Pupovče, u Vukovaru su fašisti ubijali Hrvate

Zašto bi većinski narod brinuo o dijelu nacionalne manjine kojoj nije stalo do države u kojoj živi?

Naravno, bio bi puno sretniji da se Milorad Pupovac pojavio na Večernjakovoj Konferenciji u Esplanadi koju bi, što se njenog učinka tiče, označio kondicionalom „trebalo bi“ i „moralo bi“ umjesto što je, kao karnevalska lutka priređen za lomaču. Da bi Hrvatska prevladala sve što je uspjelo, nekad fašističkoj, danas najmoćnijoj državi EU, Njemačkoj i Milorad bi morao mijenjati retoriku, ponašanje i politiku. Nažalost, Pupovac se pojavio silno iznerviran kao lik jedne primitivne pučke  priredbe u kojoj se spaljuju nepoželjni profili. Taj događaj, spaljivanja lutke, ne razlikuje se od prigoda u kojima gradonačelnici jedan dan u godini od sebe prave budale dijeleći sugrađanima porcije hrane, da bi svi koji ju prime budale i ostale tijekom preostalih dana tekuće godine.

Elem, dotični Milorad Pupovac predstavljen je na karnevalskoj priredbi lutkom koja će biti spaljena na lomači, a s njom, tako kreatori te scene misle, bit će spaljena i cijela njegova politička aktivnost u Hrvatskoj u kojoj dominira, po mojem sudu, nepotrebna briga za život i stanje srpske nacionalne manjine koja dijeli sudbinu, ništa manje „ugroženog,“ većinskog naroda. Simbolika tog čina ili lika Milorada Pupovca kao, sasvim sigurno, nečije lutke svjedoči da nije zadobio hrvatsku nacionalnu podršku, a upitno je koliko je njegova politika korisna srpskim nacionalnim interesima koji nisu valjda, ne daj Bože, stvaranje nacionalnih animoziteta. Oblici njegove političke aktivnosti ne svode se  na boljitak, čak ni poslovičnog „trebalo bi-moralo bi,“ građana Hrvatske nego na, kako Pupovac to naglašava, diskriminaciji srpske nacionalne manjine koja uvijek svoje nezadovoljstvo demonstrira s tri prsta, kokardom i mahanjem srpskim zastavama uz tradicionalnu nacionalnu ugroženost.

Kod Pupovca se ne prepoznaje građanska lojalnost kao vrlina kojom bi Srbi Hrvatima, mislim hrvatskim građanima, pokazali da su bolji, pametniji, vrjedniji i korisniji  od onih kojima Hrvatska nacionalno, politički i državno pripada. Politici koju zagovara Milorad Pupovac nitko pametan se ne će prilagoditi; ona je neka vrsta tjeranja inata hrvatskoj politici. Hrvatska politika nije sjajna, ali sasvim sigurno nije vođena da bi bila diskriminatorska prema bilo kojoj nacionalnoj manjini. Milorad Pupovac se strašno nervira zbog akronima ZDS, ali mu ne smeta kokarda koja je između dva svjetska rata iznjedrila apel, a ne pozdrav „biti spreman za dom“. Rado odlazi, ne o svojem trošku, u Jasenovac ili mjesto velikog zločina koje Hrvatska ne negira, ali ni ne osuđuje dokazane manipulacije s onima koji u Jasenovcu nemaju svoje ostatke. Ne smatra, niti želi priznati, da se tragedija Vukovara ne razlikuje od bilo kojeg fašističkog zločina. Želim reći da ni u fašizmu nije zabilježen progon građana iz, od strane Srbije, okupiranog Vukovara onako kako svjedoči brojna dokumentacija i još uvijek registar nestalih osoba koje srpska politika ignorira zbog srpskih žrtava agresije, a ne obrane Hrvatske.

A što reći za posebne udžbenike i programe učenja za srpsku i za hrvatsku djecu? Pa stvarno gdje ti ljudi žive i za koga se oni, pobogu, školuju? Jesu li podijeljeni programi (srpski i hrvatski) uvod u budućnost suživota od kojeg se očekuje sudar u kojem će se Hrvatska braniti od srpske agresije, a srpska agresija nazvati građanskim ratom? Nije jasno ili u dvojbi sam o mjeri kojom nema smisla napadati samo Milorada Pupovca koji u domovini Hrvatskoj provodi politiku koju mu je omogućila hrvatska politika. Ta ista politika omogućila mu je tiskovinu kojom se vrijeđa i, na neki način, pod egidom satire doslovce satire (uništava) nacionalno nastojanje koje očito ne korespondira s interesima srpske nacionalne manjine, pa se postavlja pitanje: zašto bi hrvatska nacionalna većina brinula o dijelu srpske nacionalne manjine kojoj nije stalo do države u kojoj živi?

Željko Mataja