Get Adobe Flash player

Bio je konzervativni novinar i komentator demokršćanske orijentacije

 
 
U svojoj knjizi »Hrvatski katolički pokret« fra Bonifacije Perović, višegodišnji duhovnik »Domagoja«, među tridesetak najistaknutijih hrvatskih katoličkih intelektualaca koji su ostavili trag u domovini, ali i preko njezinih granica, navodi i Stjepana Tomičića, novinara i publicista. Vrlo je malo pouzdanih dostupnih podataka o njemu (hrvatski su oskudni, a austrijski različiti), što je začuđujuće s obzirom na to da je riječ o velikoj novinarskoj »marki«, pa je u relativno kratku roku bilo moguće načiniti tek približnu rekonstrukciju njegova života i rada.
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2017/10/alfons_w.jpg
Stjepan Tomičić
 
Rođen je 26. svibnja 1919. u Otočcu (gdje je rođen također istaknuti hrvatski intelektualac Karlo Mirth). Već sa 17 godina otišao je u Zagreb. Austrijski izvori navode da je u Zagrebu i Parizu studirao političke znanosti odnosno da je apsolvirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu (A. Labus), gdje je 1938. započeo surađivati u katoličkom dnevniku »Hrvatskoj straži«, pišući kulturne priloge (npr. »Renesansa vjerske umjetnosti«), a neko je vrijeme bio njezin dopisnik iz Pariza, gdje je ujedno studirao i pisao za »Paris Soir«. U svetojeronimskoj »Obitelji« pisao je popularne članke, a u Marakovićevoj »Hrvatskoj prosvjeti« objavio je više prikaza knjiga i znamenitih osoba. Uspostavom NDH-a neko vrijeme još piše u »Hrvatskom glasu«, nastavku dnevnika »Hrvatske straže«, koji je međutim izlazio samo do kolovoza 1941., kada je ukinut. Zatim prelazi raditi u Hrvatski državni ured »Croatia«. Pisao je najviše u »Hrvatskom narodu«, gdje je, uz članke o kulturi, objavio niz reportaža, vojnopolitičkih analiza i razgovora, uz ostalo, s Ramirom Marconeom, papinskim legatom u Zagrebu. Godine 1942. – 1943. bio je odgovorni urednik »Pokreta« – hrvatskoga likovnoga polumjesečnika. Navodi se da je bio i glavni urednik dnevnika »Poldan« 1941. – 1942., izvori navode Danijela Uvanovića i Josipa Blažinu, također istaknute katoličke intelektualce.
 
Godine 1943. bio je na ratištima u Dalmaciji kao dopisnik, a od ljeta 1944. novinski je ataše u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu i dopisnik »Hrvatskoga naroda«. Pisao je i u tjedniku »Spremnost«, najviše o hrvatskoj kulturi (npr. »Klasična misaona stega u hrvatskoj kulturi«). U svibnju 1945. pošao je na Zapad i probija se, uz preporuku nadbiskupa Stepinca, do Beča, a poslije dolazi u Salzburg, gdje je promijenio ime u Alfons Dalma te je 1946. dobio austrijsko državljanstvo i započeo novu novinarsku karijeru u dnevnim novinama »Salzburger Nachrichten«. Uskoro je postao šef odjela za vanjsku politiku i kasnije zamjenik glavnoga urednika. Od 1954. do 1967. glavni je urednik münchenskoga lista »Münchner Merkur« (bio je veliki podupiratelj politike šefa CSU-a Franza Josefa Straussa), razvijajući se kao stručnjak za stranu i obrambenu politiku, a ujedno je predavač na Fakultetu političkih znanosti u Münchenu. Godine 1982. postao je redoviti profesor. Stalni je komentator bečkoga dnevnika »Die Presse« te od 1964. »Bayernkuriera« i časopisa »Wehrkunde«.
Godine 1967. imenovan je glavnim urednikom urednika ÖRF-a (Austrijske radio-televizije). Godine 1974. odstupio je s dužnosti pod pritiskom vladajućih socijalista. Od 1974. do 1986., odnosno umirovljenja, bio je dopisnik ÖRF-a iz Rima i Vatikana. Dobio je brojne nagrade i priznanja, uz ostale nagradu »Dr. Karl Renner«, talijansko priznanje »Grande Ufficiale«, naslov viteza počasne francuske legije – »Chevalier de la Legion d’Honneur«, novinarsku nagradu grada Salzbruga »René Marcic« (Marčić je bio savjetnik za novinstvo i kulturu pri konzulatu NDH-a u Beču, a nakon rata radio je u »Salzburger Nachrichten«, kamo je »povukao« Tomičića). Za izvanredna novinarska postignuća Republika Austrija odlikovala ga je zlatnim križem za zasluge: »Goldenes Verdienstkreuz«. Radio je i kao prevoditelj pa je, uz ostalo, na njemački preveo glasovite humoristične romane talijanskoga književnika Giovannina Guareschija »Don Camillo i Peppone« i »Don Camillo i njegovo stado« (prevedeni su i na hrvatski). Na njemačkom je objavio knjige »Pozadina berlinske krize« i »De Gaulle, Nijemci, Europa« 1962. te »Mjesta srednje Europe« 1993. Eine Dokumentation , TR-Verlags-Union, München 1993. De Gaulle, die Deutschen, Europa, Condor-Verlag, Karlsruhe 1962.
 
Bio je, današnjim rječnikom rečeno, klasični konzervativni novinar i komentator demokršćanske orijentacije, ujedno istaknuti zagovornik demokracije. Navodi se da je jednom polemizirao protiv prijedloga nekoga austrijskoga političara koji je zagovarao ideju da se svi izbori održe istoga dana kako bi se uštedjelo u novcu i vremenu za prebrojavanje glasova. Dalma je tada rekao da su izbori najveći politički blagdani jedinoga suverena – naroda, pa što ih je više, to se taj suveren, u odnosima prema nositeljima predstavničke demokracije, osjeća jače i bolje. Što više izbora, više demokracije! zanmljivo je da se njegov „kamen” s osnovnim podacima o njemu nalazi među Umro je 28. srpnja 1999. u Beču. Zanimljivo je da se njegov »kamen« nalazi kao dvadeset treći među trideset dvije spomenskulpture u Gačanskom parku hrvatske memorije, smještenom u središte Otočca, postavljene na inicijativu Katedre Čakavskoga sabora.
 

Vladimir Lončarević, Glas Koncila, 25. X. 2017., https://www.glas-koncila.hr/hrvatska-perjanica-europskoga-novinarstva-stjepan-tomicic-hrvatske-straze-do-orf-a/

Enciklika pape Franje 'Svi smo braća' svojevrsni je prijenos trenutačnog globalizma (utemeljenog na neoliberalizmu) u vatikanske dokumente

 
 
U povijesti modernog doba nismo imali slučaj da su u svijetu koegzistirala dvojica papa, štoviše, da su se njihovi pogledi razlikovali jednako značajno kao između Franje I. i Benedikta XVI. Imamo pravo istražiti ovaj paralelizam i što se krije u pozadini.Naime: Joseph Ratzinger zadržao je bijelu papinsku togu (ogrtač ili sutanu), a njegov je naslov zaslužni papa. Crkva je najstarija institucija na zapadu, po svojoj tradiciji usporediva samo sa sveučilištem. Sveučilište isto poznaje titulu zaslužnog profesora: daje se najvišim akademskim autoritetima (nakon umirovljenja) te oni zadržavaju sva prava koja su imali prije. Kanonski zakoni nadalje propisuju da je papin pontifikat (koji vrši de facto trenutni prvak Vatikanske palače) valjan samo ako je ostavka prethodnog pape bila dobrovoljna. Međutim, još nema jasnog sporazuma o tome.
https://img.lemde.fr/2020/01/13/812/0/2142/1067/1440/720/60/0/e102b28_abbc515a94374d37ad59cf324c279ba6-abbc515a94374d37ad59cf324c279ba6-0.jpg
Ali postoji još važnija stvar: kod sakramentalnog posvećenja, što je neizbrisiv znak, novi papa dobiva iznadnaravnu potvrdu svog poslanja po Duhu Svetom. To je ono što se Benediktu XVI. dogodilo kad je stupio na mjesto Ivana Pavla II. Bit će teško bilo komu uvjeriti kršćane da je kod posvećenja Franje I. Duh Sveti prenio svoju milost s jednog pape na drugog, to jest da joj je s Benedikta XVI. “povukao”. Budući da je potonji, kao vrhunski teolog, morao znati sve kontradikcije koje bi njegova “dobrovoljna” ostavka pokrenula, to samo po sebi sugerira da je Joseph Ratzinger bio prisiljen na ovaj korak. Ne smijemo zaboraviti da su tada mediji diskretno donijeli vijest kako je Vatikanska banka ponovno otvorena tek Benediktovom ostavkom. Poruka između redaka bila je da je u pozadini jedna od najsofisticiranijih ucjena modernog doba.
 
Sljedeće logično objašnjenje (neovisno o prvom) jest da u ovom trenutku na planetu postoje dvije osobe koje su primile neizbrisiv znak (sakrament) papinstva od Duha Svetoga. Da je to sakrament, govori činjenica da je papa rimski biskup, a posvećenje na ovom položaju (kao i u svakom posvećenju biskupskom naslovu) sakramentalne je prirode i kao takvo vezano za doživotni “mandat”. Dvojica se papa međusobno ideološki razlikuju, na način koji je u prošlosti nezapamćen. Joseph Ratzinger bio je predan Europi. Kršćanstvo je nastalo i proširilo se svijetom upravo s ovog kontinenta: taj se zamah duhovno naziva zapadnom civilizacijom, koja nužno uključuje Bliski istok, a posebno Jeruzalem, bilo da se razumije u izravnom, duhovnom ili simboličkom smislu.
 
Ratzinger je usvojio i ime koje kaže sve: Benedikt. Kada je Pavao VI. Benedikta 24. listopada 1964. proglasio prvim zaštitnikom Europe, učinio je to jer je sv. Benedikt bio taj koji je uspostavio europsku civilizaciju. To je učinio na način koji ju je učinio najobuhvatnijom civilizacijom na planetu. Redovnik iz šestog stoljeća postao je pokrovitelj i promicatelj europskog identiteta: križem, knjigom i plugom donio je kršćanski napredak narodima raštrkanim od Sredozemlja do Skandinavije, od Irske do nizina Poljske. Ovo je model koji nikada nije razočarao: poprimio je planetarnu dimenziju: stvorio je Sjedinjene Države, Australiju, civilizirao pacifički bazen. Drugi zavjet Benedikta XVI. odnosio se na kršćanstvo: tomu, a prije svega Kristu, bio je nepovratno predan, zbog čega je bio tako beskompromisan.
 
Franjo I. njegova je suprotnost. On najprije nije papa Europe. O tomu posebno svjedoči enciklika “Svi smo braća”, koja je svjetlo dana ugledala nedavno. Javnost se složila da je riječ o izrazito političkom dokumentu, što se odražava i u često korištenom geslu Francuske revolucije: sloboda, jednakost, bratstvo. Općenito, to je bitan odmak od teološke tradicije koju personificira Benedikt XVI. Ovaj je raskorak prva pozdravila španjolska velika loža masona. Enciklika je inače usklađena sa svime što možemo pročitati u većinskim medijima: to je svojevrsni prijenos trenutnog globalizma (utemeljenog na neoliberalizmu) u vatikanske dokumente.
 
Ovim smo označili jednu od njegovih proturječnosti, ali nije jedina. Problem koji kritičari vide krije se prije svega u tome što je u suprotnosti s Biblijom, a prije svega s utjelovljenim Bogom, kako je čovječanstvu objavljen riječima evanđelja. Naime, Krist je nepobitno naglasio: moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Dalje je zapovjedio da treba caru dati ono što je od cara i Bogu što je od Boga. Franjo I., s druge strane, caru doslovno daje ono što je – božansko: on kombinira božansku i svjetovnu vlast u krajnje neobičnom amalgamu. Enciklika nadalje naglašava solidarnost s migrantima i naglašava potrebu da se islamskim migrantima omogući prebivalište u svim dijelovima Europe. Pritom se poziva na Bibliju koja govori o gostoljubivosti prema strancima. Biblija govori o tomu, ali istodobno upozorava da stranca treba primiti kao gosta, a ne kao nekoga tko će se trajno nastaniti u vašem domu. I onda “doseliti” svu rodbinu. Ali konačno proturječje ovog dokumenta jest da se on želi smatrati moralno obvezujućom normom iako papa može propisati norme samo na području izravne religije, nikako na polju politike. Papa je vjerski, a ne politički poglavar. I sami smo slijedili odjeke enciklike u francuskim medijima, jednostavno zato što dokument uvodi retoričke elemente Francuske revolucije. Posvetili smo znatiželju onim medijima koji nisu pod izravnim nadzorom Macronove vlasti. U tom se kontekstu otkriva posljednja kontradikcija, naime, Macron uvodi otvorene oblike neoliberalizma, dok je njegova politička agenda globalistička, poput Franjine.
 
Podržavajući se na ovaj način: protive se nacionalizmu, čak i ako se u osnovi međusobno ne slažu. Papa Franjo, podupirući Macronove ideje (i ideje EU-a) o multikulturalizmu, uvodi u svoju filozofiju neoliberalizam i – još implicitnije – podupire primat svjetskih multiglobalista okupljenih oko velikih tvrtki koje rukovode Bruxellesom (Adidas, Bayer, Gilead, Netflix, Nike i druge). Ovdje ulazi u bitnu kontradikciju ne samo s Benediktom XVI. nego i s Ivanom Pavlom II. Potonji se poslije pada Berlinskog zida uvijek borio protiv ekscesa globalizma i nadmoćnosti svjetske monopolne industrije kada je bio u pitanju kršćanski identitet čovjekova bića. Ako pokušamo izbjeći “devijantne” utjecaje trenutne francuske vlade na medijskom polju, onda prije ili poslije naletimo na Erica Zemmoura, kolumnistu Le Figaroa i jednog od najpoznatijih francuskih publicista. Tako možemo čuti barem dio istine. Zemmour je u vezi s novom enciklikom istaknuo da je papa Franjo napravio križ preko kršćanske Europe i kako bi u starom svijetu sačuvao barem jednu religiju, u nju naseljava muslimanske migrante. Oni su potrošači iduće Europe…
Pitamo se kojem papi vjerovati i kojem ne? U isto vrijeme se pitamo kako bi Duh Sveti mogao biti promicatelj islama?
 

Boštjan Marko Turk, 18. X. 2020., https://www.dnevno.hr/kolumnisti/duh-sveti-promicatelj-islama-lezi-li-odgovor-u-sustim-suprotnostima-pape-franje-i-i-benedikta-xvi-1588441/

Kolarićeva knjiga o njemačkom vjerskom reformatoru, osnivaču protestantizma (luteranstva) i središnjem liku reformacije

 
 
Pred nama je još jedna u nizu knjiga mons. Jurja Kolarića Martin Luther od obožavanja do osporavanja (Teovizija, Zagreb, 2020.). Na početku knjige od 106 stranica nalazi se Uvod pod naslovom kako je i sama knjiga naslovljena "Martin Luther od obožavanja do osporavanja". Sama knjiga podijeljena je na četiri dijela: Djetinjstvo i školovanje, Uzroci nastanka reformacije, Novo vrednovanje života i djela Martina Luthera i Katolička Crkva: Kršćansko jedinstvo nema alternativu. U nastavku knjige nalazi se tekst pod naslovom Prvorazredna ekumenska senzacija, a u Dodatku autor je predstavio Lutherovih 95 teza na hrvatskom jeziku, ali i na originalnom njemačkom jeziku. Na samome kraju knjige nalazi se Kazalo i opširna autorova biografija.
Martin Luther
U uvodu knjige, kada piše o Lutheru i onima koji ga i danas obožavaju (uglavnom protestantske crkve, vjerske zajednice, sljedbe i teolozi protestantske provenijencije), kao i onima koji ga i danas osporavaju (uglavnom katolički osporavatelji, a djelomice i pravoslavni teolozi) Juraj Kolarić iznosi veoma važan podatak kako Martin Luther, koji je napisao mnogo spisa, rasprava i knjiga, nije ostavio nijedno sustavno djelo u kojemu bi prikazao svoj nauk, svoju teologiju, kao što je to učinio Ivan Kalvin (1509. – 1564.). "Zbog toga se protestantska slika o M. Lutheru tijekom povijesti mijenjala, dok je katolička slika o njemu sve do praga XX. stoljeća ostala ista, ali i jednostrana", istaknuo je autor Kolarić. U nastavku Kolarić piše o katoličkim teolozima koji su u novije doba revidirali stav i pogled o Lutheru. Tu je u novije vrijeme najdalje otišao Joseph Lortz (Grevenmacher, Luksemburg, 13. XII. 1887. - Luxembourg, 21. II. 1975.), koji je prikazao reformaciju i Martina Luthera u takvom svjetlu da sada i "katolici i protestanti govore o neočekivanom obratu, koji je doprinio bitnoj promjeni klime u odnosima katolika i protestanata", napisao je Kolarić. Prema autoru to je ne tragu onoga što je potvrdio i Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) u Dekretu u ekumenizmu.
 
Martin Luther (Eisleben, 10. XI. 1483. – Eisleben, 18. II. 1546.), sin je rudara između Kassela i Hallea, koji je postao njemački vjerski reformator, osnivač protestantizma (luteranstva) i središnji lik reformacije. Martin Luther je  31. listopada 1517. godine na vrata crkve u Wittenbergu zabio 95 teza protiv oproštajnica odnosno indulgencija Katoličke Crkve. U njima Luther ne odbacuje naučavanje o oprostima već traži da se zaustave zloporabe i sramotni nastupi pokorničkih propovjednika. Rasprava s predstavnicima Rima brzo je prešla na bitna vjerska pitanja, kao što su papina vlast, sakramenti i sl. Budući da Luther nije odustajao od svojih teza, bulom Exsurge Domine 1520. bila je osuđena 41. njegova postavka kao krivovjerna, a ona glasi: »(Papinski) apostolski oprosti trebaju se propovijedati oprezno, jer u protivnom će ih krivo shvatiti i pomisliti da su važniji od drugih dobrih djela ljubavi«. I upravo objava svih 95 teza Martina Luthera na hrvatskom jeziku, kao i u originalu na njemačkom jeziku, poseban je i nemjerljiv doprinos ove najnovije knjige mons. Jurja Kolarića.
 

Marijan Majstorović

Petak, 27/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 4093 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević