Praktični rječnik tursko-hrvatskog jezika
Šemsudin Sarajlić (Knezina, Vlasenica, 1887. – Sarajevo, 1960.), Kalendar „Narodna Uzdanica“, Sarajevo, 1943.
Jednu večer, koncem listopada 1942. godine, izašli smo u Zagrebu ja i A. Hifzi Bjelevac iz kafane u razgovoru o našim najnovijim knjigama.
Bjelevac je dovršio djelo „Muhamed Resulullah“ i predao ga u tiskaru, a ja sam završio „Praktični rječnik tursko-hrvatskog jezika“ u oba dijela i još ga ponešto pregledao prije štampe.
U tom razgovoru zaokrenuli smo iza ugla i našli se u čelo s predsjednikom Edhem ef. Mulabdićem; sam stoji i gleda kako reče besplatni kino na Jelačića trgu. Uhvatili smo ga, velimo, a on onda iza razgovora reče, da je on nas uhvatio, da što napišemo za ovaj Zbornik. Vrlo rado, rekosmo, i ja ovaj put bacam na papir slijedeću misao:
Kao što Hörmannovo izdanje (u dvije knjige) naših narodnih junačkih pjesama nosi bajrak pred svim drugim junačkim pjesmama na Jugu, tako i naše bosanske lirske pjesme, tako zvane sevdalinke još nigdje valjano neizdane otskaču pred svim drugim narodnim napjevima i kraćim pjesmama.
Ovo našoj sevdalinci priznaju u prvom redu svi drugi elementi, prije nas, pa onda i mi velimo osjećamo i ponosimo se s tim da u tom pogledu ne stojimo loše, nego da s ovom svojom pjesmom možemo slobodno i pred najviše krugove, s vrlo istančanim ukusom. Znači, naše sevdalinke nijesu nipošto prazne popijevke; one imaju u sebi i jedri sadržaj i vrlo fino estetsko i etično poimanje.
A tek one različite arije, koje uzdižu i oplemenjuiu, koje blaže i krijepe, presvajaju i zanose. Tome ne treba preporuke u svijetu. Naša sevdalinka otvara sama sebi put u svijet.
Kad odjekne s radija te devete velesile! nema toga, tko bi prekinuo, da je ne sluša. Međutim, na radiju se često putove naše pjesme razvlače do apsurdnosti. To smo oćutili od prošlog rata do sada, da se naša sevdalinka sve više kalemi na nepoželjeno stablo. I ako ovako potraje, mogle bi se naše sevdalinke ujednostaviti i svesti na par melodija, da bi pri tom izgubile mnogo od svojih čari, a naročito svoje originalnosti, što mi nikako ne želimo.
Zato bismo mi morali ovo naše neizmjerno blago sačuvati sebi zauvijek u onom obliku i izvornosti napjeva, kakvi su postali i vjekovima ispunjavali naše dubrave, gorje, bašče i gradove, naše duše i srca naša do ustreptalosti. Da to postignemo, nužno bi bilo organizirati jednu čitavu akciju, pošto to sve jedan čovjek. ne može izvršiti, nego tek veliko društvo, kojemu bi za to trebalo dati veća sredstva, pa da to izvrši.
U današnjim prilikama to bi mogla biti jedino „Narodna Uzdanica“.
Što bi tu sve trebalo izvršiti?
Ali prije toga dozvolite mi jednu primjedbu. Ja poznam čovjeka, koji je u svom životu, u svojoj bezazlenosti, između teških poslova pjevušio naše sevdalinke i bilježio ih u posebnoj zbirci. Sada ih ima (i vazda se još sjeti pokoje) 280-300, od kojih on pjeva 50 na „ravne“, a preko 200 ostalih pjeva u različitim kajdama. Za ovo znadu tek pojedini ljudi iz njegove najbliže okolice, koji ga nukaju, da im ponekad zapjeva.
A on baš onda loše pjeva, kada se pjesme od njega naručuju.
A sada dozvolite jednu konstataciju. Rahmetli Muhamed Alihodžić (profesor) iz Banje Luke divno je pjevao naše sevdalinke. Kad bi on zapjevao na pr. „Alibeg se s ljubom zavadio, sedmu noćcu šehri ramazana“ … ili „Bejturane, bor t’ubio grane“ …, čovjek bi morao da stane, da ne diše.
I ja umijem zapjevati „Bejturane …“, a slušao sam to jednom i s radija, ali to nije ni sluga onome, što je on pjevao. Baška zlato — baška pozlata!
Još jedno.
U Knežinu (kod Glasinca) došli jednom majstori od Zvornika i pravili neku kuću. Otac i dva sina. Jedan mjesni trgovac ne pjeva dobro, ali uza saz lijepo udara, svrnuo iz dućana u večer malo u jednu kafanu u čaršiji, gdje su ti majstori sjeli da večeraju i dohvatio saz sa zida, pa malo prebirao. A kada je zahvatio u pjesmu „Pod Skočićem trava pogažena …“ majstor otac je digao ruke od večere i rekao:
„Jed’te vi, djeco, ja ne mogu …“
Od ova tri primjera, Alihodžić je već mrtav, posjednik zbirke — već u godinama ne živi u Bosni, a trgovac iz Knežine kao izbjeglica živi u Sarajevu … Tu je smrt i pometenost.
Sjutra.
Bog zna, gdje će ovi biti i gdje će biti hiljade drugih, koji još uvijek dobro poznaju naše sevdalinke, koji ih pjevaju, koji ih u glazbi prate i t. d.
Da se ovo sve ne bi rasteplo, kao pljeva na vjetru, sada bi trebalo zagrabiti u ovu stvar i svršiti je i sačuvati je zauvijek. Ovako od prilike:
Uz ono 200-300 pjesama, što ih jedan čovjek ima sakupljeno, a koje bi radi informacije u narodu on mogao lako izdati u knjizi, treba sakupiti daljne naše sevdalinke, makar u početcima pjesama, ako se ljudi ne mogu čitavih pjesama odmah sjetiti, te upotpuniti one, koje je nužno dalje upotpuniti. Sve nije nužno dati u cjelini, nego zaokruženo, dokle je obično dosta. Na primjer pjesme:
o Hifzibegu, „Kad Moriće pohvataše“ i slične.
Dosta je, ako se dadnu u početcima.
Naprotiv pjesme, kojih se pojedinci ne sjećaju dalje od prvih napjeva, a fali im do prve zaokruženosti još stihova, koje drugi poznaju, treba zabilježiti za „Narodnu Uzdanicu“ u cijelosti, a za izdanje s notama po potrebi.
Takav materijal od 400-500 pjesama mogao bi se izdati kao vrijedan, da nas odlično predstavlja u kulturnom svijetu svih zemalja.
Međutim, s tim svrha ne bi bila postignuta.
Glavno bi bilo sav taj materijal uzeti u note i kod različitog pjevanja pjesama odabrati ono, što je pravo i najbolje. Jer, koliko jedni pjevaju bolje, a drugi slabije, toliko se opet pojedine pjesme kod nas pjevaju u raznim krajevima u drugačijim melodijama. Zato bi trebao odbor i stručnjaci, jer je to ogroman posao. Na primjer pjesme:
„Igrali se vrani konji“, „Kad ja pođem na Bendbašu“ ili „Je l’ ti žao što se rastajemo?“ i t. d.
pjevaju se u 2—3 kajde različito. Ako se još različito makar u varijacijama, kao što je dijalekat u govoru pjevaju u Hercegovini, Posavini i Krajini, eto već 5-6 razlika. Uz to, ako jedni pjevaju bolje, a drugi lošije ili što je i kod mene slučaj da jedna osoba pjeva u raspoloženju bolje negoli kad pjeva na zor, odnosno, da istu pjesmu žensko bolje zapjeva negoli muško i obratno, eto onda po desetak varijacija za svaku pjesmu, što bi dobri stručnjaci mogli u narodu pobilježiti u note i utvrditi razlike.
Eto to je taj ogromni posao, dok se uglazbi u note 4-500 pjesama u 3-4.000 varijacija, što mogu izvršiti samo stručnjaci, podijelivši njih 4-5 materijal, da svaki od njih obradi u cijelom narodu u Bosni i Hercegovini na pr. po 100 pjesama (do 1.000 nota) ili da podijele područje rada, pa jedan obradi sav indeks (sve pjesme) u Hercegovini, drugi u istočnoj Bosni, treći u Posavini, četvrti u Krajini i peti u zapadnoj Bosni.
To je njihov posao, neka materijal obrade kako hoće. Glavno je, da se njima dadnu popisi svih pjesama u ruke, a po mogućnosti i sve pjesme, što drugo tielo (odbor) ima da sakupi pomoću povjerenika. Daljni posao u ovom bi bio ocjena svih napjeva pred naročitom komisijom, u kojoj bi bili stručnjaci kao zastupnici umjetnosti, ali i ljudi iz naroda, koji bi ocijenili: u kojem obliku će se što pustiti u svijet.
Dakle, izbor i oportunitet, šta ćerno dozvoliti da nas predstavlja u svijetu.
Znači, od 5-6 ili više varijacija za jednu pjesmu, koje se izvedu polako pred povjerenstvom, odabere se najljepša, a po tom za sve pjesme se najljepše note odrede, makar i većinom glasova.
Četvrti posao u ovom bi bio fotografiranje odabranih nota, koje bi se štampale povrh pjesama u knjizi, makar u jednom redu, ako pjesma teče jednolično ili s najnužnijim brojem redova (do daljnjeg toka pjesme) ako se u njoj ubacuju pripjevci ili refreni, odnosno, ako se drugi stih drugačije izvodi u pjesmi od prvog.
Kao peti posao bio bi konačno tisak sređenog materijala u jednu knjigu ljepšeg izdanja za nas, za radio i za naše prijatelje u svijetu te jedan dio divot izdanja, koja bi „Narodna Uzdanica“ mogla dati mirne duše na Dvorove i u najviše krugove za reprezentaciju.
Kao šesti posao mogao bi biti prijevod naših sevdalinki u druge jezike ili bar zbijeno u njemački i francuski jezik dati pojam onoga o čemu se u pjesmi radi i to štampati uz pjesme desno i lijevo. Ovo bi za druge narode na svijetu bilo od velike vrijednosti, kada pročitaju note međunarodne za naše sevdalinke, da odmah znaju i o čemu govore, jer bi ih to prisvojilo, da bi to onda uvijek imali pred sobom i s tim bi živjeli, svirajući i pjevajući „Pjesme bosanskih muslimana“.
Sve originalne note pak njih 3-4.000 držala bi „Narodna Uzdanica“ u svojoj arhivi.
Iz ovih nota učili bi ponajljepše melodije oni pjevački zborovi, koji bi se samo za našu sevdalinku odgajali u „Narodnoj Uzdanici“ i to prvenstveno od njenih pitomaca; a onda i od drugih građana.
Ovako oplemenjenu sevdalinku raznosili bi onda ti pjevački zborovi u prigodnim turnejama po svijetu, imajući naravno među sobom i potrebne glazbenike za pratnju, kao sazlije, violiniste, harmonikaše i ostale.
„Narodna Uzdanica“ bi imala pridržati sva prava od ove knjige za sebe, kako bi onda dobivala lijepe honorare sebi od izvođenja pojedinih pjesama na radio-davanjima i drugim priredbama u svijetu.
Od ovoga su troškovi veliki: za stručnjake dok uglazbe dosta; za fotografiranje dosta; za klišeje mnogo; za izdanje knjige, naročito za divot izdanje mnogo i t. d. za sve se hoće na stotine tisuća kuna.
Ta bi sredstva mi trebali staviti na raspolaganje „Narodnoj Uzdanici“ kao poseban prinos, da se ona poslije od toga koristi.
Tko će ta sredstva dati?
Mogu i pojedinci.
Ima ih dosta, koji su s narodom u burnim vremenima zaradili milijune.
Mogu dati.
Međutim, dužni bi bili dati bar 1 % (ako ne i 5%) svi oni, koji preko „Narodne Uzdanice“ dobiše na novo radnje. Oni bi morali ako su ljudi dugo godina davali „Narodnoj Uzdanici“ po 3-5 % od kupljene vrijednosti radnje, bez obzira na ovakvu jednu specijalnu potrebu „Narodne Uzdanice“, kao što je ova u interesu ugleda i dobra svega našeg naroda. A ako nijesu ljudi, onda njima nije trebalo ni izaći u susret ni s čim.
Je li pogodno vrijeme, može se upitati, za ovakove akcije, kao što je izdanje naše sevdalinke (objavljivanje naše duše u melodijama i bisernim riječima) u ovim teškim ratnim vremenima?!
Jest uvijek, pa i sada.
Ni sada nitko zbog rata ne odlaže jela da ne ruča ili ne večera niti odlaže svog posla, da ga ne svršava. Svatko radi svoj posao. Pa neka ga izvrši i jedno kulturno društvo u svom djelokrugu, jer je to njegov poziv i posao. Neka radi na njemu, jer nije isključeno da prođe i par godina, dok se sve svrši. A mi svi samo da pomognemo.
Jer, u ovom slučaju naša sevdalinka ne znači samo napjev, samo lijepu pjesmu, nego odrazuje naš duhovni život, moral, ponos i ugled.
A za to moramo dati sve, što god možemo.
