Europsko-američka imigracijska kriza

Ne smanjuje se dojmljiva reakcija protiv imigracije i u Europi i u Sjedinjenim Američkim Državama

 

 

Dana 4. rujna njemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU)  poražena je u utrci za kontrolu vlasti u državi Mecklenburg-Vorpommern. Stranka CDU osvojila je treće mjesto, nakon što je protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku, osvojila drugo mjesto. Ovaj poraz je značajan, jer je ova regija bila dom Angele Merkel,  njemačke kancelarke već više od jednog desetljeća. Prošli tjedan Donald Trump sastao se s meksičkim predsjednikom, a nakon povratka u Sjedinjene Države održao je veliki govor o imigraciji. Ovog tjedna također su se sastali mađarski i srpski premijeri, koji su upozorili na povećanje broja migracija u Europi, te su raspravljali o planovima za  zaustavljanje novog vala.

Meksički imigranti stižu u Ameriku

 

Poraz stranke Angele Merkel u njenoj domaćoj regiji dogodio se točno godinu dana nakon što je Mađarska, preplavljena priljevom imigranata iz Sirije, pokušala blokirati njihovo kretanje, a Merkel redefinirala europsku politiku useljavanja otvaranjem njemačke granice za sve izbjeglice. Rezultat izbora pokazuje ne samo političku nepopularnost njenog poteza u Njemačkoj. Također pokazuje da se dojmljiva reakcija protiv imigracije i u Europi i u Sjedinjenim Američkim Državama ne smanjuje. Ona još uvijek nije dosegla točku u kojoj protu-imigracijski osjećaj zauzima širu političku kontrolu u većini pogođenih zemalja. Međutim, to je postao transnacionalni pokret koji se ne može ignorirati i koji ne će nestati.

 

Prvobitna dominantna strategija vodećih stranaka bila je marginalizirati protuimigracijske elemente, prema kojoj su oni identificirani kao rasisti. Pretpostavka je bila da ako se protuimigrantske snage izjednače s nacistima i pripadnicima Ku Klux Klana, oni koji sebe smatraju glavnom strujom na taj bi način marginalizirati protuimigrantski pokret. Strategija je imala malo učinaka. Protuimigracijski osjećaj je bio dovoljno jak i raširen da ga optužba za rasizam nije mogla zaustaviti. Pokret je bio dovoljno velik da ga se također nije moglo  marginalizirati etiketiranjem. Smatram da je etiketiranje imalo, u određenoj mjeri, učinak suprotan onome koji se želio postići. Protuimigracijska frakcija neće napraviti zaokret i zauzeti stav da ako to znači da su oni rasisti, to je onda lijepo i dobro. Za one koji se protive imigraciji, optužba je bila opravdati rasizam, a ne marginalizirati protuimigrantski pokret. Mainstream stranke su izgubile moć definirati mainstream.

 

Postoje očiti razlozi za neprijateljstvo prema imigraciji. Jedan od njih je ekonomski. Od 2008. godine, europski gospodarski sustav se u različitim razdobljima pogoršao ili stagnirao. U Sjedinjenim Američkim Državama gospodarstvo je prestalo ubrzano rasti. Diljem Europe i SAD-a, život je postao teži, a posebno onima koji zarađuju prosječni dohodak. Ovi segmenti društva posebno su se bojali utjecaja velikog broja imigranata na plaće i nezaposlenost. One političke stranke ljevice, koje su povijesno  podržavale interese donje polovice društva, bili su najglasniji protivnici protu-imigrantskog osjećaja. Ta polovica društva s nižim prihodima ostala je bez svojih predstavnika. Stoga su se otvorila vrata za pojavu stranaka koje su se protivile imigraciji. One su spojile ovo stajalište s neprijateljstvom prema  mainstream strankama,  jer su mnogi u donjoj polovici društva osjećali da su ih one napustile.

 

Pitanje imigracije postalo je isprepleteno s terorizmom i kriminalom. Postoji rat koji je u tijeku, a radikalni islamisti povremeno izvršavaju napade u Europi. U velikim valovima doseljenika vjerojatno se nalazi  ​​barem šačica džihadista, a nekolicina je dovoljna za pokretanje terorističkog napada. Strah u zemljama kao što je Francuska bio je opipljiv, a lideri poput francuskog predsjednika Francoisa Hollandea najavili su da se vodi rat. Masovna migracija, koja je poslužila kao pokriće teroristima, kao da nije imala smisla. Osjećaj podijeljenosti prisilio je mainstream stranke da mnogo ozbiljnije počnu shvaćati protu-imigrantska stajališta, što je još više otvorilo vrata protu-imigrantskim strankama.

 

U Sjedinjenim Američkim Državama strah od imigrantskog kriminala nije neozbiljan. Kroz povijest Sjedinjenih Američkih Država imigrante poput Škota, katoličkih Iraca, Talijana, Židova i drugih obilježavali su značajni kriminalni elementi. Kako su se ove skupine naseljavale u Sjedinjenim Državama, pripadnici prve i druge generacije tonuli su i ogrezli u kriminalu. Ne sumnjam u to da se njihovi unuci sada nalaze u upravama bolnica i muzeja. Međutim, meksička migracija se ne razlikuje od ostalih migracija, ali ona sa sobom donosi ulični kriminal, nalik onome talijanske migracije čiji organizirani kriminal seže do njihove domovine. Ovo potiče na oprez, čak i progon, sve od ranijih generacija imigranata.

 

Odrastao sam u Bronxu. Klađenje, raspačavanje droge i napadi na vlasnike trgovina i ucjene bili su dio života nekih pripadnika prve generacije imigranata. Većina nas držala je glave dolje i gledala naprijed, kad smo mogli ostaviti stari kvart, prema kojem sam iz nekog bizarnog razloga sada sentimentalan. Znao sam Židove koji su vodili kockarnice, unajmljivali mišićave irske mladiće i plaćali Talijanima za zaštitu. A kad su se doselili Portorikanci, oni su preuzeli kockarnice, a Židovi, Irci i Talijani preselili su se u predgrađa. Devedeset i devet posto Portorikanca  bilo je poput naših roditelja, mučili su se svakodnevno kako bi preživjeli i poslali nas u školu. Međutim, bio je jedan posto onih kojih smo se bojali, a svatko tko se nije bojao, nije bio u kontaktu sa stvarnošću.

 

U to vrijeme koristio se izraz: „limuzina liberali“. To su bili ljudi koji su pohađali sveučilišta Groton i Yale, a koji su se vratili da nam održe predavanje o tome kako bismo trebali prihvaćati jedni druge. Nisu imali pojma o tome što se događalo na ulicama, i bili smo prilično sigurni da im je potpuno svejedno. Oni nisu govorili nama. Oni su govorili o nama, pokušavajući istaknuti naš strah zbog neukosti, te kako se nadaju da će nas učiniti boljim ljudima. Bog zna da oni nisu htjeli imati posla s dečkima s noževima i pištoljima.

 

Ne živim u području s velikim kontingentom meksičkih imigranata. Međutim, siguran sam da 99 posto njih samo želi izaći iz tih naselja i postići da im djeca postanu liječnici ili računovođe. Također znam da s 1 posto pankera i gangstera nema šale, i da nisam stekao obrazovanje i da nemam posla, živio bih među njima. Također znam da bih se bojao, kao i oni koji su živjeli u Bronxu prije nego što su se tamo naselili Židovi, Irci i Talijani, koji su se isto tako njih bojali. Na kraju, želio bih misliti da su oni među nama koji su preživjeli postali bolji građani, kao što će se dogoditi s meksičkim imigrantima. Međutim, nemojmo se zavaravati. Biti stranac u stranoj zemlji vrlo je opasna stvar.

 

Nije  proces taj koji otuđuje one u donjoj polovici društva od onih koji su prilično iznad njih. Nepoštenje ili neznanje govori nam da se ničega ne trebamo bojati, te da se trebamo sramiti što se bojimo. To je otvorilo vrata Donaldu Trumpu i europskom pravu. Kad Trump govori o meksičkim silovateljima i ubojicama, on govori o šačici Meksikanaca. S točke gledišta onih koji su pohađali Groton i Yale, njih je vrlo malo i ne vrijedi govoriti o njima. Za one koji hodaju ulicama s njima, to je tek šačica onih koji užasavaju. A kad glavne stranke odbace svoj strah, one čine protuimigracijski pokret jačim.

 

Ja sam za imigraciju. Moram biti. Rođen sam u Mađarskoj. Prošao sam kroz mlinac asimilacije, strah od nasilja i nepoštivanje onih koji su se rodili na boljem mjestu. Također znam iz američke povijesti da zemlja u kojoj živim nije mogla biti izgrađena bez imigranata. Gdje bismo mi bili da se Englezi nisu ovamo doselili? Također znam da se broj stanovnika  u Europi smanjuje i da Europa treba radnike, a mnogi raspoloživi radnici bit će muslimani.

 

Međutim, zagovornici imigracije ne bi to trebali predstavljati kao nešto vrlo jednostavno. Mnogi od njih ne žive u četvrtima u kojima doseljenici sami sebe izoliraju. Oni se ne prijavljuju za poslove gdje spremnost da rade za nekoliko centi manje za sat vremena znači razliku između rada i govorenja djeci da niste dobili posao. To ne znači da imigracija nije potrebna, ali licemjerni zagovornici imigracije ne žive u stroju za mljevenje mesa, gdje se susreću siromašni starac i novopridošli siromah.

 

Tu je konačno i pitanje asimilacije. Ne mislim da mi je ikada palo na pamet da bih mogao odabrati ne učiti engleski ili ne izgledati poput drugih Amerikanaca. Znao sam duboko u sebi, sve do kostiju, da je moj jedini put iz starog susjedstva bio pretvoriti se u Amerikanca. Zašto bi me inače moji roditelji doveli ovamo? Uvijek sam govorio dva jezika i još uvijek govorim. Međutim, ja sam govorio mađarski samo kod kuće, a engleski u školi. Znao sam tajnu koja kao da je danas zaboravljena. Kod kuće postoji jedna kultura. Vani postoji druga kultura. Ova druga kultura je kultura onih koji znaju igrati bejzbol, žive u apartmanima na Central Park South i daju svojoj djeci ono što ja nisam dobio. Oni su bili pristojni ljudi, tako da su i mene pozvali da igram igru. Međutim, bejzbolska palica je bila njihova, lopta je bila njihova i pravila su bila njihova. Sada je sve to moje.

 

U Europi je teže ući u igru i to je ono što čini da se Europa razlikuje od Sjedinjenih Država. U Sjedinjenim Državama stroj za mljevenje mesa melje vrlo fino, ali postoji izlaz ako ga možete pronaći. Nisam siguran možete li u Europi ikada izaći iz stroja za mljevenje mesa. Postao sam Amerikanac igrajući po američkim pravilima. Nisam siguran da postoji takav put u Europi.

 

Međutim, o oba mjesta znam ovo. Imigracija je teška, također je opasna i za imigrante i za one koji im žele dobrodošlicu. Imigracija je potrebna, ali ona ima visoku cijenu za sve strane. Sve dok istinita priča o imigraciji ne bude ispričana, protuimigracijske stranke će jačati, a onima koje se nalaze u centru sve će se teže vjerovati ili će biti sve teže poštivati ih.

 

George Friedman, Geopolitical Futures, Austin, Teksas, SAD