Intelektualna stvarnost

Biblijski motivi, religiozno, filozofsko, književno, iskustveno, ljudsko…

Ivan Tomljanović: Kainov sindrom (priredio Nikola Šimić Tonin), Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, 2018.

Još od vremena – vremena… ozbiljnije i književno s autobiografskim tragom od antike, Rimljana, kršćanstva, od sv. Augustina (Confessiones, oko 400. g.) pohranjujemo u pretince našega pamćenja neka životna iskustva kojima ne damo da ih sahrani zaborav, čuvamo ih u pričama, a rijetki od nas koricama sačuvaju, papirnatim koricama za trajanje, čuvanje misli, prenošenje spoznaja, što sam ja učinio s Kainovim sindromom Ivana Tomljanovića.

Autorova intelektualna stvarnost, sastavni dio svakoga dana, misli, asocijacija, traženja, istraživanja i dosegnutoga razumijevanja… rezultat svega istraženoga, spoznatoga, znanstveno obrađenog i ponuđenoga zainteresiranima. Svaka samoća ipak traži sugovornika, potvrdu ili osporavanje. Biblijski motivi, religiozno, filozofsko, književno, iskustveno, ljudsko… Povjesnice crtaju misao njegovoga života. Misaonice zbilje. Povijest jednoga života u književno – filozofskom obliku. Izlazi iz svoga JA i gradi nove dimenzije svoga JA. Nesvjesno. Svjesno. Dosegnuto. Ivan Tomljanović.

Eckermannova bilješka od 30. ožujka 1831, govori nam kako je Goethe u razgovoru sa svojim tajnikom izjavio sljedeće: „Sve su to rezultati moga života … a pojedine ispričane činjenice služe samo da bi potvrdile jedno opće zapažanje, jednu uzvišeniju istinu…“

Pamćenje je dostatno samo za upamćene činjenice dok dojmove koje smo nekada stjecali i kojima smo naknadno dodavali refleksije, pokušavali ugraditi u mišljenja, proizvodili stav, gradili princip, pitajući se kako naši prijatelji i neprijatelji „vide“ nas i sebe, i čega su sve još svjesni iz proteklih vremena. Subjektivno je to promatranje u smjeru sve naglašenije objektivizacije.

Ovim rukopisom Ivan Tomljanović s ovoga djelića svog života skida pokrivala s misli, dugotrajno promišljanih kao izazov onima koji o ovim temama žele misliti i progovoriti.

Spoznatim, pisanjem učinjenim povijest će suditi o čovjeku i umjetniku. Može li se precizno odrediti kada se autor upleo u osobnu priču? Možda je oduvijek u njoj. Je su li ovi osvrti objavljivani u  Hrvatskoj reviji koje sam uklopio u knjigu usmjereni na čitatelja ili se tiču isključivo autora, koji želi pisanjem sebi olakšati dušu!?

Traganje za istinom u književnosti, u književnim djelom zapravo je nastojanje koje gradi osobnost svakoga koji ima potrebu tražiti neku nedokučenu dimenziju, a osjeća da postoji.

Preispitivanje neposredne prošlosti. Intima osobnoga iskustva. Nemogućnost dijeljenja, suptilno traženje izraza. Potreba je koja traži psihološki i intelektualni odgovor – kulturni identitet.

Nikola Šimić Tonin i Žaklina Kutija