Treba u molitvi klečeći pokušati zaroniti u sanjanje
Akademski slikar i donedavni profesor na splitskoj ALU, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, Josip Botteri Dini, autor je respektabilnog i iznimno cijenjenog opusa, u kojem se izrazito ističe sakralni, slike, mozaici, vitraji.
- Kako umjetnici pristupaju sakralnom motivu?
– Svaki umjetnik pozvan je iznositi svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost. Mi govorimo o likovnoj umjetnosti, ne zaboravljajući i druge umjetnosti, glazbu, pjesništvo, književnost. U ovom govoru nitko ne može iskazati isključivo nego vlastiti doživljaj mora umjetnosti u kojem se duša kupa i pliva, prepušta zanosima kroz koje je prolazio umjetnik, dok je meditirao svete teme.
- Sakralna umjetnost u Hrvatskoj?
– Hrvati su među drugim narodima i kulturama ostvarili niz umjetnina. Vrlo je važno istaknuti mnoštvo novovjekih sakralnih gradnja,novih crkava,koje su dozivale suvremene umjetnike da u njima stvore nova djela vječito poželjne i potresne „BIBLIAE PAUPERUM“. Jedan od razloga za brojne novogradnje bila su ratna razaranja u kojima su uništene iz mržnje na sveto, mnoge svetinje.
Drugi razlog je razvitak gradova i sela i duhovne i kulturološke potrebe da se Stvoritelju podignu svetišta u našem vremenu, u kojima će se slaviti Stvoritelj, Sv. Trojstvo, Bl. Djevica Marija, sveci i posebno evanđeoske teme.
- Kako vi vidite sakralnu umjetnost?
– Umjetnost u sebi živi od ponavljanja sadržaja i njihovih reinterpretacija, autorskih originalnih inačica.
Kada govorimo o sakralnoj umjetnosti, mi ne mislimo samo na jasnu, odmah čitljivu, brzu prepoznatljivu ikonografiju i strogu figuraciju.
Moramo biti svjesni koliko je u XX. stoljeću u području umjetnosti svih njenih rodova, zauzela prostora i u našoj svijesti i podsvijesti apstraktna umjetnost.
O samom razvoju morfologije i smjeni umjetničkih pravaca nećemo govoriti jer ta su znanja predmet opće kulture i naobrazbe. Ipak treba reći kako se sakralna umjetnost kreće u kontinuitetu služeći se svim preobrazbama kroz koje prolazi razvoj umjetnosti općenito.
Sakralna umjetnost,može se smatrati u jednom smislu i angažiranom umjetnosti. Umjetnik je svjestan kako njegovo djelo je u službi svetog. Pred praznim zidom crkve, najčešće iza glavnog oltara, iza svetohraništa ,slikar se osjeti malenim, jednim od mnogih romara. Treba u molitvi klečeći pokušati zaroniti u snoviđenje. Dogodi se sretno viđenje ponekad. Umjetnost je viđenje, viđenje, viđenje u sebi ili izvan sebe, kako ćemo to naći u Ivanovoj Apokalipsi zapisano. To je nadahnuće. Moramo biti ponizni i zahvaljivati Gospodinu. Jer „Tko će se uspeti na goru Gospodinovu i tko će stati na sveto mjesto njegovo?“ samo onaj koji je neporočan i čista srca. Ali, svi smo svjesni svojih slabosti, stoga moramo tiho, na prstima prolaziti svetom mjestu. To su osjećali i osjećaju svi oni koji se osjećaju pozvani ostvarivati sakralnu umjetnost.
- Koliko se i kako mijenjao pristup izradi sakralnih djela u proteklom vremenu i danas? Što govori Vaše iskustvo?
– Sakralna umjetnost je predivan izazov za umjetnika. Ona prati čovjeka kroz povijest kulture. Sakralna je umjetnost nekada bila vodeća u kulturnoj zbilji svijeta, tako da je ona i oblikovala razvoj umjetnosti. U neko doba možda renesanse izgledalo je da je svjetovno i sakralno na istom terenu. Pristup likovnom djelu, pa tako i onom sakralne umjetnosti, uvijek se u povijesti mijenjao. Iako za sakralnu umjetnost bi se moglo kazati da su promjene sporije i ne toliko nagle. Uspoređujući tradiciju Istočnog i Zapadnog kršćanstva možemo uočiti na istoku gotovo konzervativnost, a na zapadu jedan mirni ali kontinuirani „agiornamento“.
- Iskreno, koliko je teško izraditi ovakvo sakralno djelo?
– Raditi ovakvo djelo znači odreći se privatnog života i biti skoro pustinjački vezan mjesecima uz ovakav rad. To je kreativan rad, ujedno i pedantan zanatski posao, koji traži čitavog čovjeka. Ako je rezultat dobar čovjek ne žali truda.
- Kakva je pozicija sakralne umjetnosti danas?
– Sakralna umjetnost ovisi o snazi vjere u nas vjernika. Slikarstvo je također, kao što je glazba naš hvalospjev Stvoritelju i Presvetom Trojstvu, kao i Svetoj Obitelji i svecima. Čovjek Božje stvorenje i umjetnošću zahvaljuje Stvoritelju na svim darovima i posebno daru života.
- Gospodine Botteri, izložili ste više desetaka slika, akrila na platnu i nekoliko grafika, sa sakralnim temama. Vi ste jedan od naših najpoznatijih sakralnih slikara. Kako odabirete motive? Kako mu pristupate?
– Sakralna tema, to je moje svakodnevno razmišljanje i molitva. Moj dan traje uz molitvu, od ranoga jutra do kasno u noć. Moje me razmišljanje vodi kroz molitve, posebno kroz Krunicu, razmišljam o Kristovu životu i o životu svetaca, posebno hrvatskih s naglaskom na život blaženog Alojzija Stepinca, kojemu sam pribivao na sprovodu, kao đak Sjemeništa u Zagrebu i vidio ga mrtvog na odru, u zagrebačkoj Prvostolnici.
- Jeste li slikali blaženog kardinala Alojzija Stepinca?
– Više puta, i na vitraju i na mozaiku i na platnu.
- Vratimo se odabiru motiva.
– Slikao sam mnoštvo sakralnih tema. Jedna od prvih jest sprovod u pastelu, pa opet sprovod u ulju. Zašto sprovod? Kao dječak bio sam ministrant i sprovodi su mi se duboko urezali u sjećanje. Smrt me je jako potresala. Kasnije na Akademiji naslikao sam raspetog Krista i Posljednju večeru. Na ALU-u nije bilo posebnih komentara na ove slike, to su kasne šezdesete.
- Koje ste teme najčešće slikali?
– Najčešće sam radio Krista na križu, zatim procesije, posebno na Hvaru ,Braču i u Splitu. I ovdje su ti motivi izloženi. Zanimali su me Ti događaji, mistični, gdje mnoštvo pobožnog puka, sa svijećama koje palucajući rasvjetljavaju tamu, polagano hoda, moli i pjeva „za križem“, kako na Hvaru i nosi ime Pasionska noćna procesija.
