Ljevica je propagirala osobne slobode, seksualnu slobodu, jednakost. Ali uvijek su bili slabi na autoritarne ideologije i diktatore, od Staljina preko Fidela Castra do ajatolaha Homeinyja
Hamed Abdel-Samad nekoć je bio radikalni musliman, a danas je jedan od najpoznatijih i najomraženijih njemačkih kritičara islama. Sada je napisao novu knjigu o islamu. Njemačko-egipatski pisac Hamed Abdel-Samad plaća visoku cijenu za svoja djela kritična prema islamu: u mnogim europskim zemljama potrebna mu je stalna policijska zaštita.
Hamed Abdel-Samad nikad nije sam. Otkako je egipatski svećenik 2013. pozvao na televiziju zbog ubojstva zbog kritike islama, u Njemačkoj ga prati šest tjelohranitelja. Više nema fiksno mjesto stanovanja, piše knjige u hotelskim sobama. U svojoj najnovijoj knjizi “Islam. Kritična povijest”, produbljuje svoju tezu da su islam i islamizam povezani: temelji islamizma, podjela svijeta na vjernike i nevjernike, antisemitizam i miješanje religije i države duboko su ukorijenjeni u islamu. Ako se to nastavi ignorirati na Zapadu, postoji rizik od povratka u vrijeme prije prosvjetiteljstva. Iste večeri kada Abdel-Samad razgovara s NZZ-om, tijekom čitanja dolazi do incidenta.
- Gospodine Abdel-Samade, kada ste predstavili svoju knjigu u Berlinu, uvrijedio vas je mladić koji je citirao Kurana Surasa i onda napustio sobu s dvadesetak drugih mladića. Događa li se to češće?
– Navikao sam se na takve postupke. Često grupa mladih muslimana dolazi na moje predavanje i širi se u dvorani kako bi ostavila dojam da nisu zajedno. Ili će početi glasno vrištati, ili će netko od njih ustati i uvrijediti me. Drugi snima scenu, a kasnije se slave na internetu kao heroji islama. Ne postavljaju pitanja, ne čekaju odgovore. Žele pokazati moć. Mladić me nazvao bolesnim, što je tipična strategija islamista da iskrive činjenice. Zapravo, ja sam doktor koji opisuje bolest Islama. Ali ako se pacijentu ne sviđa moja dijagnoza, proglašavam se bolesnim. Pojam “islamofobija” proizvod je ove strategije.
- Strategija je uspješna u cijelom svijetu. Nedavno je američko sveučilište prekinulo suradnju s profesorom jer je pokazala slike Muhameda iz 14. stoljeća. Muslimanski aktivisti i islamske udruge žalili su se kako je to islamofobično. Što je pošlo po zlu?
– Ovo je klasičan slučaj iščekivanja poslušnosti. Zastrašivanje djeluje. Nije dopušteno crtati karikature proroka, iako je uobičajena praksa u zapadnoj demokraciji izvući Isusa i druge vjerske utemeljitelje kroz kakao. Međutim, kada je riječ o Muhamedu, strah dolazi u obzir i politička korektnost. Islamisti i takozvani lijevo-liberali dijele djelo: islamisti nam prijete smrću ako nacrtamo ili kritiziramo proroka, a lijevo-liberali ga nazivaju islamofobnim ili rasističkim.
- Čemu pripisujete ovo nejednako postupanje prema religijama?
– Prvi razlog su ekonomski interesi Zapada u islamskim zemljama. Potrebna su vam ulaganja iz Katra i Saudijske Arabije. Izvoze tenkove i Mercedes, sada im trebaju plin i nafta kako bi nadoknadili ono što nedostaje Rusiji. Turska trenutačno igra ulogu izbacivača kako nam ne bi dolazile izbjeglice. Druga stvar je oportunizam: svaka njemačka stranka osim AfD-a dodvorava se muslimanskim biračima, ne želite ih uznemiriti. A onda, naravno, dolazi strah. Nitko, poput Hameda Abdel-Samada, ne želi da ga policija čuva 24 sata dnevno samo zato što je kritizirao islam. Nitko ne želi biti upucan na ulici kao Theo van Gogh, nitko ne želi završiti kao urednici Charlieja Hebdoa. Strah djeluje i zato što postoji podjela rada između islamista i “probuđenih” ljevičara identiteta.
- “Probuđena” ljevica želi društvo bez diskriminacije, islamisti su protiv prava žena, Židova i homoseksualaca. To su suprotni svjetonazori.
– Nisu toliko udaljeni ako bolje pogledate. Obojica razmišljaju tribalistički. Obojica imaju taj mentalitet klana, obojica ne vide ljude kao pojedince, već kao predstavnike grupe, etničke pripadnosti, religije ili političkog smjera. Oboje dijele svijet na dobro i zlo, oboje slijede ideologiju spasenja, utopiju koja je trebala spasiti svijet od zlog Zapada, kapitalizma, Izraela i tako dalje. Obojica žele jezičnu policiju koja određuje što se može, a što ne smije reći. U očima “buđenja”, muslimana ne treba kritizirati ako ugnjetava ženu, jer nije “bijel”. Od muslimana se očekuje da brani islam i kritizira Zapad, onda je dobrodošao.
- Postoji li i opća potreba u Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama da religija ponovno bude dobra? Katrin Göring-Eckhardt, članica Stranke zelenih, rekla je 2015. da se raduje religioznijoj Njemačkoj. Ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock nedavno je ustvrdila kako iranska moralna policija nema nikakve veze s vjerom.
– Ovo je povratak u predmoderna vremena. Ljevica je propagirala osobne slobode, seksualnu slobodu, jednakost. Ali uvijek su bili slabi na autoritarne ideologije i diktatore, od Staljina preko Fidela Castra do ajatolaha Homeinyja. U početku su ga mnogi podržavali jer su mislili da se sada ostvaruje utopija, da potlačeni narodi ustaju protiv Zapada. Zeleni su posebice podržavali politički islam u Njemačkoj kao nijedna druga stranka. Sada ne mogu doći odjednom i reći: “Pogriješili smo, religija je prvenstveno odgovorna za ugnjetavanje žena.” Oni žele razlikovati diktaturu i religiju, iako su stoljećima bili jedinstveno biće.
- Iransko društvo jedno je od najprogresivnijih u islamskom svijetu. Postoje mladi ljudi gladni slobode, obrazovana srednja klasa. Hoće li u Iranu postojati liberalna islamska država?
– Ne znam postoji li ili može biti liberalni islam. Postoje muslimani koji slobodno razmišljaju u Iranu, drugim islamskim zemljama i Europi. Ali islam sam po sebi ne može promicati liberalizam. Što znači liberalnost? To znači da žena ima na raspolaganju svoje tijelo. To znači prihvatiti kritiku religije, biti otvoren demokraciji i slobodi izražavanja. Islam sve to odbacuje. Trebamo se prestati nadati promjeni od islama. Ali muslimani mogu drugačije razmišljati o religiji. Oni mogu obeshrabriti religiju i donijeti liberalnu demokraciju ako islam bude izostavljen.
- U svojoj knjizi upozoravate da bi Europa mogla ponovno pasti u srednji vijek. Ti to ozbiljno?
– U Europi se vjeruje da je srednji vijek zapostavljen. Nema više vjerskih ratova, nema više nasilja u ime religije, nema više inkvizicije, nema više ugnjetavanja žena. Ali ti si u krivu. Srednji vijek se vraća s imigracijom, s ovim radikalnim islamom koji također dolazi u Europu s muslimanima. Ne kažem da su svi muslimani radikalni, ali među njima je velika manjina koja predstavlja i širi ovaj radikalni islam. Terorizam je došao u Europu, kao i klanski kriminal i vjersko maltretiranje u školama. Događaji poput dočeka Nove godine u Berlinu te u Belgiji i Francuskoj, gdje su mladi ljudi opustošili gradska središta tijekom Svjetskog prvenstva. Sve su to pojave koje su samo vrh ledenog brijega onoga što dolazi.
- Kakve veze neredi u Neuköllnu na Silvestrovo imaju s religijom?
– Ne vjerujem da su mladi koji su se pobunili strogo religiozni. Ali imali su vjeronauk kod kuće. Ti su mladi ljudi često internalizirali teoriju zavjere da Zapad želi uništiti islam; Karakterizira ih vjerski utemeljena patrijarhat koji od njih zahtijeva da brane vlastitu zajednicu i potiskuju seksualnost. Sve to stvara taj bijes koji traži izlaz. Možda religija nije izravno odgovorna za to, ali religija određuje tu kulturu, a iz te kulture dolaze pojave kao što su terorizam, klanski kriminal i nasilje među mladima.
- Čitajući vašu knjigu, stječe se dojam da su vaše nade za napredak trenutno više prikovane za islamska društva u zaljevskim državama nego na ona u Europi.
– Doista je slučaj da se u arapskom svijetu odvija promjena paradigme, barem među intelektualcima. Moja kritika islama sada je bolje prihvaćena u arapskom svijetu nego u Europi. Tamo možete vidjeti da religija ima svoj udio u ekonomskoj, političkoj i društvenoj bijedi. Na Zapadu, s druge strane, muslimani koji ovdje žive i lijevo-liberali veličaju islam. Oni veličaju islam, a ako kritizirate Muhameda ili Kuran, vi ste rasist i islamofob. Zapravo vidim veći napredak u raspravi u arapskom svijetu nego u Njemačkoj.
- Osjećate li se sigurnije u arapskim zemljama nego u Europi?
– Kad me pozovu da držim predavanja u Dubaiju, Bejrutu, Tunisu ili Casablanci, ljevičarski intelektualci slave me kao prosvjetitelja. Novine pozitivno pišu o mojim nastupima. Mladi me dočekuju na ulici, snimaju selfije sa mnom i zahvaljuju mi na radu. Ali kad hodam ulicom u Berlinu ili Parizu, pljuju me i napadaju unatoč policijskoj zaštiti. Nešto je pošlo po zlu u Europi, a političari nam duguju odgovor zašto je to tako.
- Odrastao si u Egiptu, u strogo religioznom miljeu. Otac ti je bio imam, a ti aktivist Muslimanskog bratstva. Što si tamo naučio?
– Da nisam pojedinac, već član zajednice – i da trebam učiniti sve za zajednicu, sve za Boga, sve za proroka. I da nemam prava kao pojedinac. Imam prava kao vjernik prakticirati svoju religiju bilo gdje u svijetu. Naučila sam da žene nemaju na raspolaganju svoja tijela, već društvo. Naučio sam se bojati, od Boga, od pakla, grijeha. Zato se uvijek smijem kad neki kažu: Islam i sloboda ne proturječe jedni drugima. Ne, proturječe jedni drugima gotovo sto posto. Samo oni koji se odreknu određenih vrijednosti svoje religije mogu postati slobodna osoba. Svatko tko kaže drugačije je licemjer i laže sam sebi.
- Muslimansko bratstvo vrlo je aktivno na Zapadu, ali se često rijetko primjećuje u politici i medijima. Kakav je unutarnji rad ove organizacije?
– To je kao i svaki kult. Oni sebe vide kao odabranu elitu, kao prethodnicu islamske revolucije. Pojedinac više nije slab, više nije potlačen, već božji vojnik. Bog nas, vjeruje se, treba da dovršimo Njegov projekt. To je ogromna moć za mlade ljude koji nemaju pravo glasa u društvu. Ljudi se mole zajedno, postoji borbena obuka, postoje političke rasprave i tajne strukture. Muslimansko bratstvo je uvijek bilo napola zabranjeno, a pola dozvoljeno u Egiptu. Nismo javno najavljivali predavanja, bili smo među sobom. Spreman si umrijeti za ideju.
- Službeno, islamske udruge i džamije u Europi poriču bilo kakvu povezanost s radikalnim ideologijama poput onih Muslimanskog bratstva. Pravedno?
– Apsolutna većina islamskih udruga u Europi prošireno je oružje stranih vlada poput turskih ili zaljevskih država. To su proširene ruke ideologija kao što su Muslimansko bratstvo ili salafizam. Jedva da znam za neku liberalnu ili otvorenu zajednicu koja propovijeda drugi islam ili europski islam, možda dva, svaki sa stotinu članova. Organizirani islam u Europi uvozi iste sukobe koji su pregazili islamske zemlje i politički ih opustošili. Sada ga donose ovdje, pa čak i dobivaju sredstva od države za to. U najboljem slučaju, oni predstavljaju dvadeset posto muslimana.
- Samo su rekli da ne možeš biti 100 % musliman i 100 % slobodan. Želiš li zabraniti ljudima da prakticiraju svoju religiju?
– Ono što tražim nije da prestaneš moliti ili postiti. To nema nikakve veze s tim. Ono što tražim je da se odreknem vrijednosti koje otežavaju zajednički život. Na primjer, stavovi prema ženama, kritika religije i sloboda izražavanja. Čovjek može biti musliman koji vježba i razumno odgovoriti na kritiku religije, a ne pozivima na ubojstvo ili uvrjede. Radi se o vrijednostima na kojima se gradi moderna Europa. Zašto to relativiziramo samo da bismo integrirali muslimane? Ne trebaju nam muslimani koji to ne prihvaćaju, ne moramo ih integrirati. Samo se moraš pobrinuti da ne nanesu štetu društvu.
- Fatwa je izdana protiv Salmana Rushdieja 1989. 33 godine kasnije, napadnut je. Vi ste pod policijskom zaštitom već 10 godina. Nakon svih ovih godina, osjećate li se još uvijek tjeskobno kad zakoračite na pozornicu?
– Svaki put kad izađem na pozornicu, svjestan sam da bi ovo moglo biti moje posljednje čitanje. Pa ipak, pokušavam se disciplinirati i reći sebi: ne mogu prihvatiti tu logiku fundamentalista. Prijete smrću i očekuju da se bojim i šutim. Ako to učinim, onda sam ispunio upravo njihovu misiju, ali ne i moju misiju kao pisca. To je vrlo teška stvar. Prije tri godine, moja majka je umrla, i nisam je mogao posjetiti na samrtnoj postelji. Nisam mogao ići na njezin sprovod jer su me egipatske vlasti odbile pustiti unutra zbog moje kritike islama. Ovo su trenuci kada se zapitam: Koliko često sam kažnjen za svoje misli? U kakvom svijetu živimo? To je stvarno.
(Hamed Abdel-Samad: Islam. Kritična priča. DTV-Verlag, München. 2023. 320 str., Fr. 37,90)
