Pelješana je toliko bilo na moru da su 1871. od 336 upisanih birača glasovali njih samo 47., staraca i slučajno iskrcanih mladića
Šetajući Orebićem nađoh skromnu, jednostavnu i estetsku fontanu na kojoj piše:
NAČELNIK
A. BOGIĆ
PRISJEDNICI
FŠTUK – I. BIJELIĆ
AFRANASOVIĆ – N. TUNJICA
DOBROČINITELJ A. MIMBELLI
Tko su ti ljudi?
“Crvena Hrvatska” od 24. kolovoza 1912. javlja da “trgovac iz Šibenika Ante Bogić izdao je serije dopisnica “Narodna tkiva u Dalmaciji”. Tkiva je skupio i nacrtao G. Rismondo”. Vjerojatno ovaj Antun nije u srodstvu s orebićkim Bogićima.
Antun Bogić rođen 22. 9. 1805. u Orebiću, umrije 1901. Je li mogao biti načelnik s 82 godine? Ne, to bi bio fenomen, tada bi više bio Bog negoli Bogić. Njegov sin Ivan Ante Teodor Bogić (1851. – 1876.) stradao je kao i toliki naši jadni primorci u brodolomu.
Dagda Lanc (Bogić) 1932. – 2014. bila je velika atletičarka i potomak te kapetanske obitelji o čijoj baroknoj kući na Orebiću je pisao dr. Igor Fisković. Kuća ima kolone (stupiće), kortu (dvorište) i đardin (vrt). Prisjednici su Frano Štuk (6. srpnja 1832. – 9. ožujka 1898.) i Ivan Bijelić. Frano umire u 66. Godini. “Crvena Hrvatska” od 12. ožujka 1898. ga naziva dičnim starinom, Hrvatom staroga kova i dičnim i uvažavanim pelješkim kapetanom. Ivan Bijelić je živio od 1835. – 1904., drugi istoimeni otpada jer je umro 1885.
Portal Hrvatske tehničke baštine objavio je članak, valjda preuzet od Stjepana Vekarića o Bijelićima. Objavljujem ga i citiram.
»Autor: Uredništvo
Objavljeno: 17. ožujka 2016.
Ažurirano: 25. listopada 2018.
Bijelić (Bilić), dvije pomorsko-trgovačke i brodovlasničke obitelji na Pelješcu, od kojih su Bijelići iz Kučišta imali u vlasništvu prvi čelični bark na Pelješcu i plovili svjetskim morima.
Bijelići, s nadimkom Perićević, nepoznata podrijetla, doselili su se u XIX. st. u Viganj i Orebić. Brodovlasnik Antun (1828.–1915.) istaknuo se i kao višegodišnji upravitelj i opremni kapetan u Strudthoffovu brodogradilištu u Trstu. Bio je član uprave → Pelješkoga pomorskog društva u Orebiću, osnovanoga 1865., zajedno s pripadnicima druge obitelji Bijelić, koji su s Korčule, gdje su se prezivali Vlašić, došli u XVIII. st. i nastanili se na prostoru Kučišta.
Bijelići iz Kučišta također su bili brodovlasnici, ali i zapovjednici brodova. Kapetan Miho (1777–1849) je 1830-ih svojim bracerama Providnost i Zvijezda prevozio putnike i teret prema Korčuli i Dubrovniku, a njegovi sinovi Ivan (1809.–1885.), Josip (1812.–1898.; predstavnik peljeških brodovlasnika na kongresu u Rijeci 1881.) i Stjepan (1814–1867) osnovali su 1849. u Kučištu vlastito brodarsko društvo Braća Bijelić i drug, koje je u vlasništvu imalo čelični bark Stipan i desetak jedrenjaka. Nakon likvidacije (1881) slijedila je i rasprodaja brodova Pelješkoga pomorskog društva (1885.), pa su Bijelići kupili, s drugim pelješkim karatistima, brodove Jafet II (1886.) i Esau (1888.). Josipovi sinovi, kapetani Miho (umro 1912.) i Ivo, počeli su potkraj XIX. st., u doba krize jedrenjaka i propasti većine peljeških brodarskih društava, nabavljati parobrode (Kimon 1896., Kate 1897. i Mrav 1911.), što je spasilo njihovo brodarsko društvo od financijskoga kraha i omogućilo pelješkim pomorcima zaposlenje na njihovim brodovima.«
Kod gradnje secesijske crkve Sv Marije Pomoćnice iz 1880. dobrotvori su opet Antun Mimbelli 2.000 , Antun Bogić i Ivan Bijelić svaki po 250, a za don Mata Štuka koji je dao 700 i Šimuna Štuka 250 forinti ne znam koji su rod Franu Štuku. Naime, i sin i brat i otac Frana Štuka zvali su se isto, tj. Šimun. Jesu li Štuk podrijetlom Austrijanci?
Nabrojimo sve koji su dali za gradnju crkve. Izvor je Alda Štuk.
Donatori su bili kako slijedi:
- Antun Mimbeli 2000 forinti
- Ante Despot 1000 forinti
- Don Mato Štuk 700 forinti
- Dr. Ivan Ivanišević 500 forinti
- Općina Orebić 500 forinti
- Pelješko pomorsko društvo 500 forinti
- Jozo Župa 500 forinti
- Božo Murina 500 forinti
- Kristo Fisković 500 forinti
- Ivan Sugni 500 forinti
- Mato Orebić 500 forinti
- Stjepan Fisković 500 forinti
- Stjepan Mimbeli 500 forinti
- Florio Fisković 500 forinti
- Frano Kovačević 300 forinti
- Anton Bogić 250 forinti
- Ivan Bijelić 250 forinti
- Kristo Jerković 250 forinti
- Šimun Štuk 250 forinti
- Ivan Jakulić 250 forinti
Franasovići su iz Supetra došli na Korčulu. Čuva se na Korčuli zapise don Petra Franasovića, gdje je razvidno da većina Franasovića se već u XIX. st. iselila iz Korčule (najstariji Franko u Carigrad). Bartulov sin Antun (1840.-1914.) iselio se u Orebić. Franasovići, Hrvati iz Orebića, imali su čak i jednog srbijanskoga generala i ministra vojske (Dragutina, preminuo u Beču 1914.). Bio je i šef Crvenoga križa u Beogradu. Antun Marin Franasović (1840. – 1914.) je valjda osoba prisjednika. Franasovići su izdavali poštanske razglednice prije 120 godina.
O Nikolici Tunjica (1814. – 1890.) našao sam samo da je otac Stipana (1860. – Urugvaj ?) Imao je i sinove Joza i Šimuna, te kćer Mariju Mrčević.
Dubrava od 21. travnja 1925. javlja da je na Azovskom moru (Rusija, Ukrajina), tada postojala flota od čak 18 brodova obitelji Mimbelli (trgovina žitom!), dok su braća Kovačević (isto Orebićani) imali tamo 8 brodova. Posada je bila pelješka, a koristilo se luku Mariupolj, u XX. stoljeću ukrajinsku.
Pelješana je toliko bilo na moru da su 1871. od 336 upisanih birača glasovali njih samo 47., staraca i slučajno iskrcanih mladića. Lijepim riječima je Marinn Trošelj opisao nama poznatu tragičnu sudbinu jednog velikoga, ali ne i vlasteoskoga roda: »Čuveni i veoma bogati orebićki kapetan, Antun Mimbeli, i njegova supruga, nisu dopustili svojemu sinu Baldu, da se oženi kćerkom njihove guvernante Ruskinje, u koju je mladić bio neobično zaljubljen. Uzgred rečeno, ta veza između orebićkih pomoraca i Rusije i te kako je evidentna. Baldovim roditeljima je, navodno, smetalo što se njihov sin zaljubio u djevojku preskromna podrijetla i tuđe vjere, pa je ta zabrana ostala konačno. On se stoga nije nikada oženio i njegovom smrću 1911. godine ta se loza potpuno ugasila. Baldo je nastavio živjeti u Trstu, ali svoj Orebić nikada nije zaboravio. Neprekidno mu je pomagao novčanim sredstvima, a naročito se zalagao za pomoć siromašnima. Tako da ga se i danas može smatrati najvećim dobrotvorom Orebića. To mu ipak nije smetalo da živi izrazito bonvivanski te da, na primjer, za samu jednu noć, u Beču prokocka jedrenjak. Nije mu bilo teško, jer ih je posjedovao cijeli niz. Ali najdirljiviji dio te priče ima i svoj likovni dokaz. Baldo Mimbeli je, naime, na groblju dao podignuti obiteljski mauzolej, rad kipara Ivana Rendića. Taj otmjeni spomenik na groblju iznad Orebića, ukrašen je pozlaćenom ruskom kupolom, a njezina se pozlata nekoć stalno obnavljala kako bi, odozgo s brda, danju i noću svojim bljeskom upozoravala sve morske prolaznike. Na fasadi mauzoleja ističe se skulptura mlade žene (pozlaćeni kip “Zaspala vlastelinka”) s prema dolje okrenutim vrčem u ruci iz kojega istječe tekućina. To je simbolično predočenje nesuđene Baldove supruge, a spomenuto istjecanje vode označava kraj roda Mimbelijevih.
