 
Škakljivo pitanje 
 
Predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin Dalibor Pudić, ujedno i član Upravnog vijeća HERA-e, kaže kako tempo daljnjeg okrupnjavanja u dobroj mjeri ovisi upravo o tome hoće li jedinice lokalne samouprave odlučiti prodati svoju distribuciju ili ne. "Nekada je to bilo škakljivo pitanje i desetak godina se ništa nije događalo. Tako da se čekalo tko će biti taj prvi koji će se prodati", konstatira Pudić. Mali distributeri imaju prevelike fiksne troškove u poslovanju i okrupnjavanje koje se temelji na tržišnim osnovama trebalo bi donijeti veću konkurentnost. "Nije isto nabaviti pet plinomjera godišnje za manje distributivno područje ili pet tisuća za ono veće", ističe on. 
Veće tvrtke, nastavlja Pudić, mogu umanjiti određene troškove poslovanja prilikom okrupnjavanja. "Naime, više neće biti potrebna dva direktora ni dvije računovodstvene službe. Tako fiksni troškovi za određeno distributivno područje postaju manji", napominje. Dakako, odluka o tome hoće li netko kupiti određenog distributera, osim povoljne vlasničke strukture i veličine poslovnog subjekta, ovisi i o tome u kakvom je tehničkom stanju mreža i jesu li potrebna značajna ulaganja u nju. 
 
Odgovor na pitanje je li neka tvrtka potencijalno dobra meta preuzimanja također može ovisiti i o trendu koji naoko nema poveznicu s tom djelatnošću. A to je trend iseljavanja iz Hrvatske zbog čega određeno područje može od distributera zahtijevati velike upravljačke troškove. "Međutim, velikima je cilj zaokružiti određeno područje i ulaganje ne promatraju jedino kroz prizmu je li neki manji dio neprofitabilan", naglašava on, dodajući kako je Hrvatska premalo tržište za puno malih distributera. 
 
Dio Petrol grupe
 
Juraj Bradač, voditelj tehničkog sektora u Zagorskom metalacu, koji je nedavno preuzeo slovenski Petrol, kaže kako će se tržište u djelatnosti distribucije plina sasvim sigurno i dalje okrupnjavati. "Mislim da će u tome sudjelovati postojeći tržišni igrači i da će se vrlo vjerojatno pojaviti neki novi", ističe. Zagorski metalac je zahvaljujući Petrolovoj akviziciji postao dio velike regionalne energetske grupe. "To nam je donijelo veću stabilnost, poslovanje po definiranim korporativnim principima. Ta standardizacija poslovanja, kada bude provedena, svakako je dobitak za nas. S druge strane, Petrol je ušao na hrvatsko tržište distribucije plina", napominje on. U djelatnosti opskrbe, pak, zasad ne bi trebalo biti većih promjena do 1. travnja 2020. godine kada se očekuje raspisivanje natječaja za javnu uslugu opskrbe. "Dakle, za otprilike dvije godine, kada se tržište potpuno otvori, doći će do primjetnih promjena u opskrbi i tada će, smatram, opstati nekolicina velikih opskrbljivača, dok će se mali baviti distribucijom", objašnjava Bradač, dodajući kako će manji distributeri teško opstati na tržištu isključivo od distributivne naknade ako im prodaja plina ne dosegne određenu granicu isplativosti. 
 
Što je RWE napravio u Koprivnici?
 
Dean Gnjidić, predsjednik Uprave Koprivnica plina, kaže kako je u djelatnosti distribucije realno očekivati najviše pet glavnih igrača na konsolidiranom tržištu, uključujući RWE kao predvodnika tog okrupnjavanja. "Konsolidacija je neizbježna, jer ‘mali’ opskrbljivači u uvjetima potpuno otvorenog tržišta ne će moći samostalno konkurirati i nemaju operativne i logističke preduvjete za vlastitu nabavu plina, upravljanje portfeljem, ugovaranje transporta, ugovaranje skladišta itd. Osim toga, ‘mali’ opskrbljivači neće moći ispuniti obveze učinkovitosti koje propisuje novi Zakon o energetskoj učinkovitosti, budući da za to nemaju resurse ili znanja. To će zasigurno pridonijeti bržoj konsolidaciji tržišta osiguravajući potrebna ulaganja u daljnju plinofikaciju Hrvatske, što će omogućiti da prirodni plin kao najisplativiji izvor energije postane dostupan u većem dijelu zemlje", objašnjava. 
 
RWE kao dio međunarodne grupe Innogy koja godišnje opskrbljuje 6,6 milijuna kupaca u 10 europskih zemalja s 225 TW h plina, financijski je snažan partner koji već ulaže u daljnju plinofikaciju hrvatskih gradova i općina. Treba istaknuti kako je i prije prodaje Koprivnica plin po ‘know-howu’ i kvaliteti mreže bio među najboljim distributerima u Hrvatskoj. "Nakon preuzimanja, to smo još dodatno unaprijedili, posebice u području mjerne tehnike, ali i postavljanjem produktivnije organizacije poslovanja. Naši zaposlenici kontinuirano surađuju s kolegama iz naše Innogy grupe, poglavito onima iz Češke, gdje Innogy upravlja plinskom mrežom od 65.000 km. Usporedbe radi, to je gotovo tri i pol puta veća mreža od naše u Hrvatskoj. Tako crpeći znanja i sinergiju iz grupacije na najbolji mogući način implementiramo znanja i rješenja koja su primjenjiva u našem poslovanju", napominje. Ipak, Gnjidić misli da će nakon raspisivanja natječaja za javnu uslugu opskrbe, što se očekuje 2021., oni mali vjerojatno ipak moći opstati isključivo od distributivne naknade. Ali, na račun potrošača. "Na razmjerno malom distribucijskom području imat će veću distribucijsku tarifu koju plaćaju krajnji kupci. To je u suprotnosti s ključnim ciljem okrupnjavanja tržišta, a taj je da kupci ostvare konkretne benefite - plaćanje niže tarife i veću sigurnost sustava distribucije", kaže. 
 
Tržišni motiv i pristup kapitalu
 
Srećko Ezgeta, direktor bjelovarske tvrtke Elektrometal – distribucija plinakoju je kupila Gradska Plinara Zagreb, kaže kako ritam daljnjeg okrupnjavanja ponajprije ovisi o vlasnicima tih distributivnih poduzeća. "Ako će doći do određenih okrupnjavanja, onda će to isključivo biti tržišno motivirano. Vlasnici društava za distribuciju i opskrbu plinom svoje odluke će temeljiti na svojim najboljim znanjima i najboljem interesu uzimajući u obzir sve rizike i dobrobiti koje ove djelatnosti nose", ističe on, dodajući kako je Elektrometal - distribucija plina ulaskom u Zagrebački holding i vlasništvo GPZ-a dobila otvorena vrata svih financijskih institucija i pristup kapitalu koje u sastavu Elektrometal Grupe nije imala. "Uz suradnju koju je godinama ranije imala s GPZ-om, Elektrometal - distribucija plina je dobila još bolju tehničku, financijsku i, među ostalim, pravnu pomoć u svim aspektima poslovanja dvije potpuno kompatibilne tvrtke od kojih ona starija - GPZ ima više od 155 godina iskustva, a Elektrometal - distribucija plina pola stoljeća iskustva", zaključuje Ezgeta.
 

Boris Odorčić, www.energetika-net.com

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Četvrtak, 22/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1139 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević