Get Adobe Flash player

U kronologiji su navedeni najvažniji događaji u Hrvatskoj

 
 
Govor na predstavljanju šestosvečanoga zbornika TUĐMANOV ARHIV
Nakon riječi mojih prethodnika koji su Vam govorili o najvažnijim aspektima objavljivanja ovog knjižnog niza, ja ću vam ukratko reći nešto o samom procesu rada i stvaranju ovih knjiga. Također, kazat ću Vam i što ove knjige znače iz vizure njihovih korisnika, prvenstveno profesionalnih povjesničara.
 
Prije svega ću istaknuti i neke tehničke podatke, da dobijete dojam o čemu se zapravo ovdje radi. U ovih šest svezaka objavljena je korespondencija prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa svjetskim državnicima i institucijama. Na ukupnom broju od oko 3600 stranica, sadržano je oko 1400 dokumenata koji se objavljuju kao faksimili, odnosno preslike izvornika. Većina ovih dokumenata dosad je bila nedostupna javnosti te se ovdje objavljuje po prvi put. Dvije trećine dokumenata su na hrvatskom jeziku, ali i dvije trećine su na stranim jezicima. Zvuči nelogično, ali radi se o tome da su brojni dokumenti predstavljeni i u prijevodima. Ti prijevodi su također autentični dokumenti jer su nastali kao prijevod „iz uljudnosti". Naime, državnici pišu na službenom jeziku svoje zemlje, ali uz to šalju i prijevod na jezik onoga kome se pismo upućuje. Ukupno se radilo o preko 400 korespondenata.
 
Urednički rad imao je nekoliko faza. Prva faza bila je selekcija dokumenata. Trebalo je precizno odrediti dokumente, imenovati ih, dati im jedinstvenu šifru, a nakon toga raditi selekciju odnosno izlučiti one dokumente koje smo smatrali nevažnima. Radilo se tu o dokumentima protokolarne naravi kao što su bile npr. čestitke za dan državnosti koje nismo uvrštavali osim ako bi u nekoj bilo nešto važno dodano. U fazi selekcije dokumenata trebalo je izlučiti i one dokumente koji su se ponavljali. Tako npr. kad je predsjednik Tuđman pisao pisma američkim kongresnicima, koja su često imala u biti isti sadržaj, onda smo primijenili princip da u izbor dokumenata uvrstimo samo jedno od pisama. No, pri tome nisu bili zanemareni ostali korespondenti jer smo u sadržaju navodili imena svih ljudi kojima je pismo takvog sadržaja bilo upućeno.
 
Nakon toga radio se sam sadržaj, kao i statistički pokazatelji o broju pisama i količini materijala što je bio temelj na kojem smo radili podjelu po knjigama. Neke godine su pokrivene s većim brojem dokumenata, kao npr. 1992. i 1991., koji sadržavaju po tristotinjak dokumenata, dok su npr. godine 1990. i 1999. imale deseterostruko manje dokumenata, negdje po tridesetak.
 
Što se tiče sadržaja, koji je ujedno regesta, prilikom imenovanja dokumenata navodili smo formu dokumenta, a ne sam njegov sadržaj. Dakle, u sadržaju navoditi smo kategorije dokumenata kao npr: pismo, brzojav, poruka, deklaracija, otvoreno pismo i sl. Tako smo npr. navodili „Pismo predsjednika dr. Franje Tuđmana predsjedniku SAD-a Georgeu Bushu“, a ne npr. „Zahvala predsjednika Franje Tuđmana predsjedniku SAD-a...“
 
Druga faza bila je izrada uvodnika, kronologije i kazala korespondenata. Kao što možete vidjeti, svaka od prvih 5 knjiga ima tematski uvodnik, odnosno uvodne studije, a u šestoj su knjizi svi ti uvodnici objavljeni na engleskom jeziku. Time smo htjeli ove knjige, i građu koja je u njima, približiti i stranoj publici, prvenstveno stranim istraživačima povjesničarima. Smatram da je jako važno da se istina o obrambenome Domovinskom ratu promiče i u svijetu, a upravo se ovakvim znanstvenim pothvatima to radi na najbolji mogući način. Uvodne studije su pisali akademik Davorin Rudolf, prof. dr. Miroslav Tuđman, dr. Ivo Lučić, dr. Ante Nazor i dr. Nikica Barić.
 
Akademik Rudolf svoju je analizu hrvatske vanjske politike u vrijeme stvaranja neovisne Hrvatske obogatio i brojnim informacijama „iz prve ruke“, jer je, ne samo kao ekspert međunarodnog prava, nego i kao ministar, prvo pomorstva, a onda i kao ministar vanjskih poslova, imao saznanja i jako dobar uvid u brojne javnosti nedostupne događaje i odnose. Prof. Miroslav Tuđman svojim je opsežnim uvodnikom u drugoj knjizi prikazao načela i odrednice nacionalne strategije prvog hrvatskog predsjednika. Dr. Lučić je u trećoj knjizi, koja sadržava građu iz 1993., dao, po mome dubokom uvjerenju, dosad najcjelovitiju analizu uzroka i povoda hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni i Hercegovini. U četvrtoj knjizi, koja sadržava građu ih pobjedničkih godina, 1994. i 1995., Dr. Ante Nazor je, prvenstveno kao ekspert za vojnu povijest, dao cjeloviti pregled vojnih djelovanja hrvatskih oružanih snaga u Domovinskom ratu. U petoj knjizi, dr. Nikica Barić je analizirao djelovanje prvog hrvatskog predsjednika u pitanjima okupiranih područja i mirne reintegracije Republike Hrvatske. Ovim uvodnim studijama uredništvo je nastojalo kontekstualizirati same dokumente i rasvijetliti logiku kojom se vodio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u svome desetljetnom mandatu.
 
Uredništvo edicije, u kojem je, uz već spomenutu gospodu, djelovao i kolega Goran Mladineo, koji je urednik prve knjige, smatralo je svrsishodnim napraviti i kronologiju najvažnijih događaja analiziranoga razdoblja. Taj je posao, kao što možete vidjeti, i napravljen. Svaku knjigu prati odgovarajuća kronologija koja je trostupčana, odnosno dvostupčana u 5. i 6. svesku. U kronologiji su navedeni najvažniji događaji u Hrvatskoj, ali i oni događaji u svijetu koji su važni za shvaćanje međunarodnog konteksta u kojem je djelovao predsjednik Tuđman. Ambicija autora Kronologije nije bila da ona bude iscrpna, već da ponudi osnovne podatke o vremenu i kontekstu u kojemu su nastajali pojedini dokumenti. U prvoj knjizi u kojoj su obuhvaćene godine 1990. i 1991., uz stupac Hrvatska i Međunarodni kontekst, u poseban su stupac navedeni značajni događaji koji su se dogodili na prostoru Jugoslavije. U drugoj, trećoj i četvrtoj knjizi treći stupac kronologije je posvećen događanjima u Bosni i Hercegovini.
 
Svaka knjiga opremljena je i s Kazalom korespondenata koje nudi osnovne podatke o ulogama i dužnostima autora pisama, prvenstveno aktualne funkcije koje su ti korespondenti tada obnašali. Uz to je načinjeno i ono standardno kazalo osobnih imena koje postoji u svakoj ozbiljnoj knjizi pa tako i u ovima. Treća faza rada bila je grafičko rješenje i izrada samog prijeloma. Tu moram posebno pohvaliti rad grafičkog i tehničkog urednika gospodina Zlatka Rebernjaka koji je najzaslužniji za, po mome mišljenju, zaista dopadljiv dizain naslovnice, ali i za preglednost samih dokumenata. Preglednost je itekako važna pogotovo iz perspektive samih korisnika–čitatelja, kojima će korištenje ovim knjigama biti jednostavno i pregledno, a vjerujem i pravi užitak.
 
Po mome dubokom uvjerenju radi se o izvornoj arhivskoj građi bez koje je praktički nemoguće proučavati, razumijevati i tumačiti ključne političke događaje iz hrvatske povijesti iz razdoblja od 1990. do 1999. godine. No, tu ne staje iskoristivost ovih knjiga, jer, osim hrvatske perspektive, ove knjige predstavljaju vrijedan izvor i za povijest međunarodnih odnosa i diplomacije, jer kao što ste već mogli čuti radi se o 400-tinjak korespondenata, sve redom visokih i najviših političkih dužnosnika svijeta. Zato će ta građa biti nezaobilazni izvor za sve domaće i strane istraživače i sve one koje zanima povijest nastanka suverene Hrvatske i njenih prvih 10 demokratskih godina, kao i povijest međunarodnih odnosa posljednjeg desetljeća 20. stoljeća.
 
Na kraju bih želio izraziti zadovoljstvo što se prof. Tuđman s ovim projektnim prijedlogom obratio Hrvatskom institutu za povijest, te se zahvaliti i ravnateljici Instituta, dr. Jasni Turkalj što mi je ponudila mogućnost da budem dio ovog projektnog tima i da radim na ovoj uistinu vrijednoj povijesnoj građi. Moram reći da mi je bilo veliko zadovoljstvo i čast.
 

Josip Mihaljević, prof.

Hrvati kod Boga

 
 
Davno jedanput, na obalama
Velike rijeke SARASVATI,
Gdje nekad živjeli su Hrvati,
Sazove Svevišnji Bog, Ahura Mazda,
Sve nacije svijeta,
Da svakoj dodijeli komad planeta,
Kojeg će vazda
Braniti i čuvati.
 
I raziđoše se ljudi,
A Bog primijeti jednog dječaka,
Gdje sjedi i plače
I plače sve jače
I Bog ga zapita:
"Tko si ti, dječače?"
 
- Ja Hrvat sam, odgovor stiže.
I Bog priđe bliže
I pomilova dječaka.
- Reci mi, sinko, što tražiš?
 
- Pa,dragi Bože,
Svakom si dao komadić planeta,
A nama nisi ništa dao.
- A kako vas nije tu bilo,
Kad dijelio sam svijet?
- Pa, po običaju, nismo se dogovorili,
Koga trebamo poslati, reče dječak
I tu je stao.
 
- Ne plači, sinko, još se može
Učinit nešto za rod Hrvata.
Ja imam jedan dio
Planeta ovog, kojeg sam htio
Sebi za odmor dati.
To raj je na zemlji
I od sada tu će živjet Hrvati,
Al' u tom ima jedno zlo.
 
- A što je to?
Upita dječak.
 
- Susjedi vaši bit će Srbi,
Koji će stalno htjeti
Oduzeti vam ovaj raj
I, sinko, znaj,
Da oni dobro lagati znaju
I u toj laži
Nije im stalo
Kome će štetit,
Kome će služit,
Koga će tužit
I sve u nadi, kojom se traži
U svako doba mira i rata
Zemaljski raj, gruda Hrvata.
 
Ja ih ovakve nisam stvorio
I često sam im govorio,
Da su na krivom putu,
Al' oni, niti haju, niti staju
Niti se kaju.
Al' dokle?
--------------------------------------
--------------------------------------
Oh, sjetite se, Srbi,
Kada ste bili mali,
Kao indijsko pleme Jata
I niste znali
Kako ste zalutali
Među plemena Harahvata,
Koji su vas hranili i branili
Od zavojevača.
I sjetite se, kad drugi put se
Hvatite mača
U krvožednoj buni,
Da Hrvati ne naplaćuju često,
Ali, kad naplate, izravnaju se računi.
 

Žarko Dugandžić

Dolasci, odlasci, stradanja, umiranja, protjerivanja i vazdašnja ostajanja i bivstvovanja

 
 
Izlaganje na tribini "Hrvati u Srbiji", održanoj u Zagrebu 17. veljače 2015.
Pisati i govoriti o Hrvatima u Srbiji, što se tu ima reći? Pisati i govoriti o povijesti Hrvata u Srbji, zar toga ima? Čini se da ima još Hrvata izvan Srbije koji misle, znaju i govore da ima Hrvata u Srbiji. Tu i tamo nađu vremena i biti s njima, pa smognu hrabrosti baviti se njihovom poviješću i o toj povijesti progovoriti kao hrvatskoj i na hrvatskom. Za početak zamislite – u Srbiji ima Hrvata i još više – ti Hrvati imaju svoju povijest. I to ne makar kakvu povijest, imaju prošlost i staru i bogatu i tešku i svijetlu, imaju povijest sličnu svim Hrvatima na svim kontinentima, a pogotovo sličnu onoj u svojoj danas matičnoj zemlji što je još zovu – Hrvatska.
 
Nisam pronašao nigdje da bi se dolazak Hrvata u ove prostore stavljao prije VIII.-IX. st., a ovdje ću izazvati vrle povjesničare, osobito one koji se bave Hrvatima u Srbiji i reći im Hrvati na prostor Srbije, točnije Banata, Bačke i Srijema dolaze najkasnije krajem VI. stoljeća kao jedan od brojnih naroda koji u savezu s predvodničkim Avarima stvara Avarski Kaganat, tada jednu od najvećih i najjačih država koja ima i svoju prijestonicu na ovim prostorima, a ostavila je ime – Banat čitavom jednom dijelu, nastalo od pojma bana, kojim se mi Hrvati ponosimo kao najznačajnijim pojmom državnosti. Brojni ostaci nekropola od VIII.-XII. st. govore o Avarima, ali i o Hrvatima. O tome govori i spominjanje srijemskog bana u Supetarskom kartularu, kao jednog od sedam hrvatskih banova. Za to najranije razdoblje Hrvata, kao i današnje, osobito je važan i značajan Srijem. Iz toga vremena Hrvati nam se spominju ili kao Dalmatinci ili kao Iliri, što će za one koji pišu o Hrvatima kao bilo kojim drugima ostati do danas rado korištena frazeologija Za njega se otimaju i bore prvo Bizant i Bugari, a potom i Madžari, dok nam je za ostali prostor malo izvora do dolaska Madžara u Banat i Bačku i Srba u peripanonski dio južno od Dunava. Hrvatska nit i kontinuitet nastavljaju se i u daljnjem periodu, osobito za dio Srijema koji se nalazi u gusto naseljenoj Vukovskoj županiji, koja se prostirala prilično istočnije nego danas Vukovarsko-srijemska županija. Postojanje Hrvata potvrđeno je i u prostoru Bačke za Arpadovića, a već od XIII. st. imamo prva naseljavanja Hrvata iz Bosne i Dalmacije, od kojih će osobito trag ostaviti skupina doseljenih Hrvata iz Usore i Soli u područje oko današnjeg Bača. Tako će uz Mađare Hrvati biti glavno stanovništvo na ovim prostorima tijekom srednjeg vijeka do dolaska Turaka Osmanlija. Hrvati će se kao vojnici za obranu od Osmanlija naseliti tijekom XV. st. na lijevu obalu Dunava, od Beograda do Smedereva i na lijevu obalu Save na vojno organizirani prostor Mačvanske banovine. U to doba pred Turcima se povlači i dio srpskog stanovništva koji se dijelom nastanjuje prije svega u Srijem i Slavoniju, a potom i u Banat i Bačku. S druge pak strane dio se starog, autohtonog hrvatskog stanovništva povlači na zapad prema habsburgškim zemljama, čime se prvi puta, poslije nekoliko stoljeća, mijenja etnička i narodnosna slika ovih prostora.
 
Osvajanjem Osmanlija Banat, Bačka, Podunavlje i Mačva su gotovo očišćeni od starosjedilačkog stanovništva, pa i Hrvata. Jedino je nešto Hrvata ostalo u Srijemu, ali i taj mali dio ubrzo se ili islamizirao, prešao na pravoslavlje ili kalvinizam. Pa ipak i dalje je jedan dio Hrvata ostao vjeran napadanoj i Osmanlijama neprijateljskoj Katoličkoj Crkvi, a dokaz tomu su očuvani najstariji spomenici romanike i gotike u Međurječju uopće. Poslije prve polovice XVI. st., u drugoj polovici tog stoljeća, ovaj prostor ponovo naseljavaju Hrvati iz Bosne i Dalmacije, tada sastavnog dijela Osmanlijskog Carstva. U tom vremenu se stvara i jaka hrvatska naseobina u Beogradu, pa nije čudo da će Bartol Kašić poč. XVI. st. osnovati prvu gimnaziju u Beogradu, koja će funkcionirati više od dva desetljeća. Priključuje im se duhovna i duševna podrška, franjevci Bosne Srebrene. Upravo tada doseljava najviše Bunjevaca u Bačku iz Hercegovine, Dalmacije i Like i tamo ostaje s tim imenom do današnjih dana. Tzv. „oslobodilački ratovi“ dovode do novih pokreta stanovništva i iseljavanja uglavnom islamiziranog stanovništva iz ovoga prostora, a useljavanja kršćanskog katoličkog, ali i pravoslavnog življa.
 
U burnom vremenu kraja XVII. i prve polovice XVIII. st. ovaj prostor postaje nesiguran i nestabilan, u kojem se često ratuje, osvaja i gubi teritorije, gine i umire. Smirivanje u drugoj polovici XVIII. st. i prvoj pol. XIX. st. na ove prostore, uz Hrvate, dovodi nove srednjoeuropske narode: Nijemce, Rusine, Slovake idr. pa ovaj prostor postaje narodnosno heterogen, u kojem skladno žive razni entiteti i identiteti, razvijajući sebe i dijeleći dobra i bogatstva koja im je Bog dao. Godine 1745. osniva se i Srijemska županija između Save, Bosuta, Vuke i Dunava. Drugi dio Srijema pripao je novoosnovanoj Vojnoj Krajini u sastavu koje je ostao do 1881. kada je cijelo to područje pripalo Srijemskoj županiji i Zagrebu. S druge strane Bačka i Banat u tom se periodu pune novim hrvatskim, njemačkim i madžarskim stanovništvom. U toj prvoj polovici XIX. st. na razvalinama Osmanlijskog Carstva nastaje i nova srpska država, prvo kneževina, a od 1882. kraljevina u izgradnji koje je sudjelovao i dio Hrvata, ali su oni u Srbiji priznati samo kao Srbi-katolici.
 
Vice i Ante Zomborčević iz Bačke i Ilija Okruglić-Srijemac surađuju s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda i stupovi buđenja i preporoda Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu. Revolucija 1848. prvi puta dijeli Hrvate na one koji podržavaju madžarske revolucionare iz Bačke i one iz Srijema koji su s banom Jelačićem protiv njih. U tom vremenu nastaje i Srpsko Vojvodstvo, preteča današnje Vojvodine koje i nazivom stavlja u povlašten položaj točno određeni narod, iako taj narod nije bio najbrojniji. Poslije stvaranja Austro-Ugarske Monarhije jača i madžarizacija, pa narodni preporod Hrvata u Bačkoj i Banatu ne prolazi ni pod nacionalnim, hrvatskim, ni pod regionalnim bunjevačkim ili šokačkim imenom. Zato će odlučujuću ulogu u tom preporodu odigrati Katolička Crkva i svećenstvo na čelu s Ivanom Antunovićem koji pokreću niz novina, kalendara i drugih publikacija, ali sve pod bunjevačkim imenom. Zanimljivost iz tog vremena je povezivanje tih rubnih, graničnih i istočnih Hrvata s rubnim i zapadnim Hrvatima Istre. Srijem je u međuvremenu postao dio Trojedne Kraljevine, pa se i u onom dijelu koji je bio pod vojnom upravom Habsburgovaca razvijaju hrvatske ustanove, kultura, obrazovanje, društva i duh. Krajem XIX. i poč. XX. st. razvija se i katolički i sokolski pokret, kao još jedan od oblika hrvatskog nacionalnog organiziranja. Brojne udruge nemaju nikakvo nacionalno nazivlje (jer to nije dopušteno), ali u njima su uključeni uglavnom Hrvati. Poslije početne euforije novom jugoslavenskom državom 1918., dolazi do otrježnjenja i izlaska iz magle.
 
Ipak, Hrvati iz ovih prostora u tom periodu imaju prvo četiri, potom tri zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. U prvoj fazi djeluju preko Hrvatske pučke stranke, a poslije postaju dio hrvatskog seljačkog pokreta i Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića koji potiče „novi“ nacionalni preporod, posebno bačkih Hrvata. Tada je pod posebnim udarom Srijem koji se dijeli u nekoliko uprava, oblasti i banovina. Nositelji preporoda u to doba su: Mihovil Katanec, Ivo Kopilović i Tomo Matković iz Subotice i Franjo Skenderović iz Tavankuta.Uz Katolički pokret kao pokret nastao „odozdo“ razvija se i Katolička akcija, kao pokret nastao „odozgo“.
 
Tijekom Drugog svjetskog rata Ovaj je prostor podijeljen između raznih država i uprava. Tragedija Drugog svjetskog rata posebno se nastavlja poslije tog rata likvidacijama cijelih naroda, među kojima su posebno stradali Hrvati Srijema, a Nijemci su gotovo nestali. Predah i dašak nade došao je malo poslije rata za Hrvate u Bačkoj, kada je i broj Hrvata bio najviši, ali sve poslije toga je egzodus što prirodni, što neprirodni. Domovinski rat nastavlja agoniju, likvidacije i progone, ali unatoč svemu Hrvati tamo još žive. Mi iz Hrvatske tomu se još čudimo, pa zar je to moguće. Donose im ćirilicu i janjci u vučjim kožama iz hrvatske i srpske vlasti, podvajaju ih na nekakve Bunjevce, Šokce, Srbe-katolike, a oni su ipak i dalje Hrvati. I ti Hrvati, unatoč svemu, još žive. I još će živjeti. Hvala Bogu što on svoju povijest s njima piše. Gdje smo mi Hrvati iz Hrvatske tu?
 

Stipo Pilić, prof.

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Srijeda, 21/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1222 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević