Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Zoran i Andrej izgubljeni u bespućima povijesne zbiljnosti

Upravo su jedinice KNOJ-a počinile najveći dio masovnih zločina, poznatih u hrvatskom narodu pod pojmovima Bleiburška tragedija i Hrvatski križni put

 

ZORAN MILANOVIĆ I ANDREJ PLENKOVIĆ – IZGUBLJENI U BESPUĆIMA POVIJESNE ZBILJNOSTI – Prije petnaestak dana (15. lipnja), u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva, a pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske i u nazočnosti premijera Andreja Plenkovića, u Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu otvorena je izložba pod nazivom HRVATSKO PROLJEĆE 1971. – 2021. Tom je prigodom premijer Plenkovića među ostalim rekao: „U onodobnom političkom i društvenom kontekstu totalitarnog jugoslavenskog sustava trebalo je imati viziju i hrabrost isticati pravo na temeljne demokratske vrednote koje su danas napokon temelj samostalne i demokratske Hrvatske (…) Nažalost, za tadašnji režim ta temeljna prava, koja su nam danas, iz ove optike, mladim generacijama samorazumljiva, bila su negirana, smatrala su se subverzivnima i samo pozivanje na njih plaćalo se šikaniranjem, zatvaranjem pa i najvišom cijenom. To su, nažalost, iskusili brojni sudionici Hrvatskog proljeća, nakon njegova sloma i okrutne represije i čistke koja je uslijedila“. (vidi: Hrvatska živi vrijednosti zbog kojih su „proljećari“ bili proganjani i koje su obranjene u Domovinskom ratu – https://vlada.gov.hr/print.aspx?id=32331&url=print)

Odluka o slamanju pokreta Hrvatsko proljeće, kao što je poznato, donesena je 29. studenoga 1971. po diktatu Josipa Broza Tita na sjednici CK SK Jugoslavije u Karađorđevu. Pored određenog broja aktivnih hrvatskih političara, Tita je u toj odluci podržalo je i šezdesetak bivših članova CK SK Hrvatske, među njima i trojica osnivača Prvog partizanskog odreda – Vlado Janjić Capo, Marijan Cvetković i Mika Špiljak. (vidi privitak: izloženi dokumenti s izložbe „Hrvatsko proljeće 1971. – 2021.“

Svega tjedan dana nakon otvaranje te izložbe (22. lipnja) u organizaciji Vlade Republike Hrvatske održana je proslava godišnjice osnivanja Prvog partizanskog odreda na čelu sa Janićem, Cvetkovićem i Špiljkom. Premijer Plenković nije ovom prilikom u svom govoru spominjao navedenu trojku, ali je njihovo djelo pohvalio i ocijenio vrlo pozitivnim. No, zato ih je predsjednik države Zoran Milanović u više navrata poimenično spomenuo i istaknuo kao primjer hrvatskih heroja i domoljuba. Za Vladu Janjića Capu, komandanta Prvog partizanskog odreda, već sam u jednoj od prethodnih objava napisao da je kasnije imenovan polit-komesarom KNOJ-a, partizanske jedinice koja ja na kraju i poslije Drugog svjetskog rata počinila brojne zločine nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima.

Dovoljno je spomenuti dva masovna stratišta – Hudu Jamu i Macelj. Nedvojbeno je utvrđeno da je zločin na prvoj lokaciji počinila slovenska divizija KNOJ-a, a na drugoj hrvatska divizija KNOJ-a. Predsjednik Milanović je u svom govoru, pored navedene trojice, pohvalno istakao i prvog komandanta hrvatske divizije KNOJ-a Izidora Štroka, oca poznatog hrvatskog biznismena Gorana Štroka.

Nadalje, istoga dana dok se slavilo u Brezovici, nad jamom Jazovka kod Sošica održavala se komemoracija za žrtve koje su pored nje ubijene i u nju ubačene u dva navrata, početkom 1943. i sredinom 1945. Likvidacije nakon završetka Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. vršene su u organizaciji šefa zagrebačke Ozne – Marijana Cvetkovića, dakle nekadašnjeg polit-komesara Prvog partizanskog odreda. O Cvetkovićevoj ulozi u tim likvidacijama svjedočio je njihov očevidac – tadašnji pripadnik Ozne Branko Mulić. (vidi: video svjedočanstvo Branka Mulića – „Otkriće jame Jazovka”; https://www.youtube.com/watch?v=eBBfnuTBpoA) Petnaestak godina kasnije Cvetković je postavljen za sekretara Gradskog komiteta SK u Zagrebu te je u toj ulozi naložio progon studenata koji su štrajkali zbog loše hrane u studentskoj menzi. Među nastradalima nalazili su se Vice Vukojević i Vlatko Markotić, otac Alemke Markotić. Oni su osuđeni na po dvije godine zatvora zato što su, dok je Cvetković uvjeravao studente da je hrana kvalitetna, dovikivali „Lažeš, lažeš“. Kaznu su odležali u koncentracijskom logoru na otoku Sveti Grgur pored Golog otoka. Treći član ovog brezovičkog trijumfata, Mika Špiljak, nakon završetka Drugog svjetskog rata postao je predsjednik Narodnog odbora u Zagrebu, odnosno gradonačelnik Zagreba, te je u toj ulozi 1947. naredio uklanjanje spomenika bana Josipa Jelačića i 1948. rušenje minareta uz „Poglavnikovu džamiju“. (vidi privitak: rješenje o rušenju minareta uz nekadašnju zagrebačku džamiju)

Pred kraj Jugoslavije Mika Špiljak je u jednom intervju na TV Zagreb pričao kako je 20. siječnja 1943. osobno namamio u zasjedu i likvidirao redarstvenog oružnika Miju Špišića u selu Kobilićima pokraj Velike Gorice.

A to mi je svojedobno potvrdio i dao pisano svjedočenje sin Mije Špišića, Zvonimir Špišić, inače jedan od osnivača HDZ-a u Velikoj Gorici i HDZ-ov zastupnik u prvom sazivu višestranačkog Hrvatskog sabora.

Također, Miku Špiljka se spominjalo na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu kao nalogodavca ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Ovu su činjenice nakon kojih nije potrebno posebno objašnjenje da Vlado Janić Capo, Marijan Cvetković i Mika Špiljak nisu bili nikakvi hrvatski domoljubi te da ih se nikakvom manipulacijom povijesnim i političkim činjenicama ne može u takve pretvoriti i prikazati nositeljima hrvatske državotvorne ideje te još manje (su)utemeljiteljima moderne hrvatske države, kao što bi mogli zaključiti iz riječi Andreja Plenkovića i, posebice, Zorana Milanovića.

Zoran i Andrej poručuju iz brezovičke šume

Na proslavi osamdesete godišnjice antifašističkog (kvazi) ustanka grupice hrvatskih komunista u šumi Brezovici kod Siska mogli čuti nekoliko političkih govora garniranih s određenim (kvazi)povijesnim prosudbama. Najrelevantniji su bili govori predsjednika države Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Posebice što su se njih dvojica, nakon višemjesečne svađe s teškim međusobnim optužbama i uvredama, složili oko zaključka: da su hrvatski komunisti, partizani i antifašisti, borbom u Drugom svjetskom ratu stekli status hrvatskih pred-branitelja i pred-stvaratelja moderne hrvatske države. Pritom su se obojica u više navrata pozvali na Franju Tuđmana. Srž Tuđmanova promišljanja o hrvatskim komunistima, nasljeđu antifašizma i njegovom doprinosu stvaranju i međunarodnom priznanju moderne Republike Hrvatske, ali i o ustašama i NDH, ogleda se u jednoj njegovoj polemičkoj raspravi s Josipom Manolićem oko slučaja Josipa Boljkovca na sjednici Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice 27. travnja 1993.

Franjo Tuđman je tada izrekao: „I rekao sam još – mi moramo svoju politiku graditi na antifašizmu, jer čitav svijet taj demokratski poredak gradi na antifašizmu i deklarativno i formalno, a nas tuče hipoteka NDH, fašizma, itd.

Prema tome, mi moramo svoju politiku graditi na antifašizmu, ali sam mu rekao, – Joža Boljkovac, nemoj zaboraviti da na strani kada je riječ o partizanima i onoj drugoj strani NDH, ustaša, domobrana, kada je riječ o hrvatskom narodu, onda je veći dio bio na strani NDH, ne na našoj komunističkoj antifašističkoj strani, – budimo toga svjesni.

I to ne, nije hrvatski narod bio na strani NDH zato što je bio ustaški, ili što je bio fašistički, nego zato što je htio svoju državu… Prema tome, toga budimo svjesni, i prema tome, mi svoju politiku moramo graditi i pred svijetom, i u zemlji, na antifašizmu, na demokraciji, ali moramo voditi računa i o tome, da ovaj rat, koji nam je nametnut, na život i smrt od strane, opet velikosrpskog imperijalizma, – da nismo mogli dobiti bez većine toga naroda“.

Franjo Tuđman pokušao je pod aksionom svenacionalne pomirbe, istodobno respektirajući povijesne činjenice i uvažavajući političko-interesne datosti, pronaći rješenje za prevladavanje ideoloških podjela u hrvatskom narodu koje su u prošlosti uzrokovale vrlo tragične posljedice. Ako pomno analiziramo političku praksu Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, u kojoj svaki od njih dvojice na svoj način doprinosi stvaranju podjela, barikada i koridora u hrvatskom političkom korpusu, te ju usporedimo s njihovim današnjim govorima, postavlja se pitanje čemu im zapravo služi pozivanje na Tuđmana i koliko uopće poznaju njegov nauk?!

RATNI ZLOČINAC VLADO JANIĆ – CAPO: KOMANDANT PRVOG PARTIZANSKOG ODREDA IZ BREZOVICE (iz knjige u pripremi “Mala povijest Udbe”)

Prema digitalnom izdanju Hrvatske enciklopedije, Sisački partizanski odred bio je „prvi odred narodnooslobodilačke vojske Hrvatske i prva antifašistička postrojba u Europi, osnovan 22. VI. 1941. u šumi Brezovica u blizini sela Žabno kraj Siska“. (vidi: Sisački partizanski odred. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža – https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=56246) Međutim, oružani antihitlerovski pokreti otpora ustrojavani su neposredno nakon njemačke okupacije pojedinih država. Smatra se da je Drugi svjetski rat formalno započeo 1. rujna 1939. napadom Wehrmachta na Poljsku, a zapravo se to dogodilo još godinu i pol dana ranije, u ožujku 1938., Hitlerovom aneksijom Austrije i početkom okupacije Čehoslovačke.

Do lipnja 1940. njemačke postrojbe zauzele su Nizozemsku, Belgiju, Norvešku, Dansku i Francusku. U Poljskoj je 27. rujna 1939. iz nekoliko neovisnih vojno-oružanih postrojbi formirana „Služba za poljsku pobjedu“, koja je dva mjeseca kasnije preimenovana u „Savez za oružanu borbu“. (vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Armia_Krajowa)

U Hrvatskoj enciklopediji (od koje bi očekivali da je u poznavanju tih povijesnih činjenica iznad Wikipedije) navodi se da je Sisački partizanski odred „utemeljen prema odluci Okružnoga komiteta KP Hrvatske, odmah nakon njemačkog napada na SSSR“. Dakle, za razliku od pokreta otpora u prije spomenutim slučajevima, kada su se otporaši/ustanici pobunili zbog napada na njihove države/domovine te su bez iznimke bili demokratski i prozapadno orijentirani, sisački „revolucionari“ su se pokrenuli nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez te na poziv Komunističke partije.

Zapovjednik Sisačkog partizanskog odreda bio je Vlado Janić-Capo. Tko je Vlado Janić-Capo? Odgovor nam djelomično daje Hrvatska enciklopedija, pri čemu je najvažniji podatak iz njegova životopisa da je bio polit-komesar „Korpusa narodne obrane Jugoslavije“: (vidi: Janić, Vlado – Capo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža – https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=28685)

Što je Korpus narodne obrane Jugoslavije, skraćeno KNOJ, kojemu je Vlado Janić-Capo bio polit-komesar od osnivanja 1944. do 1948.? Svega nekoliko mjeseci nakon osnivanja Ozne (13. svibnja 1944. u Drvaru), Tito je 15. kolovoza 1944. na Visu potpisao „Uputstvo o osnivanju jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije“ (KNOJ) kao vojne formacije podređene Ozni i zadužene za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”. (vidi: Odić, Slavko / Komarica, Slavko: Partizanska obavještajna služba I-III, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1988.) KNOJ je, uz pomoć ruskih vojno-obavještajnih instruktora pri Titovom Vrhovnom štabu, bio ustrojen prema uzoru na NKVD-ove oružane jedinice SMERŠ (ruski Smert špionam /smrt špijunima/)., osnovane u travnju 1943. u SSSR-u za posebne zadatke tijekom Drugog svjetskog rata kao što su „likvidacija špijuna, izdajica, kolaboratera i defetista“. (vidi: Desetogodišnji izveštaj – borba protiv neprijatelja 1944 – 1954, Uprava kontraobaveštajne službe Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1954.; Materijal o obavještajnoj službi SSSR-a: Obavještajna služba SSSR-a i njen rad prema Jugoslaviji, Uprava državne bezbednosti Saveznog sekreterijata unutrašnjih poslova, Beograd, 1960.) KNOJ je bio podčinjen „povereniku za Narodnu Odbranu“, t.j. Titu, koji je njime rukovodio preko „načelnika Ozne“, t.j. Aleksandra Rankovića. (vidi: KNOJ, Vojna enciklopedija, Beograd, 1961.; Grupa autora: Kopnena vojska JNA – Razvoj KNOJ-a i Graničnih jedinica Jugoslavije u periodu od 1945. do 1947. godine, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988.; Organizacija Korpusa narodne odbrane Jugoslavije, NKNOJ – Povereništvo za Narodnu odbranu, 15. kolovoza 1945.) Upravo su jedinice KNOJ-a počinile najveći dio masovnih zločina, poznatih u hrvatskom narodu pod pojmovima Bleiburška tragedija i Hrvatski križni put, nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima na kraju Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njegova završetka.

([Priredili] Dizdar, Zdravko / Geiger, Vladimir / Pojić, Milan / Rupić, Mate: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Slavonski Brod, 2009.)

Bože Vukušić

Povezani članci

Lijepa Rada i wannabe momak s teferiča

HF

Saborskoj crvenoj većini smetaju vukovarski branitelji

HF

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

HF

Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...