Unatoč našim ilircima strossmayerovcima, srbofilima i jugokomunistima, Hrvati su se 1918. otrijeznili kada su se našli pod vlašću Karađorđevića. Ne svi, neki tek 1991.
Kada se već nije uspjelo grubom silom skršiti Hrvatsku, ili makar malo proširiti granice Srbije, srbijanski akademici se trude makar u mašti nadoknaditi ono što se u praksi nije ostvarilo, i tako možda stvoriti temelje za budući novi udar. Namjesto isprike i nastojanja da se ekonomskom i kulturnom suradnjom stvari popravi i mali narodi JI Europe učine tolerantnijima, objektivnijima i izvuku iz ekonomskih nedaća, pogotovo što se radi o izumirućim narodima koje neki veći ratovi, migracije ili ekonomski slomovi mogu svesti na ostatke ostataka ili zbrisati sa lica zemlje. Tako je helenski svijet uništavao svoje snage da ih naposljetku poklopi barbarska Beotija, pa poluhelenska Makedonija i na kraju Rim. Pa Turci…
Koji je najveći srpski književnik? Meša Selimović (rodom Bošnjak iz Tuzle), Ivo Andrić (rodom Hrvat iz Travnika) ili P. P. Njegoš (rodom Crnogorac iz Cetinja koji je sebe smatrao Srbinom, a Crnu Goru odvjetkom srpskoga plemena). Mislim da je ipak najveći Danilo Kiš kojemu je mati sa Cetinja a otac mađarski Židov. Ali Kiša baš i ne vole. Radi “Časa anatomije”.
Tko je pisao Marš na Drini, tko je izumio pojam četnik? Tko su najveći srpski učenjaci? Srbin iz Vojvodine Mihajlo Pupin (rođen u Vojvodini, rodom Cincar iz Makedonije), hrvatski pravoslavac Srbin Nikola Tesla, Slavonac Milutin Milanković.
Nekadašnje središte hrvatskoga katoličkoga naroda nagrizeno je turskim ratovima i danas naseljeno Srbima i Bošnjacima (Banja Luka, Bihać), da nije bilo turskih ratova susretali bi se Hrvati, Srbi i Bošnjaci tek u istočnoj Hercegovini.
Ne ćemo kazivati o osobama iz Hrvatske koje su ostvarile visoke karijere u Srbiji kao što su generali Đuro Horvatović i Dragutin Franasović, šef obavještajne službe Antonije Orešković, Matija Ban, Zvonimir Vučković, Tito, vojvoda Šešelj, Budimir Lončar, Josip Pančić, Veljko Kadijević, Branko Mamula, Zvonimir Jurjević, Đuro Pojer, Mato Pehar, Jerko Crmorić, Vjekoslav Čulić, Ante Karanušić, Mile Kučinić, Marko Kulić, Nikola Mladenić, Mihajlo Pavičić i dr. Ne će nas zanimati Nemanja Kusturica, niti najveći poznavatelj povijesti beogradskoga urbanizma Hrvat Željko Škalamera, niti tiskara Trojana Gundulića, niti 150 džamija u Beogradu, niti branitelji mađarskoga Beograda i Mačve braća Talovac, Ulrih II. Celjski, Eugen Savojski, niti prva beogradska isusovačka gimnazija iz XVII. stoljeća, niti Meštrovićev pobjednik s licem cara Konstantina, niti Georg Weifert, katolik iz Pančeva, niti Bajloni, niti Arneri…
Samo ćemo se sjetiti poljskoga masona grofa Adama Jerzyja Czartoryskoga, idejnoga začetnika Velike Srbije, Cincara Paškua (Pašića) i drugih kulturnih, trgovačkih i političkih velikana cincarskoga podrijetla (Foti, Ljoti, Kumanudi, Nuši, Sterija…), radi čega je Milan Šufflay istražujući odnose Srba i Arbanasa, te podrijetlo Karagjorgjevića mučki ubijen.
Kao što Srbija ima mađarske, bugarske, hrvatske, bosanske, crnogorske utjecaje tako i većina europskih naroda je trpjela promjene granica, miješanja i tuđe kulturne utjecaje. Srednjovjekovna Srbija imala je katoličke gradove poput Novoga Brda, utjecaje talijanske gotike (Studenica, Dečani kao rad fra Vita iz Kotora), grčkoga slikarstva, a u Dušanovoj vojsci bilo je Nijemaca, Grka, Albanaca i dr.
Najveći Dušanov ratnik bio je Austrijanac (naravno katolik) Bracht Palmann. Kažu da je moguće i Obilić Albanac, a Lazar Hrebeljanović zapravo Aromun Rebelianu.
Zašto Srbi žele dubrovačku književnost. Ona se u barokno doba sastoji od gomile nabožnih krunica, rozarija i oponašanja talijanske literature, uglavnom na mješavini štokavske ijekavice i ikavice, dočim je u Srbiji staroslavenski jezik povelja i žitija. Doduše Gundulić želi da se svi Slaveni okupe oko žezla poljskoga katoličkoga kralja. Držić se kroz pustopašne likove mladića ruga ostarjelome Vlahu Stancu, a pater Bošković sebe smatra Dalmatincem, kao i većina dubrovačkih značajnika od XIV. do XVIII. stoljeća. Dubrovčani toliko vole Srbe da istjeruju srpske popove s Pelješca, a ovi pak toliko vole katolike da istjeruju katoličkoga biskupa iz Trebinja, središta najstarije katoličke biskupije u BiH.
Dubrovčani ratuju s Nemanjom, Urošem, Milutinom i prihvaćaju kao svoj grb onaj koji pripada mađarskoj kraljevskoj kući Arpadovića.
Sklapaju s bugarskim carem Ivanom Asenom II. sporazum o prijateljstvu i trgovini, te savez protiv vraga našega i vašega kojega treba “ispuditi”. Dušanov zakonik je oštar prema katolicima, suzbija ih i ograničuje radikalnim mjerama.
Naravno Dubrovčani i Kotorani prijateljuju sa srpskim velikašima, vode financije, protovestijari su, drže bosanske i srpske rudnike i trgovinu, Dubrovčani izazivaju divljenje sultana kada mu odbijaju predati srpskoga despota Đurđa Brankovića. Doduše stari dokumenti nam u Dubrovniku otkrivaju jednoga Srbina, trubača Dragana iz Prizrena.
Istodobno Srbi posve zaboravljaju genijalan lik dubrovačkoga isusovačkoga đaka Save Vladislavića, ili najznačajnijega srpskoga političara Mehmed pašu Sokolovića iz Podrinja. Zaboravljaju i Mardarija Uskokovića koji je za Uniju, kao i odnose Hercegovca svetoga Vasilija Ostroškoga sa svetim ocem Papom.
Vrlo rado Srbima dajem Orsata Pucića, Matiju Bana i Marka Murata, te Joza Florija i Fabrisa i Vučetića koji su bili zadojeni srbofilstvom.
Naime, ti su ljudi doživljavali Srbiju kao Pijemont (regija oko Torina, jezgra okupljanja Talijana) oko kojega će se okupiti južni Slaveni. Unatoč našim ilircima (jugoslavencima sredine XIX. stoljeća), strossmayerovcima i srbofilima, te jugokomunistima) Hrvati su se 1918. otrijeznili kada su se našli pod vlašću Aleksandra Karađorđevića. Ne svi, neki tek 1991.
Rad sustavni na jeziku i gramatici isusovca Marina Temperice (tri stoljeća prije Karadžića), Bartola Kašića (dva stoljeća), Joakima Stullija (40 godina) nisu dovoljan dokaz da je vukovština prisvojila hrvatske rezultate. Srbi su nakon Balkanskih ratova (Prvi su vodili Balkanci protiv Turaka, drugi Balkanci i Turci protiv Bugara) 1914. bili okidač Prvoga svjetskoga rata, a 27. ožujka 1941. uvukli su Jugoslaviju u tragediju Drugoga svjetskoga rata, hoće li i nakon 1991. sanjati o veličini, ili će raditi na demografiji, ekonomiji, kulturi i stvaranju regionalnih saveza? Ostaje za vidjeti. Teško ljudi i narodi ćud mijenjaju. Kao što kaže aromunskoga podrijetla srbijanski veliki pjesnik Vasko Popa: “Vratite mi moje krpice, moje krpice od čistoga sna.”
P.S. Prema Srbima treba se odnositi matoševski, oprezno, pravaški i bratski!
