Voze se zrakoplovima, idu u bordele, vode i tamburaše
Pročitala sam kako su saborski zastupnici, uz redovne plaće, koje nisu male, potrošili 4.700.000 kuna na ostale troškove, putovanja, zrakoplove, taksije, hotele… To je oko 32.000 kuna po zastupniku, što bi statistički gledano moglo i proći, imajući u vidu njihov opseg i volumen rada i djelovanja. Međutim, ovdje je prosjek nebitan. Zanima nas koliko je koji zastupnik potrošio i za što. Je li to opravdano? Je li to uvijek bilo nužno potrebno? Je li to učestala pojava kod pojedinaca?
Ovdje to mora biti jasno i transparentno. To je naš novac. Što smo mi dobili za taj novac? Jesu li zastupnici opravdali naše povjerenje? Jesu li zaradili svoje plaće. Prazne klupe u sabornici to opovrgavaju. Saborske sjednice morale bi biti prioritetne svakom zastupniku. Ništa, osim zasjedanja pojedinih saborskih odbora, ne može opravdati njihov izostanka sa sjednica. Međutim, kako vidimo i godinama gledamo, saborske klupe su prazne, osim onda kad je glasovanje i kad je potrebno 76 ruku, da prođe neki vladin prijedlog ili zakon.
Bilo bi dobro napraviti analizu uradaka pojedinih zastupnika za njihovu matičnu bazu. Neki su zastupnici samozatajni. Rade po terenu, a u saboru šute. Drugi pak koriste sabornicu kao pozornicu i stalno su u prvom planu, bilo da oponiraju vladi i HDZ-u, bilo da napadaju oporbu, bilo da se eksponiraju u svrhu osobne promidžbe. Takvih je najviše. Oni skreću pažnju na sebe, bez obzira o čemu i kako govore. To su ambiciozni pojedinci, kojima bi sabor trebao biti odskočna daska u političkoj karijeri.
Pitanje je kako su pojedinci došli u sabor. Uglavnom, zbog podobnosti i naklonosti svojeg političkog šefa, koji sastavlja izborne liste. Šefovi su obično naklonjeni poslušnima, koji će prenositi i realizirati njihove zamisli i ideje.
To se najbolje vidi u aktualnom satu, kada pojedinci postavljaju pitanja premijeru. Negledljivo i neslušljivo je, čak pomalo degutantno, kad HDZ-ovci tobože postavljaju pitanja, što je zapravo šlagvort za neizmjerno hvalisanje premijera i nabrajanje svih uspjeha i povoljnih ishoda vlade i vlasti. Ti i takvi zastupnici su privilegirani. Oni mogu što hoće. U svojim sredinama su mali bogovi, posebice ako su tobožnji branitelji i ratni invalidi. Zaštićeni su poput ličkih medvjeda ili periski. Oni maksimalno troše državni novac, na svoje “potrebe”. Takvi se sigurno ne voze javnim prijevozom i ne spavaju u hotelu s tri zvjezdice. Ne znam je su li u gore navedenoj sumi troškovi stanovanja saborskih zastupnika u Zagrebu. Mislim da nisu. To je opet poveća suma i izdatak. Za plaću koju primaju mogli bi participirati u plaćanju stanarine. Kaj god! To im ne pada, ni u primisli napamet. Smatraju se toliko važnima i državi potrebnima, da niti jedan izdatak za njih i njihovo “održavanje” nije prevelik. Oni su društvena i politička elita, uglavnom nametnuta, od pojedinih političkih stranak i stranačkih lidera. Svaka čast iznimkama, koji iz naroda, dolaze u Sabor za narod. Takvih je malo, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju. Većina njih tu uglavnom radi za sebe. Neki su se i obogatili, pogotovo ako su u pojedinim nadzornim i upravnim odborima. O njihovim mirovinama da i ne govorimo. To jako bode u oči, posebice, ako pojedinac svojim radom nije pokazao da vrijedi, da se bori za svoje birače i da je pridonio bilo kakvom napretku, u vrijeme svojeg mandata. Svaka povišica mirovina kod takvih se jako osjeti i preskače inflaciju, dok kod običnih umirovljenika debelo kaska za inflacijom i unatoč povećanju, imamo manje nego lani.
Pomalo je smiješno povećanje prehrane u saborskoj “menzi”. Sad je tamo ručak 18 kuna, umjesto 15. Kako će to siroti zastupnici preživjeti? Trebali bi im uskoro povećati plaće. Kako bilo da bilo biti saborski zastupnik je trenutno najunosnije zanimanje. Radio ne radio, plaćica ide, velika penzija te čeka. Za to ne postoje nikakvi uvjeti, posebice stručni, već samo podobnost, poslušnost, stranačka stega, uklopljenost u interesnu skupinu, sigurna ruka u izglasavanju, beskrajna odanost i zahvalnost, javna podrška svojoj političkoj stranci i njenom lideru. To nije nimalo teško, pogotovo ako si bez svojeg ja i govoriš ono što ti se kaže. Takvi u najbolji. U njih se uvijek može pouzdati. To su sigurne ruke. Tako to funkcionira već tridesetak godina, bez obzira tko je pozicija, a tko opozicija. Danas oporbe gotovo da i nema. Oporba je razmrvljena, s lijeva i desna. Nikako da im ne padne napamet da se ujedine, što po stranama, što svi zajedno.
Teoretski je to moguće. U praksi nemoguće, zbog pojedinih stranačkih lidera, s velikim egom i narcisoidnim sindromom.
Ne troše samo saborski zastupnici naš novac, na svoje egzibicije. To rade mnogi čelnici na lokalnoj razini, načelnici, gradonačelnici, tajnici, inspektori… To je evidentno. I nikomu ništa. Vode se delegacije u inozemstvo uz tamburaše. Ide se u bordele. Plaća se općinskim i gradskim, odnosno, našim novcem. Ta primitivnost i osebujnost je prevršila sve mjere, pristojnost i moral. Najgore od svega je da će se te iste opet i ponovo birati, baš kao i neke zastupnike u Sabor, bez obzira na njihovu djelotvornost i rastrošnost.
Netko će reći kako je to sve što rade u vezi troškova njihovo pravo, koje proizlazi iz funkcije i statusa. Kaj god! Sve ovisi o pojedincu, odnosno čovjeku. Sve može biti skuplje i jeftinije. Neki misle da su važniji i bitniji, ako su skuplji, ako si priušte luksuz i sjaj. Ok! To mogu, ali samo na svoj račun, a ne na naš. U svemu tomu čini mi se vlada anarhija. Postoje valjda neki propisi i pravilnici po kojima se koriste određene usluge, povlastice i benefiti. Ako imaš stan u Zagrebu, koji ti država plaća, onda valjda nije u redu da u tjednu i za svaki vikend ideš kući, zrakoplovom, te od aerodroma taksijem do stana, pri povratku, kao i u dolasku u svoj grad (selo).
Je li itko ikojeg saborskog zastupnika vidio da se koristi javnim prijevozom osim da to nije bilo u izborne svrhe? Bilo bi dobro i primjereno se ugledati u neke druge države i njihove parlamentarce, te usporediti ove uzgredne poslove. Osim toga čemu služi redovna mjesečna plaća? Za plaćanje ručka u saborskoj menzi?
Ako radiš i gotovo besplatno stanuješ u Zagrebu, onda bi bilo fer da si iz svojih sredstava plaćaš odlazak kući za vikend. Želiš li putovati avionom, tko ti brani. Plati i putuj, u klasi koja ti odgovara.
Sve to ne bi bilo sporno i ne bi izazivalo nikakvu pozornost, kad bi narod uvidio i spoznao, da njegovi zastupnici, svojim radom zaslužuju ono što su potrošili. Imajući iskustvo koje imamo, uglavnom smatramo da su ti troškovi nepotrebni, uzaludni i preveliki, baš kao plaće i mirovine zastupnika.
Ne nisam ljubomorna na njihova primanja, benefite i mirovine, iako mi je apsolutno jasno kako moja kolegica s faksa, koja nije dala niti prvu godinu, nakon tri godine, danas ima dva puta veću mirovinu od mene, jer je bila jedan mandat u saboru. Ja sam bila 36 godina u razredu. Tko mi je kriv da se nisam bacila u politiku. Nije da me nisu zvali, lijevi i desni. To mi je bilo glupo. Imala sam svoja načela i principe. Imala sam svoj ja. Nisam podobna, niti poslušna. Mislim svojom glavom. Zaključujem kako je u najmanju ruku neprimjereno i nemoralno trošiti državni novac, za osobne potrebe i interese. Međutim, koga briga za to. Opće je pravilo, posebice u državotvornoj stranci. Zgrabi gdje što možeš. Što više i bolje.
