Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Dualizam hrvatske političke ideje ili tiha okupacija – Između izvornosti i uniformnosti

Državno pitanje još nije riješeno sve dok se nacionalna država ne obnovi u skladu sa standardima pravaške političke filozofije

 

Ovih dana iz tiska izašla je knjiga Ivice Ive Josipovića pod naslovom »Dualizam hrvatske političke ideje ili tiha okupacija – Između izvornosti i uniformnosti« u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica. Knjiga je podijeljena na tri poglavlja: “Prvotne forme goto-slavenske ili hrvatske konfederativne državne zajednice…”, “Prijelaz od načela izvornosti prema načelu političke pragmatičnosti ili vladavina uniformnosti” i “Makijavelizam i oblikovanje hrvatske političke uniformnosti”. Na početku knjige nalazi se Proslov autora i Riječ urednika, dok se pri kraju knjige nalaze: Bilješka o autoru, Summary, Popis literature i Kazalo imena. Knjiga ima 208 stranica.

Ovo je peta politološka knjiga nezavisnoga politologa i istraživača Ivice Ive Josipovića. Nakon trilogije SUVREMENA HRVATSKA [»Suvremena Hrvatska – Metodologija istraživanja društva i države« (Tkanica, 2021.), »Prilog teoriji izvorne pravaške ideologije – Metodološki prilog istraživanja hrvatskoga nacionalnog i državnog pitanja« (Tkanica, 2021.) i »Nova, mutirana ideologija – Metodološki prilog istraživanja novoga poretka i ideologije u sklopu hrvatske novije političke povijesti« (Tkanica, Zagreb, 2022.)], te četvrte knjige [»Osnove fenomenologije političke patologije – Prilog teoriji moderne političke organizacije« (Tkanica, Zagreb, 2022.)], pred nama je peta Josipovićeva knjiga u kojoj, kao i u prve četiri svoje knjige, političkom metodom objašnjenja i intuicijom, temeljenom na logičkoj metodi sinteze ili metodičkom postupku od općeg prema pojedinačnom, autor analizira najmanje dvije ideološke, kulturološke i političke koncepcije po kojima se hrvatski narod razlikuje od drugih i njima sličnih. U knjizi se susrećete s dva ključna pojma i načela za autora: načelo originalnosti i načelo uniformnosti. Načelo izvornosti predstavlja još jedan pojmovni izraz hrvatske narodne tradicije, odnosno hrvatske mudrosti, dok načelo jednoobraznosti čini okosnicu (neo)liberalne političke doktrine. Ivica Ivo Josipović u svojim političkim istraživanjima političke povijesti Hrvata, koristeći se suvremenim istraživačkim alatima i znanstvenim dostignućima, dolazi do zaključka da je temeljni alat u definiranju važnosti hrvatskih prioriteta od samobitnosti do jednoobraznosti motivacijska i ciljana organizirana ljudska intervencija koja se nalazi u pozadini procesa negiranja tradicije i afirmacije uniformnosti. Stoga je u ovoj knjizi-studiji uzeo na sebe znanstveno obrazložiti snažan obrat od samobitnosti prema jednoličnosti kao preduvjetu razumijevanja cjelokupne hrvatske povijesti. Kod njega se rasprava o političkoj ideji svodi na pravo izbora između hrvatske samobitnosti (samostalne hrvatske države) i jednoobraznosti (traženje zaštite pod zaštitom tuđina kroz dugu povijest). Izbor između ove dvije dijametralno suprotne strane dvostruko je uvjetovan slabljenjem tradicionalnih vrijednosti i, s druge strane, jačanjem utjecaja stranih ideoloških koncepcija. Nije Josipović protiv novih ideja. Naprotiv! »Nova ideja može imati kako pozitivne tako i negativne karakteristike: kratkoročno pozitivne, dugoročno negativne, kao što ideja izvornosti (hrvatska država) može nositi negativno kratkoročne i dugoročno pozitivne karakteristike. Princip uniformnosti kratkoročno gledano nosi pozitivne karakteristike u pogledu rasta socijalnog standarda čovjeka, raspolaganja materijalnim vrijednostima, dostupnosti tehnološkog razvoja premda s dugoročnog gledišta ono vodi prema negaciji nacije, nacionalne države, narodnog suvereniteta, modificiranju ljudskih prava i sloboda te reduciranju pojma prava slobode izbora. To je razlog zbog čega su hrvatske ruralne ili seoske sredine osnovni nositelji tradicije, kršćanstva i projekta hrvatske države (Hrvatska seljačka stranka) te zbog čega izvorna nacionalna državna politika treba posebnu pažnju posvećivati ovoj oblasti društvene organizacije«, pojašnjava autor. Prema njemu negiranje hrvatske države, i još uvijek veličanje druge Jugoslavije, školski je primjer vladavine teorije uniformnosti (liberalizam), odnosno negiranja teorije hrvatskih izvornosti, suverenizma (pravaška politička filozofija). Kao još jedan primjer koji potvrđuje njegovu tezu je podsjećanje na britanske vojne vlasti koje su po okončanju ratnih djelovanja u Drugomu svjetskom ratu, u svibnju 1945., indirektno sudjelovale u Bleiburškom genocidu nad Hrvatima, i to u ime uvezenoga načela uniformnosti (jednoobraznosti) kako bi se zamijenilo hrvatsko načelo izvornosti (originalnosti).

Prema Josipoviću, tradicija predstavlja osnovni obrambeni mehanizam društvenog poretka te garanciju zdrave društvene organizacije. »S njezinim ukidanjem ili prestankom, izostaje sposobnost pozitivne obrane od negativnih stranih utjecaja iz okruženja, iako postoji pojam pozitivnih utjecaja iz sredine s time što se vremenom takvi utjecaji kompenziraju i na pozitivan način preoblikuju u postojeću tradiciju koja, međutim, nije statička već promjenjiva kategorija, u pozitivnoj korelaciji s vremenskim i društvenim čimbenikom, jer se pozitivni strani utjecaji, ideje, koncepcije, modeli, vremenom prihvaćaju kao izvorno hrvatski pod uvjetom da su primjereni hrvatskim okolnostima i da su prihvaćeni od puka«. S druge strane, načelo uniformnosti, prema autoru, podrazumijeva prvenstveno »negativne utjecaje iz okruženja u obliku stranih idejnih koncepcija, ideološko-političkih modela, kulturnih utjecaja i svake vrste utjecaja koji nastoje umanjiti utjecaj i značaj tradicije ili pak je potpuno iskorijeniti«.

U nastavku Ivica Ivo Josipović piše o sličnosti između marksističke (komunističke) ideologije sa suvremenom liberalnom doktrinom, jer obje imaju za cilj ukinuti tradiciju i zamijeniti ju novom protukršćanskom i bezbožnikom tradicijom. Ovaj negativni trend traje još od vremena rušilačke Francuske revolucije od kada se provodi organizirana socijalna revolucija protiv svih tradicionalnih vrijednosti: Crkve, duhovnosti, obitelji, bračne zajednice, ljudskih prava, seljaštva, radnika, filozofije, teologije, znanosti…, u cilju njihova potpuna ukidanja i zamjene načelom uniformnosti.

Autorova polazna hipoteza je da Goto-Slavenska ili hrvatska konfederativna državna zajednica ustvari predstavlja prvotnu formu hrvatske države i kao takva ona pripada izvorno hrvatskoj historiografiji koja se još uvijek nalazi u stanju konstituiranja. Od 1102. pa do 1941. hrvatska se država nalazila u stanju mirovanja ili u poretku vojne i političke okupacije, što je primjenjivo i za novije povijesno razdoblje od 1945. do 1991. godine, što svjedoči o empirijskom redukcionizmu rasprave o prirodi političke ideje koja pak još uvijek traje. To znači da se je, prema autoru, hrvatska država obnovila 1941. godine kao ostvarenje višestoljetne težnje hrvatskoga puka za povratkom državnosti od 1102. otkada Kraljevina Hrvatska više nije bila neovisna država. Tada nastupa 45-godišnje razdoblje, od 1945. do 1990., kada ponovno i dosta brzo u povijesnim relacijama gledano, Hrvati imaju svoju državu.

Prema autoru suvremena parlamentarna demokracija nije prava demokracija. Ona je, po njemu, paravan za “Eldorado” krupnog kapitala tako da se između sirovog i brutalnog oblika komunističke diktature i liberalne demokracije može staviti znak jednakosti. Liberalna doktrina je izmišljena politička ideja koja služi kao sredstvo za formiranje uniformnih uvjeta pristupačnih za potrebe krupnog kapitala. Za Josipovića ključni problem liberalizma potječe još iz vremena Johna Stuarta Milla od kada se nastoji da se zakoni primjereni drugim sredinama primijene na drukčije uvjete. Najnoviji primjer je koncept tzv. europskih stečevina (oblik prisilnog nametanja pravila koja vrijede samo za posebne okolnosti) putem kojih se zakoni političke ekonomije razvijenih europskih nacija transformiraju u neoliberalističke norme i nameću drugim državama unutar Europske unije. Iz toga autor izvlači zaključak kako ne postoji bitna razlika između klasičnog liberalizma i neoliberalizma.

Europska unija po njemu predstavlja, s gledišta dugoročnih nacionalnih prednosti, tamnicu hrvatskog naroda ili empirijski oblik ideje uniformnosti. Europska unija je “Organizacija” kojom vlada krupni kapital i koja je kreirana za potrebe interesa krupnog kapitala i moćnih europskih nacija, ali ona je i organizacija koja nema budućnost, odnosno  prolazna je i predstavlja kočnicu razvoju hrvatske izvornosti kao prve političke ideje.

Prema riječima Ivice Ive Josipovića EU, kao poseban oblik suvremene uniformnosti, zapravo je tiha okupacija, koja predstavlja vrstu političke okupacije ideološko-političkim, propagandnim ili nenasilnim sredstavima, poput političkih institucija, školstva, obrazovanja, kulturne djelatnosti, sredstava javnog priopćavanja… »Njome se označava postupno, sustavno, praćeno odsustvom oružane brutalnosti strane države, organizirano iz središta države okupatora, nastojanje da se hrvatska izvornost poništi i uvede načelo političke vlasti druge države, ideologije, svjetonazora ili političke koncepcije«, ističe autor. Razlog tomu je što Europskom unijom ne upravljaju predstavnici pojedinih nacija ili političari nego birokrati.

I iz ovog kratkog sažetka ove vrlo vrijedne znanstvene knjige može se razabrati da je autor više nezadovoljan nego zadovoljan stanjem u kojem se nalazi moderna hrvatska država, pritisnuta sa svih strana u liberalnim i globalizacijskim vremenima. Temeljni autorov zaključak je da državno pitanje još nije riješeno sve dok se nacionalna država ne obnovi u skladu sa standardima pravaške političke filozofije.

Marijan Majstorović

Povezane objave

Bošnjačko oponašanje velikosrpske politike

HF

Vukovaru – Škabrnji H Memento poetika

hrvatski-fokus

Hrvatska se nalazi pred ponorom

HF

Medijski linč crvenih talibana

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više