Izložba po koncepciji Vanje Babića
Izložba, čiji su kustosi Vanja Babić i Božo Majstorović, obuhvaća radove devetero hrvatskih autora i autorica u rasponu od sredine prošloga stoljeća pa sve do suvremenosti. U medijskom smislu radi se o crtežu, slikarstvu, fotografiji, videu, eksperimentalnom filmu, akciji i hepeningu, a svima im je zajedničko to što su njihove nadasve kompleksne ali integralno tretirane autorske zamisli bile realizirane provedbom sustavnih, discipliniranih, kontinuiranih i procesualno uvjetovanih umjetničkih postupaka. U hrvatskoj likovnoj umjetnosti takav stvaralački pristup moguće je, dakle, pratiti već punih sedam desetljeća, a ova izložba okuplja i uzajamno suprotstavlja radove što su ih kroz dulji vremenski period i uz referiranje na datumske odrednice realizirali Ivan Ladislav Galeta, Antonio Grgić, Željko Jerman, Željko Kipke, Julije Knifer, Nina Kurtela/Hana Erdman, Jelena Lovrec, Ivica Malčić i Melita Sorola Staničić.
Ivan Ladislav Galeta svojedobno je, u okviru 48. zagrebačkog salona, izveo hepening što se izravno nadovezivao na jedan njegov raniji rad nazvan Višestruki autoportret u nestajanju, snimljen 25. rujna 1980. u Centru Georges Pompidou u Parizu. Izloživši spomenuti autoportret na kojemu su se uslijed protoka vremena već jasno nazirale natruhe njegove neminovne buduće dezintegracije, umjetnik – pritom se služeći tek običnom olovkom – kreće sa sustavnim ispisivanjem datuma izravno na zid galerije. Započeo je s datumom nastanka autoportreta te potom po redu nastavio, sve do trenutka zatvaranja izložbe. Uz svaki datum ispisivao je i novu cijenu autoportreta koja se svakim danom povećavala za 1 Ꞓ. Cjelokupan proces svjesno je okončan nestankom ispisanih datuma odnosno cijena uslijed prozaične potrebe za krečenjem zida u svrhu postavljanja sljedeće izložbe.
Antonio Grgić je tijekom 1999. i 2000. po Hrvatskoj obilazio napuštene vojne bunkere izgrađene u vrijeme Kraljevine Jugoslavije kao brana od moguće invazije iz susjednih zemalja. Do invazije je 1941. doista i došlo, a spomenuti bunkeri – koncipirani za ratovanje po zastarjeloj doktrini karakterističnoj za Prvi svjetski rat – ispostavili su se krajnje neučinkovitima, a samim time i besmislenima. Njihovo egzistiranje u suvremenom krajobrazu također odiše sveopćim besmislom, pa umjetnik neke od njih anonimno, kao čin svojevrsne lucidne subverzije, s vanjske strane oblaže zidnim tapetama. Za smisao ove akcije ključan je, međutim, podatak da su pojedini bunkeri “tapecirani” točno na datume nekih od državnih praznika Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili pak današnje Republike Hrvatske. Na taj način on naglašava, ali i ironizira povijesno-političke traume ovih prostora, istodobno kreirajući i vizualno dojmljiva ostvarenja na tragu stanovita subverzivnošću prožeta land-arta.
Željko Jerman prepoznatljiv je po svojem eksperimentiranju s izražajnim mogućnostima fotografije. U tom smislu nije moguće ne spomenuti njegove “fotografije” nastale izravnim otiskivanjem vlastita tijela na fotografskom papiru. Tijekom 1977. i 1997. on će, međutim, ipak snimiti i obilje konvencionalnih fotografija čija se neprijeporna konceptualnost ispoljavala u fascinantnom podatku da su nastajale po principu jedna fotografija za jedan dan u godini. Na svakom od snimaka prikazan je autorov lik, dok su paspartui rezervirani za vlastoručne zapise njegovih razmišljanja ili komentara povezanih s konkretnim fotografskim prizorom. Intimom prožeti ciklusi što pokrivaju 1977. odnosno na ovoj izložbi zastupljenu 1997. autentični su primjeri vizualno-verbalnih dnevničkih promišljanja, posve jedinstvenih u kontekstu hrvatske fotografije posljednje trećine prošloga stoljeća.
Željko Kipke je nakon operacije kralježnice dobio liječničku preporuku da u sklopu rekonvalescentskih aktivnosti što više vremena provodi šetajući. Kao mjesto za svoje svakodnevne šetnje odabrao je od lokacije gdje stanuje tek nekoliko stotina metara udaljen Botanički vrt. Odmah je postao svjestan njegovih “staza što se račvaju”, s jasnom asocijacijom na J. L. Borgesa. Umjetnik s kamerom u ruci iz dana u dan bilježi svoje šetnje Botaničkim vrtom, pri čemu će mu numerirana vrtna polja služiti kao svojevrsne dnevne uporišne točke. Rezultat je eksperimentalno-dokumentarni film u kojem svakodnevni i naoko posve uobičajeni detalji zrače suspregnutim nadrealnim potencijalom, a uz obilje flore, ponešto faune, nekoliko posjetioca te Borgesa susrest ćemo se i s lucidnim asocijacijama na M. Antonionija, J. Cortázara, D. Kiša i W. G. Sebalda.
Julije Knifer svjetsku je prepoznatljivost stekao svojim – kako ih je nazivao – anti-slikama svedenim na motiv meandra i crnu odnosno bijelu ne-boju. Slikajući i crtajući od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća pa sve do svoje smrti isključivo meandre, ovaj začudni umjetnik postao je sinonimom za radikalni autorski asketizam, odnosno redukcionizam te apsolutnu stvaralačku posvećenost naglašeno egzistencijalističkoga naboja. Postoje, međutim, i njegovi rani radovi što su nastajali prije meandara. Među takve spada i obimna serija autoportreta potkraj četrdesetih i početkom pedesetih godina prošloga stoljeća. To je razdoblje neposredno prije autorova upisa na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. On sistematski, iz dana u dan, promatra u ogledalu svoje lice, uvijek ga crtajući iz frontalnog rakursa uz zamjećivanje tek neznatnih, ali ipak znakovitih mijena, katkada proizišlih i iz diskretno naznačenih stilskih varijacija. Već tada se, dakle, radilo o zapanjujućoj disciplini, štoviše predanosti, iz koje će kao posve logična posljedica proizići i koncept meandra.
Nina Kurtrla i Hana Erdman započele su u svibnju 2016. svoj projekt 365 rutina. Boraveći, u pravilu, razdvojene na različitim lokacijama diljem svijeta u rasponu od Taipeija do Los Angelesa, dvije umjetnice su svakodnevno izvodile, snimale te preko e-maila razmjenjivale osmerotaktnu koreografsku sekvencu. Na taj način sekvenca se dnevno povećavala uvijek za novih osam taktova, da bi nakon godine dana kontinuiranog izvođenja dosegla 2920 taktova uz istodobno trajanje od 48 minuta. Autorice pomoću svakodnevnih rituala relativiziraju prostorno-vremenske gabarite, nadilazeći ujedno i sva fizička odnosno teritorijalna ograničenja.
Jelena Lovrec svakodnevno bi u trajanju od godine dana iz Hrvatske kamerom snimala izlaske Sunca, dok je njezina sestra Petra koja živi i radi kao liječnica u Sjedinjenim Državama od tamo na isti način bilježila njegove zalaske. Obje su usporedno s procesom snimanja vodile i dnevničke zabilješke – za svaki snimak po jednu – nadasve intimna karaktera u smislu uzajamno neizgovorenih misli i osjećaja što uvjerljivo svjedoče o neupitnoj sestrinskoj ljubavi i povezanosti. Jedno te isto Sunce u tom se procesualno osmišljenom umjetničkom projektu pojavljuje, dakle, u suprotstavljenim ulogama nastajanja i nestajanja, ali također i kao uvijek pouzdani mentalni orijentir i posrednik između tisućama kilometara udaljenih sestara.
Ivica Malčić u vlastitu je autorsku poetiku ugradio i svakodnevni rad u ateljeu povezan s doista zamašnom slikarskom produkcijom. Sve slike što ih je ovaj samosvojan autor naslikao posjeduju stanoviti dnevnički, štoviše ispovjedni karakter, pa će i njihovi narativi u pravilu izvirati iz prvoga lica jednine. Za Malčića, zapravo, disciplinirani odlasci u atelje predstavljaju ekvivalent odlascima na posao. U dva navrata – konkretno tijekom čitave 2006. odnosno 2016. – on je uz slikanje u ateljeu prakticirao i večernje crtanje kod kuće. Radilo se o crtežima na papirima izrađivanim po principu da svakoga dana tijekom spomenutih godina nužno mora nastati i jedan crtež. S obzirom da je ovom prigodom izložena 2016. bila prijestupna godina, ona sadrži 366 crteža. Također, za razliku od 2006., tijekom koje izvedbene tehnike crteža, njihovi formati i vrste papira variraju, ovi iz 2016. realizirani su isključivo olovkom na A4 bankpost papirima.
Melita Sorola Staničić izrađuje oveće slike na papirima, izrazito nježnih, gotovo pa eteričnih vizualnih karakteristika. Te slike predstavljaju neprijeporan odraz autoričinih procesualnih promišljanja, pri čemu će svaki njihov djelić nastajati unutar osviještena i potom precizno datirana vremenskog okvira. Mnoštvo olovkom ispisanih datuma koje možemo jasno zamijetiti unutar slikarskih kompozicija predstavljaju stanoviti autoričin konceptualni kontrapunkt odnosno lucidni odmak od njezina prepoznatljiva i minuciozno tretirana gestualna pristupa.
Izložbom „Save the Date“ nastojalo se ukazati na nipošto zanemarivu i u kreativnom smislu nadasve plodnu komponentu hrvatske moderne i suvremene umjetnosti koja proizlazi iz stvaralačkih odrednica kao što su postojanost, discipliniranost, predanost, posvećenost ili procesualnost. Devetoro za ovu prigodu odabranih umjetnika, uvjereni smo, svojim radovima to na najbolji način potvrđuju.
Izložba se može pogledati do 1. prosinca 2021.
