U srednjem vijeku bilo je uobičajeno da židovski pisci opisuju Muhammeda kao ha-meshuggaha (“luđak“), izraz koji se često koristi u Bibliji za one koji vjeruju da su proroci
Vrlo malo tekstova u judaizmu odnosi se na islamskog proroka Muhammeda ili ga prima na znanje. Oni koji to čine općenito odbacuju Muhammedov navještaj o primanju božanskih objava od Boga i umjesto toga ga označavaju kao lažnog proroka. U srednjem vijeku bilo je uobičajeno da židovski pisci opisuju Muhammeda kao ha-meshuggaha (“luđak“), izraz koji se često koristi u Bibliji za one koji vjeruju da su proroci.
Maimonides
Maimonides je Muhammeda nazvao lažnim prorokom i ludim čovjekom. U svojoj poslanici Jemenu napisao je: »Nakon što je [Isus] ustao luđak koji je oponašao svog prethodnika [Isusa], budući da mu je otvorio put. Međutim, dodao je daljnji cilj nabave vladavine i podnošenja [talb al-mulk; težnja suverenitetu] i izumio je ono što je dobro poznato [islam].”
U svom autoritativnom pravnom djelu, Mishneh Tora (Hilkhot Melakhim 11:10–12), Maimonides je naznačio da je Muhammed ipak bio dio Božjeg nauma pripreme svijeta za dolazak židovskog Mesije: »Sve te riječi Isusa iz Nazareta i ovog Jišmaelita [tj. Muhameda] koji je nastao nakon njega samo su da isprave put mesijanskog kralja i pripreme cijeli svijet da zajedno služe Gospodinu. Kao što se kaže: ‘Jer tada ću promijeniti govor naroda u čisti govor kako bi svi oni zazivali ime Gospodnje i služili mu jednim suglasjem’ (Zefanija 3:9).«
Nejasne i neizravne referencije
Natan’el al-Fayyumi, istaknuti jemenski rabin i teolog iz 12. stoljeća i utemeljitelj onoga što se ponekad naziva “židovski ismailizam“, napisao je u svojoj filozofskoj raspravi Bustan al-Uqul (“Vrt umova”) da Bog šalje proroke da uspostave religije za druge narode, koji ne moraju biti u skladu s propisima židovske Tore. Nethanel je Muhammeda izričito smatrao pravim prorokom, koji je poslan s neba s određenom porukom koja se odnosi na Arape, ali ne i na Židove. Al-Fayyumijevo izričito prihvaćanje Muhammedovog proročanstva bilo je rijetko i gotovo nepoznato sve do nedavno izvan njegovog rodnog Jemena.
Apokaliptični Midrash: Tajne rabina Simona Bena Yohaija, uspoređuje Muhammeda sa židovskim Mesijom. Prema ovom tekstu, pripisanom poznatom mudracu iz 1. stoljeća i mističnom Simeonu baru Yochaiju, a očito napisanom na početku muslimanskog osvajanja ili u 8. stoljeću, Muhammedova uloga proroka uključuje otkupljenje Židova od kršćanskog (“rimskog” ili “edomitskog”) ugnjetavanja i pozitivnu ulogu u mesijanskom procesu.
Jedan jemenski židovski dokument, pronađen u Kairu Genizah, sugerira da su mnogi Židovi ne samo prihvatili Muhammeda kao proroka, već su čak i oskvrnuli Šabat kako bi se pridružili Muhammedu u njegovoj borbi. Međutim, neki povjesničari sugeriraju da su ovaj dokument, nazvan Dhimmat an-nabi Muhammad (Muhammedov nalog za zaštitu), izmislili jemenski Židovi u svrhu samoobrane.
Brojne priče iz islamske tradicije o Muhammedu slučajno su ušle u glavnu židovsku misao, zbog velike kulturne konvergencije u islamskoj Španjolskoj od 9. do 12. stoljeća, poznate kao zlatno doba španjolskog Židovstva. Na primjer, rabin Jacob Joseph iz Polonne, jedan od ranih hasidskih mistika, napisao je da je jedan pobožni čovjek (hasid) podučavao da je unutarnja borba protiv zle sklonosti veća od vanjske bitke, citirajući popularnu raspravu Bahya ibn Paquda Chovot HaLevavot. U judeo-arapskoj izvornoj verziji te knjige, Bahya Ibn Paquda govori o vanjskoj i unutarnjoj bitci kao džihadu, a “pobožni čovjek” o kojem je priča izvorno ispričana je Muhamed, iako autor ne spominje svoj izvor po imenu.
